Paroh Marinko Juretić i profesor Staniša Lalić rekli su mi da je mitropolit izrazio želju da posjeti crkvu Velike Gospojine u Rašenici, da vidi tamošnji ikonostas. Tako smo se našli u Rašenici, a zatim smo otišli u ZRC u Velikim Zdencima, gdje je mitropolitu domaćin bio predsjednik općine Čedo Bubulj. Poslije ugodnog druženja, mitropolit Jovan krenuo je još za dana u Zagreb. U toku boravka u Grubišnom, od mitropolita sam saznao da sutra, 28. aprila, ima istu obavezu u Gudovcu. Obećao sam mu da ću svakako doći. Crkva Uspenija presvete Bogorodice u selu Donja Rašenica, izgrađena 1709, uništena 1991. godine Ujutro sam pošao da obiđem mjesto jučerašnjih događanja i usput

U takvoj općoj i lokalnoj, politički konfliktnoj i neizvjesnoj situaciji pripreme za 27. april teku po planu. Izgledom i dimenzijama kamena-temeljca sam zadovoljan, kao i profesor Žulec koji uskoro surađuje sa izvođačem. Odabrane su gvozdene skele za tribinu, napravljene su drvene stepenice i dogovoren materijal za dekoraciju. Za ozvučenje zadužen je konferansijer Vlado Šelović. Potvrđen je dolazak izvođača scenskog programa iz Zagreba i učešće jednog člana Kocke. Svoj dolazak i obaveze potvrdili su također predsjednik općine Čedo Bubulj i Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit Jovan. Sasluženje lokalnog sveštenstva osigurat će sveštenik Marinko Juretić. Organizirano je ukopavanje kamena-temeljca u jutarnjim satima. Razrađen je poseban program otkrivanja i osveštenja. Svi radovi oko bine, uključujući

Odlazio sam u Zagreb, sastajao se sa prijateljima i drugovima. Neki su već na Franjinoj strani. Oduševljeni su njegovom demokracijom, a oružane čarke i sukobe sa Srbima tumače primitivnošću u tim srpskim područjima. Ustašku ikonografiju na koju ukazujem tumače kao normalnu reakciju na politiku Miloševića i navodnu srpsku agresiju. Sa nekima si ne dozvoljavam da iskreno razgovaram. Na glavnom kiosku Trga Republike tražim Politiku. Nastaje tajac uobičajenog brundanja ljudi koji su došli po novine, a kolporterka glasno viče: „Izvolite, gospodine, Politiku“. Takav nastup, osjećam i vidim dok primam kusur, usmjerava prema meni poglede nazočnih. Dok čekam tramvaj, otvorio sam novine, gledam glavne naslove. Sutradan mi jedan brat Srbin kaže da

U takvoj općoj psihozi, pozvan sam telefonom da dođem u stanicu milicije kod zamjenika komandira policijske stanice Darka Bosanca. To me je podsjetilo na takve pozive 1941. sa kojih nije bilo povratka. Obavijestio sam o tome neke rođake i prijatelje i otišao sam. Svako drugo rješenje značilo bi prekid svih aktivnosti oko spomen-obilježja, jer one su bile uglavnom u mojim rukama, a i pri kraju. Darko me primio i, pošto sam sjeo, počeo je sa pitanjima oko organizacije komemorativnog skupa. Koliko autobusa dolazi iz Beograda, odakle još dolaze? Što mislim o mogućim izgredima i tko će održavati red? Odgovorio sam da nemam nikakvih informacija o mogućem dolasku autobusa iz Beograda

Za sve je, po ocjeni svih hrvatskih medija, kriv srpski agresor, na koga brusi noževe sve veći ekstremni dio hrvatske nacije. Po općoj atmosferi, na dohvatu ruke sa nožem nalazi se srpski narod u Hrvatskoj. Dogovoreno je i usvojeno da je i on agresor. Za sve to vrijeme JNA ostaje mirna, neaktivna, a iz nje odlaze, bježe i oficiri i vojnici Hrvati zajedno sa Šiptarima i Slovencima. Već se i puca na JNA! Dramatične su scene oko Vojnog suda u Zagrebu. Stvaraju dojmove i uvjerenja da je JNA i neodlučna i nemoćna. Razjarena rulja urla, razbija sve do čega dođe. Dolaze informacije sa raznih strana, a onda i iz javnih

