Stradanje Srba u Starom Brodu

BESPUTNI KRAJ

U Stari Brod, koji administrativno pripada opštini Rogatica, jedino se može stići čamcima iz Višegrada, jer ovaj Drinski kanjon još uvijek nikada nije dobio putnu komunikaciju «sa ostatkom svijeta».

Očigledno je da je nakon Drugog svjetskog rata bio praktično «osuđen na tiho izumiranje i zaboravljanje pomenutih zločina», kaže Drago Gavrilović, predsednik organizacionog odbora za obeležavanje ovog srpskog stratišta.

Slavko Heleta – zabilježeno 10. jula 2011 god.

ZLOČINI NAD SRBIMA 1942. GODINE
-STARI BROD I MILOŠEVIĆI-

Svjedočenja…

MILOŠ BAŠOVIĆ (80 godina)
Mesto: Brankovići kod Borike – Rogatica

…Kad smo u aprilu 1942. godine bježali od ustaša, uputimo se prema Višegradu, da bi prešli u Srbiju. Kad tamo, na ćupriji, Italijanska straža neda preko Drine.

Narod onda krene niz Drinu, prema Starom Brodu. Uz mene su bila još tri brata i sestra. Na saonama smo vukli malo nekih stvari. Uzak put, Puhalova njiva se zove, stadosmo svi. Za nama neka vojska trči, mi ne znamo da su ustaše. Narod poče bježati, a oni uglas: «Ne bojte se narode, ovo je Srpska i Crnogorska vojska…». Kad su nas opkolili, poznadosmo mnoge muslimane komšije među njima. Jedan ustaša uze moju sestru od tri godine, baci je uvis. U ruci mu puška sa bajonetom, dočeka je i pravo baci u Drinu.

Nasta pravo klanje naroda. Mene je negdje između Miloševića i Starog Broda zajmio jedan pijani ustaša, gađajući me bajonetom.

Izmaknem i stanem, pa se šćućurim među poubijane, kriomice gledam kako mi ubiše majku i mlađu braću.

Kad sve poubijaše natrpaju na neku staru ponjavu i bacaju u Drinu. Eto šta su radili od srpskog naroda.

Tada, na tom mjestu gdje sam ja pukim slučajem ostao živ, pobijeno je najmanje 500 ljudi.

Sjećam se, tu su u Puhalovoj njivi zvjerski ubili, mnogo naroda iz Brankovića: Moju majku Ljeposavu Bašović, moju braću Miloša i Marka, kao i sestru Zoru. Komšinicu Staku Nedić, zatim Miloša, Rosu, Draga, Dragicu, iz Šetića Danicu Perendija, iz Mislova Anđelka Orašanina, te veći broj poklanih i ubijenih, kao i ranjenih, koji su pobacani u Drinu. Boža Perendiju ubiše u Starom Brodu.

Svega i svačega je bilo, Mnoge djevojke, gledajući zvjerstva, ne čekajući da im se približe ustaže masovno su skakale u Drinu. A Drina puna leševa, među njima samo vidiš zaplove ženske kose…

U jeku ustaških zločina naiđoše neki njihovi oficiri, kažu ide Francetić.

Napade jednog ustašu riječima: «Šta to radiš, znaš šta smo rekli gore na brdu, kad niko ne vidi ubijaj, a gdje vide preko Drine nemojte ubijati…»!

Ma to je bio pravi haos, ustaše poklopile narod i rade šta hoće.

A nakon Drugog svjetskog rata prosto nismo smjeli o ovome pričati javno. Pravilo se lažno bratstvo i jedinstvo, prikrivajući ove silne zločine. Čuvajte se ljudi, vidite šta se radilo sa nama…

MILOVAN BAKMAZ (79 godina)
rodom iz Sokolovića kod Sokolca, sada živi u Han Pijesku

Ustaše se u našem kraju odjednom, 1941. godine počeše javljati. Komšije muslimani sve ispred kuće pjevaju «Oj Hitleru sliko na papiru-ti si naske zavio u svilu». Izazivaju, izazivaju…

Sve je to išlo protiv srpskog naroda.

Kad okopni snijeg odoše partizani, a narod se pouzdao da će nas zaštititi, a odstupi i Račić, koji nas je takođe štitio.

…Sa Majkom Milicom i ocem Aleksom iz Sokolovića nas sve, u Francetićevoj ofanzivi, potjeraše s proljeća 1942. godine. Krenu kolona naroda od Olova, Kladnja, Mokrog, Pala, Prače, oko Sarajeva, Rogatice… To je bio užas, puno je Sjemećko polje srpskih izbjeglica, da baciš šibicu pala bi na iksana ili na stoku koju smo poveli sa sobom.

