Zaista neverovatne scene na derbiju između Hajduka i Rijeke. Navijač uleteo i tražio od policije da ga uhapsi… Derbi hrvatskog prvenstva između Hajduka i Rijeke završen je nerešenim rezultatom (1:1), ali meč nisu obeležila dešavanja na terenu, već na tribinama. Navijačka grupa “Torcida” često proziva Riječane da su poštovaoci Srba, a pošto su oni brodom došli u Split dočekali su ih transparentom ispisanim na ćirilici “Morem plovi jedna mala barka”. To nije bilo sve, bilo je par prekida zbog bakljade, skandirali su “Za dom spremni” i “Ubij Srbina”, a ispuštali su i majmunske krike posle gola veziste iz Gambije Hamze Barija. Taman kada su svi mislili da je gotovo, usledio

Suočeni sa beznadežnom svakodnevnicom koja izbija iz svake i najprostije ćelije našeg društva (sa neprestanom i nesputanom tendencijom na gore, naravno) sve više ljudi kuka za „bivšom Jugom“. Ko god bi išta rekao protiv te, iz ovog ugla Atlantide, bio bi fosilizovan munjevitim cunamijem glasnim pitanjima tipa „A JE L’ TI SAD BOLjE?!“ Nije bolje. Ali to ne znači da je Juga bila ok. Juga je bila vrlo lijepa i velika kuća koja je imala samo jednu manu – nije imala temelj. 1918. polovina stanovništva (gotovo svi Hrvati, gotovo svi Šiptari i po bar pola Slovenaca, Makedonaca, crnogoraca ali i gotovo svi prekodrinski i prekosavski i prekodunavski Srbi, jednostavno nisu

Danas se navršava 11 godina od smrti bivšeg predsjednika Srbije i SR Jugoslavije Slobodana Miloševića koji je, prema zvaničnim izvještajima Haškog tribunala, umro od posljedica infarkta u ćeliji Tribunala. Milošević se branio sam na suđenju u Tribunalu za ratne zločine i zločine na Kosovu, u Hrvatskoj i u BiH, ne dočekavši presudu. Umro je u haškoj ćeliji nakon pet godina provedenih u zatvoru, pedesetak sati prije završetka izvođenja svjedoka. Milošević, koji je počeo da pati od slabosti srca, visokog krvnog pritiska i dijabetesa nakon što je uhapšen, umro je od srčanog udara, a spekuliše se da je ubijen tako što su mu ljekari u Holandiji davali lijek protiv lepre. Neki

S dubokim poštovanjem mislim i na tuzlanskog muftiju Muhameda ef. Kurta, dinamičnog, plemenitog i neustrašivog čovjeka. Svoj zaista veliki ugled muftija je založio da bi spasavao ljude iz ustaškog zatvora. Bio je neumoran u tom poslu, intervenisao, molio, vodio protestne delegacije, prijetio da će sve muslimansko stanovništvo dići na bunu, uspio je da spase veoma mnogo ljudi svih vjera i nacionalnosti. Poslije rata, kad sam ga posjetio, da mu se zahvalim, vidio sam da puši najjeftinije cigarete. Pitao sam ga zašto to. Zbog penzije, odgovorio je. Određena mu je nevjerovatno niska penzija. Otišao sam kod nekih drugova i molio da se ta nepravda ispravi. Kad je umro, na sahranu je