Zima 1990. na 1991. godinu prolazi u sve jačoj psihozi straha i nepredvidivoj mogućnosti iole razumnog rješenja nastalog stanja. Sve više osjećam težinu življenja u toj nekakvoj novoj državi koja me podsjeća na sve najgore iz moga djetinjstva. Početkom marta 1991. godine predao sam Grubišnopoljskom listu širu informaciju o događajima u Grubišnom Polju aprila 1941. godine. Naslov je bio „Svjedočanstva“, a veliki podnaslov „Noć bezumlja i straha 26. i 27. aprila 1941. godine u Grubišnom Polju“. Reče mi Rade Malešević, novinar u pomenutom listu, da remitende nije bilo! Bilo je to veliko istorijsko saznanje o zločinu koji je gotovo zaboravljen, a tinjao je kao prigušena tuga u svim srpskim porodicama

Sve se ovo dosljedno odražava na ovdašnjoj političkoj i društvenoj sredini. Pozicija Srba i svakog pojedinca u Grubišnom Polju može se ocijeniti kao nesigurna, na granici kritične. Preseljenje u Srbiju postaje aktualno u svakom međusobnom razgovoru Srba. Prve laste već odlaze. Javlja mi se ideja da bi konačno trebalo dostojno obilježiti pedeset godina genocida nad Srbima Bilogore koji se dogodio 26. i 27. aprila 1941. godine. Ranije je postojala ploča na bivšoj željezničkoj stanici, a sada je to zgrada građevinskog poduzeća pa je neka druga, manja ploča postavljena sa ulične strane. Onda je ona prva ploča polupana i nestala. Prošle godine, na tu žalosnu godišnjicu našao se tu Božo Miljanović,

Pripreme za višestranačke izbore poprimaju u Hrvatskoj jasne secesionističke ideje i stavove, te prijetnju Srbima u Hrvatskoj da se tome ne suprotstavljaju. Sva ta događanja, koja Srbe sve više podsjećaju na preživljene masakre u Drugom svjetskom ratu – na Jasenovac, Jadovno, Sisak, Đakovo, na ubijanja u kućama, dvorištima, grupna strijeljanja po raznim uvalama i proplancima – nameću pitanje načina opstanka. Hrvatski nacionalizam nastupa vrlo agresivno i u okviru svojih ciljeva ima i jasnu namjeru da se najbrutalnije obračuna sa Srbima u Hrvatskoj. Put u višestranačke izbore HDZ je sve više označavala prisustvom neoustaštva, ali i povratkom ekstremne hrvatske emigracije, ustaša i njihovih raznih funkcionera. Hrvatska ustaška emigracija dolazi avionima, slijeću

Da me moji dušebrižnici nisu zaboravili, dali su mi do znanja tako što su od Fakulteta političkih nauka tražili potvrdu da tamo u svojstvu docenta predajem kolegij Zdravstvo i socijalna zaštita u ratu. Službenica Tajništva fakulteta me upozorila da mi mogu ukinuti penziju. Odgovorila je na akt i saopćila da sam ljetni semestar završio i dao otkaz, te da ću ispite u septembarskom roku obaviti gratis. Tako smo „personalcu“ Pete armije generalu JNA, a kasnije generalu ZNG-a, poslali figu. Pažljivo sam pratio zbivanja u Jugoslaviji, uvjeren da sam i ja nevina žrtva na putu njenog rastakanja. Sve jasnija mi je žalosna istina o tome koliko ima mentalno oskudnih generala Srba,

Čim sam napunio godine penzijskog staža, gdje su uračunali i godinu i pol ratnog staža u dvostrukom trajanju, penzionisan sam. Imao sam pedeset i šest godina. Doktor nauka u punoj snazi i posljednja službena ocjena: „Naročito se ističe“. Stručnih primjedbi na rad Zavoda nije bilo. Za nas oficire Srbe iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine bili su, ne svojom krivicom, nezgodni oficiri Srbijanci i Crnogorci. Oni nisu imali nikakav senzibilitet i nisu imali kritičan stav prema hrvatskom naconalizmu. Zatim bi u komisiju, koja treba da riješava ovakva osjetljiva pitanja, stavili dva oficira Srbijanca i jednog Hrvata. I – Srbin iz Hrvatske je nadrapao (da ne kažem jasnije). Predsjednik Komisije Komiteta

