Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

U vlaku za Zagreb

Datum objave: ponedeljak, maj 31, 2010
Veličina slova: A- A+

Tu je mnogo svijeta. Najviše je žena, ali ima i puno djece. Hladno je i propadiva nekakva solka – kiša, kao i prethodnih dana. Nitko nije vani. Netko mi je objasnio da u onoj kancelariji pitam koji vlak ide za Zagreb. Propitao sam se kada i na koju stranu ide vlak za Zagreb. Stojim tu negdje da vidim kad vlakovi dolaze i sa koje strane. Neki dječačić, od nekih šest, sedam godina, sa fesom na glavi, jede kukuruzni kruh. Odmah i ja izvadim svoj komadić (150 g) ’leba (izgledom i tvrdoćom cigle) i jedem. Mali mi postaje interesantan jer drži u rukama povelik komad kukuruznog kruha. Jedna žena me zapita da li bih prodao ćilim. „Hoću gospođo. Koliko bi mi dali”, pitam ja. „Sto kuna”, odgovori ona i ja joj dadoh ćilim. Valjda je bilo jeftino, pa druga žena upita imam li još što. „Imam kanticu”, odmah je izvadim iz torbice i prodam je za deset kuna. Kupio bih nešto za jesti, ali tu nema ništa kupiti. Uporno gledam u dječaka sa kukuruzom, koju on baš sa merakom jede. Izvučem one moje hlače iz torbe. Sve su slijepljene od blata, malo su poderane na desnom koljenu, ali inače su nove. Ponudim ih dječaku, a on pozva mamu. Objasnim ja da su malo poderane i malo blatne, ali su štofene i nove. Žena reče da nema baš novaca, a ja ih, brže, ponudim u zamjenu za kukuruzu. „Nemam baš ni kukuruze puno”, reče ona. „Pa otkinite mi komad. Koliko možete”, kažem. Izvadi ona kruščić kuruze, više nalik na pogaču, i otkine mi lijep komad. Još se ispričava kako ne može više otkinuti. Ja se odmah zaposlim oko te kuruze koja je bila upravo slatka u odnosu na kruh – moje posljednje jasenovačko sledovanje. Konačno dolazi vlak koji ide za Zagreb. Provjerim to kod nekoliko putnika koji se isto spremaju prema izlazu da bi ušli u vlak za Zagreb. Bila je gužva, ali sam uspio ući u jedan vagon u kojem je bilo mjesta za stajanje u hodniku. Voz je krenuo. Gledam logor kroz prozor, on nestaje, a voz prelazi preko puta kojim smo išli na rad na nasip. Naviru sjećanja na požurivanje od ustaša: „Trk, trk”, blato duboko, spadaju cipele, tko ostane tražiti cipelu, ostane bez glave – dotuku ga kundacima. Konačno iz voza vidim onaj dimnjak u koji sam toliko puta gledao i poslije više dana saznao da je to dimnjak ciglane u Novskoj. Poslije nekog vremena, dođe kondukter i traži vozne karte. Dajem mu moje, dobro čuvane papire. Gleda papire, pa gleda mene. Pita: „Odakle ideš”? „Tu piše”, odgovorim mu. „Pa što si tamo radio”, nastavlja on. „Bio sam kod rodbine”, kažem i tako me ostavi na miru.

Nije prošlo dugo, kad ponovo dođe kondukter. Reče mi da idem sa njim, da ima mjesta za sjesti. Pristajem bez riječi. Idem za njim između ljudi koji stoje u hodniku. Provlačim se za njim jer je tu i puno stvari, prtljage na podu hodnika. Otvori vrata, tu sjede ljudi sa obje strane, pokazuju mi nešto mjesta sa desne strane kraj jednog gospodina. Sjedoh. Sjedim, šutim, gledam dolje, negdje u krilo. Taj moj komšija sa desne strane izvadi dunju, prereže je nožem i polovinu pruži meni. Uzmem je sav sretan i rekoh „hvala”. Više je jedu oči nego zubi. Brzo i lakomo, halapljivo sam to pojeo, a taj čovjek me upita da li sam gladan. Klimnem potvrdno glavom bez riječi. Uskoro se opet vrati kondukter i nađe mjesto, sjede preko puta moga darovatelja. Traži ponovo moje papire, daje ih čovjeku pored mene i reče: „Kaže da ide od rodbine”. „Kako je bilo kod rodbine”, pita me ovaj. Kažem: „Dobro”, a on opet: „Koliko si bio”? Šutim. Za to vrijeme daje mi šaku čvaraka. Podmetnem moju pregršt (sastavljene dlanove okrenute na gore). Jedem iz pregršti direktno ustima jer je čvaraka bilo dosta. On se nekako izgovara da nema kruha, a ja se nisam ni sjetio kruha. Glavno je da se jede, nije važno šta i sa čime ili bez čega. Priča sa kondukterom da će me boljeti stomak, da ne valja bez kruha. Shvatam to kao pretnju da će mi oduzeti čvarke i samo jedem. Netko tada pruži kekse, složiše se da neće biti dobri kao kruh, ali mi ih dadoše u desnu šaku koja je već bila slobodna od čvaraka. Opet me zapitkuje. Konačno im kažem da ne smijem ništa pričati dok ne dođem kući, da su tako rekli oni koji su mi dali papire. Tada shvatam da su papiri još uvijek kod konduktera, a on mi ih uto pruži i reče da ih čuvam. Valjda sam tada zaspao. Ne sjećam se nikakvih detalja dok me nije probudila nekakva graja, gužva, ustajanje u toj prostoriji gdje smo sjedili (nisam tada znao da se to zove kupe). Da li netko drugi, ili mi je taj gospodin ili kondukter rekao, uglavnom, shvatam da je to Zagreb i da tu moram izaći. Znam da je Zagreb velik grad, najveći u Hrvatskoj, ali tamo nikad nisam bio.

