„I Bilogorci su počeli da ponešto rade. Prekjučer su uhapsili neke izviđače u Velikoj Peratovici, a jučer još nekoliko na cesti za Viroviticu. Jedan nije stao sa vozilom pa su ga ranili i zarobili. Zenge su blokirale Grubišno na dva mjesta – prema Bilogori i u Velikim Zdencima. Sve legitimiraju, Srbima oduzimaju dozvole i oružje, potvrde ne daju. Obukli su veliki broj domaćih u uniforme zengi i dali im oružje. Namjere im ne znamo. Po Srbe sigurno nisu dobre, a u nešto će krenuti. Još sutra nemoj ići tamo. Nema potrebe da žuriš, a ja ću ti se javljati. Večeras imam važan sastanak na Zvečevu. Morat ću ranije krenuti za

Osvanuo je lijep, sunčan dan, već od jutra topao. Otišao sam da kupim dogovorene sitnice. Na sreću, odlučio sam da novine (Politiku) ne kupujem. Kad vrag ne spava, onda se svakakve stvari događaju. Idem ja preko u hotel. Kao da me vrag zove, a nije mi jasno zašto! Idem prema šanku, naručio sam đus. Tu je konobar onaj Srbin kome prezime ne znam. Na ekranu Tuđman nešto nuždi, a u onom salonskom dijelu po stolicama i stolovima rastrvile se zenge. Po podu opasači, municija, automatske puške… Spavaju. Bez ikakve potrebe i koristi, pitam konobara koliko ih ima. On lijepo odgovori: „Negdje oko pedeset“. Ovoliko ih ima još i gore u

Pošto sam garažirao, otvorim prozore i vrata u prizemlju, pa krenem kroz baštu. Iz pravca vrta i Jovankinog mladog šljivika Milojko vozi trakač trave. Obradovao se što sam došao i odmah se požalio da su mu dva pijana Cigana rekli da je on četnik. Vraćam se sa njim i ponudim mu čašu vina što on rado prihvati. Opet poče i o provokacijama nekih cura iz komšiluka. Jedna nosi i maskirnu uniformu. „Znate, čika Milane, i u ’Zdenki’ je sve drugačije. Izmijenili se ljudi, kao da se nikad nisu poznali. Malo-malo pa nekome kažu da je četnik. Ili za nekoga pričaju da je četnik. Sa nama Srbima gotovo da ne razgovaraju,

Na povratku u Grubišno navratio sam se u vinograd i neugodno se iznenadio kad sam vidio otvoren prozor na podrumu. Provala. Natočio sam kanister vina, improvizirano pritvorio prozor i krenuo kući. Na putu vidim već opisane detalje – u Bjelovaru vidim ljude u maskirnim uniformama, ne vidim nikoga u SMB-uniformi. Odlučim se da navratim u Nartu. Tu imam prijatelja pa da čujem kako to sve oni doživljavaju. Posjedio sam malo duže pa dođoše i dva oficira koje sam poznavao od ranije. Otvoreno sam izrazio čuđenje o njihovoj naivnosti i lakomislenim pogledima na nastalo stanje. Upozorio sam ih na Bjelovar i Klokočevac 1941, te da je protest učitelja i đaka scenarij

Navratio mi je jednog dana Pero Dimić i kaže da mu brat Boro kamionom seli neke srpske porodice u Srbiju. „Stalno ima mušterija, čak iz Bjelovara. Dođe kući samo da prespava. Namjerava odvesti i svoje kćeri sa ženom, a zove i mene, pa ne znam šta da radim“, reče Pero. Na vratima se pojavi i njegova mati Cvijeta. Traži savjet šta da se radi i briše suze. „Ne znam šta da ti kažem Cvijeto. Ti imaš gore iskustvo sa ustašlukom nego ja, a to zlo se, evo, vraća. Time sam ti rekao sve, jer, ne bi trebalo rizikovati da i oni prožive ono što si ti preživjela“, odgovaram. „Boro mi

