Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Učiti, učiti i samo učiti

Datum objave: četvrtak, jun 3, 2010
Veličina slova: A- A+

Crvena armija, saveznici i naši drugovi pobijedili su i još pobjeđuju na frontu, a mi moramo u školi. Na sastanku komiteta SKOJ-a taj zadatak je stavljen u prvi plan. Učiti, učiti i samo učiti, kako je rekao drug Lenjin. Prenijeta nam je Odluka Partije, organa vlasti i škole da će nastava trajati do petnaestog jula. Tu ćemo dobiti diplome, a onda se svi internati organizirano vraćaju u svoja mjesta. Naš je zadatak da među đake unosimo vedrinu, veselje o završetku razreda i dobivanju diploma. Da ih uvjeravamo kako smo za pola godine završili dva razreda, a neki jedan, umjesto za dvije ili jednu godinu. Govoriti da su o svemu obavješteni roditelji i da se oni vesele svojim gimnazijalcima. Ovo će saopćiti i svi razrednici u školi, a naše je da odmah djelujemo umirujuće, da podižemo moral kod svojih drugova.

U toku poslijepodneva prefekt nam je saopštio da je uređena ona kuća gdje je bila „svrabara“, da je tamo lijepo veliko dvorište, da ima dosta klupa i hladovine, te da je dodjeljena našem internatu za učenje. Predložio ja da odmah odšetamo da to vidimo i da ponesemo knjige i sveske. To nas je obradovalo. Išli smo oko prefekta puni znatiželje. I zaista, sve je bilo kako je rekao. Neki odmah zauzimaju mjesta u dvorištu na klupama, a drugi ulaze u kuću. Kapija i kuća bit će otvorene ujutro od osam sati za one koji idu u školu poslije podne i od dva poslije podne do šest. „Morate održavati osnovni red, ne smijete smetati jedni drugima, trebate paziti na higijenu“, glasno govori prefekt Stevo. Ta promjena, ta novina, taj novi prostor nekako nas je razveselio… Valjda smo shvatili da će nam on nekako olakšati učenje, naš osnovni teret. Na povratku veselo smo pričali o toj kući „svrabari“, bilo je dosjetki, ali smo svi bili zadovoljni tim dobitkom. Pojedini đaci su počeli dobivati pisma od porodica. Stizala su iz mjesta u koja su izbjegli. Pišu im da će uskoro organizirano vlakovima krenuti kući i da su čuli kako smo se lijepo smjestili i da marljivo učimo.

Gradiva je sve više. Profesori pomalo propituju pa se i tu nauči ili potvrdi gradivo. U vrijeme učenja nas obilaze, pojedincima objašnjavaju postavljena pitanja, ponekad objašnjavaju svima po nekoliko minuta. Ima dana kada se nađu i po dva profesora istovremeno. Nekako su mi najteže matematika i istorija. Pogotovo pismene zadaće iz matematike. Nikako ne uspijevam iz zadaće dobiti veću ocjenu od dva kroz tri ili tri kroz dva. Ostalo ide dobro pa računam da ću i ovo popraviti, da mi ne pokvari vrlo dobar uspjeh. Jedina razonoda i slobodno vrijeme nam je slušanje radio-vijesti. To nas uvijek raspoloži. Naši napreduju, zarobljavaju veliki broj Nijemaca i ostalu bandu. Ti uspjesi naših na frontu nas obavezuju, ali daju nam i snagu da učimo. Ipak, teško nam svima pada što ne uživamo slobodu kod kuće. Mislim i ja da bi mi tamo bila ljepša i potpunija nego ovdje. To me, kao i ostale, pritiska i oneraspoložuje. Međutim, tu je SKOJ-evska obaveza – moram ta osjećanja razbijati kod drugih, uvjeravati ih da je to sporedna stvar. Tu i tamo poneko o tome nešto zucne, ali odmah mijenjamo temu. Mi SKOJ-evci nemamo povjerenja o tome razgovarati ni među sobom, a kamoli sa drugima. To je SKOJ-evski zadatak, kao kod onih SKOJ-evaca na frontu! Oni tamo još ginu i junački uništavaju neprijatelja, a nama ni ovako, kao, nije dobro. Kad sve složim, zaključim: „Tako je! Partija i SKOJ su u pravu! Šuti i guraj svoj dio za zajedničko dobro“. Sad su nam prenijeli direktivu da nitko od SKOJ-evaca ne smije brojiti dane da bi vidio koliko je još ostalo do kraja školske godine. To su slabosti pojedinaca koje nisu primjerene našim članovima. Trebamo i dalje utjecati na ostale đake. Moramo im govoriti kako je najvažnije završiti školu, napominjati im da ćemo godinu dana prije sve završiti i dobiti posao, a tko bude želio, Partija će ga poslati na studije. Sad je najvažnije ovo izdržati i završiti, čime ćemo obradovati sve kod kuće. Napokon dođe i najradosnija vijest – Jugoslavenska armija izbila je sa juga na zapadne granice Jugoslavije! Zaposjela je granice i sva banda koja je bježala prema zapadu je opkoljena!

