U Jasenovcu ništa novo

Datum objave: sreda, jun 10, 2015
Objavljeno u Jasenovac
Veličina slova: A- A+

JasenovacJasenovačke žrtve

Stalni postav muzeja na lokalitetu bivšeg ustaškog logora i dalje bez priče o zločinu

Nemojmo koncentracione logore opisivati istim eufemizmima koje su koristili oni koji su ih uspostavili.
Kofi Annan, 24. januara 2005.

Logori za likvidaciju ciljanih skupina, prije svega Židova i Roma, bili su u Hitlerovoj Tvrđavi Europi isključivo u ingerenciji njemačkih nacista … Ipak, postoje dvije iznimke – Rumunjska i Hrvatska. … Rumunjski genocid, kao i onaj u Hrvatskoj, bio je u domaćoj režiji, te proveden bez „rafiniranog“ njemačkog obmanjivanja … Balkanski holokaust bio je u znaku noža, malja, metka i užeta.
Ivo Banac, Jasenovac nije mit (Svjetlo riječi br. 287; Sarajevo 2007.)

Piše: Julija Koš

Ništa nije danas vidljivo u jasenovačkom muzeju od onoga što međunarodno ugledni prof. Banac navodi kao glavne značajke ustaškog sustava zločina. Autori stalnog muzejskog postava izlažu da je NDH uspostavljena „od strane nacističke Njemačke i fašističke Italije“ i to „posredstvom ustaškog pokreta na čelu s Antom Pavelićem“ – ustaše se predstavljaju kao pasivni medij. Posjetitelj ne saznaje genezu i načela ustaškog pokreta. Pritom su sami ustaše od samoga početka svoje vlasti, od travnja 1941. bez eufemizama objavljivali svoje ciljeve i planove za njihovo ostvarenje; u lipnju ustaški ministar Žanić izjavljuje za novinstvo: „Mi smo Ustaše uvijek govorili da će padati glave onih koji nam smetaju, jer sada pravimo povijest za stoljeća i stoljeća.“ A danas, 2015. godine, brojimo već devetu godinu nesmetanog i javnog zamagljivanja zločina NDH, i to upravo na mjestu najvećeg ustaškog zločina, u Jasenovcu, gdje posjetitelj ne može vidjeti, između ostaloga, ni ovu lapidarnu poruku ustaškog ministra. Jasenovac je za autore stalnoga muzejskog postava tek bezlično eufemistički „jedan od najvažnijih instrumenata za ostvarivanje programa etnički, rasno i vjerski čiste [!] države“, a osnovan je na tome mjestu jer je bio na „dobrom prometnom položaju“ [za koga dobrom: za zatočenike ili za organizatore zločina?].

“Nakon obilaska muzejskog postava svi smo bili ogorčeni i beskrajno povrijeđeni mučnim i zloslutnim osjećajima … zapanjeni koncepcijom postava… posjetitelji su osjetili da se time nastoji ublažiti i umanjiti zločine koji su na tom mjestu počinjeni, što je samo korak od negiranja svega što je u Jasenovcu učinjeno. Najteži dojam nakon obilaska muzeja ostavlja povreda nevinih žrtava iskrivljavanjem istine o njihovoj smrti i patnjama preživjelih. Za nas Židove ovakav postav je neprihvatljiv i uvredljiv… Očekujemo da uvažite naše primjedbe i prikažete istinu… (Iz otvorenog pisma predsjednika srpske židovske zajednice Aleksandra Nećaka, upućenoga ravnateljici Spomen-područja Jasenovac nakon posjeta Muzeju skupine preživjelih Židova; objavljeno u Biltenu Saveza jevrejskih opština Srbije, br. 7/8, kolovoz 2007.). Postav je javno oštro kritizirala i sarajevska židovska općina.

