‘Sada se spremamo za Božić jedan, a uskoro ćemo za drugi’

Datum objave: subota, decembar 30, 2017
Objavljeno u Lika
Veličina slova: A- A+

Spuštamo se sa stare riječke ceste u kotlinu koja s rijekom Dobrom i željezničkom prugom dijeli dva brda po kojima su razbacana 24 naselja. Pred područnom školom Nikole Tesle u središtu parka je spomenik palim borcima NOB-a i žrtvama fašizma, i baš tim riječima to tako piše na ćiriličnoj, ali netaknutoj ploči.

Protojerej Jelenko Stojaković Foto: Robert Fajt / CROPIX
Protojerej Jelenko Stojaković Foto: Robert Fajt / CROPIX

Malo dalje je bista Marka Vučkovića, goranskog prvoborca, koja nije išarana sprejem. U samom središtu su četiri kafića, iz jednog glasno trešti partizanska koračnica “Po šumama i gorama”, ali se nitko od ono malo pješaka koji silaze s netom pristiglog voza iz Rijeke na kolodvor na kojemu piše “Moravice” na to ne obazire.

Ovdje čak nije bilo ni rata, iako je svaki treći stanovnik Vrbovskog, čije su Moravice mjesni odbor – Srbin, jer nije bilo zainteresiranih ni s jedne strane. A bili su naoružani, jednima je puške podijelila JNA, a drugima hrvatska policija. Oni, međutim, sela nisu čuvali jedni od drugih, već od onih “sa strane”. Sasvim pogrešno bi bilo zaključiti da je ovo goransko mjesto u sebi očuvalo Jugoslaviju, no da ovi ljudi ne znaju mrziti jedni druge po nacionalnom ključu i da se duboko poštuju, živa je istina.

Konsenzus o pločama

Do 1919. godine zvale su se Komorske Moravice, do 1991. godine Srpske Moravice. Dale su proslavljenog glumca Peru Kvrgića i brončanu olimpijsku Snježanu Pejčić, a istorija pamti da se tamo rodio i Slavko Kvaternik, hrvatski političar i ustaški krilnik. Ako i postoji nostalgija za prošlim vremenima, onda je to sjećanje na 650 željezničkih radnika koji su prije 50 godina radili na ovom nekad važnom željezničkom čvorištu, što je više nego što je danas u mjestu stanovnika. Prije 100 godina imali su srednju Željezničku školu, ona se sada zove Željezničko-tehnička, a ove školske godine nije upisala nijednog željezničara. U osnovnoj školi sedamdesetih godina bilo je 67 osmaša, a danas je 53 đaka u svih osam razreda, u prvom razredu dvoje ili troje. Ovdje je vjerojatno najmanja stopa iseljavanja mladih u zemlje Europske unije, jer se nema više tko iseljavati. Izumiranje Gorskog kotara započelo je davno prije nego što se to dogodilo u ostatku Hrvatske.

– Grad Vrbovsko ima više od 35 posto predstavnika srpske nacionalne manjine. Mi smo u potpunosti implementirali Zakon o pravima nacionalnih manjina u naš Statut. Dogovorili smo se s predstavnicima Vijeća srpske nacionalne manjine da one dvojezične ploče idu samo tamo gdje su Srbi u većini, a to su, uz Moravice, još Gomirje i Ljubošina, te određene ulice. Smatrali smo jedni i drugi da nema potrebe takvim pločama pokrivati druga naselja, pogotovo ona u kojima Hrvati žive u stopostotnoj većini – priča nam gradonačelnik Dražen Mufić, koji je do mandata došao sa svojom nezavisnom listom.

Foto: Robert Fajt / CROPIX
Foto: Robert Fajt / CROPIX

Isti uslovi, iste mogućnosti

Oba zamjenika su mu iz redova srpske nacionalne manjine, Anđelka Mamula kao predstavnica s manjinske liste, te Borivoje Dokmanović, kao kandidat s gradonačelnikove nezavisne liste.

– Ljudi ovdje imaju iste uslove i iste mogućnosti, a razlike ne pravimo ni u čemu, najmanje u nacionalnosti. Dijelimo posljedice teškog života. Ovdje, srećom, nije bilo rata, pa smo se nekako ranije okrenuli poslu i investitorima. Uvijek ima pojedinačnih ispada, ali mogu reći da je situacija povodom tog pitanja vrlo dobra. Saradnja je vidljiva na svakom koraku, a najveći zajednički projekt je zapravo naš proračun koji ne isključuje nikoga, financiramo brojna kulturna udruženja, manifestacije, programe. Dijelimo dobro i loše, a najveći nam je problem to što nam sela postaju prazna. Imamo 63 naselja na čak 270 kvadratnih kilometara, a u njima živi samo 5000 ljudi. Brinuti o brojnim nerazvrstanim cestama, organizaciji odvoza smeća i drugim komunalijama, pravi je izazov – kaže gradonačelnik Dražen Mufić.

