5. izjava sjećanja Srpskog narodnog vijeća

Prije sedamnaest godina tokom i nakon vojno-policijskih akcija „Bljesak“ i „Oluja“ s područja zapadne
Slavonije, Banije, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije, bivših područja pod zaštitom Ujedinjenih naroda, izbjeglo je oko 250 000 pripadnika starosjedilačkog srpskog naroda. U tom zbjegu mnogi od njih su stradali, mnogi od onih koji su ostali su pobijeni, a njihova imovina i njihova naselja danima i tjednima sistematski pljačkana i paljena.

Kuće koje nisu bile spaljene stavljene su pod sekvestar države, nakon čega je država
ta područja počela naseljavati pripadnicima hrvatskog naroda iz drugih dijelova Hrvatske
i drugih dijelova bivše Jugoslavije. Ustupila im je stanove, kuće i zemljište izbjeglih
Srba, sa ozakonjenom mogućnošću da nakon deset godina postanu vlasnici tuđe, privatne
imovine.

Trebalo je proći nekoliko godina da se od strane tadašnjih vlasti omogući značajniji
povratak izbjeglih Srba, a i to bez potrebne fizičke, pravne i socijalne sigurnosti.
Mnogi povratnici su bili napadani, neki i ubijeni. Njihova imovina je i dalje bila
pljačkana i uništavana, a sami su strepili i trpjeli od neselektivne, raširene, gotovo
kolektivne krivice za ratne zločine. Isto je bilo i sa povratom njihove imovine,
njihovih stanova i kuća – opet je trebalo deset godina da bi počeo značajniji povratak
vlasništva i priznavanje stanarskih prava. Tako stvarane okolnosti povrataka imaju
za posljedicu da je i danas u izbjegličkom statusu oko 60 000 izbjeglih Srba, a da
je većina krenula putem integracije u zemlje u koje su izbjegli ili u treće zemlje.

Također su trebale proći godine da bi se one koji su počinili zločine počelo kažnjavati,
ali je većina zločina do danas ostala nekažnjena. Posebno su ostali nekažnjeni zločini
sistematskog uništavanja naselja, sistematskog onemogućavanja ili otežavanja povratka
i zločini počinjeni prema povratnicima. Mnogi od onih koji su stradali ili se vode
kao nestali još uvijek nisu identificirani i dostojno sahranjeni.

Ni nakon sedamnaest godina u javnom sjećanju u Hrvatskoj prostora za ova stradanja,
za ove činjenice i ovakva iskustva još uvijek nema. Nema ga ni nakon što su međunarodne
pravosudne institucije rekle svoje o karakteru i razmjerima ovog stradanja. Na žalost
i ne rijetko nije riječ samo o prešućivanju već i vrijeđanju osjećaja onih koji su
sami stradali ili suosjećaju s onim koji su stradali. Govor mržnje i uvrede ne dolaze
samo od marginalnih grupa ili medija već i od predstavnika nacionalne politike i
nacionalnih, javnih medija. Ovom Izjavom želimo podsjetiti na to i suprotstaviti
se godinama prisutnoj politici – politici koja stradanja Srba u 2. svjetskom ratu
negira ili relativizira a stradanja Srba u ovom ratu prešućuje. Ni nakon sedamnaest
godina nije stvoren prostor za politiku sjećanja u kojoj bi bilo mjesta za stradanje
pripadnika i hrvatskog i srpskog naroda. Ni nepunih godinu dana od ulaska Hrvatske
u Evropsku Uniju nema ravnopravnog tretmana zločina i žrtava.

Ovom Izjavom i ovim skupom sjećanja želimo još jednom podsjetiti da je vrijeme da
se počne stvarati drugačija politika sjećanja i drugačiji odnos prema ratu i ratnom
stradanju. Zato i ovaj put naglašavamo potrebu da se prisjetimo svih koji su stradali,
svih koji su patili, svih kojima je učinjena nepravda, Hrvatima od Srba, Srbima od
Hrvata. Tako je bilo jučer, tako je danas i tako će biti sutra!

Dr. Milorad Pupovac Zagreb, 4. 8. 2012.

Izvor: SNV