I komisija Židovske općine Zagreb je (26. ožujka 2009.) ustanovila da muzej ne prikazuje tragičnu povijesnu istinu, već do ironije uljepšanu sliku stvarnosti: zločin se više prikriva nego prikazuje. “Od onoga što je izloženo ništa ne govori o žrtvama i onome kako su one uništavane u logoru Jasenovac. Ni jedan natpis koji se tamo nalazi ne govori o sukusu onoga što je bila NDH i logor Jasenovac.” – izjavio je novinstvu predsjednik Židovske općine Zagreb i Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj dr. Ognjen Kraus, na Jom hašoa 2009., te istoga dana na komemoraciji na Mirogoju javno istaknuo: “… nezadovoljstvo i ogorčenje velikog dijela židovske zajednice u Zagrebu i Hrvatskoj, a posebno preživjelih, novim postavom muzeja u sklopu memorijalnog područja Jasenovac. Mislimo da on ne prikazuje punu istinu o Jasenovcu, strahotama i patnji žrtava, i da ublažava istinu o ustaškom režimu. To vrijeđa žrtve. To vrijeđa i nas, njihove potomke. I zato ponovo zahtijevamo promjenu tog postava. … Želimo da svi koji dođu u Jasenovac na prvi pogled vide što je to mjesto bilo, što se tu događalo, što je bio ustaški režim i da dobiju jasnu sliku o tome” (Hakol 109/2009., glasilo Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj).

Zbog zamagljivanja istine o tome tko su bili počinitelji zločina, a tko su i na temelju čega bile žrtve, znameniti međunarodni stručnjak za Holokaust, dr. Efraim Zuroff, u Herald Tribune-u je ovaj stalni postav ocijenio kao «postmodernističko smeće». Time se, i ne sluteći, nadovezao na povik autorima prof. dr. Milorada Pupovca dva tjedna ranije, na sastanku pred samo otvorenje muzejskog postava: “Umjetnost vježbajte doma! Ovo se ne može popraviti!” Muzejski postav je ipak otvoren, uz žurne minimalne kozmetičke popravke najdrastičnijih uvreda za zatočenike i poigravanja brojem stradalih. Na sam dan otvorenja muzej je dobio i javnu negativnu kritiku predsjednika Republike Stjepana Mesića, koji je u svojoj diplomatskoj maniri posumnjao “hoće li iz toga postava mladi moći spoznati istinu”.

Istoga dana javno sam izjavila da bi ovakav postav načinili i sami ustaše, da su kojim nesretnim slučajem pobijedili u ratu i do dana otvorenja ostali na vlasti. Jer do 2006. godine ustaše bi se, dakako, obrijali, okupali, zavezali kravate i koliko-toliko uklopili u suvremeni svijet. I da, ugađajući Europi, načinili bi nekako upravo takav muzej: neka ga bude, ako se to već traži, ali tako da ne otkriva istinu… Autori, duboko uvrijeđeni, javno su najavili sudsku tužbu protiv mene – do danas na svoju žalost nisam primila sudski poziv: autori su odveć svjesni jačine mojih argumenata.

Nakon otvorenja autori i njihovi nalogodavci dobivaju i ocjenu javnosti: “Hrvatskoj za sada ipak treba što izravniji i realističniji, pa čak i naturalističkiji, a ne samo impresionistički pristup jasenovačkom zločinu, pogotovo dok velik broj ljudi o tome zna malo ili ništa. [Potrebno je] … suočavanje s najtamnijom stranicom nacionalne prošlosti, te odgovor tko je i zašto tamo stradao.” (Vlado Vurušić, Jutarnji list, 29. studenoga 2006.). Vremenom su počeli nicati i drugi kritičari javnog, stručnog i znanstvenog profila. Tako dr. Ljiljana Radonić, profesorica na Bečkome Univerzitetu, u intervjuu hrvatskome mediju izjavljuje: “Posebno nakon revizionizma u [hrvatskoj] politici devedesetih [godina 20. stoljeća] i relativiziranja zločina Nezavisne Države Hrvatske, neophodno je [u jasenovačkom stalnom muzejskom postavu] kritički se baviti vlastitom odgovornošću i konkretnim počiniteljima…” (Novi list 16. listopada 2010.)