Koncem novembra upućen sam u posjet poljskoj armiji. Posjet je trajao mjesec dana. Upoznao sam njihove preventivno-medicinske ustanove, sprijateljio se sa nekoliko viših oficira… Spoznao sam koliko mrze Ruse i vidio kako dobro poznaju svoju istoriju, svaku bitku, kralja i kneza. Odvezli su me i u Osvjenćim, Aušvic. Neboder, centralnu građevinu u središtu Varšave, koju su im izgradili Rusi, posprdno zovu Hram Svjatovo Josifa. U Varšavi me zadesila Dvadeset prva sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Otišao sam u ambasadu po informaciju i savjet da li da dalje ostanem u Poljskoj ili da se vratim u Jugoslaviju. U Beograd sam se vratio subotom pa sam nastavio za Zagreb, a u

Mene je mama kroz suze izgrdila što poslije specijalizacije nisam otišao u Beograd. Ispričao sam joj kako su mi to ponudili profesori pred kojima sam polagao ispit – general Marijan Morelj i pukovnici Ljubomir Vukšić i Bogoljub Arsić. Junačio sam se i govorio kako za neku bojazan nema razloga, a ako do toga dođe, onda najprije moramo da sredimo neke račune! Eto ti mišljenja iz polovine sedamdesetih! Tada mi to iseljavanje uopće nije bilo predmet niti zapažanja, a kamoli razmišljanja. Međutim, priče o iseljavanju srpskih porodica, nabrajanje njihovih prezimena postaju stalno prisutna tema. Negdje 1968. godine počinjem graditi vikendicu na Hrebinačkom bregu iznad Stančića, između Dugog Sela i Vrbovca. Upoznajem

Prvo mjesto službovanja bio mi je ustaški Gospić. To je više pogodilo moju jadnu majku jer su joj tamo pobijeni sin, suprug, brat, bratov sin, dva sina od sestre i djever. Meni to nije teško palo. Morao sam prihvatiti raspored i to je sve. Za trideset mjeseci službovanja u Gospiću, nažalost, samo jedanput sam posjetio Jadovno. Oko bezdana Šaranove jame i prilaza bilo je sve zaraslo mladicama drveća i travom. Kao da se tu nikada ništa nije dogodilo. Samostalno sam obavljao odgovoran posao u garnizonskoj ambulanti. Po nekoliko mjeseci bi tu bio liječnik-kadrovac na odsluženju vojnog roka, a onda bih opet ostao sam. Prošlo ih je četiri-pet, a onda mi

Jednog takvog vikenda saznao sam da je pred parkom o banderu obješen Lujo Stahuljak, jedan od odgovornih za hapšenje Srba 26. i 27. aprila 1941. godine i za njihovu smrt na Jadovnu. Vjećanje je bilo javno, a kad je stolica bila maknuta, Veno Cabrnja ga je zaljuljao kao ljuljačku na štriku. Mama mi priča da je u Oznu dotjeran Vilim Golštajn ( Vilim Gottstein ), gestapovac, Jerin sin, i da su je zvali na svjedočenje. Rekla je da ne zna za ništa loše da je učinio. On je bio prevodilac u komandi čete gestapovaca i ne zna kamo je poslije otišao. Podsjetili su je da on nije 26. aprila 1941.

Prošlo je jedno lijepo ljeto u miru i slobodi. Bilo je puno sitnih radosti. Počela je školska godina i uskoro sam ja prešao u daruvarsku Gimnaziju. Razlog je bio konflikt sa profesorom Šmitom, pa mi je profesorica Lidija preporučila da odem u Daruvar prije naredne sjednice nastavnog vijeća grubišnopoljske Gimnazije. Budući da je ona bila direktor, sutradan sam dobio sve papire i ispisao se. Profesor Šmit je bio uvaženi profesor matematike jer su gimnazijalci iz Grubišnog Polja uvijek bili hvaljeni matematičari. Za razliku od prgavog Šmita, gospođa Milica bila je omiljeni profesor. Okružni prosvjetni referent u Daruvaru bio je profesor Momčilo Sadžak, također nekadašnji đak grubišnopoljske Gimnazije, rodom iz Male