Koncem jula došli su mi sestra i zet iz Splita. Pričaju o poteškoćama koje su ih pratile na putovanju autobusom. „Pa i vi ovdje imate balvan revoluciju“, kaže moj zet Ante, „ustavljali su nas kod Pakraca“. „Ma, zovi to, Ante, kako hoćeš, ali vidiš da toga ima svugdje. Valjda nije bez razloga“, odgovorim. „E, tako je“, složi se on i ja mu točim Traubisodu, njegovo višegodišnje piće (otkako je ostavio vino i lozu). Pristavio sam kavu koju će Jovanka dovršiti dok na svojoj kući pootvara prozore. Priča mi kako ne može shvatiti neke ljude, koliko su se promijenili na gore. „Ma vidi i generale… Vidi Svetu Leticu, admirala! Kakvi su

Da očekuju zlo, Srbi su pokazali uklanjanjem djece i pojedinih članova porodica na sigurnija mjesta. Valjda SDS objektivno procjenjuje da su ovdje Srbi slabiji i nisu naoružani, te im nikako, i iz tih razloga, nikakav sukob ne treba. Na sve provokativne parole i grafite, Srbi Bilogore odgovarali su samo preko Grubišnopoljskog lista – pojedinim saopćenjima, autorskim člancima i novinarskim komentarima. Jedna od takvih reakcija je članak „Velikogrđevački povratak u kameno doba“ (objavljen u Grubišnopoljskom listu 19. jula 1991. godine) autora profesora Milenka Pišćevića. Tom prilikom, profesor Piščević lijepo je saopćio drugoj strani: „Snagu i nadu da istrajemo dok vi ne odmrzite svoje, daje nam jedan sasvim drugačiji grafit – PASJA VREMENA NE TRAJU DUGO”.

U općini Grubišno Polje održan je referendum o budućnosti Hrvatske – plavi listić, crveni listić. Sve je prošlo mirno, a iz sređenih podataka je vidljivo da su Srbi, i jedan dio drugih nacionalnosti, bojkotovali referendum. Predsjedništvo SUBNOR-a općine protivi se mijenjanju datuma Dana ustanka naroda Hrvatske 1941. Općinski odbor SUBNOR–a G. Polje Obilježavanje Ustanka – 27. srpnja Predsjedništvo Općinskog odbora SUBNOR–a Grubišno Polje ne prihvaća nametanje novog datuma kao početka otpočinjanja narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj, te će i ove godine prigodno obilježiti 27. srpnja kao početak ustanka u našoj republici. To je konstantirano na sastanku Općinskog odbora SUBNOR–a, na kome je bilo riječi o centralnoj proslavi u sjevernoj Hrvatskoj, koja

U maju mjesecu politička scena u Hrvatskoj bila je vrlo burna. Ne valja ona na prostoru cijele Juge, a svakakve vijesti dolaze iz Bosne. Šeks je posjetio selo Kijevo kod Knina, stopostotno ustaško gnijezdo iz Drugog svjetskog rata, a sada opet naoružano i nahuškano na Srbe i JNA. Gost ih je pohvalio i rekao da se tu i tako brani Hrvatska. Na televiziji scena iz Splita – iz tenka izvlače vojnika i guše ga. Usred tzv. slobodarskog Splita. U Lištici, ustaškom leglu koljača 1941. godine, stanovnici su blokirali cestu i ostale puteve, liježu pred tenkove i ne dozvoljavaju prolaz JNA. Izetbegović kaže da je JNA svojim pokretom uznemirila žitelje toga

Paroh Marinko Juretić i profesor Staniša Lalić rekli su mi da je mitropolit izrazio želju da posjeti crkvu Velike Gospojine u Rašenici, da vidi tamošnji ikonostas. Tako smo se našli u Rašenici, a zatim smo otišli u ZRC u Velikim Zdencima, gdje je mitropolitu domaćin bio predsjednik općine Čedo Bubulj. Poslije ugodnog druženja, mitropolit Jovan krenuo je još za dana u Zagreb. U toku boravka u Grubišnom, od mitropolita sam saznao da sutra, 28. aprila, ima istu obavezu u Gudovcu. Obećao sam mu da ću svakako doći. Crkva Uspenija presvete Bogorodice u selu Donja Rašenica, izgrađena 1709, uništena 1991. godine Ujutro sam pošao da obiđem mjesto jučerašnjih događanja i usput