Idemo u koloni pješice, iznemogli, djeca i stari na volovskim kolima i konjima, prema Višegradu. Dođemo na ćupriju na Drini kad Italijani nedaju preko Drine. Uzimaju kola, volove i stoku, vraćaju nas na Okolišta. Tu u izgorjeloj žandariji prenoćimo, a ujutro otac Aleksa kaže da treba spašavati narod, a ne stoku.

Natovari dosta đece, zajedno sa nama, na konje pa niz Drinu, preko Miloševića prema Starom Brodu, nadajući se da ćemo skelom preći Drinu, pa u Srbiju. Zajmili smo samo jednu kravu, a svu ostalu stoku ostavimo da ih čuva neki moj stariji stric. Nije imao djece i veli: «Ajte vi, sa mnom šta bude».

Dođosmo u Miloševiće i zanoćismo po onim kućama. Sjećam se, dobra imanja, ograde im pletene sa prućem. Ništa, odjednom kad narod poče da vrišti i kuka. Pokojna majka spodbije mene, ostavimo i kravu i zajedno sa narodom bježimo jednim sokakom dolje prema Starom Brodu. I pored jednog žbuna se šćućurimo, a okolo puca, ljudi padaju, skaču u Drinu. Nema, pravi haos, stoji vika žena i djece. Opkolili su nas, dobro se sjećam sve naoružani muslimani sa fesovima na glavama. Odatle opet bježi, bježi. Usput mi pogide stric Joja, neke komšije… Kad dođosmo do Drine samo jedan pontonski čamac, i to šupalj, a okolo ima najmanje pet hiljada duša.

Vidimo preko drine dvije grupe, posebno Nijemci, a posebno Nedićevci. Ništa, kad se smrači, čujemo ustaše kako viču: «Jovaneee…». Moj otac nekako nas ubaci na čamac i pređosmo Drinu. Tu vidimo kako Nedićevci i Nijemci razgovaraju, onda sa jednim čamcem krenu patrola preko Drine među narod, a druga uz Drinu i viču: «Curik ustaš, curik ustaš…».

Mrak dođe, tišina je, a sutri dan na Stari Brod siđe Francetić i čujemo kako viče: «Šta vi mislite Srbi, ovo je država koju neće niko pobjediti, a i Rusija će uskoro pasti. Veli, vlast se mora poštovati, zato morate pod oružje. Šta će ljudi, sila je sila, neki uzeše i oružje…

Narod pršte, neko pređe Drinu, neko uz one strane. Da nije bilo Nedićevaca i Nijemaca sve bi ono ustaše pobile, nebi mogla Drina sve primiti, sigurno bi je začepili.

Bilo je to vrijeme užasa i nezapamćenih ustaških zločina, najviše su stradale djevojke i mlade žene, zato su zajednički, fatajući se za ruke, sa stjena skakale u Drinu. Samo im se na površini vide raširene kose i napućene suknje. A leševi plove, baš k’o da si nabacao cjepanica. A Drina pridošla, samo kuva…

Oni muslimanski civili sa fesovima, nakon klanja i ubijanja, uzmu neke ponjave, pokupe leševe pa sve u Drinu.

Koliko je tada ljudi pobijeno tačno ne znam, samo bila je ogromna masa. Jer prije naše grupe niko nije ostao živ. Žene su silovali, vadili oči, čak su i ranjene bacali u Drinu. Ostao je živ samo neko ko se uspio sakriti u šumi ili nekom žbunu.

Sjećam se od naših iz Seljana tada su stradali Milka Bartula, neki Sava Ćeranić, moj amidža Jovan Bakmaz, brojne komšije i rodbina.

Nakon Drugog svjetskog rata sve se ovo prepričavalo, ali nikad i nigdje javno, niti je ko htio istraživati ove strašne zločine nad Srbima. Šteta je što su brojni svjedoci odavno umrli, znalo se tačno poimence ko je sve dolje kod Drine stradao. Sve bi bilo ispričano i zapisano «ko Jevanđelje».

RISTO BOROVČANIN  (78 godina)
iz sela Žulja – sada živi u Pediši – Sokolac

…Kad je 1942. godine pošla ustaška ofanziva od Kladnja, Olova i Sarajeva krenuše velike kolone Srba preko Romanije. Sjećam se, 3. maja 1942. godine stričevi nam kažu da i mi moramo napustiti selo. Neki pobjegoše na Romaniju u Duboke doline, a mi opet za onim kolonama prema Drini. Stric Jovan kaza, idemo da se prebacimo u Srbiju.

Krenemo za narodom prvo u Rogaticu, pa preko Sjemeća. Na Gornjoj Lijesci, prema Brankovićima, kažu nam da ne smijemo prema Višegradu, jer je tamo bio veliki pokolj 2. maja, već da idemo na Stari Brod i čamcima se premacimo prema Srbiji.

