Ustaške vlasti osnivaju logore smrti – Knjiga Jadovno 1.

Datum objave: petak, jun 30, 2017
Veličina slova: A- A+
Dr Đuro Zatezalo (1931-2017.)
Dr Đuro Zatezalo (1931-2017.)

Odmah nakon uspostave kvislinške tvorevine NDH, u Zagrebu je osnovana Ustaška nadzorna služba (UNS). Njen Ured III je bio zadužen da organizuje koncentracione logore po ugledu na koncentracione logore u nacističkoj Nemačkoj. Na čelu Ureda III se nalazio Eugen Kvaternik Dido, kojem su bili podređeni „svi organi redarstva, oružništva, mjesnih zapovjedništava te uopće svih državnih samoupravnih organa“.[1]

Od početka maja 1941. godine, Kvaternik je ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR). Stvoren je golem policijski aparat, s vrlo razgranatim službama i organizacijama. UNS i RAVSIGUR su bile ustanove koje su jedine imale pravo da osnivaju logore u cilju masovnog hapšenja, mučenja i ubijanja svih nepoćudnih za NDH. Zbog toga su one i osnovale više namjenskih logora – poznatih pod imenom: sabirališta ili sabirni logori, iseljenički logori, koncentracioni logori no svi su oni bili logori smrti.

U ove logore su Srbi i Jevreji zatvarani bez sudskih presuda. Inicijativu i odlučujuću riječ pri osnivanju logora imao je Pavelić, a za njim Eugen Kvaternik, Andrija Artuković i mnogi doglavnici i ministri CCH: Mile Budak, Milovan Žanić, Mladen Lorković, Lovro Sušić, Mirko Puk, Jerec i drugi. Stvaranje prvih koncentracionih logora Pavelić je povjerio emigrantu Miji Vabiću Đovaniju, a zatim Maksu Luburiću, nakon Babićeve pogibije u borbi s partizanima 1941. godine u Hercegovini.

Za uništenje Srba, Jevreja i komunista, Hrvata ili bilo koje druge nacionalnosti, ustaške vlasti su se pripremale planski i smišljeno. Prije no što su počeli s masovnim ubistvima, osnovali su sabirne (zbirne) i koncentracione logore. Sabirni logori su imali prihvatno-tranzitni karakter, za razliku od koncentracionih, čija namjena je bilo fizičko uništavanje. Upućivanje u logore je teklo po slobodnoj volji velikih župana, stožernika, logornika, tabornika, šefova redarstva, zapovjednika vojnih formacija, specijalnih Pavelićevih izaslanika i drugih. Likvidacije su vršene prema njihovim uputstvima i naređenjima, ali i dodatnom samovoljom komandanata logora, njihovih posada, kao i ustaša pojedinaca.

Već od aprila 1941, ustaše osnivaju koncentracione logore: „Danica“ kod Koprivnice, „Kerestinec“ kod Samobora, „Gospić“, „Jadovno“, „Slana“, „Jasenovac“, koji je izgrađen po uzoru na logore smrti u Njemačkoj i trajao od 21. avgusta 1941. do oslobođenja 1945. godine. Dalje se nižu: „Đakovo“, „Loborgrad“, „Jastrebarsko“, „Tenja“ kod Osijeka, „Feričanci“, „Sisak“, pa zbirni logori: „Caprag“, „Bjelovar“, „Slavonska Požega“, i oko deset logora za srpsku djecu.

Dotadašnji zatvori, Lepoglava, Kruščica i drugi, koje je ustaška vlast preuzela od Banovine Hrvatske i Kraljevine Jugoslavije, s većim brojem zatočenih komunista i sindikalnih aktivista, koje su im HSS-ovski organi vlasti predali u aprilu 1941, bili su premaleni, pa su organi vlasti odmah pristupili osnivanju daleko većeg broja sabirnih i koncentracionih logora.

