Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Ponovo u Grubišnom Polju

Datum objave: ponedeljak, maj 31, 2010
Veličina slova: A- A+

Na glavi mi kapa koju sam dobio u logoru. Sjela je na uši, a šilt velik pa me štiti od kiše. Kad sam odavdje otjeran, prije dva mjeseca, bio je lijep, sunčan dan. Toplo, prašina, kesteni puni zelenoga lišća… Sada je sve mokro. Na pločniku mokro, trulo lišće, grane gole, grabe zarasle visokom, istrulom i mokrom travom. Majn je otišao, žuri radi kiše, a ja idem nekako sporije. Stevu također ne vidim. Prolazim mimo katoličkog cintora, mimo stare škole. S lijeve strane se nastavlja visoki debeli zid “predstojnikovog stana”. Na zidu je više manjih rupa-puškarnica i jedna velika kroz koju viri nekakva cijev, a ostali dio oružja pokriven je celtom, ceradom. Prisjećam se onih krikova i jauka, pucnjeva iz podruma… U tom zdanju su mučili, klali i ubijali ljude koje su odvodili iz parka u kome smo svi bili zatvoreni. Park isto izgleda izobličen u odnosu na onu sliku kada smo tu prvih dana oktobra bili zatvoreni, spavali na tvrdoj suhoj zemlji. Sve je sumorno, nekako tamno od te vlage po zemlji i drveću koju još zamagljuje mješavina snijega i kiše koji ne prestaju. Sve djeluje nekako umorno, beživotno. Nikoga od ljudi ne srećem, nikoga ne vidim u cijelom vidokrugu križanja na kome se nalazim. Razlog je valjda hladno jutro. Rano je, a i te stalne padavine… Ulazim u našu ulicu koju, poslije varoša, zovemo „gornji kraj“. Moja kuća je na broju 43. Ruševine Brkića kuće, katnice koju su zapalili partizani prilikom napada na Grubišno krajem septembra, djeluju nekako zastrašujuće. Idem tako sam, nigdje nikoga, a već je lijepo svanulo. Vrata cintora pravoslavne crkve Sv. Đurđa su otvorena, otvorena su i crkvena vrata. Na farofu još je onaj natpis „ŽAP”, koji sam upoznao negdje u zimu 1940. godine. Bartlov sokak je jako razlokan i blatnjav. Sa strana, visoka pocrnjela trava. Eto i kuće krojača Majna sa kojim sam bio u Bjelovaru i u vlaku. Visoka kapija zatvorena, vrata radnje isto zatvorena. Amidžića sokak je gotovo isti kao Bartlov. Još malo hoda pa ću vidjeti moju kuću sa njezinih pet dvokrilnih prozora koji su ofarbani svijetlo zelenom bojom. Taj vidik puca od Šegića kuće, od lipe koja se nalazi na samom rubu trotoara. U tu kuću su 1941. godine useljeni Slovenci iz Trbovlja – profesor Stanko Ponikvar, njegova žena Anka, učiteljica, i troje djece. Gledam moju kuću i mislim kako ću ih iznenaditi. Utom se pojavi netko na kuhinjskom prozoru. Ne raspoznajem odmah tko je. Još nekoliko koraka i vidim da je to Ranka Bobića, naša kuma koja je pobjegla sa mjesta grupnog strijeljanja i tom prilikom bila ranjena. Majka i mlađi brat Ranko tu su joj ubijeni, kako sam ranije napisao. Njezin otac i stariji brat otjerani su aprila 1941. godine i ubijeni u Jadovnu. Ona sada nema nikoga. Mahnem joj rukom, ali ona ne odmahuje. Uskoro se na prozoru pojavi i moja Jovanka. Sada mi je srce puno, mašem im rukom. One ne odmahuju, a onda odjednom nestadoše sa prozora. Pokušavam da se žurim, ali mi nekako ne ide, umoran sam. Eto, sada iz dvorišta izađe mama i trči prema meni, a za njom izađoše Jovanka i Ranka. Sretosmo se pred Singerovom kućom, ljubimo se i svi plačemo. Upućuju mi puno svakakvih pitanja i vode me kući. Kažu da su vidjele gdje mašem, al’ me nisu prepoznale. Njima je rekao Stevo Ciganin da ja dolazim pa su me očekivale, ali me nisu prepoznale. Stevo se od mene izgubio još u Bjelovaru (valjda radi onih domobrana) i više ga nisam vidio. On je mlad i snažan i došao je puno prije mene. Ipak me je poslušao i nije produžio za Jasenovac. Poginuo je u