To što nije bilo lošije ne znači da je bilo dobro

Datum objave: subota, 11 marta, 2017
Veličina slova: A- A+

Suočeni sa beznadežnom svakodnevnicom koja izbija iz svake i najprostije ćelije našeg društva (sa neprestanom i nesputanom tendencijom na gore, naravno) sve više ljudi kuka za „bivšom Jugom“. Ko god bi išta rekao protiv te, iz ovog ugla Atlantide, bio bi fosilizovan munjevitim cunamijem glasnim pitanjima tipa „A JE L’ TI SAD BOLjE?!“ Nije bolje. Ali to ne znači da je Juga bila ok.

Juga je bila vrlo lijepa i velika kuća koja je imala samo jednu manu – nije imala temelj.

1918. polovina stanovništva (gotovo svi Hrvati, gotovo svi Šiptari i po bar pola Slovenaca, Makedonaca, crnogoraca ali i gotovo svi prekodrinski i prekosavski i prekodunavski Srbi, jednostavno nisu bili za Jugu).

1991. Gotovo svi Hrvati, Slovenci, Makedonci, Muslimani nisu bili za Jugu, opet pola fali. Za Jugu ostadoše samo blentavi i raščerečeni Srbi. Malo kume.

A sve je pokušano – od nasilne unitarizacije pod Karađorđevićima, preko nacionalnog raskrojavanja korigovanjem mapa (vječito nezadovoljnim Hrvatima za ljubav) banovina, do nasilnog, totalnog rasklimavanja pod Titom (godinama prije nego što se rodilo „par šupaka koje je zavadilo jadan narod“). Nije išlo.

Džaba uspomene u potpunosti umočene u emocije, dobra raja, jeftini stanovi, unosno šibanje oružja sirotinji Afrike i Jugozapadne Azije da se međusobno porokaju (karma je savršena kurva), stojadini, Samardžićevi tragikomični pokušaji bezazlene duhovitosti dok voza na biciklu gavrana po novobeogradskim, tek mirisno okrečenim blokovima, farmerice iz Trsta. Nije išlo. Nije nikako išlo.

Moja generacija (osamdesetčetvrte) kao i brojne mlađe generacije ne pamte nikakvo dobro. Prva sjećanja su: restrikcije struje i vode, oskudice u svemu i svačemu, odlazak očeva na ratišta, izbjeglištva, nezasitost i bijeda što bi se reklo… To nam daje za pravo da pišemo o zabludama bivših Juga, o tom kiselom i nezrelom grožđu koji su naši stari jeli, a zbog kojeg nama i sada, trećinu vijeka poslije, zubi trnu, a kako je krenulo našoj djeci će i ispadati, a ne samo trnuti.

Dakle u Jugi je bio veći standard i bolja socijalna zaštita ali tu se popis dobara uglavnom i završava.

U bivšoj Jugi nacionalno pitanje (pitanje svih pitanja na Balkanu) je zgurnuto pod tepih. Svi bijeli su jednako bijeli, kao i svi crni – crni. Za svako drsko prebiranje po nijansama dobrovoljno se probavala kakvoća gume udbaškog pendreka. Miran si bio samo ako se kloniš politike. I ako sviraš meksičke. Il „oj đevojko điđo moja“ naravno.

U bivšoj Jugi svi nacionalizmi su tretirani kao opasni ali je srpski smatran za najopasniji. Kontinuitet nametanja krivice (još od dobre stare berbe iz 1878.) svakom Srbinu koji bi glasno zastupao srpsko stanovište van beogradskog pašaluka bio bi po automatskom mehanizmu karakterisan kao „velikosrpsko-šovinistički“. Nešto slično kao danas „četnik“ u Hrvatskoj i Federaciji BiH. Ne može gore.