Za Novicu Vučinića, profesora isrorije i geografije, slikara i predsjednika Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”, riječ “suživot” je bez veze, jer kao da govori da moraš s nekim živjeti, a ne što bi htio, što u Moravicama nikako nije slučaj.

– Nismo mi izmislili ništa novo, mi smo samo nastavili onako kako su to radili prije nas. Kada je sve krenulo početkom devedesetih, mi smo vidjeli da ne valja, imali smo, doduše, svatko svojih budala, koje smo morali “išamarati”. Pogodile su se dobre generacije Hrvata i Srba koje su se trudile. Bilo je bitno da nikome ne padne glava, i u tome smo uspjeli. Nije na lokalnoj razini nikada bilo problema, na razini Grada još manje, a saradnja sa Županijom je izvrsna. No, tako nije na nacionalnoj razini. Mi se ne bavimo politikom, ali ona nama itekako da. Mi se odupiremo, ali kako dođe s vrha, tako mora biti – kaže prof. Vučinić.

Ovi Gorani nisu se dijelili prema nacionalnosti, niti su se isključivali u poštivanju običaja.

– Za blagdane bi se sveštenici sa župljanima izmjenjivali, išli bi jedni drugima čestitati. Ja vodim crkveni zbor u pravoslavnoj crkvi, a moj kolega s posla, profesor muzičkog, u katoličkoj. Srpski đaci pohađaju dopunsku nastavu iz srpskog jezika i književnosti te pohađaju vjeronauk. Pridruže im se često i katolici i muslimani jer žele naučiti ćirilicu. Na školske ekskurzije djeca koja pohađaju vjeronauk zajednički su išla u Trst, gdje smo posjetili pravoslavnu i katoličku crkvu, pa se sa životom monaha upoznavali u manastiru Krka te životom redovnika u samostanu Visovac. Kod nas je to tako, vlada zajedništvo. Problema dakako ima, kao i u ostatku Hrvatske, jer izumiremo. No, nevolja normalne ljude može samo zbližiti, a ne razdvojiti – zaključuje prof. Vučinić.

Župnik iz Vrbovskog, pater Ivan Androić, duhovni pastir dvjestotinjak katolika u Moravicama, kaže nam, nikada Karitasove pakete nije dijelio ni prema nacionalnom, ni prema vjerskom ključu, a protojerej-stavrofor Jelenko Stojanović za proslave Svetoga Save darove dijeli i hrvatskoj i muslimanskoj djeci.  On je bosanski Srbin koji se školovao u Beogradu, a već 33 godine službuje u Moravicama. Filozofija kojom se rukovodi ne može biti jednostavnija.

– Kada je Bog stvorio prvog čovjeka, vidio je kako nije dobro da je čovjek sam, i dade mu ženu. Bog je odredio da je čovjek biće zajednice, kao što je i Bog biće zajednice. Sam taj početak upućuje nas jedne na druge, mi kad nekoga volimo, trebamo se za njega boriti i trebamo živjeti jedni s drugima jer Gospod kaže: “Što učinite jednome od najmanje braće moje, meni ste učinili”. Hrišćanstvo počiva na tome, na ljubavi. Ono nas upućuje na ljubav prema bližnjima i Bogu. To je suživot koji moramo živjeti, to je zajednica, nema sile – kaže protojerej Stojanović.

On smatra da se suživot narušava tamo gdje su se ljudi udaljili od duhovnih vrijednosti, više se “prizemljili”, okrenuli materijalnome i sebičnosti, što u Moravicama nije slučaj.

– Ovdje kod nas žive pravoslavci, katolici i muslimani, i nitko nikoga ne tjera na suživot. Mi svi živimo zajedno i svatko sa svojim problemima. Možda je ovo čak i jedinstven primjer takvog suživota. U svakom sjemenu ima kukolja, nije idilično, i Gospodin je imao 12 apostola, pa ga je jedan izdao, ali ipak je to na ovom području ostalo nekako neiskvareno – kaže sveštenik.

Ono što ovdje ugrožava život su, slaže se i on, ekonomski problemi.

– Ljudi odlaze, ja sam u ovoj godini imao 36 sahrana, a rodilo se samo dvoje djece. To je vrlo poražavajuće. To nije samo problem Moravica, već mislim da su iste brojke u cijelom Gorskom kotaru. O tome brigu moraju povesti gradski, lokalni oci. Želja je svakako da se mladi ljudi zadrže, pa da Gorski kotar živi dalje – poručuje protojerej Jelenko.

Foto: Robert Fajt / CROPIX
Foto: Robert Fajt / CROPIX

Urazumite se, narodi

Iako nije značajniji od Uskrsa, Božić je, naglašava, temelj svih praznika.

