fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Dečji plač iz bezdana hercegovačkih jama

Jedno od najvećih i najznačajnijih katoličkih svetilišta u 20. veku niklo je u Međugorju u blizini jame Golubinka, u koju su ustaše samo u jednom danu u avgustu 1941. bacile 237 dece iz Prebilovaca. Na svega dva kilometra od strašnog stratišta gde su svirepo ubijena srpska deca navodno se ukazala Gospa.
Jama Golubinka u Šurmancima
Jama Golubinka u Šurmancima

Piše: Nikola Trklja

Brdo ukazanja u proteklih 40 godina posetilo je više od 40 miliona katolika iz celog sveta ali izgleda da niko od njih nikada nije čuo plač nevine dece koja i danas vrište iz ponora obližnje jame u Šurmancima

Zvanična istorija posle Drugog svetskog rata decenijama nas je učila da je ustanak u Jugoslaviji počeo 7. jula 1941. godine, kada je partizanski komesar Žikica Jovanović ubio dvojicu srpskih žandarma Bogdana Lončara i Milenka Brakovića na narodnom saboru u Beloj Crkvi.

Istina je, ipak, bila malo drugačija. Prva ustanička puška odjeknula je u Hercegovini. Ustanici pod vođstvom popa Radojice Perišića, u noći između 5. i 6. juna 1941. godine, napali su ustašku postaju u selu Dobrelja kod Gacka, dva dana posle strašnog zločina na Koritima, mestu između Gacka i Bileće, kad su ustaše samo u jednoj noći bacile u jamu više od stotinu Srba.

Vest o pokolju na Koritima proširila se celim srezom, a sutra veče Perišić šalje dvojicu momaka na Korićku jamu. Kad su se vratili i ispričali šta su videli odmah je okupio ljude i odlučio da napadne obližnje ustaško uporište.

Radojica Perišić bio je prvi čovek koji je podigao oružani ustanak protiv nacista i njihovih slugu u okupiranoj Evropi, ali na jesen 1941. godine, kada su hercegovački ustanici počeli da se dele na partizane i četnike, odbio je da se pridruži komunistima. Zbog toga je u istorijske čitanke umesto Radojice stavljen Žikica, koji je posle rata proglašen i narodnim herojem.

Hercegovci su se podigli na ustanak samo dve noći posle strašnog pokolja na Korićkoj jami, koja se nalazi pored samog puta Bileća–Gacko.

Lokalne ustaše preuzele su vlast u Gacku 24. maja 1941. godine, a čim im je stiglo pojačanje sa „pravim” ustašama predvođenih poverenikom za Gatački srez Hermanom Togonalom, iz Jajca, i Josipom Gambačom, iz Širokog Brijega, odmah su krenuli da hapse sve viđenije Srbe. Obližnje mesto Korita na putu prema Bileći bilo im na prvo na udaru jer je tu bio najveći broj solunskih dobrovoljaca iz Velikog rata.

Ustaše, uglavnom lokalni muslimani iz Fazlagića Kule kod Gacka, u noći između 3. i 4. juna 1941. godine bacile su u jamu više od 130 Srba. Tokom iskopavanja kostiju iz jame 1953. pronađeno je 180 ljudskih lobanja.

Najmlađa žrtva od četrnaest godina je bio Kosto Glušac, a najstarija Jevto Svorcan, koji je imao osamdeset godina. Najviše su stradale porodice Svorcan, Bjelica, Starović, Trklja, Šarović, Šakota, Glušac, Rogač, Jakšić, Dumnić, Kovačević, Kurdulija, Kosnić, Milošević, Milović, Nosović, Radan.

Iz Korićke jame nekoliko ljudi je uspelo da se spasi i njihova svedočenja govore o monstruoznosti zločina koji je tu počinjen. Vezali su ih bodljikavom žicom i tukli maljevima a zatim bacali u jamu duboku više od 30 metara.

Obren Nosović, jedan od preživelih, svedočio je 29. juna 1946. godine pred službenim organima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača u Bileći:

„Kad sam ja, vezan sa Krstom Svorcanom, doveden na rub jame, neko od ustaša je pucao u nas iz neposredne blizine. Smrtno pogođen Krsto se srušio na zemlju i povukao mene za sobom. Misleći vjerovatno da smo obojica mrtvi, ustaše su nas koljem gurnule u jamu, koja je duboka 26 metara, u dnu široka oko 10 metara, a pri vrhu pet do šest metara.

