arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Miostrah: Tragom predaka

Bio sam u Miostrahu, a da do pre nekoliko meseci nisam ni pomišljao da ću ikad tamo otići. Ideje za mnoge naše poduhvate začete su u kafani. I za ovaj moj. A povod je bio tekst iz „Pečata“… Piše Miroslav Maksimović Može li strah biti mio? Ne znam, možda i može. Moja majka je, godinu-dve pred smrt, a posle moždanog udara, rekla da oseća da je čitavog života bila u nekom tihom strahu. Od čega? Od ljudi? Rodila se u mestu koje se zove Miostrah. I tu je, u četrnaestoj godini, završila prvi život. Drugi je, do osamdesete, provela, u čudnom strahu, a da nikad više nije otišla tamo. Život

Pismo Mire Cikote pred pogubljenje

Kozara, ljeto 1942. „Draga moja mama, Prošlo je mnogo mjeseci kako Ti nisam pisala… I evo poslije više mjeseci Ti pišem, na žalost, posljednje pismo. Osuda je izrečena. Sjedim u ćeliji i čekam da dođu po mene. Nisam ovdje sama. Razgovara se, pjeva, zamišljeni smo doduše, ali vjeruj mi, mama, nije ni strašno, pa zato Ti pišem. Htjela bih vam svima reći da se ne žalostite. Dok je čovjek na slobodi, izgleda mu ovakav položaj strašan, ali nije, uživila sam se u ovo stanje, a pomisao da je završilo ovako još hiljade i hiljade ljudi, ublažuje moju bol i žalost za životom. Čula sam da je moja divna Ljiljana kod

Vladimir Bursać: Sudbina Stanka Opačića – Ćanice je bila veličanstvena i u isto vreme tragična, strašna i tužna

Organizator ustanka na Kordunu, najuspešniji komandant partizanskih odreda, čovek koji je otvorio Prvo zasedanje AVNOJ-a u Bihaću novembra 1942.g. Čovek koji je sudio drugima i odlučivao ko će živeti a ko neće. Čovek koji je trebao da postane Narodni heroj Jugoslavije, a završio je na suprotnom kraju života. Kao zatvorenik na Golom Otoku, kojem su oduzeta građanska prava i kojeg su izbegavali njegovi partijski drugovi. Njegova sudbina je jasno pokazala zablude srpskog viđenja jugoslovenstva kao nečega većeg i značajnijeg od srpstva, u ime čega je vredelo odreći se delova svog nacionalnog bića. Hrvatsko i slovenačko viđenje su jugoslovenstvo shvatali samo kao privremeno rešenja do konačne federalizacije i nastanka njihovih država.

Kozara i Potkozarje – srpski zid plača

Hrvatski i njemački fašisti opljačkali su sva sela, pobili dio stanovništva, uključujući 540 ranjenika, a oko 68.000 srpskih civila otjerali u logore, mahom u Jasenovac. Na Kozari i Potkozarju, prema podacima nakon rata, ubijeno je i stradalo 35.000 civila. Ofanziva ustaša i njemačkih nacista, uz podršku mađarskih fašističkih snaga, na Kozaru počela je na današnji dan 1942. godine, što je bio uvod u jedan od nastrašnijih zločina počinjen nad srpskim narodom ikada. Zatiranje naroda Uz podršku mađarskih riječnih brodova, 40.000 njemačkih i hrvatskih vojnika zatvorilo je obruč oko slobodne teritorije kozarske oblasti. U opkoljenom području zbjeg sa oko 80.000 srpskih civila branilo je 3.500 boraca Drugog krajiškog partizanskog odreda. Poslije

Dragan Čavić

Usvajanjem Deklaracije vraćamo barem dio duga onima koji strašno postradaše od strane Hrvatske države prije više od 70 godina

Uvodno obraćanje narodnog poslanika Dragana Čavića, na 7. redovnoj sjednici Narodne Skupštine R. Srpske povodom Prijedloga Deklaracije o genocidu Nezavisne države Hrvatske nad Srbima, Jevrejima i Romima. Banja Luka, 21.oktobar 2015.godine Dame i gospodo narodni poslanici, Za narode Republike Srpske, danas je jedan od onih dana koji se nameću kao istorijski i koji to zaista i jesu. Konačno je došao dan, u okviru obilježavanja 70 godina od pobjede nad fašizmom, i 70 godina od nestanka fašističke i genocidne Nezavisne države Hrvatske, da se jedan parlament jasno odredi o pogromu počinjenom tokom Drugog svjetskog rata nad Srbima, Jevrejima i Romima, narodima kojima je ustaška Nezavisna država Hrvatska namjenila i provodila politiku

Srpski Velebit

Pokušavam da se setim kada sam prvi put čula za Jadovno. Bilo je to, čini mi se, u godinama kasnog detinjstva ili ranog devojaštva. Piše: Gordana Dostanić U našoj kući, tata i njegov prijatelj pričali su o vremenu NDH u Sremu, pominjali Pokretni preki sud i imena pobijenih komšija, Srba, nikome dužnih i nizašta krivih. Bar ne svojom voljom. Onda je mama pomenula Jadovno. Ona je u svakoj prilici sve svodila na meru lepote i tuge doživljene u njenoj Lici. Tako i tada reče da je na Velebitu bio logor u koji su odvodili Srbe. Iz njega, tog logora, niko se nije vraćao. Mnogo ljudi je na Jadovnu pobijeno. Ona

Godišnjica krvave kozaračke epopeje: Pokušaj zatiranja Srba

Desetog juna 1942. godine njemački vojnici i ustaše napali su narod Kozare, počinivši jedan od najvećih ratnih zločina na prostorima bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu – srpsko stanovništvo je ubijano i raseljeno, a poseban zločin počinjen je nad djecom. Izbeglice sa Kozare (foto: radiogornjigrad.wordpress.com) Ofanziva Nijemaca i ustaških jedinica /oko 40.000 vojnika/ zatvorila je obruč oko slobodne teritorije kozarske oblasti. Oko 80.000 srpskih civila našlo se na udaru nacističkih snaga, a branilo ih je 3.500 boraca Drugog krajiškog partizanskog odreda. Ipak, Kozarčani su izdržali 50 dana teških borbi – poginulo je oko 1.700 partizana, ali je na nekim mjestima obruč probijen i spaseno je oko 15.000 civila. Nijemci i

putevima-kozarske-djece01.jpg

TAJNA PARCELE 142 NA ZAGREBAČKOM GROBLjU MIROGOJ

Neodgovorni i nedostojni imena naših predaka olako zaboravljamo svoje žrtve. Imamo li pravo tražiti oprost od Novomučenika srpskih zbog našeg besmisla i nedostatka egzistencijalnog samopoštovanja !? Parcela broj 142 na zagrebačkom groblju Mirogoj krije tajnu djece mučenika, žrtava ontološkog zla oličenog u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. To sveto mjesto koje je 1942. godine , izvan tadašnjih granica Mirogoja, služilo za zakopavanje „inovjeraca“ danas odiše mirom na granici šume, gdje leži skroman spomenik i mala nadrgobna ploča. Kod ovog svetog mjestane dolaze zvanične delegacije sa srpskih prostora, nema velikih izjava u objektive fotoaparata i kamera državnih servisa. Danas, tek po koja igračka ispred nadgrobne ploče svjedoči o tome da ovo mjesto nije običan grob, kako na ploči piše, „nekoliko

Mučno nicanje Kamenog cveta

Deceniju i po posle rata Jasenovac je bio poslednje stratište u Evropi koje još nije bilo ni označeno a kamoli spomenički obeleženo što je izazivalo frustraciju rodbine stradalih i negodovanje dela partizanskih boraca. „Pitanje obeležavanja jasenovačkog logora uništenja, negde na prelazu iz pedesetih u šezdesete godine, postalo je najednom prilično vruće. Padalo je u oči da je Jasenovac verovatno poslednje stratište u Evropi koje još nije bilo ni označeno, a kamoli spomenički obeleženo. Štaviše, tragovi su bili skoro sasvim zatrveni… Šikara je uveliko bila preuzela vlast nad prostorima nekadašnjeg logora, pa se polako pretvarala u neku vrstu prašume na podvodnom tlu.” To je rezime stanja ovog krvničkog logorskog kompleksa petnaestak

DRAGO H. ČOLAKOVIĆ: JASENOVAC

Već 1. jula 1941. godine ustaše su ga uhapsile i internirale u Gospić, a zatim je otjeran u zloglasni logor Jasenovac. U Jasenovcu je proveo osam mjeseci, a kasnije je protjeran u Srbiju. Specijalna policija ga ponovo hapsi 18. rujna 1943. godine. Slijede teški dani istražnog zatvora u Beogradu i Šapcu, a zatim logorske ćelije na Banjici, gdje je ostao sve do 2. februara1944. godine. DRAGO H. ČOLAKOVIĆ – JASENOVAC DRAGO H. ČOLAKOVIĆ KRONIKA IZ PAKLA (Jasenovac, 21. VIII 1941 – 31. III 1942) Izdavač: SPOMEN – PODRUČJE JASENOVAC Za izdavača: RADOVAN Tehnički urednik i korektor: FRANjO PIRC Tisak Štamparski zavod »Ognjen Prica« Daruvar HAPŠENjE Prvi dan avgusta 1941. godine

Rade Crnogorac: Kad se Piva na nebo selila

7. juna 1943, na dan Obretenja glave Svetog Jovana Krstitelja, u pivskom selu Dola, desio se jedan od najstravičnijih zločina. Pripadnici folksdojčerske Princ Eugen Divizije, govorila je zvanična istorija, rafalima su pokosili 522 žitelja ovog kraja, a među njima i 109 djece. Smrt su sijali niz cijelo pivsko pleme, tako da je živo spaljeno, u selima i katunima ili bačeno niz litice, više od 1 260 nevinih ljudi, žena, djece i staraca. U slivu Komarnice, Pive i Tare, između Durmitora, Maglića, Vlasulje, Golije i Vojnika, okruženo Gackom, Golijom, Šipačnom i Drobnjacima, prostire se staro hercegovačko pleme Piva. Piva je srpskom rodu dala niz znamenitih ličnosti, među kojima se, porijeklom iz

Srednjoškolci u misiji protiv kolektivnog zaborava

Žrtve masovnog partizanskog zločina zaslužuju pravo na istinu i pravo na sjećanje. Kraljevi vojnici iz Srbije, mučki i na prevaru ubijeni od partizana u maju 1945. godine i bačeni u jame kod Miljevine, zaslužuju pravo na sjećanje i pravo na istinu, poručili su učenici i profesori Srednjoškolskog centra u svom dokumentarnom filmu „Ponor- pravo na sjećanje“. Dokumentarni film, nazvan po jednoj od jama u koju su partizani bacali zarobljene vojnike, đaci su snimali godinu dana, a nakon nedavne premijere u prostorijama škole, zahvaljajući Muzeju „Stara Hercegovina“, svoj istraživački rad predstavili su i sugrađanima. Srednjoškolci poručuju da ovim filmom žele da daju doprinos kulturi sjećanja, pogotovo što je riječ o događaju

Mile Dakić – Spomenici NOR-a i revolucije

Mile Dakić 1986. godine izradio je dragocjenu monografiju spomenika i stratišta iz Drugog svjetskog rata na prostoru opština Karlovac, Vrginmost, Vojnić, Slunj, Ozalj i Duga Resa. Osim fotografija, monografija sadrži i kartu sa iscrtanim lokacijama spomenika, biografije narodnih heroja i hronologiju događaja tokom rata. Kako su spomenici na prostoru Korduna u posljednjem ratu rušeni i skrnavljeni, tako ova monografija ima veću vrijednost. Na pločama nekadašnjih spomenika bila su ispisana imena srpskih žrtava stradalih od hrvatskih i muslimanskih ustaša. Izdavač: Memorijalni park Petrova gora Autor: mr Mile Dakić Recenzenti: dr Đuro Zatezalo, pukovnik Ignjatije Perić Izdanje: prvo Godina izdanja: 1986. Specifikacija: latinica, 141 strana, meki povez, 20 cm Primjerak sačuvao: Dragan Gvozdenović Digitalizacija: Fondacija “Zaboravljeni korijeni” Digitalizovano izdanje uz

gat.jpg

Barjak slobode zavijorio se 6. juna 1941.

6. juna 1941. godine grupa ustanika  iz sela  Kazanaca i Vratkovića kod  Gacka napala je žandarmerijsku stanicu na Brljevu i ovom akcijom označila početak organizovanog ustanka protiv Nezavisne Države Hrvatske. U svojoj knjizi o ratnim dešavanjima  u Hercegovini pod nazivom „Krvavo kolo hercegovačko“ Savo Skoko, između ostalog, piše: „Naime, već 5. juna 1941.godine munjevito se širila vest o tragediji sela Korita duž cele „nemirne granice“. Izjutra 5. juna u pograničnim selima pojavio se Jakov Milović, koji je sa slomljenom rukom pobegao sa Korićke jame, i ispričao ljudima da su te noći muslimani iz Fazlagića Kule pobacali u jamu Golubinku na Kobiljoj glavi sve odrasle muškarce iz sela Korita i Zagradaca.

jama-pandurica.jpg

Pero inžinjera Obradovića: Sjećanje na jedan zločin

Držim jedno staro nalivpero u ruci, zarđalo, izubijano. Bože, kakav je životni put ovo pero imalo? Čuj „životni put“, kao da je živo biće, a ne predmet! A ono je stvarno svojom sudbinom i simbolikom koju nosi u sebi, oživjelo. Da li je nepoznati majstor u fabrici, gdje je proizvedeno, ko zna kada i ko zna gdje, mogao zamisliti da će ovo pero pričati jednu ovako stravičnu, i tužnu priču. Vrteći pero u ruci, mislima odlazim u rane osamdesete godine prošlog vijeka. Nekoliko žilavih i koščatih staraca, sa zavratama na glavi, ćutke, jednoličnim, ali odlučnim udarcima kosijera sjeku jasenove i grabove mladijere. Ono što posijeku, ja, tada sedmogodišnjak ili osmogodišnjag,

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.