Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Zlosutno proljeće

Datum objave: sreda, maj 26, 2010
Veličina slova: A- A+

Bez obzira na hladnoću, kišu i susnježicu ili snijeg, gotovo svaku večer u zimu ’40/41. godinu dosta ljudi išlo je u varoš (centar mjesta Grubišno Polje) slušati radio. U gornjem kraju mjesta nitko nije imao radio-aparata. Ne znam koliko ih je moglo biti u varoši, ali svi su išli slušati radio u kuću gdje je krojačku radnju imao Smola. On je imao radio pa bi ga postavio u ganjak (trijem) i tu su ga slušali i oni koji stanu u trijem, ali, bez obzira na vremenske prilike, i oni koji u ganjak nisu stali. Vladala je potpuna tišina. Radio je glasno, vrlo glasno govorio. Slušalo se bez naprezanja. Govorili su razni ljudi, ne znam koji, no među njima je govorio i Maček. Povremeno je na njegov govor bilo poluglasnih primjedbi. Najgadnije je govorio Pavelić. Jednom je rekao: “Srbi, van iz majke Hrvatske”. Na to mu najveći broj prisutnih horski uzvrati: “Majku ti jebem”! Poluglasno gunđanje se nastavi, pa se i to večernje slušanje završi.

Narednih dana ta se Pavelićeva prijetnja stalno ponavljala. Uskoro su po zidovima kuća, koje nisu imale plotova i vrtića između trotoara i kuće, osvanule nekakve parole, kratice od tri slova – ŽAP. Sjećam se te kratice, napisane nekakvom bordo-crvenom bojom na farofu, na stanu pravoslavnog sveštenika g. prote Jovana Markovića. Stoje tu neki ljudi, gledaju to i razgovaraju o tome, ali ne znaju što znače ta tri slova. Nisam se tu dugo zadržavao jer sam morao na vrijeme odnijeti mlijeko i vratiti se kući. Dolje na Ćopovoj kući, pa onoj do njega i Caplovoj isto su napisana ta tri slova. Tu čujem da je to kratica od parole „Živio Ante Pavelić”. Žurio sam kući da saopćim što sam vidio i saznao. Otac je to prokomentirao nekom psovkom i nastade neka vrsta muka, šutnje.

U večernjim satima uz petrolejku pretresala su se razna događanja i vijesti. Komšije Česi sve češće govore da su oni u stvari Nijemci. Dolazi i do oštrih rasprava o Njemačkoj, Englezima, Francuzima, ali i o tome šta treba da radi Jugoslavija. Govori se da su neki rezervisti dobili pozive. Svaku večer mogu se čuti pjesme: “Vjetar piri Srbija se širi, kiša pada Hrvatska propada”, odnosno: „Hrvatska se širi, Srbija propada” – ovisno o tome pjevaju li Srbi ili Hrvati. Djeca idu iz škole – hrvatska, češka, mađarska jednom stranom, a srpska drugom stranom puta – i pjevaju: “Marširala, marširala kralja Petra garda, korak ide za korakom, a ja Hrvat (Srbin) pod barjakom, boj se bije, bije krv se lije, lije za slobodu Hrvatske (Srbije)”. Budući da sam tu učestvovao, Milka Hlavačekova mi negdje kasnije, kad sam je jednom sreo 1941. u jesen ili ’42. u proljeće, reče: “Maširala, maširala”, a ja šutim i brže se udaljavam jer je Franjo Horvat iz gornjeg kraja Milkin ujak, krvavi ustaša, a Milka je član ustaške mladeži.