Kada smo dovezeni pred jamu, nikoga od ranije odvezenih zatvorenika tamo nije bilo, jer su svi bili pobijeni i bačeni u jamu. Pao sam u dnu jame na mrtvog Krsta i leševe prethodno pobijenih ljudi. Vjerovatno zahvaljujući tome, iako sam bačen sa visine od 26 metara, slomljeno mi je samo jedno rebro s lijeve strane.

Kroz kratko vrijeme ponovo se čula pucnjava praćena padanjem pobijenih ljudi na nas. Čim sam se našao na dnu, počeo sam da driješim ruke i izvlačim ih iz konopaca.”

Posle masakra na Koritima Srbi iz Istočne Hercegovine digli su se na ustanak, žene i deca su otišli u zbegove u planine, a muškarci krenuli da se obračunaju sa ustašama, uglavnom lokalnim muslimanima i Hrvatima.

Korićka jama je bila prva, a u naredna tri meseca ustaše su počele da pune druge hercegovačke jame Srbima. Za razliku od srezova Nevesinjskog, Gatačkog, Bilećkog i Trebinjskog, gde je buknuo ustanak, u drugim delovima, a posebno u dolini Neretve, Srbi se nisu organizovali i tu su počinjena najveća zverstva, u Prebilovcima, Klepcima, Tasovčićima, selima oko Ljubinja i Stoca, Hutova i Popova polja.

Verovali su komšijama i kad su ih vodili na klanje

Odmah po formiranju vlasti u Hercegovini ustaše su zabranile Srbima da napuštaju svoja sela i uveravali ih da im se ništa neće desiti. Tako su vesti o zločinima sporo stizale do susednih sela, a ustaše su tokom juna i jula nastavile krvavi pir.

Lakoverni seljaci koji su se uzdali u „komšijsku reč” bez otpora su hapšeni i odvođeni na jame, gde su ubijani i živi bacani u ponore. Tako su stradali gotovo svi odrasli Srbi iz sela Gabela, Dračevo, Dubravica, Kljenak, Kolojanj, Cerovica, Grabovina, Gornje Hrasno, Kruševo, Burmazi, Poprati, Ošanjići, Dabrica, Kozice, Pješivac, Šćepan Krst, Ljubljenica, Prenj, Pjesci, Lokve i Rečice, kao i veliki broj Srba iz Tasovčića, grada Čapljine i drugih naselja.

Odvoženi su na razne lokacije a najviše ih je završilo u jami Bivolje brdo, dvema jamama Kukauše kod Maslina, Jasoč, dvema jamama u Hutovu i dvema u Prenju, Vidonju, gde je bačeno bratstvo manastira Žitomislić, Barev do… Jedna od najvećih grobnica hercegovačkih Srba bila je reka Neretva.

U gradu Stocu ustaše su izvršile pokolj Srba na Vidovdan 1941. godine. Pored reke Bregave, koja se nekada zvala Vidova reka, mučki je ubijeno oko 200 Srba i zatrpano u jame iz kojih je posle izbijala krv.

Posle toga na red su došla i najveća srpska naselja Prebilovci, Klepci, Opličići, ostatak Tasovčića i druga u dolini Neretve. Zločinci su žrtve uglavnom vodili na dve jame, Golubinku u Šurmancima i jamu u Bivoljem brdu.

Prebilovačka tragedija

Jedan od najmonstruoznijih zločina nad hercegovačkim Srbima počinjen je u avgustu 1941. godine u selu Prebilovci kod Čapljine, gde je pobijeno više od 800 ljudi, većinom žena, starih i dece.

Do početka rata Prebilovci su bili jedno od najvećih i najbogatijih srpskih sela u dolini Neretve, u kome je živeo oko 1.000 stanovnika. U Prvom svetskom ratu Prebilovci su imali 18 solunskih dobrovoljaca, što je nekako posebno smetalo njihovim komšijama.

Ustaški zločin nad Srbima u selu Prebilovci u Hercegovini verovatno je jedan od najgorih i najsramnijih događaja u Drugom svetskom ratu. U zoru 4. avgusta 1941. godine oko hiljadu i po ustaša napalo je Prebilovce sa tri strane. U selu su bili samo starci, žene i deca jer je većina odraslih muškaraca noć prespavala u šumi na brdu.

