STRADANjE SRPSKOG STANOVNIŠTVA NA PODRUČJU DANAŠNjE PAROHIJE LjUBIJSKE (OPŠTINA PRIJEDOR) TOKOM DRUGOG SVJETSKOG RATA

Datum objave: petak, septembar 29, 2017
Objavljeno u Kozara
Veličina slova: A- A+

Ovaj izvještaj je sastavljen na osnovu podataka prikupljenih od pravoslavnog življa gore pomenute parohije, u periodu zima – proljeće 2016. godine.

Crkva Sv. apostola Petra i Pavla u Ljubiji, uzgrađena 1938. godine.
Crkva Sv. apostola Petra i Pavla u Ljubiji, uzgrađena 1938. godine.

1.Uvod

Povod za jedan takav projekat bila je svijest o napaćenosti pravoslavnih u tim krajevima u Drugom svjetskom ratu, kada gotovo da i nije bilo domova bez gubitaka ili u oružanim okršajima ili u pogromima nedužnog civilnog stanovništva.

Toliki broj žrtava morao je neko, barem približno, zabilježiti i ostaviti u takvom obliku, da se u budućnosti može sa njim raspolagati pri upoznavanju istorije pravoslavnih Srba, ne samo Potkozarja, već i cijele Bosanske Krajine.

Podaci su prikupljani iz usmenih kazivanja parohijana, kojima je ostala u pamćenju kroz predanja sa koljena na koljeno sudbina njihovih srodnika tog perioda. Nisu korištena ikakva dokumenta ili materijalni izvori, niti bilo šta što bi potvrdilo ova svjedočanstva, već je puno povjerenje ukazano savjesti tih ljudi.

2.Mjesto i sastav stanovništva

Parohija ljubijska pokriva područje na kojem se može uočiti velika vjerska i etnička raznolikost i izmiješanost. Sama Ljubija, nekad značajno rudarsko središte, podijeljena je na gornji i donji dio, koji su se nekada zvali Latin – Ljubija i Islam – Ljubija, što ukazuje na etnički sastav stanovništva u tim područjima. Srbi su prije Drugog svjetskog rata u Ljubiji bili okupljeni oko pravoslavne crkve, koja se nalazi u donjem dijelu mjesta.

Danas je to izmijenjeno, jer je Gornja Ljubija gotovo u potpunosti naseljena pravoslavnim, mahom izbjeglim stanovništvom sa Sanskog područja. Donja Ljubija je, opet, gotovo potpuno naseljena muslimanskim stanovništvom.

Okolna sela, koja spadaju u parohiju, posebna su priča  kada je  ova izmiješanost u pitanju. Gornja Ravska, brdsko selo zapadno od Ljubije potpuno je katoličko, dok su sjeverno od njega Donja Ravska i veći dio Miske Glave  ubjedljivo srpski. Šurkovac, pak, sa samostanom, Kalajevo i Žune, dok se napusti Miska Glava putem prema Ljubiji, ubjedljivo su katolička naselja, dok su Ljeskare, selo niže Kalajeva, a prije Ljubije od Prijedora, prevashodno pravoslavno. Parohija nešto dalje pokriva od Šurkovca prema Sani sela Volar, Cikote i Jugovce, koja su srpska, ali se naslanjaju na muslimanska naselja.

Otud je sasvim izvjesno zbog čega se pravoslavni živalj našao u vrlo nezgodnoj situaciji kada je 1941. uspostavljena vlast tzv. NDH, u kojoj su katolici i muslimani imali povlašteniji položaj u odnosu na njih.

3.Žrtve

Kada se govori o stradanju Srba ovog područja tokom Drugog svjetskog rata, dva faktora su bila presudna da bi se obim tog stradanja uvećao do strahovitih razmjera, a to su okupatorska ofanziva i masovni zbjeg naroda na Kozaru 1942. godine i blizina zloglasnog konclogora Jasenovac – Donja Gradina. Međutim, iako je dosta ondašnjeg pravoslavnog življa nastradalo na gore pomenuti način, po surovosti i broju  pokolja ne zaostaje ni ljubijska stratišta, ali i šire njezine okoline.

To je očigledno kada se razmotri sama Ljubija, gdje postoje par stratišta pravoslavih iz tog perioda. Prvo stratište je gaj ili mali park u donjem dijelu mjesta, na tridesetak metara od crkve. Tu su pobijeni imućni Srbi iz Ljubije, njih oko trideset dvoje: Berete, Jankovići, Stojanovići, Kondići, Grbići i drugi, na čelu sa sveštenikom Živkom Danilovićem.

Drugo stratište je u Gornjoj Ljubiji, kod bazena za plivanje, a broj žrtava vjerovatno nikad nije precizno utvrđen. Postoji i treće, na uzvišenju pored Ljubije, kojeg siječe put za Šurkovac, gdje su najvjerovatnije najviše stradali Srbi iz Ljeskara. Po kazivanju mještana, potpuno zatiranje Srba u Ljubiji zaustavili su zapravo Nijemci, jer im nije bilo u interesu da se narod organizuje radi odbrane od pokolja u oružane formacije, što bi ugrozilo iskorištavanje ljubijanskih rudnih potencijala.

