Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

U Smokoviću svakodnevno niču grafiti ustaškog sadržaja

Datum objave: sreda, april 11, 2018
Objavljeno u Dalmacija
Veličina slova: A- A+

SMOKOVIĆ – Pitajte štogod želite, reći ćemo sve što znamo i kako mislimo, ali nas nemojte slikati jer se bojimo. Imate vi što slikati, eno na fasadama ruševina i mnogih napuštenih seoskih kuća svakodnevno niču fašistički ustaški grafiti, sve jedan gori od drugoga. Svi smo u selu zbog toga uznemireni i strah nas je jer ne znamo na što to može izaći – rekao je odmah, pri prvom susretu, Milenko Rajčević iz Smokovića. 

Milenko i njegova supruga Zorka pokazali su nam nekoliko kuća u neposrednoj blizini svoje, na kojima su ispisane zastrašujuće i prijeteće poruke ovdašnjem srpskom stanovništvu. Prve su se pojavile odmah iza rata, pa su ih ljudi zaticali čim bi se vratili na svoja uglavnom razrušena ognjišta: više nego jasne, nisu se mogle protumačiti nikako drugačije nego kao ozbiljne prijetnje. S vremenom su neke izblijedjele, neke su prebrisane, ali posljednjih dvadesetak i kusur godina zamalo da nije prošao tjedan, a da na nekom od smokovićkih objekata ne osvane novi grafit u sličnom „tonu“. Dapače, nakon nedavnog posjeta srpskog predsjednika Vučića, cijelo je selo preko noći išarano zastrašujućim porukama. Mještani o tome policiju nisu obavještavali jer su se bojali neugodnosti, ali deseci zloslutnih iskaza mržnje uzduž glavne seoske prometnice nisu mogli ostati neprimijećeni kod slučajnih prolaznika, pa je neko ipak sve prijavio nadležnoj službi, nakon čega je policijsko vozilo u nekoliko navrata bilo parkirano usred sela. Ipak, policajcima i mještanima je jasno da od takve zaštite nema puno vajde, jer „umjetnici“ ipak nisu toliko glupi da svoja zlodjela čine naočigled policije.

– Nisu to samo grafiti u pitanju. Još od povrataka 2007. godine osjećamo nekakav tihi i nikada jasno izražen pritisak. Kad bismo, na primjer, u trgovini zatražili sto grama kave, odmah bi nas „pročitali“: bili bismo usluženi, ali s hladnoćom gorom od bilo kakve riječi ili psovke. To se s vremenom donekle promijenilo, no takvog odnosa još ima u nekoj mjeri. O njemu, uostalom, govore upravo grafiti kojima se i dalje „kiti“ cijelo selo – tumači Milenko za „Portal Novosti“.

Kako bi zdravorazumskom narodnom mudrošću razbila nacionalističke stereotipe, Zorka objašnjava kako je njena baba Cvita bila Hrvatica koja se udala za Stojana, njezinog djeda, koji je u Drugom svjetskom ratu završio pod ustaškim nožem.

– Baba Cvita bila je poštena žena i ponosna sam na nju. Puno je ovdje potomaka nacionalno izmiješanih porodica. Kada bi se malo zavirilo u crkvene knjige, mnogi bi se iznenadili. Ali to nekada nije bilo važno, ne znam zašto sada jest. Preko puta naše kuće stajao je spomenik palim borcima i žrtvama ustaškog terora. Srušen je u ratu devedesetih, a „grafiteri“ danas vrše nuždu po njegovim ostacima i nadgrobnoj ploči – kaže Milenkova supruga.

Kada su se Rajčevići vratili iz izbjeglištva, kuću koju su godinama podizali vlastitim rukama i potom opremali zatekli su opožarenu, devastiranu i popljačkanu. Sve što su stekli svakodnevnim odricanjem zauvijek je „nestalo“: svoj traktor, primjerice, i danas viđaju u jednom dvorištu u Zemuniku. Kad su ga prvi put uočili, zakucali su na vrata dvorišne kuće, no domaćin ih je otpravio grubim riječima, pa su cijeli slučaj prijavili policiji. Ipak, premda Milenko još čuva račun na temelju kojeg je vozilo kupljeno, traktor još stoji kod novog „gazde“.

– Dok sam bio mladić, otac bi mi znao reći „Sinko, gdjegod dođeš, gradi kuću!“. Tada ga nisam razumio, mislio sam što će mi toliko kuća. Tek sam mnogo godina kasnije shvatio što je ćaća htio reći: mislio je na poštene komšijske odnose, a ne na cigle i beton. Eto, tako Zorka i ja pokušavamo ponovno doći k sebi i povratiti neke bolje odnose. Naravno, ima mnogo Hrvata s kojima smo ostali dobri i koji nas razumiju, a to nam vraća nadu u budućnost. A prokleti grafiti, pa to su samo slova, riječi koje je ispisao neki luđak… a takvih ima koliko hoćete i to na svim stranama. Ipak, iako su to samo izrazi poremećenih ljudi, svejedno nas plaše – zaključuje Milenko Rajčević.

Njegov komšija Rade Graovac kaže kako se mještani svake nedjelje prije ručka tradicionalno okupljaju u središtu sela na „bućanju“: valjaju tada buće i Hrvati i Srbi, broje punte, izbijaju bulina, galame i potegnu po koju bevandu, dok iz prikrajka vrebaju zastrašujuće poruke.

– Ljuti me što te natpise nitko ne briše, a svi ih vide. Ovuda cestom prolaze policajci, radnici zadarske uprave, profesori, inženjeri, inspektori… a grafite jezivih poruka koji bodu oči niko, kao, ne primjećuje. Bit će da je to krivo protumačena demokratija: sve mi se nekako čini da su najgore stvari u svijetu, a i kod nas počinjene u ime te demokratije. Pa kuda mi to idemo – pita se Rade naglas.

Veselko Ćakić, sekretar županijskog i zadarskog VSNM-a, upoznat je s gnusnim izljevima mržnje u Smokoviću.

– Vidio sam i fotografirao grafite. Što da vam kažem, zlosutni su i uznemirujući. Mještani ćute, ne prijavljuju ništa policiji jer su u strahu. Ne znaju gdje je kraj nacionalnoj netrpeljivosti i ne žele na pleća natovariti dodatne probleme. Potpuno ih u tome razumijem, iako mislim da ih ispisuje tek nekolicina uglavnom bezopasnih izgrednika, koja na takav način izražava frustracije. Ali nikad se ne zna. Što se tiče spomenika žrtvama fašističkog terora, svojedobno su ga obišli predstavnici SNV-a i zaključili da bi ga trebalo obnoviti. Naravno, SNV bi financirao obnovu, ali inicijativa treba poteći od mještana Smokovića, a suglasnost mora dati opština Zemunik. Vjerujem da će do obnove uskoro doći, posebno stoga što spomenik zapravo i nije teže oštećen: samo je prevrnut i u manjoj mjeri deformiran – kazao je VSNM-ov sekretar.

Autor: Vladimir Jurišić

(PORTAL NOVOSTI)

Izvor: Banija Online

Vezane vijesti:

Godišnjica stradanja Srba sa Ravnih Kotara 1993. u akciji …

Mi smo pusto ostrvo | Jadovno 1941.

Masakr nad Srbima u zoni UN nekažnjeni i nakon četvrt vijeka …




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top