Ustaše su čim su opkolile selo počele sa terorom, pretresom, silovanjem devojaka i žena i paljenjem kuća. Celokupno stanovništvo odvode u centar sela i zatvaraju u zgradu Osnovne škole „Kralj Milutin”.

Posle silovanja i mučenja ispred škole ubijene su Stana Arnaut, seoska učiteljica i Slavica Bulut, ranije katolička časna sestra, koja nije htela da se odrekne muža Žarka.

Svedočenje o ovom monstruoznom masakru zabeležio je u svom dnevniku profesor Lazar Trklja u leto 1943. godine, kada je razgovarao sa jednim od preživelih Prebilovčana.

Jama u Ržanom dolu (Foto Nikola Trklja)

„Posle ovoga ustaški stožernik Franjo Vego naredio je da se gunjima prestre jedna avlija. Zatim ušao među sakupljeni narod i između njih izdvojio 30 devojaka starih između 16 i 20 godina, i dao muslimanima, ustašama da ih siluju. Posle toga ustaški stožernik Franjo Vego održao im je govor u kome je rekao kako se sada u Banjoj Luci nalazi potpredsednik hrvatske vlade Džafer Kulenović, koji je dao poglavniku Paveliću obećanje da će Bosnu i Hercegovinu očistiti od Srba i da će posle toga Bosna i Hercegovina dobiti svoju autonomiju.

Kada je sav narod na ovaj način izveden iz škole poterali su ih u stroju u blizinu seoskog groblja. Tu su izdvojili Slavka Brnjaša i pred čitavim narodom odrezali mu ud, nos, uši, jezik, prebili mu noge i bacili ga kod jedne grobnice. Odavde povorka kreće dalje. Na putu kod reke Bregave ponovo je zaustavljaju. Tu izdvajaju dva starca: Spasoja Ždrakanovića i Mitra Tripkovića, vezuju im ruke naopako, zatim logornik naređuje da im se odreše gaće, u gaće im stavljaju kamen i bacaju ih u vodu. Sve ovo na očigled prisutnih.

Sve ovo je ispričala Mara Morina, rodom iz Tasovčića, a udata za Gojka Buluta u Prebilovce. Ona je svedok svega navedenog. Ona je na ovome mestu uspela da pobegne kroz kukuruze i po noći se našla sa muškarcima koji su ranije bili izbegli u Hutovo blato i sve im ovo ispričala.”

Profesor Trklja navodi da mu je ovaj čovek iz Prebilovaca 26. juna 1943. godine potvrdio da su posle masakra u avgustu 1941. godine svi ostali koji su se mesecima krili po močvarama Hutovog blata preživeli, sem „jednoga koji je umro od tifusa”.

Jedina osoba koja se spasila i živa izašla iz škole u Prebilovcima bila je pomenuta Mara Bulut.

Oko podneva, u koloni po četvoro vezanih, uz batinanje sprovode ih do mosta na Bregavi. One koji nisu mogli da hodaju odmah su kundacima ubijali. Posle ih trpaju u kamione i odvode u žitni silos u Tasovčiće, koji je pretvoren u sabirni centar srpskih nesrećnika. Tu su prenoćili bez vode i hrane. Sa ovog mesta, u zoru kad je stražar nakratko otvorio silos, uspela je da pobegne Joka Ekmečić, udata Jahura. Ostali su odvedeni na železničku stanicu u Čapljinu, potrpani u stočne vagone i prebačeni do sela Šurmanci.

Ujutru rano 6. avgusta pohvatano i izmrcvareno stanovništvo sela Prebilovci isterano je iz vagona, uvezano u kolonu i poterano uz brdo prema jami Golubinka.

Zločinci su nosili drvene kočeve kojima su udarali žene i nejač. Na kilometar od jame zaustavili su ih na mestu zvanom Vranac, ponovo pretresli i opljačkali nakit, podelili u manje grupe i odvodili na jamu.

U jamu su ih gurali kočevima, a manju decu su bacali uvis iznad otvora jame širokog oko četiri metra. One koji su se u očaju hvatali za kamene ivice ambisa udarali su kočevima po rukama i glavi dok se ne survaju u jamu.