Po mraku stignemo u Miloševiće. Ujutro dojaha jedan četnički kurir na konju i onako juri kroz narod pa viče :»Bježte ljudi, evo ustaša, poklaće i vas kao juče u Višegradu…»

Narod se razleti, pokušava da skupi stoku pa da krene ka Starom Brodu, a već nas stiže ustaška konjica. Što osta’ naroda gore u strani i ostade, a što uhvatiše ono dolje prema Drini počeše ubijati. Prigone nas, prigone Drini. Siluju žene, kolju, odsjecaju ruke, noge, vade oči, bacaju malu djecu uvis i dočekuju na bajonete. Bio je to jedan strašan užas i pakao. Narod pomaže i jauka. Ljudi samo skaču u Drinu, cure posebno.

Mi se oko majki grupisasmo pokušavajući se spasiti. Odjednom sam pao potrbuške među gomilu pobijenih i unakaženih. Glavni pokolj je bio negdje između 16 i 17 časova po podne. Provirim kriomice i vidim sa druge strane Drine čamcima dođe nekakva vojska u žutim odijelima. Traže Francetića. Domalo se on pojavi, pope se među narod na neki panj i reče: «Ne smije više niko, nikoga ubijati, što je pobjeno, pobjeno, ostali nard da se iskupi i vrati kućama…»

A Drina mutna, nadošla, valovita, puna leševa. Donosilo leševe i od Višegrada. To je bio nevjerovatan i strašan prizor.

Šćeraše nas na Stari Brod, tu naroda još dosta pod nekim bajtama. Prenoćimo, ujutro čamcem iz Srbije dođe šest oficira. Čizme su im bile do koljena. Samo viču: «Ne bojte se narode, ne bojte se narode. Idete svak svojoj kući, niko više nikoga ne smije ubiti…».

Nisam imao ni oca ni majke, u ovom pokolju su stradali moji stričevi, strine, snaje, rođaci, rodice…Od mog strica Pavla pogide žena Anđelka, njegova snaja Savka, pa kćeri Milana i Milka, zatim unuk Mirko. Od čeljadi strica Arsena, kod koga sam ja bio kad sam ostao bez roditelja, stradaše Darinka, Slobodan, Radojka, Ranko, Slobodanka. Sve ukupno, tada pobiše i pobacaše u Drinu naših jedanaestoro čeljadi.

LjUBICA PLANINČIĆ rođena ČARKIĆ (90 godina)
iz Seljana, sada živi u Gučevu kod Rogatice

..Najprije narod je počeo bježati pred silnom ustaškom vojskom. Bježali, bježali. U mene mala đeca bila, jedno od pola godine, a drugo od godinu i po. I dvije zaove zajedno sa mnom, i one nosile đecu.

Tako stigosmo na Drinu, u Stari Brod. Narod, koji je jači ode, ode… Po cijeli dan skelom prebacuju preko Drine, a Drina velika, iz brda u brdo.

Čamci prepuni ljudi, a opet po desetero navaljuje, skače, hoće da obore… E kad je bilo pred mrak, zaustave čamce i narod zanoći kraj Drine. Pada kiša, a ja se skrila sa đecom iza neke kolibe. Zbili se i ćutimo, a kraj drine samo začuješ zapomaganje i jauke, pa tihe šapate «otišao je još jedan»!

Što je naroda otišlo u Miloševiće, niko se nije vratio. Tamo je otišlo bar dvije hiljade naroda. Tu nije ostalo ni pile, sve su pobili. A ostalo je malo na Starom Brodu, zato što su nas malo Nijemci zaštitili.

Šta ćeš, dođu ustaše, traže pare, nemaš, traže zlato nemaš, nož ili metak.

Ja sam bila sa đecom, šćućurili se s kraja neke kućerine, zanoćimo tako. Bože sačuvaj onog vremena, patnji i zločina. Ko je ono iščekao.

Ustaše nema šta nisu radile, sve šta im trebalo. Bože ti mili sakloni i sačuvaj, onijeh jada. Te zločine nije zapamtio niko, što je država i ratova.

Pobiše onoliki narod, a Drina nosi sve.

Mnogi su sami skakali u Drinu, nisu čekali kamu i nož, da im oči i džigarice vade… Eh kad se sjetim, najgore su prošle mlade cure, žalosti ljuta…

Pohvataju se za ruke i same skaču u Drinu. Bože sačuvaj!

Tu strada devetero Rackovića iz Seljana, pa šestoro Leleka. Niđe traga ni spomena. Sve je to Drina odnijela, Bože sačuvaj…

Išla sam kasnije mnogo puta do Drine. Nikad i nigdje nikome spomena…Bože sačuvaj…

Zabilježio Slavko Heleta
(07. 07. 2008. godine)