partizanima 1944. godine. Mama, Jovanka i Ranka nisu me prepoznale kada sam mahao od Šegića kuće jer sam im ostao u drugačijoj uspomeni. Nikad nisam imao “dugački” kaput. Ne znam da li ga je itko imao u gornjem kraju. Imali su Slovenci, pa su valjda mislile da je to netko od slovenske djece. Isto tako, došao sam u hlačama “pumpericama”, svijetlo šarenima, a kapu sa šiltom, koju smo zvali “ćepica”, nosila su poneka djeca komšija Čeha, a od Srba nitko. Valjda sam i drugačije hodao, onako slab i već bolestan. Kasnije mi je mama pričala: „Kada si došao, imao si samo glavu i koljena. Tako si bio mršav”. Ulazimo u dvorište, vrata od štale su zatvorena. Mislim da li su Ceda, Malenka, Milova i Goluba unutra. U kuhinji je toplo, lijevo je nekakva sećija koja tu nije bila, desno je zidani šporet, a pod prozorima je naš kuhinjski sto. Ploča je od dvije kruškove, debele planke, na čelima povezane sa gvožđem u obliku latiničnog slova „S”. Lijevo od stola je kuhinjski kredenac, ali bez krila, otvoren. Prozori su zastakljeni, ali ona debela stakla u donjem dijelu, bijele i zelene boje, zaljepljena su jer su popucala, ali nisu ispala iz ležišta. Najviše gledam u stol jer njega sam puno puta u Jasenovcu oplakao i pitao se da li ćemo se ikada ponovo sakupiti oko njega. Izvadim ostatak repe iz torbe, a one se smiju i čude se otkuda mi repa. Pričam im. Nude me jelom, ali mi nekako ne ide. Boli me glava i opet mi je zima iako se loži. Dajem mami papire koje sam dobio u logoru. Ona ih čita i kaže da sutra moramo otići u ustaški logor da se prijavim i da im pokažemo papire. Slab sam, izvalio sam se na onu sećiju, a mama kaže da ću ja tu spavati. „Tu je toplo, a ti kažeš da ti je zima”, rekla mi je. Mama mi ujutro priča da sam nemirno spavao, da sam vikao i da je ona dolazila. Ja se ne sjećam. Ujutro glava dalje boli, čas zima, čas vruće, a moramo ići u ustaški logor. Idem sa mamom, a jedva hodam, glava me strašno boli. Komšije nas sreću, ponešto pitaju, mama odgovara i kaže im da sam slab i da me jako boli glava. Pokazali smo papire, pitaju me kako mi je bilo, koliko sam bio u logoru… Odgovaram da je bilo dobro, da sam bio dva mjeseca. Jadna mama govori im da me jako boli glava, da izgleda imam vatru. Idemo kući, kao, žurimo se kući, a ja se jedva držim na nogama. Jedva sam čekao da legnem na onu sećiju. Mama me izula i nečim me pokrila. Glava boli pa ne mogu zaspati. Nude me hranom – ne jede mi se, nagovore me – probam, opet ne ide. Nema više one pohlepe za hranom kad sam očima jeo sve što se jesti moglo. Konstatiraju da imam vatru, pa groznicu koja me trese, i kažu da će mama ići po doktora. Ima neki doktor Slovenac koga su isto dotjerali negdje od Maribora. Nude mi mlijeko, pa ja zapitah da li se Goluba doji. To je bila jaka i lijepa junica, bijela sa blijedim braunastim pjegama. „Ma, joj, ne pitaj. Sve je otjerano, sve – i blago, i sve svinje. Ni kokoši nisam našla”, reče jadna mama. „Ovaj stol sam našla više štaglja u snijegu. Tamo sam našla i onaj lonac, ’željeznjačić’, u kome smo kuhali žgance. Kum Lojzo Ringl nam je dao onu svoju Malenku sa jednim rogom (stara krava), pa, eto, bar mlijeka imamo. On nam je dovezao i lonac masti. Molila sam ga da nam poore ogradu da nešto posijem. Došao je, poor’o i svojim žitom posijao, već je bio snijeg. Poslije toga, odmah sam išla tebe tražiti”, priča mama. Taj kum Lojzo Ringl, Švaba, bogat gazda, bio je nama kum kod pokrštavanja (negdje u julu mjesecu). Imao je dva mlađa brata. Jedan je bio u domobranstvu, drugi u gestapovcima. Onaj najmlađi, u gestapovcima, je poginuo. Navodno, u pokušaju da prebjegne partizanima (Lojzina verzija).

