1941. Godina koja se vraća: Pismo

Kako je pismo, namijenjeno meni, dospjelo do Vinka Nikolića, dužnosnika u promidžbenim službama ustaškog pokreta i oružanim snagama NDH do 1945. i urednika ‘Hrvatske revije’ u emigraciji? I zašto ga je pola stoljeća držao u svojoj arhivi, a meni nikad nije ni spomenuo da ga posjeduje?

Kad je prvi dio ove knjige već bio napisan, iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice iznenada me potresla vijest: voditelj Zbirke rukopisa i starih knjiga, Ivan Kosić, javlja da je arhivist Drago Pažin, sređujući ostavštinu Vinka Nikolića, pronašao dvije stranice pisma koje je meni iz zagrebačkog zatvora 1941. napisao moj otac. Šalju mi slabo čitljivu fotokopiju: da, to je očevo pismo, njegov rukopis. U gornjem desnom uglu jasno se vidi nadnevak ‘Zagreb – zatvor, 2. V. 1941’, a pismo je naslovljeno ‘Dragi Slavko!’ Do mene je putovalo pune šezdeset četiri godine, a na mene djeluje kao da mi otac piše iz velebitske jame koja je njegov grob.

Hapšenja su u to vrijeme po cijeloj zemlji već uzela velikog maha, ali ubijanja još su rijetka, tek su počela. Možda se o njima ipak nešto već znalo i u ćeliji broj 15. Zar je moguće da se moj otac već pobojavao da možda sinu piše posljednje pismo i da mu upućuje posljednje poruke?

Narednog dana u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u ruci držim veliki list požutjelog papira, s obje strane ispisan olovkom, uredno lijepim rukopisom mojega oca. Papir je osam puta pomno presavinut na jednake manje površine, na način koji je uobičajen za pisma što ih uznici iz zatvora i logora kradom šalju svojim obiteljima. Tanka zatvorska olovka s vremenom je izblijedjela, riječi su mjestimično teško čitljive, ali uz pomoć povećala i skenera cijeli se tekst može pročitati. Vidi se da je pisan bez žurbe i nervoze, jer rukopis je od prvog do zadnjeg retka kaligrafski pravilan i ujednačen. Ujednačeni su i razmaci među recima: na prvoj stranici 30 redaka, na drugoj 31. Na kraju druge stranice misao nije dovršena – prekinuta je usred rečenice. Kamo je nestao nastavak pisma? Otvara se niz neodgovorivih pitanja. Kako je pismo, namijenjeno meni, dospjelo do Vinka Nikolića, dužnosnika u promidžbenim službama ustaškog pokreta i oružanim snagama NDH do 1945. i urednika ‘Hrvatske revije’ u emigraciji od 1951. do 1990. godine? Što mu je trebalo to pismo i zašto ga je pola stoljeća držao u svojoj arhivi i vukao sa sobom po izbjegličkim stazama i bogazama do Buenos Airesa i Barcelone i opet natrag u Zagreb, a meni nikad nije ni spomenuo da ga posjeduje, iako smo se više puta vidjeli i o mnogočemu razgovarali?

Moj mi je otac pisao:

Zagreb – zatvor, 2. V. 1941.

Dragi Slavko!

Od Muti sam čuo da si prošle subote plakao, jer sam ja u zatvoru. Ta me je vijest više rastužila nego obradovala. Znadem da nisi plakao od stida, što Ti je otac u reštu! Znade naime biti takvih vremena, kad je veća čast biti u zatvoru nego izvan njega. Možda si plakao, jer se Tvom fati-u nanosi nepravda. Bolje je podnositi nepravdu, nego činiti je. Ili si možda plakao, jer žališ mene u mojem sadašnjem položaju. Istina da nije lijepo ni ugodno biti bez slobode, ali nije moj položaj takav da me moraš sažaljevati. A kad bi i bio mnogo teži nego što zapravo jeste, Tvoje suze ne bi bila ispravna reakcija. Ti si već u trinaestoj godini, a ja sam uvijek želio da postaneš – junak od mejdana. Kada si bio malih godina, predočavao sam Ti to junaštvo u fizičkom smislu (bolji boksač od mene, jači i od Kraljevića Marka), ali kasnije sam Ti nastojao prikazati drugu vrstu junaštva. Kolikogod me vesele Tvoji športski i školski uspjesi, volio bih da budeš i u onom drugom smislu, i to prije svega u tom smislu, – junak. Nije tu riječ samo o jednoj nego o mnogim duševnim osobinama. Ja Ti ih tu neću nabrajati, jer se ne bih niti sjetio svake, ali sam Ti mislim već na svaku prigodomice pokazao.