U takvoj općoj i lokalnoj, politički konfliktnoj i neizvjesnoj situaciji pripreme za 27. april teku po planu. Izgledom i dimenzijama kamena-temeljca sam zadovoljan, kao i profesor Žulec koji uskoro surađuje sa izvođačem. Odabrane su gvozdene skele za tribinu, napravljene su drvene stepenice i dogovoren materijal za dekoraciju. Za ozvučenje zadužen je konferansijer Vlado Šelović. Potvrđen je dolazak izvođača scenskog programa iz Zagreba i učešće jednog člana Kocke. Svoj dolazak i obaveze potvrdili su također predsjednik općine Čedo Bubulj i Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit Jovan. Sasluženje lokalnog sveštenstva osigurat će sveštenik Marinko Juretić. Organizirano je ukopavanje kamena-temeljca u jutarnjim satima. Razrađen je poseban program otkrivanja i osveštenja. Svi radovi oko bine, uključujući

Odlazio sam u Zagreb, sastajao se sa prijateljima i drugovima. Neki su već na Franjinoj strani. Oduševljeni su njegovom demokracijom, a oružane čarke i sukobe sa Srbima tumače primitivnošću u tim srpskim područjima. Ustašku ikonografiju na koju ukazujem tumače kao normalnu reakciju na politiku Miloševića i navodnu srpsku agresiju. Sa nekima si ne dozvoljavam da iskreno razgovaram. Na glavnom kiosku Trga Republike tražim Politiku. Nastaje tajac uobičajenog brundanja ljudi koji su došli po novine, a kolporterka glasno viče: „Izvolite, gospodine, Politiku“. Takav nastup, osjećam i vidim dok primam kusur, usmjerava prema meni poglede nazočnih. Dok čekam tramvaj, otvorio sam novine, gledam glavne naslove. Sutradan mi jedan brat Srbin kaže da

U takvoj općoj psihozi, pozvan sam telefonom da dođem u stanicu milicije kod zamjenika komandira policijske stanice Darka Bosanca. To me je podsjetilo na takve pozive 1941. sa kojih nije bilo povratka. Obavijestio sam o tome neke rođake i prijatelje i otišao sam. Svako drugo rješenje značilo bi prekid svih aktivnosti oko spomen-obilježja, jer one su bile uglavnom u mojim rukama, a i pri kraju. Darko me primio i, pošto sam sjeo, počeo je sa pitanjima oko organizacije komemorativnog skupa. Koliko autobusa dolazi iz Beograda, odakle još dolaze? Što mislim o mogućim izgredima i tko će održavati red? Odgovorio sam da nemam nikakvih informacija o mogućem dolasku autobusa iz Beograda

Za sve je, po ocjeni svih hrvatskih medija, kriv srpski agresor, na koga brusi noževe sve veći ekstremni dio hrvatske nacije. Po općoj atmosferi, na dohvatu ruke sa nožem nalazi se srpski narod u Hrvatskoj. Dogovoreno je i usvojeno da je i on agresor. Za sve to vrijeme JNA ostaje mirna, neaktivna, a iz nje odlaze, bježe i oficiri i vojnici Hrvati zajedno sa Šiptarima i Slovencima. Već se i puca na JNA! Dramatične su scene oko Vojnog suda u Zagrebu. Stvaraju dojmove i uvjerenja da je JNA i neodlučna i nemoćna. Razjarena rulja urla, razbija sve do čega dođe. Dolaze informacije sa raznih strana, a onda i iz javnih

Zima 1990. na 1991. godinu prolazi u sve jačoj psihozi straha i nepredvidivoj mogućnosti iole razumnog rješenja nastalog stanja. Sve više osjećam težinu življenja u toj nekakvoj novoj državi koja me podsjeća na sve najgore iz moga djetinjstva. Početkom marta 1991. godine predao sam Grubišnopoljskom listu širu informaciju o događajima u Grubišnom Polju aprila 1941. godine. Naslov je bio „Svjedočanstva“, a veliki podnaslov „Noć bezumlja i straha 26. i 27. aprila 1941. godine u Grubišnom Polju“. Reče mi Rade Malešević, novinar u pomenutom listu, da remitende nije bilo! Bilo je to veliko istorijsko saznanje o zločinu koji je gotovo zaboravljen, a tinjao je kao prigušena tuga u svim srpskim porodicama