Ko su izvršioci takvog zlodjela?

Mjesni muslimani ponajviše, a onda i pripadnici ustaškog pokreta iz katoličkih redova. Izdvajaju se pojedinci iz roda Bašića, a po kazivanju Savke Kondić, njezinog svekra Peru Kondića ubio je musliman prezimena Elkaz; imena mu nije upamtila.

U Miskoj Glavi, po nekima prostorno najvećeg sela prijedorske opštine, i Donjoj Ravskoj, izvršioci masakra nad pravoslavnima bili su katolici iz obližnjih sela.

Koliko je pravoslavnih nastradalo i kako?

Ukupan broj, prema svjedočenjima, kreće se oko 154 osobe, i to:

– U Jasenovcu nastradalih – 22;

– U borbi – 8;

– U inostranstvu kao ratni zarobljenici – 2;

– Od epidemije tifusa 1943. godine, kao posljedice rata – 4.

Iz ovog se može zaključiti da je veći dio žrtava ovih sela pobijen ili kod svojih ognjišta ili na manjim mjesnim stratištima i da su bili nenaoružani civili. Štaviše, vršeno je i nasilno pokatoličavanje preživjelih, što potvrđuju Savka Kondić i Dragan Vokić, čiji su roditelji prevođeni u rimokatoličanstvo u samostanu u Šurkovcu. Da bi zatrli pomen o pravoslavlju, ustaše su srušili pravoslavnu crkvu na lokaciji Vinogradina, više zaseoka Malinići, a zvona odatle prenijeli su u pomenuti samostan.

Tokom prikupljanja ovih podataka po Miskoj Glavi, imao sam priliku upoznati Nadu Komosar, rođenu Vejinović, koja je kao dijete preživjela Jasenovac. Međutim, na pitanje da li se sjeća ičega odande, odgovorila je odrično; vjerovatno je u pitanju potiskivanje traumatičnog iskustva ili je jednostavno bila suviše mala da bi ocijenila situaciju i da nešto upamti.

Kada se govori o stradanju pravoslavnih u Volaru, Cikotama, Gornjim i Donjim Jugovcima, nemoguće je ne pomenuti događaj koji odzvanja u sjećanju ovdašnjih žitelja, a to je utapanje u Sani oko 42 civila – Srba, vjerovatno 1942. godine. Kada su naoružane ustaše krenule u „čišćenje“ srpskih sela, mnogi nezaštićeni Srbi iz gore pomenutih sela bježali su na rijeku Sanu, preko koje bi se skelom (kerepom) prevezli na sigurno. Očigledno preopterećena skela se sa ljudima prevrnula i u jednom mahu se utušio u vodi gotovo svaki koji se ukrcao, spasili su se možda samo dvoje.

U Volaru i Gornjim Jugovcima, prema prikupljenim svjedočanstvima, nastradalo je oko 100 Srba, od toga 21 u Jasenovcu,  a jedno u borbi. Dakle, opet dominiraju ovom brojkom civilne žrtve. Neka svjedočanstva su detaljnija: Nedeljko Katana (Volar) je u tom periodu izgubio starijeg brata Sretu, koga su prijedorski muslimani zaklali, brata Draginje Batoz (rođene Adamović) Radu (?) blagajski muslimani su uhvatili i živog ga odrali, a otac Đure Kunića Niko nastradao je kao pratnja Mladena Stojanovića.

U Cikotama  i Donjim Jugovcima broj nastradalih iznosi 122, od toga dvadesetoro je poginulo u Jasenovcu, u logoru u Zemunu jedno, a u borbi  takođe samo jedno. Poznat je kao jedan od izvršilaca pokolja u Volaru izvjesni Matanović, katolik, koji je žetelačkim srpom klao Srbe. Uhapšen je nakon rata i odležao je simboličnu kaznu zatvora za takav zločin od osamnaest godina.

U Ljeskarama i Vidrenjaku, ubijanje ondašnjih Srba organizovali su ljubijanski muslimani i šurkovačke ustaše. Od 61-og ubijenog Srbina iz ovih sela, sedmoro ih je skončalo u Jasenovcu, u borbi jedno, od tifusa jedno. Petnaestoro nastradalih su bili ženskog pola, a od roda Grbića pobijeno je čak trinaest.

S obzirom da se tokom i nakon ovog posljednjeg, građanskog rata u Ljubiju i okolinu sklonilo izbjeglo stanovništvo, ponajviše iz Sanskog Mosta, prikupljani su podaci o stradanju Srba tokom Drugog svjetskog rata i iz tih krajeva, ali i drugih. Samo od izbjeglih u Ljubiju sa Sanskog područja prikupljeno je otprilike 81 ime postradalih u tom periodu, od kojih je vrlo malo pobijeno na Šušnjaru.

