Dubrovačka društva obeležavala su sve značajne događaje i ličnosti iz svoje borbe za oslobođenje i ujedinjenje. Jugoslovenski akademski klub u Dubrovniku postavio je 1923. spomen-ploču dubrovačkim dobrovoljcima, palim u borbi za oslobođenje i ujedinjenje. (1) Prigodom 20-godišnjice smrti Milana Srzentića i kap. Filipa Hadžije, Sokolsko društvo Dubrovnik priredilo im je 1934. svečani pomen sa opijelom u crkvi sv. Vlaha i parastosom u pravoslavnoj crkvi sv. Blagoveštenja. (2) Inicijativom Dubrovačkog Radničkog Društva i uredništva „Dubrovnika” oktobra 1937. održan je  pomen Dubrovčana na grobu Antuna Fabrisa, povodom 33-godišnjice njegove smrti. Povorka se okupila pred Domom Dubrovačkog Radničkog Društva. Povorku je predvodila Dubrovačka građanska muzika iza koje su nošena četiri vjenca : „Dubrovačkog

Za stradanje i satanizaciju Srbije, za pokušaje da se Srbima i njemu kao predsedniku i u najnovije vreme pripišu sva zla na Balkanu, Slobodan Milošević je najdirektnije optužio Nemačku u kojoj dugo tinja mržnja i želja za osvetom tom prskosnom i nepokornom balkanskom narodu, državi koja je vazda stajala kao kost u grlu i smetnja nemačkim imperijalističkim planovima i ciljevima. Potkrepljivanje te svoje tvrdnje počeo je od Fridriha Naumana, starog nemačkog teoretičara koji je u svojoj knjizi „Srednja Evropa“ oslikao veliku Nemačku okruženu, kako je on to kvalifikovao, „trabantskim državicama“ koje bi bile u potpunoj zavisnosti od velike i moćne nemačke države: „Srbiju Nauman ne pominje kao ‘trabantsku državu’- kaže Milošević –

Medije su u proteklih dvadesetak dana preplavile vijesti o zapovjedniku karlovačke policije Josipu Ćeliću. Uoči reizbora zapovjednika tamošnje PU, “otkriveno” je enormno bogatstvo Ćelića i supruge – iako se vijest predstavljala kao ekskluzivna, Karlovčani već dugo prate Ćelićevo bogaćenje i prijateljevanje s kontroverznim poduzetnicima, pa je jasno da je povod “senzacionalnim otkrićima” upravo reizbor. Naravno, to ne umanjuje skandaloznost činjenice da je na najvišoj policijskoj dužnosti osoba koja će teško moći dokazati kako je stekla svoju impresivnu imovinu. Naime, Ćelić je vlasnik sumnjivo stečene vile na šest etaža s bazenom u Lokvi Rogoznici, a s bivšim suborcem Tomislavom Čavlekom na prestižnoj zagrebačkoj adresi dijeli vlasništvo nad kućom i okućnicom vrijednima oko četiri milijuna

U novoj knjizi Slobodana Miloševića posebno su zanimljivi njegovi odgovori – optužbe na pokušaje haških tužilaca da mu pripišu vodeću, komandnu ulogu u gotovosvim najtežim i dobro poznatim zločinima koji su se devedesetih godina prošlogveka dešavali, ne samo na Kosovu i Metohiji nego i u Hrvatskoj i naročito Bosni iHercegovini. Pri tome se pretežno oslanjao na zapadne izvore i dokaze ko je stvarno stajao iza tih zločina i u kojim su centrima moći smišljani. „Već avgusta te godine – kaže on, govoreći o poznatoj tragediji na sarajevskim Markalama – „Independent“ je objavio članak svog dopisnika o poverljivom izveštaju Unprofora u Sarajevu, u kojem je rečeno da su najstravičnije zločine, uključujući

“Novosti” su u posjedu pravomoćne presude kojom su četvorica Karlovčana još 1992. godine osuđeni zbog miniranja tridesetak različitih objekata u drugoj polovici 1991, uglavnom kafića i drugih ugostiteljskih objekata, kioska, obrtničkih radnji i automobila, mahom u vlasništvu karlovačkih Srba. Za tu je presudu malo tko osim samih aktera svih ovih godina u Karlovcu znao, a oštećenici nisu znali sve donedavno, dakle puna dva desetljeća. Preciznije, riječ je o dvjema presudama, onoj Općinskog suda iz januara 1992. i Okružnog suda iz marta iste godine, koji je potvrdio presudu Općinskog suda, s tim što je osuđenicima povećao kazne. Zanimljivo je i to da oštećenici nisu bili pozvani na suđenje, niti su prisustvovali

Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu najavila je tužbu protiv Vatikana „zbog zabrane srpskog narodnog imena Srbima katolicima“. U  saopštenju Vlade RSK u progonstvu se ovim povodom naglašava: „Vatikan (Sveta Stolica, ili Rimokatolička crkva), više od tisuću godina, neposredno ili pomoću katoličkih država Evrope, podsticao i organizovao zločine genocida nad Srbima, njihovo prevođenje u hrvatsku naciju, a najistrajnije je brisao i uništavao srpsku kulturnu baštinu (a time i evropsku) – u svim srpskim zemljama. Vatikan je, početkom 18. stoleća, zabranio Srbima da koriste svoje narodno (nacionalno) srpsko ime – kad su bili prisiljeni, da prime rimokatoličku veru umesto svoje pravoslavne vere. To je usamljeni postupak Vatikana, jer Vatikan nije ni