S obzirom da su ustaše većinu Srba i Jevreja zatočenih u prvim koncentracionim logorima Danica i Kerestinec transportovali krajem juna i tokom jula 1941. godine u logore smrti Jadovno na Velebitu i Slana na otoku Pagu, svakom od njih ćemo posvetiti više pažnje.

Prvi organizovani ustaški koncentracioni logor bio je Danica, osnovan 15. aprila. Prvi logoraši su u njega stigli trećeg dana po osnivanju, 18. aprila. Vio je smješten u objektima tvornice hemijskih proizvoda „Danica“, pa je po tome i dobio ime. Imao je obilježja sabirnog i radnog, ali i koncentracionog logora. Ustaški povjerenik u Koprivnici, Martin Nemec, uz pomoć pripadnika Gestapoa i oficira SS-a, pripremio je ovaj prostor za logor. Za uspostavu i funkcionisanje logora, ustaše su naređenja i uputstva dobijali od Eugena Kvaternika, Mije Babića i Mije Bzika iz Zagreba, a u logor je nekoliko puta dolazio i sam Andrija Artuković. Prva masovnija grupa, 510 Srba s područja Grubišnog Polja, dopraćena je u ovaj logor iz Zagreba 29. aprila oko 17 sati.

Na željezničku stanicu u Grubišno Polje je 26. aprila u 20 sati prispjeo poseban vlak. U njemu su bili policajci iz Zagreba, grupa ustaških emigranata i nekoliko civila, sa ustaškim vođom, poručnikom Šarićem. Te večeri su održali sastanak kod katoličkog popa Pere Sivjanovića. Dogovorili su se da pozovu domaće ustaše i isto veče otpočnu s hapšenjima Srba. O zbivanjima te noći, i samo nešto kasnije, svjedoči Branko Bojičić, koji je te noći bio uhapšen, a iz logora Danica pušten nakon šest mjeseci, jer ga je spasila supruga Hrvatica: „U 8 sati, 26. aprila 1941, stiže posebni vlak na stanicu sa 30 vagona. Oko 9 sati upadaju u moju kuću, stanujem na stanici, zagrebački policajci i neke nepoznate ustaše, prebacuju i razbacuju po kući sve, jedni se penju na tavan, drugi se šire po cijeloj kući, traže oružje, psuju, na kraju me vežu lancima, izvode pred kuću i pitaju jesam li četnik. Odveli su me do vlaka i naredili mi da se popnem u vagon. U vagonu je već bio svezan Božo Kljajić i Marko Jović. Tu smo bili oko 1 sat, zatim su nas odveli u školu, gdje je već bilo puno ljudi, sve Srbi iz Grubišnog Polja. Stalno su dovodili sve nove i nove grupe ljudi. Oko pola noći došao je ustaša emigrant Šarić, koji nam je održao govor, rekao da smo četnici i da nam nema više mjesta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U toku noći molili smo da nas puste na zahod, i kako se koji vraćao iz zahoda, šaptao je: ’Ne idite, jer tamo jako tuku’. Ustaša Kakša tukao je Branka Kljajića i mene. Ujutro su nas odveli na stanicu, natrpali u vagone i zatvorili. Oko 12 sati dovode grupu ljudi iz Donje Rašenice, a oko 13 sati iz Male i Velike Barne. Ukupno nas je bilo 510. Naše žene i djeca su tražili i molili da li nam smiju dati hranu, ali ustaše nisu dozvoljavale. U subotu 27. aprila 1941. godine uvečer krenuo je taj vlak i oko 1 sat stigli smo u Zagreb na zapadni kolodvor. ’Četnici dolaze’, čula se vika sa stanice. Strpali su nas u policijske kamione i otpremili u prostorije Zagrebačkog velesajma. Kada smo stigli u prostorije Velesajma, morali smo dignuti ruke i po dvojica ulaziti u dvoranu. Uzimali su nam satove i prstenje, a ustaše i policajci su nas tukli nekim spravama sličnim lopatama. U toj su nas dvorani strašno tukli, a vani su radili motori kamiona da se ne čuje naš jauk. Dalje od dvorane stajao je jedan automobil koji je imao neobično jaka svjetla, a svijetlio nam je tačno u oči. Po sredini dvorane bio je nategnut jedan konopac. Mi smo morali trčati iz dna dvorane prema svjetlu, i svi smo padali preko konopca, a ustaše su se smijale i ponovo nas tukle. Sada su nas na prostoru Velesajma strpali u vagone i otpremili u Koprivnicu. U 17 sati 29. aprila došli smo u Koprivnicu u tvornicu ’Danica’ gdje smo bili prvi logoraši. U 21 sat stigle su ustaše emigranti i strašno nas tukli. Milanu Inđiću iz Grubišnog Polja prebili su četiri rebra, Aleksi Bosancu iz Grbavca desnu nogu i Branku Dražiću iz Grubišnog Polja lijevu nogu na dva mjesta. Strašno su tukli Milana Turajlijića, jer je bio u odijelu financa. Nakon tri dana prvi puta smo dobili hranu. Ustaše su nam stalno govorile da smo mi uhvaćeni u šumi s oružjem u ruci kao četnici, i zato su nas stalno tukli. Hranu smo dobijali jedanput dnevno, i to u 17 sati malo vode i u njoj kuhana dva-tri komadića krumpira. Pakete sa hranom i odjećom, koje su nam porodice slale, nismo dobili, njih su ustaše između sebe dijelile. Svaku noć dolazile su ustaše i tukle nas.“[2]