Prebilovačka nejač je padala na gomilu leševa prethodno bačenih Srba iz drugih krajeva, što je ublažavalo udar pa su mnoga deca preživela pad. Njihovi krici, zapomaganja i plač čuli su danima iz jame. Zbog toga je ustaški zločinac Ivan Jovanović Crni, da meštani okolnih mesta ne bi slušali te jauke, sutradan bacio nekoliko bombi u jamu. Ali i posle toga jauci su danima i noćima dopirali na površinu.

Tridesetak godina kasnije, u blizini ove jame u koju je bačeno 237 dece iz Prebilovaca niklo je jedno od najvećih katoličkih svetilišta u 20. veku. S druge strane brda, na mestu gde se navodno pojavila Gospa, milioni vernika pohrlili su u Međugorje ne sluteći da se samo dva kilometara od Brda ukazanja nalazi stratište srpskog naroda – bezdan Golubinka iz koje i danas odzvanjaju jauci prebilovačkih mučenika.

Brdo ukazanja u proteklih 40 godina posetilo je više od 40 miliona katolika iz celog sveta ali izgleda da niko od njih nikada nije čuo plač nevine dece koja i danas vrište iz ponora obližnje jame u Šurmancima.

Pokolj u Šurmancima trajao je više od šest sati, od 7.30 do 13.30 časova a u ovom nepojmljivom zločinu učestvovalo je nekoliko stotina ustaša.

Prema podacima hrvatskog oružništva (žandarmerije), ustaše su u avgustu 1941. godine ubile 820 Srba iz Prebilovaca. Iz 61 porodice niko živ nije ostao. Masakr su preživela 174 žitelja, pet žena, šest devojaka, pet devojčica do 15 godina, 158 muškaraca, među kojima 23 dečaka.

Na sudskom procesu u Mostaru utvrđeno je da je u jamu Golubinku bačeno 237 dece i 233 žene. Kasnije je utvrđeno da je toga dana u jamu bačeno više od 500 ljudi. Vrhovni sud Bosne i Hercegovine pominje brojku od 570. Na sudskom procesu je utvrđeno da su ustaški zločinci čak osam puta, pre i posle 6. avgusta, dovodili manje i veće grupe Srba u Šurmance i bacali ih u tu jamu.

Mesec dana nakon zločina ustaše su naselile u Prebilovce oko 70 hrvatskih porodica iz Ljubuškog i Čapljinskog sreza, a Prebilovcima su promenili naziv u Novo Selo. Kada su Italijani okupirali Hercegovinu, ustaška posada i naseljenici napustili su Prebilovce. Odrasli muškarci koji tog kobnog dana nisu bili u selu uspeli su da se sakriju u Hutovo blato, gde su se mesecima krili po močvarama.

Italijanski general Alesandro Luzana u detaljnom izveštaju upućenom Musoliniju opisuje razmere bestijalnog ustaškog zločina u Prebilovcima. On navodi da je učiteljica Stana Arnautović silovana pred njenim đacima i da su čak i devojčice od osam godina bile silovane. Luzano se zgražava nad činjenicom da je u ovom sramnom činu silovanja učestvovao i jedan sveštenik rimokatoličke crkve.

Krvavi pir u ostalim srpskim selima

U selima Klepci i Tasovčići, u kojima su ustaše na Vidovdan već ubile dosta Srba, nastavile su krvavi pir i u avgustu 1941. godine. Koljače je predvodio don Ilija Tomas, lokalni župnik i ustaški poverenik za Stolački srez. Dan pre pokolja don Ilija je pokušao da prevede u katoličanstvo određen broj seljana.

Plan je bio da se toga dana u potpunosti istrebe Srbi u Čapljinskoj opštini. Ustaše su u svanuće uletele u srpske kuće u Klepcima, isterale sve živo i u koloni ih sproveli do silosa u Tasovčićima. Starije žene koje nisu mogle da pešače, njih devet, ubijene su odmah u Klepcima, tako da su svi ostali znali šta ih čeka. Ustaše predvođene krvnikom Matom Andrunom iz Domanovića u silosu, pred očima majki, supruga i dece, vezuju žicom sve odrasle muškarce. Mato je uvrtao žicu dok se ne uvreže u meso a onda jadnika udara kleštima.

Sve odrasle muškarce iz Klepaca, Loznice, Gnjilišta, Počitelja, Čapljine, kao i većinu iz Tasovčića, vezane, kamionima, odvode do jame Bivolje brdo, u koju ih žive bacaju.