U tom smislu samo su srpski zločini mogli biti tretirani kao samostalni, dok bi se recimo uz pominjanje ustaških zločina (spomenici žrtvama tih zločina su najčešće ispisivani latinicom da se Hrvati opet ne bi vrijeđali) uvijek morali priheftati bar jedno četničko klanjce (nevjerovatan primjer izjednačavanja ustaštva i četništva je i spomenik na Šetlicuma kod nas – na reljefu spomenika samo četnik kolje nevine žrtve ali ni jedan ustaša, iako su ustaški pokolji prekrili cijelu banjalučku regiju a gotovo da nema ni jednog jedinog četničkog). Naravno i priča o par kamiona bandita hercegovačkih ustaša koji nisu imali podršku među Hrvatima zaista je ultimativno bezobrazna spram podatku da je krajem rata ustaška armija mogla računati na 145.ooo vojno sposobnih Hrvata. Dakle golem procenat Hrvata je bio i srcem i dušom uz NDH.

U tom smislu je Srpska pravoslavna crkva doživjela Golgotu. Obespravljena, temeljno opljačkana, opsesivno nadgledana i ucjenjivana. Nasilno, nekanonski odrezana „Makedonska pravoslavna crkva“, pokušaj crkvenog separatizma u Crnoj Gori (koji je uzeo maha tek prije deceniju ili dvije takođe iz političkih razloga, slični pokušaji su bili i u SR BiH). Al bila dobra raja, sve na kredu jarane.

U bivšoj Jugi sela su uništena „Osmom ofanzivom“, raja se brutalno naguzlala u gradove, hiperindustrija dok je išla, išla, a kad je naravno stala dobili smo ovo što sad imamo, sive i oguljene radničke kvartove u kojoj se ljušture od ljudi tiskaju u redu dok iščekuju smrt.

Vijekovno nametanje ideologije krivice kompletnom srpskom narodu danas propagiraju profesionalni ljevičari (proljevičari) poput Sušnice, Bursaća i Puhala (takvi uglavnom podlo žmire na dva miliona prerano preseljenih u Carstvo nebesko Srba u samo 19. i 20. vijeku jer naravno treba „prvo svoje čistiti dvorište“ (kao što uostalom i naši neprijatelji neprestano čiste samo naše dvorište), potencirajući zločine (iako su gotovo svi sa naše strane propisno odgovarali a i kompletan narod tako što je stradao i izgubio ogromnu teritoriju), predimenzionirajući karakter zločina (bestidna laž o prijedorskim bijelim trakama, „unapređivanje“ sabirnih u konc logore, izjednačavajući VRS sa Vermahtom i od svakog većeg lokalnog zločina praviti dokaze „genocida“ koji kao zločin nad zločinima i državni zakon, uprkos činjenici da su nesrbi u RS bili uglavnom građani (najmanje) drugog reda (poput naravno Srba u Hrvatskoh i FBiH), jednostavno nije postojao.

U bivšoj Jugi je zacementiran i samouništavajući, autodigestivni balkanski mentalitet „sjedi s’ mirom i ne miči se“. Nemoj misliti ti, što bi mislio, nemoj pokretati ništa, što bi pokretao, ima ko će. I tako je ljudski talog (beskrupulozni tehnolozi vlasti, kojima je apsolutno svejedno šta će biti dok god se drže pozicija, od komunjara preko patrijaršijskih, kosovskih i koridorskih pjesnika do eu/tramp/ruso fanatika) preuzeo sve konce bez bojazni da će nekad neko nešto maknuti nečim (a da ne ispadne budala što je izgleda neuporedivo gore i od gladi i od nezaposlenosti i svih drugih zala).

I zato nema nazad. Promjena smo i ti i ja i svi pošteni i savjesni ljudi. Samo trebaju takvi ispraviti kičmu i okupiti se oko časnih i transparetnih, društveno korisnih ciljeva. Mora se kretati od početka, od ameba pa dalje kako uspijemo.

Izvor: BLUKA

Oznake: Jugoslavija, Tito, restrikcije, nacionalno pitanje

Vezane vijesti:

Rušenje mitova o Titovoj epohi (1): Jugoslavija je bila lažni raj

Američki politikolog otkriva: Vreme je da konačno saznate …

Za sve one koji su propustili Dan SFRJ | Jadovno 1941.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top