Kasnije su u logor dopremani i brojni drugi Srbi, Jevreji i nepoćudni Hrvati iz Bjelovara, Križevaca, Garešnice, Daruvara, Pakraca, Vinkovaca, Sremske Mitrovice, Koprivnice, Gline, Varaždina, Zagreba, Karlovca, Ogulina, Dervente, Sarajeva, Banjaluke, Bijeljine, Tuzle i brojnih drugih mjesta s teritorije NDH.

Već nakon mjesec dana od formiranja, u logoru je bilo zatočeno 1.007 interniraca. Njihov broj se stalno povećavao, o čemu svjedoče brojni dokumenti i izjave preživjelih logoraša. Prema dosad istraženim podacima, može se tvrditi da je u ovom logoru bilo oko 5.600 zatočenika, iako se u pojedinim dokumentima navode cifre od osam pa i više hiljada ljudi.[3]

Iako u ovom logoru nije bilo masovnih ubistava, teror nad zatočenicima je bio znatan. Mučenje logoraša i zadavanje teških tjelesnih povreda bile su svakodnevne pojave. „Srbi su bili strahovito zlostavljani pa je rijetko koji od njih bio da nije bio pun masnica po cijelom tijelu i da nije imao natečenu glavu, ruke i noge. Bilo je i takvih slučajeva zlostavljanja da su pojedinci imali potpuno plave glave i obraze od podljeva krvi i nemoćni ležali po podovima, a poneki su dan dva kasnije iznešeni mrtvi iz logora.“[4]

Pojedinci su mučeni i ubijani. Dr Fran Praunšperger, koji je uhapšen u Eriževcima i 27. aprila, s još 14 uhapšenih Srba i Jevreja, sproveden u Zagreb, a zatim 11. maja, s 30 Jevreja i Srba, odvezen u željezničkom vagonu u Danicu, opisujući ustaška zlodjela nad zatvorenicima u ovom logoru, u svojoj izjavi od 9. avgusta 1945. godine, pored ostalog, iznosi:

„U logoru su bili otac, sin i unuk po prezimenu Carević, jer je sin imao visoko jugoslovensko odlikovanje, te su sva trojica bili tučeni svaki dan. Sin je bio tako ispretučen da su mu na lijevoj strani prsa, pored srca, bila slomljena tri rebra, koja su kod disanja glasno škrgutala. Unatoč toga su ga i dalje tukli, dok nije zajedno sa ocem i svojim sinom otpremljen u Liku (vjerovatno u Jadovno, prim. autora).“[5]