Unatoč svemu, nikakvi rezultati nisu uslijedili nakon godina ovih i drugih sličnih ocjena. Od svoga nastanka do danas – i do kada? – jasenovački muzej nesmetano traje «bez priče o zločinu», kako je ustanovila muzejska savjetnica Lucija Benyovsky (Vijesti muzelaca i konzervatora, 1-4, Zagreb 2007.).

Neposredno nakon otvorenja autori su pod dojmom brojnih oštrih kritika priznali propuste i najavili ispravke (nikada nisu učinjene). Sama ravnateljica Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, N. Jovičić, izjavila je u ožujku 2009. navedenoj židovskoj komisiji da posjetitelji nakon tri do četiri sata (?!) usmenog educiranja ipak, navodno, shvate povijesnu istinu. Dakle, usred muzejskog postava, pritom na samome mjestu zločina, posjetitelju treba usmeno više sati tumačiti temeljne povijesne činjenice, jer ih u postavu nema?! Čemu onda on postoji?

A evo u čemu je problem i kako su autori postigli lažnu sliku istine.

Izlošci su pojedinačno istiniti, što postavu u očima neupućenog posjetitelja, osobito mlađeg (provjereno na skupinama i pojedincima, domaćima i stranima) može dati privid objektivnosti, ali izbor i način izlaganja predmeta i dokumenata dosljedno prikrivaju jasenovačku tragičnu povijesnu stvarnost: oni manje važni za bit prikazani su kao bitni, a oni iz kojih bi se mogla i trebala iščitati povijesna istina zaobiđeni su ili marginalizirani do neprepoznatljivosti. Rezultat toga je da je prema počinitelju zločina iskazan neutralan stav na granici poštovanja, a sućut prema žrtvi je potpuno izostala. Primjerice, uz sliku skele na Savi, kojom su ustaše na drugu obalu prebacivali zatočenike da bi ih tamo masovno ubijali – najčešće hladnim oružjem, u rijekama krvi – muzejski tekst prešućuje tu jedinu bitnu činjenicu, pa navodi da su zatočenici na tom mjestu čekali da ih skela „preveze“ na drugu obalu. Tako postav daje naznake da se dogodio zločin, ali ne prikazuje ustaške samostalne organizatore i počinitelje zločina u ovom logoru i u cijeloj NDH. Povijesna istina je izbjegnuta.

Posjetitelju muzeja uskraćen je uvid u rasne zakone, donesene u parlamentu NDH. Nema informacija o ustaškom pokretu: o njegovim ciljevima, njegovim vođama, o zapovjednicima i stražarima u logoru, o najsvirepijim mučenjima, klanju i istrebljenju koje su oni tamo sustavno provodili. Umjesto toga, Ante Pavelić je prikazan na upadljivo središnje postavljenoj velikoj propagandističkoj fotografiji susreta s Hitlerom, uz neutralan biografski opis, kao da je Vođa ustaškog pokreta neki normalni državnik, koji je slučajno godinama nakon svoga aktivnog djelovanja umro u inozemstvu.

Cilj etničkog čišćenja prikriva se tabelom o broju žrtava: na temelju zakona NDH progonjene etničke skupine se naizmjenično, abecednim redom, navode s neprogonjenim nacionalnim skupinama, čiji pripadnici su ubijeni na drugim osnovama (antifašisti, politički nepodobni, …). Tako naizmjence sa Srbima, Romima i Židovima, u neutralnome abecednom redoslijedu saznajemo da su tu ubijeni i (pojedinačni, a ne kao etnički cilj) Hrvati, uz njih i određeni manji broj Nijemaca, Rusina, Mađara…