U kuhinji se loži, ali meni je stalno zima. Sutradan je došao doktor i rekao mami da smijem jesti samo griz i čaj od kamilice . „Čaj pa kamilco”, tako reče doktor. Povremeno je dolazio i hrabrio nas da ću ozdraviti jer da sam ranije imao dobar miraz. Čujem iz razgovora mame, Jovanke, Tine i kume Milke, njezine mame, da imam tifus. Kažu da samo griz i čaj od kamilice mogu sačuvati moja crijeva. Daju mi taj griz i kamilicu, a ja ne mogu više ni da zinem. Počeše da me bole zubi, vrijeđa me i griz. Nos mi je pun krasta, zubi počinju da se ljuljaju. Mama me nagovara da mućkam kamilicu u ustima, a kad to pokušam, kažem joj da me boli sve u ustima. Netko je odnekuda donio stipse, da njome ispiram usta da se zubi ne bi ljuljali. Kad je mama ispričala doktoru da ispirem usta sa stipsom, on se naljutio, psovao je i zabranio taj postupak. Iz razgovora čujem da po noći buncam, da vrištim. Dolaze neke žene da pitaju za svoje sinove – dječake koji su sa mnom ostali u Jasenovcu. Molim mamu da ih otjera iz kuće jer ja ne smijem ništa pričati o logoru. Rekli su mi kod otpuštanja da ne pričam kako mi je bilo u logoru. U suprotnom, vratit će me u logor. Plaču te žene, plače i mama, ali ih nekako odstrani iz kuće. Onda me ona pita u povjerenju da li je sa mnom bio mali Pelinović, Pelinković, Sužnjević… Kaže da su to njihove mame. Odgovaram joj da su bili. Nisu više dolazile u kuću, a mama im je prenijela moju potvrdu (pričala mi poslije rata). Tako su te jadne majke ostale u nadi do kraja rata iako su ti dečki završili svoje živote u onom stroju iz koga me izveo Žiga ili Geza, neposredno prije vezanja. Ne mogu ni da ustanem, jedino smognem snage da okrenem glavu kada mi mama donosi griz ili kamilicu. Sav sebi smrdim od kamilice i griza. Ne mogu više da podnesem miris kamilice niti okus griza, ali prisile me da malo uzmem „jer mi to čuva crijeva”. Pričaju da snijeg pada već nekoliko dana. Ne vidim snijeg jer sam tako smješten na ležaju. Čujem i djecu kako se igraju na snijegu, a glasna su i kad idu iz škole. Jedno jutro dođe majstor, zidar Kišosondji, da nam prezida kuhinju. Radi moje zimogroznosti mama ga je zamolila da nabavi cigle i prezidom izolira dio kuhinje sa peći. Tako je nastalo predsoblje koje je imalo troja vrata, a ovaj topli dio imao je samo jedna vrata. On je to završio u jednom danu. Postavio je i štok, ali ne i krilo vrata (dok se sve malo ne prosuši). Snijeg je puno napadao, zima je oštra, prozori se lede, a mi čekamo da se zid prosuši pa da se postavi krilo vrata. U moj jelovnik je unesen med u mlijeku, ali griz i kamilica i dalje imaju prednost. Počinjem osjećati glad. Glava me ne boli. Sjedim, pomalo, na krevetu, vidim i koliki je snijeg preko puta – ne vidi se Tregnerov plot. „A od našeg se vide samo vrhovi ’šteketa’”, dodaje mama. Kad prolaze djeca, nekima se vide samo glave, a neki su kao u tunelu. Putem projure po koje saonice, na nekima se uhvatila djeca. Stoje na krivama, a drže se za lotru. Prisjećam se, prije koju godinu dana tako sam se i ja sanjkao, pa me gospođa Božica Orlušić kaznila lupanjem mojom rukom o stol. Ozlijedila mi palac.