Ovakvi junaci i nejunaci najbolje se razotkriju u ćeliji. O tom ću Ti – šaljivog i ozbiljnog – mnogo moći pripovijedati, pa ćeš me bolje razumjeti, kakav bih htio da budeš. Na primjer. Imademo u sobi među ostalima tri Slovenca; debeli su, rumeni i imućni. Dobivaju pune košare hrane. Zaposjeli su najbolje mjesto u ćeliji – pričnu do prozora. Moraš znati da nas većina ležimo na podu (beton), a nestašica svježeg zraka je najteža od svih oskudica koje podnosimo. (Da se Muti ne rasplače; sada je mnogo bolje, jer nas je ispod četrdeset, ali nas je bilo do šezdeset u sobi.) Ova trojica se ne miču danju ni noću od svog ležišta, ne dijele svoju hranu ni cigarete s nikim, pa niti sa svojim siromašnim zemljacima, kojima nitko ne šalje jelo. Moraš znati da se od zatvorske hrane ne bi moglo živjeti, jer ona se dijeli samo jedan put na dan, a sastoji se od četvrtine hljeba (oko 200 grama), uz koji se samo svakog drugog dana dobije zdjela loše priređenog bezmasnog jela. Zato je ovdje, a sigurno i u svim drugim sobama, običaj da oni koji dobivaju hranu ‘izvana’ nju dijele s onima koji bi bili inače upućeni samo na zatvorsku hranu. To čine svi, bez razlike vjere i uvjerenja, pa je to jedan od najljepših dojmova koji čovjek doživi ovdje. Ali ta trojica to ne čine. Ali oni još nešto ne čine, što im ja pripisujem u teži grijeh. Nikome i nikada ne progovore vedru ni utješnu riječ, a ona je u stanovitim momentima pojedinim ljudima potrebnija od hrane, pa i od svježeg zraka. (Jedne večeri sam tješio i podizao jednog čovjeka vidjevši da je vrlo potišten. On je nakon toga zaplakao i priznao mi da se one noći, dok bi mi spavali, htio objesiti.) Ne pomažu ova trojica da se općenito održi raspoloženje i ispuni vrijeme u ćeliji. Nazivamo ih ‘Kranjci’, a jedan od njih nekoliko puta na dan čita Sveto Pismo. Naravno da se u sobi mrmlja, a kojiput i njima u lice dobaci, da su svi Kranjci sebični, država u državi itd. Ti znadeš da je ovakva generalizacija za sve Slovence isto tako ispravna kao kad se napada sve Židove zbog pojedinih. Ali eto vidiš, koliko je štetno ovakvo nejunaštvo pojedinaca za njihovu okolicu, širu i užu, a i za njih same. S druge strane, imademo jednog Židova koji je nesretan i uzrujano viče i psuje, ako se nitko ne javi da pojede s njime i zadnji zalogaj hrane, da popije i zadnju čašu čaja (iz termosice), da popuši zajednički i posljednju cigaretu. Zar to nije junak? – Imademo jednog Austrijanca, zovemo ga Švabo. Vršio je opasnu špijunsku službu u korist Njemačke. Zatvoren je, jer nije imao kod sebe legitimaciju (veli on), a nama mo-…

Posljednja je riječ prekinuta na dnu druge stranice, a treće stranice nema. Što mi je otac još htio reći nakon ovih posljednjih redaka? Gdje je nestao nastavak pisma? Ili ga, možda, otac nije uspio napisati, jer je nečim u zatvoru bio spriječen?

Sričem izblijedjele slogove i čitam riječi ponovo, i opet ponovo, i zastajem iza svake rečenice. Vidim oca u polumraku prenapučene ćelije, pod slabašnim svjetlom škrtog zatvorskog prozora, nagnutog na dasku zatvorske prične na kojoj piše ovo pismo, jer stola u ćeliji možda nisu ni imali. U svakom retku, u svakoj očevoj rečenici, čitam mu želju da djeluje smireno i umirujuće, što pismo danas čini još tužnijim. Ali zar je otac tada zaista bio tako smiren, kao što ovim pismom to želi pokazati, tako nadmoćan u situaciji u koju je bio bačen? Zar još nije bio ni ozbiljno zabrinut? Sjećam se kako mi je sa smijehom jednom objašnjavao da nekad treba čitati i između redaka, ali ni takvim čitanjem u očevom pismu ne nalazim usiljeno tješiteljstvo ni samotješiteljstvo. Možda mu ipak osjećam grč? Ili ga samo zamišljam? Čovjek iz zatvora piše pismo sinu kojem želi mnogo toga reći, a razgovor mu je uskraćen. Sluti da njemu i sinu predstoje još teža vremena, pa inzistira da ‘suze nisu ispravna reakcija’ i treba biti ‘junak od mejdana’. Što mi je još rekao ili htio reći u nestalom nastavku pisma? Hapšenja su u to vrijeme po cijeloj zemlji već uzela velikog maha, ali ubijanja još su rijetka, tek su počela. Možda se o njima ipak nešto već znalo i u ćeliji broj 15. Zar je moguće da se moj otac već pobojavao da možda sinu piše posljednje pismo i da mu upućuje posljednje poruke?

Koliko god zamjeram Vinku Nikoliću što mi za života nije dao očevo pismo, zahvalan sam mu što ga je kroz svoju emigrantsku Odiseju ipak sačuvao. Omogućio mi je da ga sada čitam, uzbuđen što poslije tolikih godina opet slušam očeve riječi, koje me vraćaju slikama iz davnine, zatomljenoj boli i tužnoj spoznaji kakvog sam oca prerano izgubio. ‘Ihr naht euch wieder, schwankende Gestalten’ (‘I opet tu ste, lelujave sjene’) – prvi je stih u ‘Faustu’, iz kojeg je otac volio citirati kad bi htio ljepše izraziti vlastiti osjećaj ili misao. Zadržavam se na samome početku, na ‘Posveti’. Posuđujem iz prijevoda Tita Strozzija, a malo i prerađujem da bih bio bliži svojem osjećaju nad očevim pismom:

Gle, tu ste opet, lelujaste sjene,Što odavna vas tužan pogled zna…Sad s vama slika sretnih dana sviće,I dragih sjena dug se javlja red,I poput neke zamrle već priče,Djetinjstva oduzetog mi svijet;Plač obnavlja, dok bol mi opet niče,Života ovog labirintski spletI broji dobre, pretvorene u sjene,Što smrt ih uze, davno prije mene.

Piše: Slavko Goldstein

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Vezane vijesti:

Smrt Slavka Goldsteina razgolitila je našu moralnu mizeriju

Francuski poučak

Povratak u 1941.