Potpuno nedostaje prikaz glavne svrhe uspostavljanja ovog logora, interniranje a zatim usmrćivanje glavnine jasenovačkih žrtava: triju etničkih skupina (Srba, Roma, Židova) obespravljenih državnim zakonima NDH. Autori ustaške zakone prikazuju neutralnim tonom, jednostavno kao zakone: tako je, kažu, u Jasenovac mogao dospjeti samo onaj koji je narušio zakon. Istina o zakonskome rasno-nacionalnom progonu je izokrenuta, pokazujući čak svojevrsnu (mada nesvjesnu) identifikaciju autora s ustaškim zakonima, koja se iskazuje i krajnje neutralnim stavom prema ustaškim zakonima i zločinima.

Nema spomena o zakonima koji reguliraju sustavne pljačke imovine etnički progonjenih skupina. Njihove masovne deportacije za uništenje na temelju ustaških „rasnih“ zakona prikazane su krajnje eufemistički. Prisilni rad cinično se prikazuje jednostavno kao rad, skandalozno se služeći – prvi puta viđeno nakon propasti ustaškog režima – terminima desetnik, stotnik i sličnima, kako su ustaše nazivali zatočenike-predradnike na prisilnom radu. Zatočenice se spominju kao “mlade i zdrave”, a “preseljene su (dok nisu ubijene, dakako, ali o tome se u muzejskoj legendi ne govori) u novu, zidanu zgradu”; te žene-civili, premda dovučene tamo i zatočene samo zbog svoje “rase”, na poljima su, dakako prisilno – ali to se ne spominje – “radile samo u sezoni poljoprivrednih radova”?! Glavna autorica, N. Mataušić, čak je u jednoj od više javnih polemika izrazito naglasila da i dalje ne može prežaliti što su ju u posljednji čas spriječili u namjeri da u muzejsku legendu (koja sadrži samo 1885 riječi, u 11 kratkih cjelina) ugura i rečenicu da je «među zatočenicama bilo i prostitutki i kriminalki». U većini svojih nastojanja je uspjela, u tome, kaže, nije, i za time javno žali. Pametnome dosta.

Nije izložen ni jedan primjerak znamenitoga ustaškog «srbosjeka», posebno oblikovanog noža kojim su ustaše mogli zaklati mnogo više ljudi odjednom, ne umarajući ruku kojom kolju. Premda je ovo dokumentirana istina, ta se istina autorima, prema njihovim izjavama, čini odveć «drastičnom». Međutim, jasenovačka stvarnost je bila drastična. Najmanje što danas možemo učiniti jest pružiti istinitu informaciju bez takve goleme autorske cenzure, a količina takve cenzure zapravo “mjeri temperaturu” svakog društva. Ostalo hladno oružje kojim su ubijani zatočenici donekle je ipak izloženo, ali tek nakon snažnog pritiska dijela stručnog kruga izvan samoga muzejskog establishment-a, pa i tada u improviziranome prozorčiću u podu, bez ikakvog jasnog natpisa.

Autori postava su isprva bez ikakva komentara izložili katalog propagandno-huškačke izložbe iz 1942. „Židovi – izložba o razvoju židovstva i njihovog rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. travnja 1941. Rješenje židovskog pitanja u N.D.H.“, s naslovnicom koja u nacističkoj maniri prikazuje herojski mladićki lik ustaše koji mačem zamahuje na golemu zmiju s krljuštima u obliku „Davidove zvijezde“. Izložak su bez objašnjenja pratile fotografije više građevina. Nakon snažne kritike koju je izazvalo izlaganje ovako izrazito huškačkog antisemitskog materijala bez komentara i uz neobjašnjivu pratnju fotografija građevina, Muzej je izložio komentar: „Ustašku i nacističku propagandu o rušilačkom djelovanju Židova osporava činjenica da su tijekom prva četiri desetljeća dvadesetog stoljeća arhitekti i graditelji židovskog podrijetla projektirali i sagradili brojne najvažnije javne zgrade u središtu Zagreba.“ Iz ovog komentara autora postava posjetitelj može zaključiti samo to da su Židovi do 1941. imali neproporcionalno visok pristup (profitabilnim) građevinskim poslovima u Zagrebu (Hrvatskoj). Jer prema izloženome i rečenome, izgleda da sve ostale bezbrojne životne činjenice nevezane uz graditeljstvo, ne “osporavaju” rušilačko djelovanje za koje izloženi ustaški katalog okrivljuje Židove. To je, dakle, sav komentar autora na zakonima proglašeno „rješenje židovskog pitanja“, odnosno na javni poklič za istrebljenje Židova u NDH.