Sa gubilišta je uspeo da se spasi samo mladić Nikola Puhalo (Strahinić). Do kraja meseca avgusta, osim ubijanja preostalih Prebilovčana, ustaše su još jednom upale u selo Ljubljenicu kod Stoca, pohvatale preostale Srbe, zatvorili ih u štalu i žive zapalili. Iz plamena je jedino pobegla devojčica Slavojka Vukosav.

Posle rata preživeli Prebilovčani obnovili su selo, ponovo se ženili, dobijali decu, ali zbog lažnog „bratstva i jedinstva” njihovu prvu decu nisu smeli da izvade iz jame i dostojno sahrane. Bili su pod stalnom prismotrom Udbe.

Većina zločinaca izmakla pravdi

Većina hercegovačkih jama je do 1961. godine zabetonirano, a pored njih je Savez boraca stavio granitne table na kojima je stajalo da su tu ubijene „žrtve fašista i ustaša u leto 1941. godine.” Bez pominjana da su to bili Srbi, bez broja ubijenih ili imena sela iz kojih su tu dovedeni. Ovim su praktično zacementirani vapaji preživelih i rodbine da se izvade kosti i ljudi dostojno sahrane.

Za monstruozni zločin u Prebilovcima odgovaralo je svega nekoliko ustaša, iako se zna da je u masakru učestvovalo njih više stotina. Pred Okružni sud u Mostaru 1957. godine izvedeno je 14 ustaša na čelu sa Ivanom Jovanovićem Crnim. Kao porotnik član sudskog veća bio je Jozo Jelčić, ustaša iz sela Grabovina, predsednik sreskog odbora koji je 1941. godine naseljavao ustaše u prazne kuće Srba iz Prebilovaca.

Minirana kosturnica u Prebilovcima (Video isačak)

Glavni zločinac Ivan Jovanović Crni u maju 1945. godine priključio se Titovim partizanima u Žumberku. Potom je pobegao u okolinu Subotice, gde se krio sve do 1956, kada je uhvaćen. Pogubljen je 1958. godine. Osim njega samo još pet drugih ustaša učesnika u ovom zločinu osuđeno je na smrt.

Glavni organizator ovih pokolja Ludvig Jovanović, brat Crnog, dobio je samo sedam godina zatvora. Od ukupno 300 ustaša koje su direktno učestvovale u zločinima pred sud je izvedeno svega njih sedam koje su dobile po sedam-osam godina zatvora.

Od sredine sedamdesetih Prebilovčani su počeli da obeležavaju 6. avgust kao dan sećanja na nevino pobijene. Tog dana u polju ništa ne bi radili, a zaposleni bi uzimali slobodan dan.

Krajem 1989. godine pokrenuta je akcija da se konačno otvore hercegovačke jame, izvade zemni ostaci stradalih i sahrane u spomen-kosturnici. U jesen 1990. i početkom 1991. godine, otvorene su jame: Golubinka i jama u Beninoj ogradi u Šurmancima, Bivolje brdo, Kukauša donja i gornja, Hadžibegov bunar i Gradina, dve jame u Hutovu, Jasoč, Poplat, Rudine, obe u Prenju, Zvekaluša u Opličićima. Jama Gavranica nije bila betonirana, a kosti žrtava su nekoliko godina ranije izvađene i sahranjene u Gornjem Hrasnu.

Speleološka organizacija „Zelena brda” od septembra 1990. godine iz kraških jama na području donje Neretve vadila je posmrtne ostatke Srba stradalih od ustaša u Drugom svetskom ratu. Iz jame u Ržanom Dolu izvadila je ostatke više od 1.000 žrtava. Iz jame Golubinka u Šurmancima kod Međugorja izvađeni su ostaci više od 800 pobijenih, a iz jame na Bivoljem brdu posmrtni ostaci više od hiljadu nevinih žrtava.

Prema podacima dobijenih od meštana u tom području identifikovano je 13 jama u koje su ustaše bacale Srbe. Kosti su vađene iz sedam jama: Golubinke u Šurmancima, jame na Bivoljem brdu, Vidonje kraj Žitomislića, iz dve jame kraj Hutova i Gornje i Donje Kukavuše, kao i jama u Ržanom Dolu i Pandurice, na području Ljubinja. Jama Kapavica nije bila zabetonirana.