Poziv za rezervu dobio je i Dane Bobić, rezervni podnarednik konjičkog puka Kraljice Marije u Virovitici. Dane je seoska lola. Lijep, stasit i ima grlo lijepog glasa. Ide u rezervu i u svom stilu pjeva otkako je izašao iz svoga dvorišta na vrh sela. Čujemo ga već od kuće Ilije Grubića i Ringlovih kuća. Raspalio u svom stilu: “Teci Drino kako-tako, nećeš Švabo preći lako”, “Kralju Petre, mlado srpsko dete, rano su ti prišili palete (refren), da se tebi dušmani ne svete”, „Oj, Hitleru, jebem li ti nanu, izgubićeš glavu na Balkanu”. Mati i otac otvoriše prozore, ispozdravljaše se i on produži na voz. Nastavi sa pjesmom već od Singerove kuće: “Kralju Petre, kupi vojsku sve pod jedan broj, pa je šalji na granicu u krvavi boj”.

Jedne večeri priča se da je u Politici izašla slika aždaje sa kukastim križom, a ima sedam glava: jedna je smrt, druga glad, treća robija… Dođe poziv za rezervu i mome ocu. On je solunski dobrovoljac. Ilija Grubić i Milan Amidžić isto su dobrovoljci, ali oni su stariji od njega. Donio je uniformu kući, jer on neće nikamo ići iz mjesta. Za par dana javiše mu da uniformu vrati. To se ponavljalo dva puta.

Koliko god su večeri uz petrolejku stereotipne (uvijek skoro ista lica, ista tematika, priče se ponavljaju), ipak ima i ponešto novo. Došla neka žena, koja je bila u posjeti kćeri u Beogradu, pa priča o skupoći. Veli: „Ode kći na pijacu, molim te, i za pedeset dinara donijela sve u rukama”! Strašno je sve poskupilo, k’o nikad. Kažu da je Mačekova zaštita aktivna, da vježbaju kao vojska. Iz učionice u školi vidimo kako u dvorištu iza škole marširaju zaštitari i umjesto pušaka imaju nekakve štapove. To ja dodajem u jednu od večernjih priča o Mačekovoj seljačkoj zaštiti. Sve ove priče stvaraju nekakvu čudnu napetost, neku atmosferu koje ranije nije bilo. Takve stvari ranije, ljetos i zimus, nisu bile raspravljane. Osobito ne na takav način. Pričalo se koliko je tko posijao ječma, raži, pšenice, koliko je tko natopio masti od smokova, kakav je tko bio đak od komšija kad su bili mali. Pričalo se o sajmovima – tko je dotjerao najteže i najveće volove, bika itd.

Čiča Ilija Grubić je stalni večernji besjednik. Dobio je svrab i ne češe se noktima, već treščicom koju je u tu svrhu napravio. On je došao u Solun iz Amerike – američki dobrovoljac. U Americi je naučio da svrab nije dobro drapati prljavim noktima, sigurnije je treskanicom. To je u našem gornjem kraju bio drugi nauk donesen iz Amerike. Šandor (Aleksandar) Amidžić, miran psihijatrijski bolesnik (u žargonu: on je lud, al’ je dobar, miran), kad bi dobio da jede (išao od kuće do kuće, sam živio) povremeno bi usitnio nešto kruha pa bi izlazio van i bacao uz nekakvo, nama nejasno, mrmljanje. A nauk iz Amerike je bio da bi, pošto se nakašlje, otvarao vrata i pljuvao napolje. To je nama djeci bilo smiješno jer tada smo u kući imali zemlju pa se pljuvalo po zemlji. Uzimali smo to kao manu, istovjetnu bacanju mrva kruha. Jedne večeri čika Ilija Grubić je zabrinuto pričao o tome kako je Jugoslavija opkoljena sa svih strana: „Svi su uz Nijemce, samo Grčka nije, a i ona je daleko i mala”. Komšija Tregner priča da se Jugoslavija ne može boriti protiv Nijemaca, a čiča Ilija i moj otac oštro mu se protive. I Rusija je daleko pa ne može pomoći. Posljednja novost je da je jugoslavenska protivavionska artiljerija oborila nečija dva aviona nad Bitoljem. Jedino se čude kako su ih pogodili kad je magla, ali se nekako složiše: oborio ih je onaj koji je to znao!

 

< Svjedočanstva o genocidu                          Sadržaj                                        Bombardiran je Beograd, rat je počeo >




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top