Ukratko, tragične okolnosti zatočenja i umiranja su zaobiđene, dok postav dosljedno neutralno, s odmakom prikazuje zločin, naglašavajući navodne „svijetle“ strane zatočeništva: u “slobodno” vrijeme zatočenici su izrađivali figurice, dopisivali se s bližnjima na tipskim logorskim dopisnicama, pisali pjesmice, izmišljali jelovnike, vjerojatno se pritom dobro zabavljajući u jasenovačkoj prirodi, na ladanju. A izgladnjelost i žeđanje do smrti, mučenje, strah, užas, okrutno zadana smrt… sustavno etničko čišćenje… zločinačko oduzimanje života od najstarijega do najmlađega… zaobilazi se.

Ministarstvo kulture i njegova muzejska komisija u više su se navrata (za vrijeme više Vlada), premda i javno i službeno upozoreni na ovaj problem, oglušivali ili čak javno naglašavali da su vrlo zadovoljni jasenovačkim uratkom.

Žrtve namaju kamo otići. Zauvijek su u jasenovačkoj ledini. Samo ovaj postav mora otići, ali on eto, približavajući se jubilarnoj desetoj obljetnici, nesmetano traje.

Dodatak I.: Primjeri iz muzejske legende (ukupno sastavljene od 1885 riječi)

U gotovo svakom retku teksta legende proviruje (mada i nesvjesna) identifikacija autora s počiniteljem, pa se kaže da su se u logor „mogli otpremiti samo politički nepodobni građani na osnovi pismenih odluka nadležnih policijskih ili sudskih vlasti.“. Dapače, kažu autori, tako se „postupalo u niz pojedinačnih slučajeva, ali je bilo znatno više logoraša dopremljenih mimo propisanih postupaka i bez pisanih kazni. [vjerojatno bi ipak bilo znatno bolje da se propisani postupak točno poštovao…] … Pavelić i njegovi suradnici … najavljivali su radikalne mjere protiv Srba, Židova i svih stvarnih i potencijalnih neprijatelja … Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda… Prve zakonske odredbe Nezavisne Države Hrvatske odražavale su prihvaćanje ideoloških odrednica njemačkog nacizma [autorski eufemizam za progon Židova i Roma] i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti [eufemizam za progon Srba, koje nacizam nije progonio, pritom krajnje ironično uvrdljiv za hrvatski narod, ali autori to ne primjećuju]. Zatim, „logorske ekonomije“ su uspostavljene u „prisilno iseljenim srpskim selima…“ [čiji stanovnici su masovno istrebljivani – autori to prešućuju].

Od ukupno šest (?!) rečenica u muzejskoj legendi pod naslovom „Deportacije“, samo dvije posljednje govore o deportacijama, jedna bezlično nabraja druge ustaške logore, dok čak tri preostale obiluju datumima ustaških zakona i odredaba, raznim „aktima sa zakonskom snagom“ i tvrdnjom autora da su se na prisilni rad „upućivale nepoćudne i pogibeljne osobe“ [bez ikakve napomene kome su i zašto te osobe bile «nepoćudne i pogibeljne»], te se [s neutralnim poštovanjem] navodi „izvanredna zakonska odredba i zapovijed poglavnika NDH Ante Pavelića“ (autori su sve to jednostavno prepisali izravno iz ustaških dokumenata, a pred samo otvorenje samo je – pod pritiskom – mehanički uklonjena Pavelićeva doktorska titula, međutim ne i iz muzejske monografije). Među one koji su iz logora „izašli“ autori ubrajaju i one koji su bili „odvedeni na prisilan rad u Njemačku“(!).