Praunšperger navodi više primjera zlostavljanja i mučenja. Ističe da su se ustaše naslađivale ponižavanjem dr Ladislava Hanžeka, posebno ustaša Jozo Pavičić, krojački pomoćnik, koji je ministra Hanžeka tjerao da kupi papire koji su pali pokraj latrine, a ne u klozetsku jamu: „kad je dr Hanžek uzeo drveni štapić da nabode one izmetinama zamazane papire i da ih skupi, bio je tučen i morao ih je golom rukom pobirati jer da je to i ‘preveć fini posel za ministra’“.[6]

Mnogi su prebijani, a oko dvije stotine zatočenika je u ovom logoru likvidirano.[7]

Svi zatočenici su bili izvrgnuti strašnoj samovolji ustaša, koji za svoje zločine nikom nisu odgovarali. Hrvate komuniste su u ovom logoru mučili kao i Srbe i Jevreje, a posebno pravoslavne sveštenike u baraci „smrti“. U njoj su ubijena, uz užasno mučenje, i dvojica željezničara: Ilija Jovetić iz Plaškoga i Todor Zatezalo iz Dubrava kod Ogulina, otac devetoro djece.[8]

Zločinima su se isticali zapovjednik logora Martin Nemec i njegova dva sina, Martin i Vinko, njegovi zamjenici, Đuro Šajatović, mesar, Pavao Gaži, sajamski mešetar, Jozo Pavičić i Stjepan Zgorelec, te Nikola Herman, drugi zapovjednik logora, a inače ustaški povjerenik za grad i kotar Koprivnicu. No, naročito čuven po zlodjelima je bio treći zapovjednik, emigrant Pižeta, sa svojim hercegovačkim i dalmatinskim ustašama. Prije njihovog dolaska, usmjerenja za rad logora su davali i pomagali Mile Budak, Mijo Babić, pa i sam Andrija Artuković. Iz logora Danica je, u vremenu od 30. juna do 21. jula, u pet željezničkih kompozicija transportovano 2.500 Srba i Jevreja u koncentracioni logor Gospić, te u ustaške logore Jadovno i Slana, gdje ih je najveći dio usmrćen. Iz zapisnika zapovjedništva logora saznajemo da je do 15. jula iz Koprivnice u Jadovno prebačeno 1.960 zatočenika, uglavnom Srba.[9]

Prema izjavi prof. Milana Radeke iz Karlovca i Milana Polaka iz Zagreba, u Jadovno je u pet transporta upućeno 2.500 zatvorenika. Ovu brojku iznosi i Praunšsperger, ističući da je i sam zapovjednik logora Danica, Nikola Herman, kazao: „A ja sam im ipak za onoga Babića (Mijo Babić, zapovjednik logora Slana, prim. autora) poslao u Liku 2.500 Vlahov (Srba, prim. autora) i još im to nije bilo dosta. Odužio sam se svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.“[10] U nekim dokumentima se spominje i brojka od 2.700 Srba i Jevreja odvedenih iz Danice u Jadovno, i ističe da je nakon posljednjeg transporta, koji je za Gospić otišao 21. jula, sa 40 plombiranih teretnih željezničkih vagona, u kojima je bilo 1.400 Srba, u logoru ostalo 400 Hrvata i 22 Srbina, jer su ih svojim vezama uspjele zadržati supruge koje su bile katolkinje.[11]

To u svojoj izjavi tvrdi i Milan Vuksanović iz Sremske Mitrovice, koga su ustaše, sa još 28 Srba, uhapsili 6. maja i odvezli u Vinkovce, a 9. maja, sa 101 Srbinom, u Zagreb, a zatim u Koprivnicu. On ističe da je ostao u Danici s Hrvatima „i to verovatno zato što sam po rođenju Crnogorac“,[12] dok su svi ostali otpremljeni za Jadovno.