Tom prilikom je posvjedočeno o pokolju Škobića iz sela Mračaj kod Bugojna (od toga četvoro djece), Čorokala sa područja Sanskog Mosta (od toga osmoro djece), o braći Jovanu i Milanu Mileusnićima iz Lapca bačenim u jamu,  o pogibiji trinaestoro Simića u Stogu kod Vozuće, o Đuri Drčiću iz Travnika bačenom u kreč, o dvadesetak Badnjara iz okoline Kalinovika, o Vojinu Mediću iz Sanice, ubijenom na majčinom krilu, o pobijenim Pavićima u selu Halilovci kod Sanskog Mosta rukom Agana Budimlića, o Smaji Karupoviću, koji je u Rasavcima ubio Žarka Milinkovića, o Miloradu Vrbanu (Dubički kraj) i njegovim trojici sinova  itd.

Plavšić Milorad, porijeklom sa Podvidače kod Sanskog Mosta svjedočio je o prekrštavanju njegovih u Staroj Rijeci u rimokatoličanstvo, kao i o ubijanju Bilbija i Radakovića u istom selu, za šta je optužio Jagu Čavlovića, čiji potomci danas žive u Ljubiji, i izvjesnog Agičića iz Starog Majdana.

U Vodičevu, kod Novog Grada (blizu banje Lješćani), na Ilindan 1942. pobijeno je 72 Vuruna. Preživjeli Mlađen, Milan , Marija i mati im Zora bili su odvedeni u Jasenovac, gdje je Marija umrla. Danas potomci Mlađenovi žive u Ljubiji, a jedan od unuka nosi njegovo ime.

4.Sjećanje

Stradanje nedužnog pravoslavnog življa na pomenutim područjima ostalo je, kao što se vidi, u sjećanju njihovih najbližih i potomaka. Međutim, bivša jugoslovenska vlast je relativizovala ove zločine, kao i ostale, što je u određenoj mjeri ostalo urezano u svijesti ondašnjih mještana. Jer šta može može biti osim ušuškavanja i prikrivanja pravog stanja stvari činjenica da se na spomen obilježjima ovim postradalim masakr naziva „fašističkim zločinom“ i izvršioci „fašistima“?

Čovjek iz drugog mjesta i čak druge države pomislio bi da se radi o zločinu njemačkih nacista, a ne komšija i saradnika žrtava. Upravo ta činjenica, da su susjedi ubijali susjede, i to na izuzetno svirep način, čini njihov postupak još čudnijim.

Prikrivanje prave prirode zločina bio je dio procesa poništenja identiteta ondašnjih Srba, koji su se pod drugačijim sloganima prepravljali u avangardu jugoslovenskih socijalista, u nosioce nove, ali vještačke nacije, gdje je vjera u Carstvo Nebesko zamjenjivana vjerom u industrijski raj.

Nekadašnji predsjednik CK SKJ Nikola Stojanović je bio rodom iz Ljubije i njegovi najbliži su postradali u naprijed opisanim događajima, pa ipak groblje gdje počivaju kosti ljubijanskih i ljeskaračkih mučenika na Vidrenjaku do skoro je imalo izuzetno loš prilaz, iako je tu i njegova majka sahranjena.

Koliko god to čudno zvučalo, upravo je posljednji rat devedesetih zaustavio potpuno obezvrjeđivanje srpskog nacionalnog ponosa, jer su ovi krajevi daleko više bili usmjereni prema Zagrebu i Sisku, gdje su se mnogi prije rata bili i doselili, nego prema nekoj srpskoj prestonici.

Svijest o tome koliko je nevine krvi proliveno u tim krajevima treba da utiče na poimanje identiteta kod srpskog naroda, na građenje svijesti o nama kao o mučeničkom narodu, koji svoju budućnost i svoje prioritete treba da odredi na osnovu te istine, mimo bilo kakvih političkih kalkulacija, koje su se do sada pokazale dobrim dijelom štetnim. Važno je, prije svega, pokazati istinu i dopustiti da ta istina oblikuje društvo i svakog pojedinca srpskog naroda.

5.Zaključak

Nažalost, izvjesno je da ove prikupljene brojke nisu konačne i da je stradanje naročito civilnog stanovništva pravoslavne vjere bilo većih razmjera, barem na ovom prostoru. Prikupljanje takve vrste podataka bi trebalo biti pretočeno u dobro osmišljen projekat, u kojem bi se na nivou svake parohije vršilo popisivanje žrtava i okolnosti pod kojim su stradali, kao i imena dželata i frakcija koje su sprovodile ovakve zločine. To bi bio izuzetan prilog istoriji Srba i istoriji pravoslavlja u 20. vijeku. Možda je ovo zadnja prilika, dok je sjećanje na te događaje i ličnosti uopšte još živo.

Autor:   Jerej Slaviša Aćimović                                                                                        U Banjoj Luci 4. oktobra 2016. godine


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top