Pri nabrajanju etničke pripadnosti zatočenica izrijekom se na jednome mjestu navode jedino „Srpkinje, Židovke i Hrvatice“, a na drugome «Hrvatice, Židovke i Srpkinje» – ne samo da se prešućuju Romkinje, nego se stvara i privid progona Hrvata kao progonjene etničke kategorije (apsurd sam po sebi). Klinički hladno se konstatira da su, uz žene, od lipnja 1942. zatočena «i djeca, uglavnom srpske nacionalnosti [ni riječi o tragičnoj daljnjoj sudbini te djece].» Zatim, u „jesen 1944. ženski logor bio premješten u novu zidanu jednokatnicu…“, zatočenice su navodno bile „… većinom mlade i zdrave žene [što je bilo sa starijima i bolesnima, trudnicama, s brojnom djecom – od autora nigdje ne saznajemo]“, a „radilo se samo u vrijeme sezonskih, poljoprivrednih radova … Po završetku jesenskih radova, većina ih je bila vraćena u Staru Gradišku“. Ne kaže se što je zatim bilo s njima, ali tragično okončanje posljednjih zatočenica nekoliko mjeseci kasnije opisano je klinički i neutralno: „Prestao je [logor] postojati 21. travnja 1945. kada je zadnja grupa žena odvedena na likvidaciju u Donju Gradinu.“ Na posve neutralan način autori kažu i da su žene i djeca „stizali“ u logor, „grupa od stotinjak zatočenica“ bila je „dopremljena, radi sezonskih poljskih radova na ekonomiji … “ a konačno su zatočenici „premješteni u logor Stara Gradiška ili likvidirani“. Neutralna rečenica da „se ubijalo bez presude Srbe, Židove i Rome“ neodoljivo navodi na zaključak da se autorima čini da bi „s presudom“ to bilo bitno manje nepoželjno.

Prisilni rad se tretira jednostavno kao „rad“, a posjetitelj ne može saznati da su sami zatočenici natjerani na izgradnju logora u koji su zatočeni?! Autori dio krivnje svaljuju na same zatočenike, koji su upravljali „radom“, dok počinitelji i zločin ostaju nevidljivi: «Radovi su tekli sporo, tako da je većina pogona proradila tek u veljači 1942. Formiranje radnih grupa i njihovo raspoređivanje po pogonima provedeno je tijekom zime 1941/1942. … Veće grupe dijelile su se na stotine, odnosno desetine, a svaka je imala radno vodstvo sastavljeno od samih zatočenika“. Autori čak za zatočenike-predradnike navode ustaško nazivlje, koje se time u javnosti javlja prvi put nakon doba jasenovačkog logora. Uz Pavelića, spominju još samo dva ustaška počinitelja zločina, ali bez činjenica na temelju kojih bi posjetitelj stekao imalo potpuniju spoznaju o njima, već se spominju samo u kontekstu zapovijedanja i rada (prisilnog, ali to autori prešućuju): „Prvi zapovjednik radne službe bio je Ljubo Miloš, ustaški natporučnik“ – saznajemo da je postojala nekakva „radna služba“ i da joj je „zapovijedao“ neki „ustaški natporučnik“ čije ime neupućenome ništa ne znači – ništa više od toga ni o počiniteljima ni o zločinu.

Dodatak II.: Muzejska monografija

Tekst autorice N. Mataušić Koncentracioni logor Jasenovac: dio iz knjige ‘KL Jasenovac, fotomonografija’, koji zauzima tri stranice monografije (od ukupno preko 250 stranica teksta i fotografija!) trebao je, sudeći prema naslovu, na svojih ukupno 55 redaka teksta (!) prikazati jasenovački logor.