Put prema zapadu im je presječen. Očajnički pokušavaju da se probiju u Austriju, ali ne uspijevaju. Jedinice JA, koje ih gone, satjerale su ih na uski prostor i zahtjevaju bezuslovnu predaju. Ako ne pristanu, bit će nemilosrdno uništeni. Sve je to lijepo, ali, tko zna kako, i te radosne vijesti odvajaju nas od učenja. Ipak, već po ustaljenom redu, odmah poslije ručka odlazimo u „svrabaru“ na učenje. Usput razgovaramo o događajima na frontu. Svi smo oduševljeni, postoji potreba da se nekako jako i duže svemu tome veselimo, a ono – opet sjedi i uči. Ni za veselje nema vremena. Pa kako onda sve to dalje podnositi, durati? A „svrabara“ ima svoj red, svoj režim. To je mjesto za učenje, a ne za radovanje i proizvoljne razgovore. Osim toga, obaveza je SKOJ-evaca uticati na druge da više uče. Osim spavaonice, trpezarije, škole i „svrabare“ ništa prihvatljivo i nemamo osim radio-vijesti. A za razgovor o tim vijestima nemamo vremena. Eto ti, vraže, lošeg običaja. I rasprava o tome kosi se sa SKOJ-evskim zadatakom – učiti i samo učti. Sad ispade da su oni na frontu i brže i bolje obavili svoj dio posla za opću pobjedu, nego mi. Za koji dan će zarobiti i konačno uništiti taj ostatak bande i vraćaju se kući, a mi i dalje ostajemo daleko od kuće i svojih najbližih. Još dva vruća mjeseca (da ne kažem šezdeset dana, to ne smijem). Profesori stalno pomalo ispituju gradivo pa nas tako drže u napetosti, utičući na nas da marljivo učimo. Ne ocjenjuju svaki put, ali stalo nam je do ocjena koje će biti napisane u svjedodžbi. Ponekad nas profesori i pohvale. Kao, vidi se da puno učimo, znadu oni da je gradiva puno, ali, kao, i mi smo to shvatili pa se ne damo… Onda obavezno slijedi ono: „Ma, vrijedi da se malo više pomučite, jer vi dobivate godinu dana. Godinu dana prije ćete završiti školu“! „Evo, sad još ovdje imate samo dva mjeseca, a zamislite da umjesto njih imate godinu dana“, reče profa mrtav ’ladan. Nakon toga, uslijedi moroganje, okretanje, pa i smijanje zbog toga kako nas je prešao. Čim je zvono zazvonilo, a profa izašao, Nikola na glas dade svoj komentar: „Jebem mu računicu! Kako nas lijepo utješi“. Na to se mi, iako kao nesretni, grohotom nasmijasmo. Svake nedjelje prije podne počeše međusobne posjete internatima. Ide tko hoće. Nedjeljom poslije podne smo slobodni. Ne idemo u grad jer je to svakodnevna pruga. Razgledamo ostale ulice, odemo i do groblja… Povremeno predvečer ja skoknem do Išpanovića. Uvijek je netko kod kuće iako su počeli radovi i u vrtu i na polju. Uvijek me pitaju da li sam gladan, hoću li ovo ili ono, ili jednostavno stave na stol i kažu da uzmem. Kod njih sam već nekako kao kod kuće, pa mi ta šetnja i razgovor dođu kao nekakvo osvježenje, oporavak. Dobio sam i ja pismo od kuće. Skoro svaki dan dođe po nekoliko pisama. Ima u njima svašta – o pljački, o paljevini, o ranjenicima, o poginulima… Svakom pismu se radujemo, a onda ima i plača i jauka.

 

< Rat je završen                                                             Sadržaj                                           Nikoli Suknajiću je poginuo otac >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top