– Kada razgovaram s djecom, a često to bude i s katoličkim vjeroučiteljem, s radošću ga očekujemo, jer je on izmirenje Boga i čovjeka. Bog postaje čovjek, da bi čovjek postao Bog, po blagodati, ne prirodi. Bog nas poziva, ne traži ništa nego da uživamo u radosti. Zato je Božić temelj, svi mu se raduju i slave ga, u porodici, među prijateljima, komšijama i mjestima, iako mi se čini da ga posljednjih godina krade komercijalizam, no doći će to jednom sve na svoje.

Kod svakog čovjeka postoje iskušenja, ali ovdje se zbog više faktora, naroda, predstavnika vlasti, sveštenstva – mir sačuvao. Poslije rata je ovdje bilo lakše nego tamo gdje nije bio mir. To je biser koji trebamo čuvati za buduće naraštaje – poručuje ovaj pravoslavni sveštenik, pa koristi priliku da Božić sretnim zaželi svima, pogotovo katolicima koji će ga proslaviti prije.

– Svima želim sretne božićne i novogodišnje blagdane, uz riječi proroka Isaija: “Bog je s nama, urazumite se, narodi”. Neka se urazume narodi, onda će sve biti dobro. Mir Božji. Hristos se rodi – poručuje protojerej-stavrofor Jelenko Stojanović.

Popodnevni sati jednoga petka nisu najsretnije vrijeme za propitivanje među građanima u uspavanom i napola iseljenom goranskom mjestašcu. Glasna glazba iz spomenutog kafića zvučala je kao pozivnica. Kako smo se približavali, riječi su postajale sve jasnije i nevjerojatnije: “Po šumama i gorama”. Prije toga udarala je Thompsonova “Bojna Čavoglave”, a poslije neka kombinacija ekavice i harmonike. Ulazimo s oprezom. Za šankom su trojica, a samo jedan od njih je sumnjičav.

– Tko vas je poslao? – pita.

– Sami smo došli – kažemo, pa objašnjavamo kojim povodom.

– Čekaj, pusti dečke. Ja sam Srbin, a njih dvojica Hrvati. Reći ću ti sve što te zanima, samo ne piši nam imena, jer sam vlasnik kafića, pa da nemam problema, ne u Moravicama, nego dalje, kaže nam gazda.

Nema dobra iskustva, vjerujemo mu kad iz spremišta vadi ST (Slobodni tjednik) Marinka Božića iz 1992. godine, u kojemu su ga optužili da je antidržavni element i da je palio hrvatsku zastavu.

Srbin dragovoljac

– Zamisli, a ja Srbin – dragovoljac Domovinskog rata, prijavio se u domobrane u Ogulinu, prvo odmah 1990. godine, a onda sam postao prvi hrvatski redarstvenik, školovao se u Puli, njih 369 Hrvata i ja, jedini Srbin. Postrojavali nas Tuđman, Šušak i Morić. Četiri i pol godine ratnog staža imam, no morao sam se povući zbog prijetnji mojoj porodici. Tada sam se zaposlio u HŽ-u, i tamo radimo zajedno nas trojica – kaže nam sugovornik.

Ne voli političare bez obzira kojeg nacionalnog predznaka bili, nisu mu baš dragi ni sveštenici, ali bi zato ruku u vatru stavio za običnog poštenog čovjeka. I sam je takav, prisežu dvojica kraj njega.

– Imao sam problema s plaćanjem struje, i – tko mi je dao 1500 kuna? Evo ga, tu je – pokazuje na njega jedan od Hrvata.

Onaj drugi je sumnjičav, ali je, priča nam Srbin, duša od čovjeka, a otac mu u HDZ-u od 91.

Foto: Robert Fajt / CROPIX
Foto: Robert Fajt / CROPIX

– Generalni problem je demografska situacija. Još rade vrtić, osnovna i srednja škola. Kada to zatvore, tada ćemo izumrijeti. Što se ostaloga tiče, nikada nije bilo problema, imamo mi ovdje i muslimana i Roma i nema problema. Ma, ovdje ne da nema problema, nego niko nikada nikome nije rekao jedne ružne riječi. Kod mene u kafiću deset godina je bila muzika, ne da nije bilo tuče, nego ni svađe.

Ovdje se ne zaključavaju vrata kuće ni bicikli. Nema krađa, nema kriminala. Ovdje se živi tipično bratstvo i jedinstvo. Ma i bolje od toga, evo sada se spremamo za Božić jedan, i svi ćemo pjevati Thompsona, za drugi će svirati Baja Mali Knindža, i svi će ga pjevati, i Hrvati i Srbi. Kod nas je to normalno. Reci mi jedno mjesto na svijetu u kojem je tako nešto moguće. Kao ovo što smo neki dan imali, da Hrvat na harmoniku pjeva Thompsona, a s njime ga pjevaju i Srbi – pita se naš domaćin.

Autor: Marijo Pušić

Izvor: jutarnji.hr


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top