Tada još nisam znao da me upravo ona „izvadila” iz logora.

Mama i Jovanka puštene su iz logora na Svetu Petku, dakle, 27. oktobra 1942. godine. Po povratku u Grubišno, u našoj kući su našle novopostavljene gazde. Kad su se nekako njih riješile, sredile to malo ostataka imanja pa posijale i nešto žita (uz pomoć ratnog kuma Ringla), majka je pošla da me traži. Otišla je kod logornika Luke Pejašinovića, inače dobrog prijatelja njezinog brata i kuće Đukića. Redovno je dolazio na krsnu slavu, a međusobno su se obilazili i na Božić i Uskrs (iako taj Luka Stevu Đukića, brata moje majke, i njegovog sina 1941. godine nije spasio od tjeranja u Koprivnicu). Bila je nedjelja poslije podne, mama je otišla kod njega u stan, u kojem je bio i njegov ured, i zamolila ga da joj da nekakvu potvrdu na osnovu koje bi ona mogla ići tražiti mene iz Jasenovca. On joj je odgovorio: „Evice, ja ti to ne mogu nikako dati, osobito ako je on u Jasenovcu. A onda, znaš, ako je stvarno ostao tamo…“. A ona, siroče, potvrđuje: „Da, da, da, jeste“. „Vjerojatno ti nije više ni živ“, nastavio je Luka. „Pa, znam“, veli ona, „ali ja te, eto, molim. Ja bih voljela ići vidjeti…“.

Pejašinović je, međutim, bio neumoljiv. Nakako ju je naprosto uputio prema vratima i izmarširao van iako je ona tu i dodala: „Pa znaš, Luka, da mi je sa mojim Lukom nestao i stariji sin, pa sad da mi je bar ovog mlađeg izvaditi“.

Izašla je van, ni sama ne znajući kamo ići – da li kući ili kamo drugdje. Utom se sjeti kome bi se mogla pojadati. Ode gospođi Božici Orlušić, respektnoj učiteljici, koja je odgojila generacije đaka, uključujući tu i moga ujaka, i moju majku, i moga oca, i moga brata i sestru, pa čak je učila i mene. (Dobro se sjećam kako mi je jednom prilikom razbila dlan – nešto me je kaznila radi nekog sankanja, a imala je običaj da nam za kaznu lupa šakom po stolu). Otišla je kod nje kući i požalila se: da je, eto, bila kod Luke, da joj je ovaj mlađi sin ostao u Jasenovcu, da je Luku molila za propusnicu, da joj je rekao da on to ne smije, da ne može dati, da je pitanje da li joj je mlađi sin i živ… Mama je to ispričala, a gospođa Orlušić je odmah ustala (kako mama veli: „Ona je odmah ustala, ja još nisam ni sjela“), obukla kaput i rekla: „Ajmo“. I vratiše se natrag do Luke Pejašinovića. Pozdraviše tamo sa „dobra večer“ (već je padao mrak), a Orlušićka odmah s vrata reče: „Luka, što ti nisi Evici dao tu potvrdu, tu propusnicu za malog“? „Ma, znate, gospođo Orlušić, mi to ne smijemo davati, posebno ne za Jasenovac, a Evica kaže da je on ostao u Jasenovcu. I da vam kažem – pitanje je da li je i živ pošto je ostao u Jasenovcu“. „Luka, nemoj o tome je li živ. Ti svoje napravi – daj joj tu potvrdu“, neumoljiva je bila gospođa Orlušić. Ovaj stao, gleda…