Božo Švarc, Đuro Medić i nekoliko drugih svjedoka u svojim izjavama navode da je u plombiranim stočnim željezničkim vagonima bilo natrpano po 70 ljudi, bez hrane i vode. Vlado Malančec, advokat iz Koprivnice, koji je krajem aprila uhapšen u Zagrebu i otpremljen u logor Danicu, kaže: „Početkom srpnja počeli su nas otpremati iz Koprivnice. Mene su sa nekoliko stotina uhapšenika zatvorili u vagone i blombirali, te nas nakon gadnog putovanja po prilici 30 sati iskrcali u Gospiću na željezničkoj stanici, odakle su nas noću pješice tjerali u zatvor Gospić kod Okružnog suda. Nakon kraćeg vremena otpremili su nas vezane u grupama u Velebit u kraj koji se zove Jadovno. Samo mjesto gdje su nas smjestili zove se Medveđi brlog. Tu smo bili najprije pomiješani sa pravoslavcima i Jevrejima, onda su nas katolike svega 32 — odvojili, te nas nekoliko otpremili natrag u Gospić kod Okružnog suda.

Svi preostali uhapšenici na Jadovnom, a i mnogo drugih koji su tamo dopremljeni (dobrih nekoliko hiljada), zatučeni, poklani, te mrtvi ili polumrtvi pobacani su u jame.“[13]

Među katolicima koji su iz Koprivnice transportovani u Jadovno bio je i dr Ladislav Hanžek. Njegova supruga Ida se s njim sastala u Jastrebarskom 1. septembra, na njegovom povratku iz Gospića, i tada joj je on ispričao da su iz Danice upućeni marvenim vagonima u Gospić, kamo su putovali dva dana i dvije noći, bez hrane i vode. Stigli su trećeg dana uveče, a od stanice do kaznionice su ih sproveli ustaše i usput ih tukli. Iste noći je jedan ustaša ušao u ćeliju i upitao: „Gdje je onaj neizlječivi Jugosloven iz Križevaca?“, i sa još dvojicom ga izvukao na hodnik, gdje su ga strahovito tukli kundacima, slomivši mu četiri rebra. Pošto je pao u nesvijest, ustaše su ga bacili natrag u ćeliju, misleći da je mrtav. Sljedećeg dana je, onako isprebijan, otpremljen s grupom Srba i Hrvata na Velebit, u logor Jadovno. Tamo je 19 dana ležao pod vedrim nebom, sa slomljenim rebrima, a onda, s još 31 katolikom, vraćen u gospićki zatvor.[14]

Fran Praunšperger u pomenutoj izjavi iznosi da su, zaključno s 21. julom, „gotovo svi pravoslavci iz logora ’Danica’ (osim onih koji su oženjeni katolkinjama) transportirani u Liku i zatim svi Jevreji, a među njima i oni najmlađi koji su sačinjavali radnu bojnu a došli su iz Zagreba, njih 200, te Hrvati koji su smatrani nepoćudni. Prije transportiranja svi logoraši bili su opljačkani od ustaša“.[15]

Niz detalja o odvođenju zatočenika iz Danice u Jadovno saznajemo iz prepiske vođene između ustaškog Povjereništva za grad i kotar Koprivnicu, Zapovjedništva koncentracionog logora Danica, predstojnika željezničke stanice Koprivnica i Ravnateljstva za javni red i sigurnost Velike župe Like i Gacke. Iz ovih dokumenata proizlazi, što potvrđuje izjava prof. Milana Radeke, da je prvi transport Srba i Jevreja iz Danice upućen 30. juna, zatim 4, 9, 18. i 21. jula.

O transportima svjedoči i dopis ravnatelja Župnog redarstvenog ravnateljstva za javni red i sigurnost u Gospiću Stjepana Rubinića, ujedno i zapovjednika logora Gospić, kojim obavještava zapovjedništvo logora Danica i željezničku stanicu u Koprivnici da su transporti stigli u Gospić.[16]

Drugi po redu koncentracioni logor u NDH bio je Kerestinec, osnovan 19. aprila 1941. godine, dan posle dolaska prvih zatočenika u logor Danica. Smješten je u dvorcu nekadašnjeg bana Mihalovića kod Samobora, udaljenom 18 km od Zagreba. Zapravo, po naređenju ravnatelja Redarstvenog ravnateljstva u Zagrebu dr Josipa Vragovića, dvorac Kerestinec je pretvoren u logor za pohapšene zagrebačke Srbe, a i one koje su ubrzo dovozili iz drugih mjesta. U naredbi u vezi sa ovim logorom, Vragović je, pored ostalog, zapisao: „Uhapšeni pravoslavni preselenje u logor Kerestinec“.[17] Ovo naređenje je uslijedilo po zapovijedi tadašnjeg ustaškog povjerenika za javni red i sigurnost u Zagrebu, Eugena Kvaternika Dide, a proveo ga je nadzornik redarstvene službe Redarstvenog ravnateljstva Nikola Tićak.

Za zapovjednika logora je postavljen Mladen Horvatin, koji je tih dana sa svojih 20 stražara u logor primio prve zatvorenike, uglavnom bogatije i viđenije zagrebačke Srbe. U vezi sa ovim, „Hrvatski narod“ 23. aprila 1941. godine objavljuje: „Četnici internirani u dvorcu Mihalovića u Kerestincu“.[18] Nadalje se navodi da je „ustaško redarstvo smjestilo jedan dio uhićenih četnika i nepoćudnih elemenata u ovaj dvorac.“

Ovdje je potrebno reći da se nije radilo ni o kakvim četnicima, niti tada, niti kasnije, nego o Srbima, koje su ustaški prvaci i njihovi istomišljenici nazivali tim imenom da bi u javnosti NDH imali neku vrstu opravdanja. To potvrđuje, na saslušanju pred istražnim organima 26. decembra 1947. godine, i sam komandant ovog logora, Mladen Horvatin. On ističe, pored ostalog, da je samo nad jednim od mnogobrojnih zatočenika izvršio „istragu“ zato što mu je u policijskom kartonu bila evidentirana riječ četnik, ali je mogao, kako kaže, samo konstatirati „da je jugofil“.[19]

Ustaše su tada i kasnije u pojedinim dokumentima, u štampi pogotovo, navodili da su uhapsili i internirali u logor četnike. Tako su postupili i u julu 1941, kada su komunisti izvršili proboj iz logora Kerestinec, izvještavajući da su se pobunili i pobjegli „četnici“.[20]

Kotarska oblast u Samoboru je obavijestila Ravnateljstvo za javnu sigurnost i red u Državi Hrvatskoj da je „19. aprila osnovan u Kerestincu logor za nepoćudne elemente u kojem imade danas 200 interniraca.“[21] Ista kotarska oblast već 3. maja upućuje izvještaj i Ministarstvu unutrašnjih poslova, u kojem navodi da je 19. aprila u Kerestincu osnovan logor i da u njemu ima 300 interniraca, što znači da je broj zatočenih veoma brzo rastao.

Ustaše su zatočenike prilikom hapšenja ili ulaska u logor pljačkali, pa su njihovim novcem, u iznosu od 176.364,75 dinara, pokrili troškove postavljanja željeznih rešetaka na prozore dvorca i druge potrebe ustaške straže, a veći dio ovog novca, kojim je raspolagao komandant logora Mladen Horvatin, podijelili su međusobno.[22]

Ovaj logor se sastojao od tri prostorno odvojena dijela: srpsko-jugoslovenskog, jevrejskog i komunističkog. Oni su upravo i nastali ovim redom, jer su Srbi hapšeni među prvima, pa je njihov dio logora prvi i najbrojniji. Na početku je u njemu bilo 156 Srba, 59 Hrvata komunista i antifašista, 18 Jevreja, 3 Crnogorca, 3 Rusa, 3 Slovenca, te po jedan Italijan, Rumun, Nijemac i trojica ostalih.[23] Oni će ubrzo biti razdijeljeni prema nacionalnoj pripadnosti.

U „srpsko-jugoslovenski“ dio su smješteni Srbi koji su u Zagrebu hapšeni od 11. aprila i bili zatvoreni u zagrebačkim zatvorima. Prostorije u kojima su boravili nalazile su se na poljoprivrednom dobru. U stvari, to je bio žitni magacin, udaljen oko 300 metara od dvorca Kerestinec. Zatvorenici su svakodnevno radili na poljoprivrednom dobru. Spavali su na podu s malo slame, u vlazi, sa štakorima. Higijenske prilike su bile veoma loše i teško podnošljive, a poslije napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez, 22. juna 1941. godine, stanje se pogoršalo.

Nakon proboja komunista iz ovog logora, većina Srba je 14. jula otpremljena u zagrebačku policiju, da bi sutradan oko 300 njih bilo ukrcano u stočne vagone i transportovano u Gospić, a zatim u logor Jadovno, gdje su svi pobijeni. Prije toga, u maju, 250 zatvorenika je iz ovog logora otpremljeno u logor Danicu kod Koprivnice, a iz njega u Gospić, pa u Velebit, gdje su usmrćeni.

„Židovski“ dio u ovom dvorcu je osnovan 1. maja, kada je zatočeno 80 zagrebačkih advokata Jevreja. Oni su u logoru zatekli 300 Srba, među kojima je bilo i jugoslovenskih vojnika.

Iako su advokati Jevreji nakon 14 dana pušteni kućama, ustaše su većinu njih ponovo uhapsili i s drugim Jevrejima iz Židovskog logora Samobor[24] i okolnih mjesta dopremili u Kerestinec. U njemu su neki ostali do 20. juna, a neki do 15. jula, kada je oko 400 muškaraca, žena i djece otpremljeno u Samobor, a jedan dio u Gospić, te u Jadovno i u Slanu. U samom Kerestincu su dotad bili smješteni po sobama dvorca, u jednoj velikoj šupi i po tavanskim prostorijama. Radili su na pilanju i cijepanju drva, čišćenju stajske kanalizacije, uređivanju parka i drugim poslovima.

„Manja grupa advokata smještena je na tavanu dvorca, dok je veći broj smješten u jednoj velikoj šupi. Kreveta i drugih sprema za stanovanje nije bilo, nego smo odmah po dolasku sami po naređenju s obližnjega dobra donijeli slame koju smo razastrli i na njoj spavali.“[25]

„Komunistički“ dio logora je osnovan 22. maja i u njemu je krajem jula bilo oko 100 zatočenika. Njih su ustaše, iz razumljivih razloga, čuvali s posebnom pažnjom. No, i pored toga, komunisti su u noći između 13. i 14. jula uspjeli da organizuju proboj iz logora, ali je većina njih bila uhvaćena ili ubijena u bijegu. Oni koji nisu uspjeli pobjeći, odvedeni su, zajedno sa Srbima i Jevrejima, u logor Gospić i pobijeni u logorima Jadovno i Slana.[26]

Sadržaj

[1]   Uskrs države Hrvatske (brošura), Zagreb 1942. Ured ustaške nadzorne službe je neposredno rukovodio koncentracionim logorima.
[2]   Izjava Branka Bojičića, AS, br. 32/1-6.
[3]   Mirko Peršen u knjizi Ustaški logori (1946), na strani 40, navodi 5.000 zatočenika; Zdravko Dizdar u članku Logori na području sjeverozapadne Hrvatske u toku Drugog svjetskog rata 1941-1945 (ČSP 1-2, 1990, Institut za suvremenu povijest, Zagreb), na str. 88, navodi 5.600 logoraša, od kojih je 1.960 ubijeno u ustaškom logoru Jadovno; Franjo Zdunić Lav u n. d. navodi da je u Danici bilo više od 5.000 zatočenika, od kojih 4.500 Srba, 400 Jevreja i 100 Hrvata, a da je u samom logoru ubijeno 200 ljudi, uglavnom Srba; Božo Švarc, jedan od zatočenika, u svojoj izjavi od 17. jula 1943. godine kaže da je u Koprivnici početkom jula 1941. bilo oko 8.000 osoba, uglavnom Srba, i da su svi oni transportovani, s Jevrejima i jednim brojem Hrvata, u ustaški logor Jadovno i neke druge logore; AH, ZKRZ 1872/47, kut. 10.