Kosti iz Kapavice sahranjene su u grobnici nedaleko od jame. Žrtve iz Pandurice su sahranjene na groblju pored crkve Presvete Bogorodice u Ljubinju, u posebnu grobnicu, a one iz Jagodnjače Ržani Do, položene su u novoizgrađenu spomen-kapelu u selu Veličanima u Popovom polju.

Uz služenje patrijarha Pavla 4. avgusta 1991. godine ostaci pobijenih prebilovačkih mučenika sahranjeni su u kripti novoizgrađenog hrama u Prebilovcima.

Posle izbijanja rata u BiH 1992. godine na malobrojne i slabo organizovane Srbe u dolini Neretve Hrvatska je odmah pokrenula ofanzivu, koju je lično odobrio Tuđman i koja je izvedena pod komandom Janka Bobetka.

Danima su inžinjerijske jedinice HV i HVO, uz pomoć građevinskih preduzeća „Beton” iz Metkovića i „Konstruktor” iz Splita, eksplozivom rušile srpske kuće koje su u sebi imale armirane betonske elemente, crkve, manastire, grobnice, domove kulture, škole…

Manastir Žitomislić, duhovni centar hercegovačkih Srba i mostarska Saborna crkva, najveći srpski hram do izgradnje crkve Svetog Marka na Tašmajdanu, pretvoreni su u gomilu kamenja.

Odmah po ulasku u selo hrvatske trupe ritualno su spalile sve kuće u Prebilovcima. Selo je bilo napušteno, a prema nekim svedočenjima, jedino je ostala starica Draginja Medić, jedna od četiri prebilovačke devojčice koje su preživele pokolj 1941. godine. Njena majka i sestre su završile u jami u Šurmancima, a za njen grob se ni danas ne zna.

Hrvati su eksplozivom razneli crkvu, kriptu i kosti prebilovačkih stradalnika koje su izvađene iz jame u Šurmancima, nedaleko od Brda ukazanja, gde oni odvode svoje porodice da se pomole Gospi iz Međugorja.

Srpska pravoslavna crkva je 6. avgusta 2015. godine žrtve iz Prebilovaca kanonizovala kao Svete mučenike prebilovačke.

Sve naše jame

Jama Bivolje brdo, danas zatrpana smećem (1.500 žrtava), jama Šurmanci (800 žrtava), Čapljina (oko 520 žrtava), Opuzen (oko 400 žrtava), Jagodnjača u Ržanom Dolu (230 žrtava), Klepci (209 žrtava), Cerno (200 žrtava), Crveljići, Cerina i Ograđenac (200 žrtava), Korićka jama (182 žrtve), Pridvorica (168 žrtava, sve na Božić 1942), Ljeskov Dub (165 žrtava), Vojni logor u Nevesinju (144 žrtve), Vidovo polje kod Stoca (213 žrtava), Grabovo vrelo (152 ljudi), Izgori (133 žrtve), Čavaš (104 žrtve), pod Brijestom (80 žrtava), Služanj i Zvečaleva drin (70 ljudi), Gavranica (66 žrtava), Aladinići–Pileta (50 zaklanih i bačenih u Neretvu), Bodirogina jama na Poplatu (30 žrtava), Pandurica (36 žrtava), Jasoč (17 žrtava), jame Kukauše kod Maslina (50 žrtava), tri jame u selu Prenj (50 žrtava), Mogorjelo (20 žrtava), jame Hadžibegov bunar i Gradina u Hutovu (40 žrtava), Silos kod Tasovčića, Krupa i ada kod Gabele (50 žrtava), Hrašćani (30 ljudi), Crnopod (18 ljudi)…

Izvor: POLITIKA

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

One Response

  1. O tome je engleski istoričar Ričard Vajls pisao još 90- tih prošlog veka.
    Ja nikada neću zaboraviti emisiju “Nedeljno popodne”koja se emitovala iz Zagreba kada su se pojavila maloumna deca u prisustvu katoličkog sveštenika i govorila o priviđanu gospe.
    Od tada je i krenula sva propaganda koja i do danas traje ,a na aerodrom
    Ćilipi stiže neki polusvet (u masama)iz Južne Amerike koje ljubazni domaćini zadovoljno prate u Međugorje.(Bila sam

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: