KAKO JE ZEC SPASIO RAJKA ĆUKA USTAŠKOG NOŽA: Sudbina posljednjeg svjedoka zločina na jami Gumna kod Kapavice

Datum objave: petak, 12 juna, 2020
Veličina slova: A- A+

Svakog juna u ljubinjskom kraju održavaju se pomeni žrtvama ustaških zločina iz 1941 – onim na jami Gumna kod Kapavice i onim na jami Pandurica nadomak sela Vođena… A ova priča koju priča Rajko Ćuk, posljednji svjedok zločina na Gumnima neobična je i po tome što je u njoj srećnu i važnu ulogu, po našeg sagovornika, odigrao – jedan zec! On je tragediju učinio manjom barem za jednog lovca. Kako?

Najveći dio života Rajko Ćuk iz ljubinjskog sela Uboska proveo je s puškom ljubinjskog sela Uboska proveo je s puškom. Kao lovac, neka vrsta hercegovačkog trapera, verao se po ljutim grebenima, planinskim i brdskim vrhovima, dolinama, loveći kune, lisice, jazavce, vukove i divlje mačke. Izdržavao se prodajom njihovih koža.

Ali, jednom je i sam bio žrtva. Onog ustaškog lova na ljude, kasnog i krvavog proljeća 1941. godine.

Porodična kuća u Ubosku

– Sedmog juna pošao sam u Ljubinje. Dobio sam od brata Save iz Mostara poruku da mu izvadim rodni list i uvjerenje da je rođen u ovoj opštini. Došao sam kod prote Stavre Manastirlića na Rđuse i izvadio taj rodni list. Reče, dajući mi ga: „Rajko, tu je nekakva vojska, ja ne znam kakva je, ali po tišini bih kazao da je opasna”. Zapitah ga smijem li dalje prema Ljubinju. Veli: „Vjerovatno smiješ“. Pođoh jedan dušak naprijed, kad iskočiše dvojica s puškama.
“Stoj!” “Stao sam”. Kuda ideš, pitaju. Kažem ja sve – idem u Ljubinje da izvadim još jedan dokument bratu, da sam od njega dobio pismo… Ali mi ne daju u Ljubinje. Vele: „Moraš našem komandiru straže u obližnje selo Rankovci”.

Tišina, lijep dan, trava se razrasla, čuju se zrikavci… I kukavica negdje u potmuloj daljini.

– Prošli smo tri stražara, četvrtome dođosmo i sjedosmo da zapalimo cigare. Onaj će jedan: „Hajmo ga pustiti”. Ovaj što me sprovodi uzvrati: „Isukrista mi ja ne smijem”. Potom ode, odskaka da pita nekog od viših po činu… Kad, evo ti ga malo zatim: „Ne daju, moramo ga dovesti”.
Idući tako, prođosmo barem 150 nekakvih stražara. Kad jedan, leži na leđima, izvalio se u hladovini, skoči: „Kud ga gonite?” Kažu: „Gonimo ga komandiru straže”. Na to će on, ljuće: „Nazad. Zapovijed je ako ide od Rđusa prema Ljubinju, vratite ga nazad!”

I vratili su ga. Usput mu je onaj što ga je sprovodio govorio posve drugim tonom: „Da te nisam uvrijedio? Da ti nisam što ružno rekao? Ništa vam neće faliti. Traže se samo vojnička odijela i puške. Ništa drugo. Nemojte bježati od kuća. Ako budete bježali, sve ćemo vam popaliti. Evo, ubiše Mitra Milojevića. Naš zapovjednik mu je kazao: „Izuj te cipele vojničke, a on nije htio. Zapovjednik izvadi pištolj – i fik; ubi ga nasred kućnog praga. Vi se ne bojte ništa, budite samo kod svojih kuća”.

U toj se priči vratismo nekoliko stotina metara, pa sjedosmo i nanovo zapalismo. Kad se iza okuke pomoli neki auto. Čim ga spaziše, oni skočiše: „Bježi! Nemoj ići kud si došao. Ne idi cestom… Bježi prečicom. Ako nas vide zajedno, biće zlo s nama”.

Rajko Ćuk

Rajko Ćuk se vratio u Ubosko. Opričao sve šta se desilo. U ljude se uvukla zebnja, ali niko ništa nije preduzimao.

– Sjutri dan, evo ti vojske, preko strana. Ja sam okopavao krompir pa, kad je prigrijalo, došao kući. Kad, Vide Žutac, poznavao sam ga i neki Niko Vukosavić, idu sve od kuće do kuće. I mene zatekoše doma. Nađoše u izbi 20 litara rakije, pa će mi: „Ti ćeš s nama, ovo nam ponesi gore u selo”. I ja sam to nosio tamo do centra sela, do Janjića kuća. Ide to sve nekako fino, bez teške riječi, bez vike, jedino jedan lupi kundakom Branka Banđura, pa mu gurnu puščanu cijev u usta. Nisam poznavao toga što udari, pamtim imao je fes na glavi. Ništa osim toga fesa ne pamtim, ali rekoše nam: produži dalje! Stigosmo u susjedne Rankovce… Mogli smo pobjeći devet puta, ali ko se jadu nada… Zatvoriše nas u štalu.

Uveče, Rajku se čini da je to bila subota veče, počeše da ih vežu. Bili su već svezani Bukvići – Ilija i Vlado, kad Niko Bogdanović zavika: „Mogu li pišat?” Iz polumraka mu glas dobaci: „Moreš, ko ti brani!” Niko krenu polako, izađe na vrata, pa hitro strže bičalj sa sebe, te đipnu preko zida.

“Pobježe. Udriii!”, povikaše ustaše.

Hiljadu metaka je grunulo za njim. On digni nogu, ispod nje poskoči zemlja, pa začas zamakni u kakvu rupu među kamenjem, pa se pojavi. Pucnjava ne prestaje. Kogod krikne: „Ha, gotov je!”. Drugi odvrati: “Jes vraga!” Onima pred štalom učini se da Niko Bogdanović ipak zamače preko brda. Što i bi tačno.

– Nas onda ućeraše unutra. U štalu. Zatvoriše vrata. Obnoć su bila dva stražara. Više ih nismo vidjeli. Ja sam izlazio, gore na poplet, da gledam… Nema nigdje nikoga drugoga, hajmo ih napasti!”…

Ne dadoše nam oni stariji. Vazda jedan Banđur, bio je hrom, viče na me: „Jebem ti boga, Rajko, ti ćeš pobjeći, a ja ću ostati. Misliš li šta će sa mnom biti!?”

Ne dadoše stariji da se o bijegu razmišlja. Noć je odmicala, smrt je neumitno koračala prema njima, oni je još nisu bili svjesni.

– Kad sutra iza podne, evo ti ih opet. Ponovo nas vežu i pritežu. Ja sam bio svezan sa Vasom Miloševićem, mojim komšijom… Poćeraše nas, onom ulicom prema kućama u Rankovcima. Ondje pobježe Arsen Cerovina, pa Rade Pivac. Za njim ne opališe nego jedan metak. Tamo gore, iznad ulice, Uroš Domazet htjede da uteče, ali se razliježe pucanj. Uhvati ga u onom bezumlju neki Rindo Perišić. Okrenu se prema ustaši, pa će: „Evo, uhvatio sam ga. Htio da pobjegne!” U to opet dva pucnja – i Rindo i Uroš se skljokaše. Odriješiše ih i ostaviše onako, kraj puta… Mi idemo dalje, strah sve paralisao. Misao zamrla, blokada. Prava blokada. Ljudi odrvenjeli. One krajnje lupaju kundacima po leđima. Ja sam bio sredini, mene niko nije dohvatio. Pod Đurića kućom gore, ne znam zašto, ubiše Miroslava Pecelja. Uto sinuše da bježe brat Jovana Brkljače (evo, sad mu ne znam imena) i Branko Banđur. Zapucaše. Branko je bio baš preko nekog džardina, kad ponovo opališe – on se tačno proteže u vazduhu i pade… A, onda opet potrča. Trčao je bojse i kilometar. Za njim se naturio jedan ustaša, sustiže ga, i opali… Kad ovi što nas sprovode, vidješe da ga je ubio, zapljeskaše, klikćući: „Živio Ljubo Curić, živio Ljubo Curić!”

Sa unucima Rajkom, Brankom i Markom

Iza toga zavlada muk, i hladni topot stopala po kamenjaru, sad već u području sela Kapavice, sela na sedam kilometara ponad Ljubinja. S vremena na vrijeme muk bi prekinuo pokoji tupi udarac kundaka. Potjeraše ih ispred Burekovih kuća ka jami na Gumnima. Kad ih minuše, narediše im da poliježu.

Oko njih su čučali stražari. Nekolicina ustaša odvoji se od grupe i ode da traži nešto dolje, ispod njih, nizastranu. Vratiše se i sašaptavaju se.

Narediše da se driješe pasovi kojima su zarobljeni Srbi sve redom bili opasani.

– Pomislih hoće da nas škope (štroje)… Ali, uzimaju nam one pasove, pa stadoše da nam vežu oči… Odjednom se preda mnom pojavi Mujo Zećo, musliman ustaša s Vlahovića, iz susjednog mi sela. Poznadoh ga. Tačno mi malo topline prostruja tijelom. Kao da se razbudih iz teškog sna… Poznade i on mene.

Zagledao mi se u oči, a ništa ne zbori… Dobro sam ga poznavao – bio je dječak, a ja sam mu kao lovac, katkad, davao ponekog zeca što bih ga ulovio dok sam lovio gore po Vlahovićima i planini Radimlji.

„Mujo, tako ti boga, nemoj mi zavezivati oči”, šapnuh mu.

„Zašto?”, zbunjeno će on, i još tiše. Ruke mu zastadoše u pola pokreta.

„Da vidim”, velim mu, „ili ću živ u jamu ili će me kugla u čelo udariti”.

„Neću ti vezati preko očiju, ali moram ti ovo nekako vezati!”

Ono što je po njihovom planu trebalo na oči, širi dio trake od pasa, okrenuo mu je na potiljak. Lijeva ruka mi je bila vezana, desnom sam malo onaj čvor natjerao ka očima, da ne primijete drugi, jer, odmah bi me ubili… Tu onda vidim, krajičkom oka, onaj Danilo Krulj Boćić, pregiba se, viče: „Ljudi, ja ne mogu dalje!”

„Koji to ne može?”, zavika onaj ustaški komandant, ne znam kako se zvao.

„Dovedite ga ovamo!”

„Dovedoše ga pred njega, naredi im da mu odriješe ruke, a zatim mu iz pištolja opuca u stomak. Danilo se raskrivi, puče svitnjak, padoše mu gaće, široke mu one gaće bjehu…

Uslijedi komanda: „Prva desetina naprijed!”

Druga za njom… Ja sam bio treća!

Danilo je još jaukao u samrtnom hropcu, a onaj nervozni ustaški komandant zagalami: „Metnite mu kamen u usta da se ne krivi”.

Pošao je jedan k njemu. Šta mu je radio ne znam.

Sa jednog od pomena žrtvama na jami Gumna

Povedoše nas ka jami. U to Vaso Milošević, onaj što je bio vezan sa mnom, koliko ga grlo nosi zaviče: „Pucaj sad, majku ti jebem!” U koliko to reče, a već se bio odvezao, stušti koliko ga noge nose. Pobježe im…. E, ja sam ti onda morao još malo sam koračati, kad vidim… jama se pokaza. Jama! Baš se pokaza.

Nešto hladno mi iz peta do navrh glave prostruja. Neki mi hladan trnac prođe kroz krv. I ja se nekako otpetljah. A otkad su za Vasom Miloševićem pucali, jedan uvijek stoji pored mene. Najednom opet drmnu (opali) puška, razliježe se pucanj. U koliko drmnu puška, a ja na njega. Skočih! On posrnu, spetlja se. A ja pravo na jamu, tamo je nad jamom stajao još jedan. I on zbunjen, pogleda me. Nejasno mu kud ću… Bubnuh i njega. Odletio je, čini mi se, nekoliko metara posrćući, puška odskoči od njega. Trgnuh rukom onaj povez s očiju! Udrih u trk, kao da mi neka silna snaga stiže iz noga. Trčao sam kroz nisko rastinje, preko kamenja. Bez okretanja. Brzo, kao što samo vješt lovac zna, sagibajući se, ispravljajući, a za mnom je praskalo…“

Nešto vrelo dohvati ga s donje strane ruke, ukaza se tanak curak krvi i modrina okolo. Metak; ali od njega je samo posrnuo, pa brzo nastavio. Minuo je jednu uvalu, do ušiju mu je dopirala nejasna vika. Pribrao se.

Viču: „Gotov je!”

Glas je daleko. Postaje tiši… Ili nisu na tragu, ili se vraćaju, odustaju od potjere.

U Velikom škripu, kamenom procjepu, bljesnu na suncu, poput ogledala – kamenica (udubljenje u krečnjaku ispunjeno vodom). Ispio je cijelu. U cugu.

Udahnuo je potom punim plućima, kao da se guši, a sitan znoj mu orosi cijelo tijelo. Ovo mu je bio potpuno nepoznat teren. Imao je 24 godine, pa iako strastven lovac, ovamo nije zalazio. Nije znao da su mu na domaku sela Gradac i Dubočica. Išao je dolinama. Spustio se s druge strane do suvog korita potoka Bukovštaka, pa je vidio jedan veliki kamen. To mu se sad učini malo poznatijim, ali nije znao da se ta stijena zove Miljan kuk. Spazi nedaleko odatle i kuću.

– Bila je to kuća Zuke Malohodžića. Slučaj je htio da ne upadnem, poslije svega, u novu zamku… Već se počinjalo mračiti. Na spratu svjetlo, dolje u prizemlju ognjište – gori vatra.

Ući ću!

Ma, bogami, neću.

Nekakav unutrašnji glas posavjetova me, te produžih onom ledinom dalje. Trava mi do koljena. Kad sam stigao njenom kraju, vidim gore veliku gomilu.

Gore ću, na ovu kamenu gomilu, pa ću se orijentisati. Ja gore, kad preda mnom dvije ženske. Pozdravimo se.

One me čudno zagledaju, te ih zapitah: „Boga vam hoćete li mi pravo reći, jeste li pravoslavne ili ste muslimanke?”

Kažu, pravoslavne.

Čije?

Vele, Slijepčevića, iz sela Ivice.

Vele, čujemo da će doći neka vojska odozdo iz Ljubinja, pa sakrivamo vojničku odjeću iz sela… A, koji si ti pa se tako raspituješ?

Ja sam Rajko Ćuk iz Uboska, evo pobjegao sam ustašama s jame na Gumnima kod Kapavice. I dalje dopire pucnjava iza uzdignutog brda s bijelim vrhom – iza Đurđeve glave, otud sa kapavičke jame.

Rajkove misli sad neumitno prostrijeli pitanje zbog čega je hapšen, gonjen, zbog čega je danas trebalo da bude ubijen. Sve bez odgovora. Nikom ni kriv, nikom dužan, nikom ništa uzeo, pa opet – htjeli su da mu opucaju metak u glavu i gurnu ga u memljivu i okrvavljenu jamu na Gumnima. Pod zemlju.

U životu i borbama zvijeri takve stvari se ne događaju, znao je to 24-godišnji lovac iz Uboska. Kod ljudi, kod ovih ljudi, čime su to ispunjene njihove duše i misli? Ni na to ne dokuči odgovora…

Potom se preko sela Gornje Ivice, Krtinja i Žrvnja dočepao planine Radimlje. U širokom luku, kamenjarom, kroz grabovinu, zaobilazio je jamu kod Kapavice. Šta je bilo poslije na njoj, još nije ni slutio. Išao je da bude što dalje od vatre tog pakla. Noge su ga boljele. Više od svega mučila ga je žeđ.

Išao je prema Kljakovici, mjestu na kom je znao za čatrnju.

– Mjesec pun, mjesečina kao dan. Došao sam blizu čatrnje, kad nasred nje dva ovna – jedan crn k’o noć, drugi bijel k’o snijeg. Pomislih da nije kakvo ukazanje, lecnuh se… Ali najvažnije je da nemaju puške, taman da su i đavoli. Sjetih se, u Radimlji, u jednoj kući klesači, živjela mi je strina… Zaputih se tamo… kad ono, vrata zaključana. Nema nikog. Riješih da idem u Ubosko, idem svojoj kući, pa šta bude.

Sunce je uveliko odskočilo kada je bio iznad Banđurevih kuća u Ubosku. Nije smio da se spusti u selo, već je išao brdom, paralelno s njim. Dopirao je lavež pasa, a kad je bio naspram seoske školske zgrade na Đerincu, spustio se malo niže. Nikog. Prošao između kuća Bukvića, pa stigao pred svoju. Ni tu nikog. Samo je pred kućom komšije Vase Miloševića, onog s kojim je bio vezan u stroju za jamu, našao kantu vode. Ispio ju je do dna, pa krenuo putem ka Osoju. Našao je procjep među velikim kamenjem i tu legao. Probudio se iza podneva. Opet ništa. Samo čuje da pijevci pjevaju po selu. Pustoš. Spazi sitnu žensku priliku kako mu se približava iz onog dijela polja što se prostire ispod njegove kuće.

– Poznadoh, kasnije, strinu Veličku (tako smo je zvali jer je bila rodom iz sela Veličana u Popovom polju).

Kad ona – haj, haj, pa pored mene na nekih dvadesetak metara. A ja: „Strina!”. Kad me viđe, zakuka: „Auuu, oklen tu? Kuku ti je meni, đe su moji?”

Rekoh joj: sve je pobijeno, ja sam se spasao…

Ispostavi se da je strina tu u blizini prespavala, u tom kamenjaru, strahujući od ustaša, pa joj je ostao sapun u kući, te se po njega vraćala…

Kad sam se sastao s ostalim Ubalaštanima za dva-tri dana, saznao sam: u Ubosku je nakon onog dana ostalo 36 udovica! Samo šest nas iz našeg sela pobjeglo je od smrti u jami na Gumnima: Vaso Milošević i brat mu Slobodan, Ilija i Vojko Mičeta, Slavko Bukvić i ja… Ćarlijao je mlaki avgustovski vjetar kroz račvastu košćelu, dok smo pred kućom Rajka Ćuka, pri dnu sela Uboska, prema Poljicu, bilježili ovu priču “u ljeto dvijehiljade i neke”.

On je, kao srećan djed, nadgledao igru trojice unuka Rajka, Marka i Branka, pa je bilo vrijeme da na nju stavimo tačku. Bio je to i posljednji naš razgovor na ratnu temu. Rajko je umro 23. februara 2007. kao posljednji svjedok stradanja Srba na jami Gumna kod Ljubinja, u svojoj 92. godini… A njegovo kazivanje o zecu koji mu je spasao život doista je jedna od neobičnijih ratnih drama s hercegovačkog juga.

ZLOČINI NA GUMNIMA I PANDURICI

Ustaše su 8. juna 1941. bacile u jamu Gumna ili strijeljale kod nje 115 Srba iz Kapavice, Uboska, Rankovaca, Ćukovaca, Hrđusa i Vlahovića. Ovo je te godine bila druga jama u istočnoj Hercegovini, odmah poslije Korićke kod Gacka, na kojoj su ustaše počinile zvjerski zločin nad, na prevaru. uhvaćenim Srbima. Sem kod sela Kapavice, ustaše su u ljubinjskom kraju težak zločin počinile i na jami Pandurici nadomak Vođena, u koju su bacile 36 muškaraca, a zločin su tako organizovale da sa te jame niko nije uspio da pobjegne.

Tekst Žarka Janjića publikovan je u listu Glas Trebinja broj 1.116

Izvor: Slobodna Hercegovina

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top