Puno je svijeta, velika gužva pred vagonima (da ne kažem – na peronu, jer ja taj izraz nikad prije nisam čuo). Guram se kroz tu masu, idem prema toj velikoj zgradi sa puno osvjetljenih prozora. Nadam se da je unutra toplo jer već mi je hladno iako sam tek izašao iz vagona. Vidim da u toj gužvi stoji neki „rođo” – nosi ispred sebe salamu, kobasice i šnite kruha. Zaokupio je moju pažnju jer sam se sjetio da imam 110 kuna. Dođem do njega. Kupio sam kobasicu i kruha, jedem i provlačim se prema vratima – ulazu u tu veliku stanicu. Unutra je veća gužva nego vani. Puno je žena i djece, sjede na raznim culima, vrećama, punim košarama, neki spavaju. Nigdje mjesta ni prostora da se sjedne. Da se i nađe malo mjesta na betonu, ja nemam na šta sjesti osim na moju, od peškira napravljenu torbu. Ubrzo sam ožednio pa odem tamo gdje na šanku prodaju piće. Kupim nekakav napitak u flašici. Nije himber, ali je bolji od sode. Na više mjesta sam se interesirao kad ide vlak za Bjelovar. Provlačim se između mnoštva tih žena, djece i prtljage. Zima je, a nemaš se gdje zgrijati. Ćilim sam prodao još na stanici u Jasenovcu. Ima još koji sat do polaska vlaka. Lijepo sam sit, popio sam i bočicu pića, ali ipak samo gledam, tražim i uočavam gdje se prodaje nešto za jelo. Oči bi pojele sve. I, eto nezgode. U toku te moje šetnje između žena i djece za koje saznam da su uglavnom iz Hercegovine i Bosne, te da bježe ispred četnika i partizana, nešto me zašarafi u trbuhu, pa, začas, opet. Krči mi trbuh, šarafi, moram brzo u zahod, a tu nigdje ne vidjeh vrata od zahoda. Nigdje ništa ne piše. Mislim, valjda je negdje vani. Krenem prema vratima za izlaz iz zgrade, ali u toj brzini već poluglasno pitam svakoga gdje je zahod, nužnik. Netko reče da idem niz basamake, a ja ne znam šta su basamake. Još mi poneko dopuni informaciju o mom problemu i ja u trku niz basamake stignem na vrijeme. Radost i olakšanje (za kasnije životno iskustvo). Nekako doznam da vlak za Bjelovar ide u dva sata poslije pola noći. To je još dugo, a sve je hladnije. Nadam se da će u vagonima biti toplije. Već jedva stojim, zima mi je, nema mjesta za sjedenje. Neću nigdje da se stišćem da bih sjeo jer sva prtljaga toga svijeta, pa i sam taj svijet, nekako mi djeluju neuredno, zamazano. Djeca su bila svakako ubundana da im ne bude zima, a žene su imale marame na glavi, drugačije zavezane nego naše žene. Nisu zavezane ni kao rubac ni kao šamija, nego su nekako zabrađene – kraj rupca ide preko brade. Povremeno se ta masa svijeta zatalasa, jedni idu na vlak, drugi dolaze i pokušavaju da se nekako smjeste sa svojom prtljagom. Slijedi opet nekakav zamorni mir.

 

< Nevjerica, kažu da idem kući                                         Sadržaj                                                     Vlak za Bjelovar kreće u dva >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top