Tekst kao da prikazuje neki drugi, nacistički logor, a ne Jasenovac, jer započinje riječima: „Prvi nacistički logori osnivani su…“… i nastavlja: „Većina nacističkih logora sačuvana u izvornom obliku…“ a zatim, kao da je to Jasenovac također «nacistički» logor, izravno nastavlja da je „rušenje objekata na terenu Koncentracionog logora Jasenovac…“.

Zapravo sporadična njemačka nazočnost bila je „izražena u internacijama i odvođenju stanovništva u logor nakon ‘akcija čišćenja’… “ Kontekstualno te „akcije čišćenja“ odnosno odvođenja okolnog srpskog stanovništva u zarobljeništvo i smrt, autorica prikazuje kao posljedicu njemačke nazočnosti na „partizanskim ratom zahvaćenih područja“ – dakle, krivi su Nijemci i partizani. Ovo posljednje, tek posredno i pritom spomenuto u negativnom kontekstu, ujedno je i jedino spominjanje partizana. No u kratkih 55 redaka uspjela je autorica nešto krivnje baciti i na Saveznike, čijim „bombardiranjem“ je započelo „rušenje objekata“, a saznajemo i da je od toga savezničkog bombardiranja (opširno se navodi u dva zasebna retka fus-note) „smrtno stradalo nekoliko zatočenika“. Istodobno, čak 15 od tih 55 redaka posvećuje se kontroverzama i povijesnim neslaganjima oko ukupnog broja jasenovačkih žrtava.

U ovom kratkom tekstu autorica vrlo mnogo i nabraja čega u Jasenovcu nije bilo (u 9 od 55 redaka). U tom kontekstu potpuno zaobilazno saznajemo da je Jasenovac bio „logor u kojemu su se likvidacije vršile bez neposrednog sudjelovanja njemačkih jedinica“, ali uopće ne saznajemo čijim „neposrednim sudjelovanjem“ se likvidacije jesu vršile. Navodi se da nije bilo „plinskih komora“ … a „zatočenici nisu nosili nikakve vanjske oznake“ (čemu se posvećuje čak tri i pol retka). Slijedi neviđeno okrutna i neobjašnjiva retorička igra nabrajanja čega još nije bilo u Jasenovcu, pa se žrtve – obližnje stanovnike – groteskno preokreće u neku vrstu mogućih počinitelja bizarnim jezičnim obratom: „nisu se mogli čuditi i govoriti: ‘Nismo znali’ jer su i sami u velikoj većini bili deportirani u logore“ (?!?!).

Autorica, trošeći dragocjene visoke postotke leksikonski kratkoga teksta, navodi čega sve u Jasenovcu nije bilo, a prešućuje čega jest bilo. Ustaše spominje samo jednom, a i to u obliku pridjeva a ne imenice, i to govoreći o samome kraju postojanja režima, kada se oni, kako kaže, «povlače»: „… ustaške postrojbe … prilikom povlačenja iz logora u travnju 1945.“ Tako u tekstu u samoj muzejskoj monografiji i pod naslovom Koncentracioni logor Jasenovac uopće ne nalazimo jednu jedinu neophodnu riječ: ustaša.

 

Izvor: Margelov institut

 

Vezane vijesti:

Koš: Muzejska postavka u Jasenovcu ne prikazuje priču o …

Ni Nemačka nije imala Jasenovac – Jadovno 1941.

Povodom Komemoracije u Jasenovcu – pismo Julije Koš …

RATKO DMITROVIĆ Zašto je od Jasenovca ostao samo …

ZAGREB TREBA DA SE SUOČI SA MRAČNOM PROŠLOŠĆU …

Nakon ulaska u EU prava Židova i drugih manjina u Hrvatskoj

Jasenovac – Jadovno 1941.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top