        U dokumentu Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, pod brojem 12897, navodi se da se brojno stanje zatočenika u ovom logoru kretalo obično od 6 do 10 hiljada, „dnevno su jedne grupe otpremane u Gospić, a druge pristizale, pa se može reći da je kroz Koprivnicu prošlo i više od 30 hiljada zatočenika.“ AVII, Arhiva neprijateljskih jedinica, Reg. br. 1-44.
[4]   Izjava Milana Polaka od 2. aprila 1947, AH, ZKRZ br. 1872/47 kut. 77.
[5]   Izjava Frana Praunšpergera od 9. avgusta 1945, AH, ZKRZ, GUZ 46-64/45 kut. 69.
[6]   AH, ZKRZ, Zh. 15131 a 15142/1.
[7]   Isto.
[8]   Izjava Ante Šimunovića od 26. oktobra 1942, AH, ZKRZ, GUZ 46-64/45, kut. 69.
[9]   Isto.
[10]   AH, ZKRZ GUZ 46-64/45, kut. 69.
[11]   AH, ZKRZ, 1872/47, kut. 10.
[12]   AS, br. 30/1-4.
[13]   AH, ZKRZ GUZ 46-64/45, kut. 69.
[14]   AH, ZKRZ, GUZ 46-64/45, kut. 69. i ZKRZ br. 437/45. Dr Aleksandar Blajsvajs (Bleisweiss) u svojoj izjavi spominje da je i on tada kamionom vraćen iz Jadovna u Gospić. Dr Hanžek je iz Gospića stigao u Jastrebarsko 1. septembra 1941. godine, gdje se sastao sa suprugom, a zatim je vraćen u logor Danicu. Od zlostavljanja i gladi je umro u logoru Stara Gradiška 20. juna 1942.
[15]   AH, ZKRZ, GUZ 46-64/45, kut. 69.
[16]   AH, ZKRZ, GUZ. Ustaško povjereništvo za grad i kotar Koprivnicu, NDH, broj 731/41, kut. 1.
[17]   Urudžbeni zapisnik Redarstvenog ravnateljstva u Zagrebu od 19. aprila 1941, AH.
[18]   Zapisnik o saslušanju Mladena Horvatina, od 26. decembra 1947, RSUP SRH, Urudžbeni zapisnik Redarstvene oblasti Zagreb, 1941, red. br. 1046;
[19]   Isto.
[20]   Isto.
[21]   Izvještaj Kotarske oblasti Samobor, br. 19 i 24/1941, HAK, kut. 3.
[22]   Vidi opširnije: Dizdar Zdravko, Logor Kerestinec, Povijesni prilozi Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, zbornik radova, Zagreb 1989, 151.
[23]   Isto.
[24]   U prvoj fazi stvaranja sistema ustaških logora osnivaju se tzv. „sabirališta“, „zbirališta“, „sabirni logori“ itd. To su bila privremena boravišta uhapšenih, uglavnom Srba i Jevreja, odakle su se vršile deportacije. Takva su bila u Draganićima pored Jastrebarskog, u Pisarovini, u Slavetiću, nedaleko od Jastrebarskog, u Samoboru, u samom Zagrebu i drugim mjestima (prim. autora).
[25]   AH, ZKRZ, GUZ 2235/25b 3-5, kut. 15.
[26]   Opširnije o ovome logoru vidi: Dizdar Zdravko, n. d., 145-190.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

Zatezalo Đuro, Jadovno – Kompleks ustaških logora 1941. Knjiga I

Zatezalo Đuro, Jadovno – Zbornik dokumenata. Knjiga II

Sadržaj


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top