Da ponovim, gospođa Orlušić je bila respektna učiteljica, koje se i Luka Pejašinović i u tom času pribojavao kao njen bivši đak. To je respekt. I – Luka sjede, napisa cedulju, udari nekakav žig i propusnicu pruži mami. A mogao je obje te žene – tu staru Orlušićku, učiteljicu, i moju mamu – zatvoriti, narediti nekome da ih zatvori.

Također, da i to ovdje spomenem, meni nije nikada kasnije bilo jasno, a nisam ni pitao kako je moguće bilo da gospođa Orlušić sa svojom kćerkom Ivankom nije otjerena ‘42. u logor? Doduše, nisam ni siguran da nije bila u logoru.

Božica Orlušić bila je kćerka pravoslavnog popa, prote Jovana Markovića. Imala je dvije sestre – Milicu i Leposavu.

Paradoks i kontrast! Dakle, mene je u stvari iz logora izvadila kćerka pravoslavnog popa, kojeg su ‘41. za bradu odveli iz farofa, stavili ga u vlak i otjerali ga u Caprag, a iz Capraga u Srbiju. (Poslije rata se vratio iz Srbije).

Kad su Božica i moja mama sa propusnicom izašle od Luke, majka je otišla ravno kući i na brzinu spremila u svoju košaru to što je mislila ponijeti da ima jesti usput. Vlak iz Grubišnog Polja za Zagreb išao je ujutro, negdje u četiri sata.

U vlaku je srela Nikicu Cvikića, našeg Grubišnopoljca koji je prije Drugog svjetskog rata bio pilot Kraljevine Jugoslavije, a sada je bio u njemačkom vazduhoplovstvu. Cvikić je bio na kratkom odsustvu, u posjeti roditeljima u Grubišnom Polju. Mama mu je ispričala kojim se poslom zaputila u Zagreb, a on je počeo da plače (bili su sami u kupeu). Počeli su da razgovaraju i o tome kako su ti naši stradali u Koprivnici, a tamo je otjeran i njegov mlađi brat Gojko. Mama kaže: „Sva uniforma mu je na prsima bila mokra od suza“. „Evo, vidite, kumo, moj Gojko je završio u Koprivnici, a ja“, veli on, „nosim ovu uniformu i sramim se“. Rastali su se dolaskom u Zagreb.

Nikica Cvikić

Nikica Cvikić

Nakon rastanka sa Cvikićem, mama je otišla pred Ustašku nadzornu službu, koja se nalazila na trgu (kasnije Trg žrtava fašizma) na kojem se tada nalazila džamija. Međutim, ponedjeljak nije bio uredovni dan i ustaša, koji se nalazio na ulazu, glatko joj je odbrusio: „Odbi’“. I na njene zamolbe, bilo je samo: „Odbi’“. Neće on da razgovara. Ona, siroče, stade tamo kod nekog kestena, plače, ne zna šta će. Kad, poslije nekog vremena, izlazi iz tog ustaškog stožera neka žena. Vidi mamu kako plače kod onog kestenja (od vrata nadzorne službe do tog mjesta gdje je mama uplakana stajala ima nekih 15, 20 metara). I pita ta žena: „Ćerce, što ti plačeš“? Ova odgovara: „Ma, znate…“, i ispriča joj sav taj svoj jad ukratko. Žena veli: „Dobro, ‘ajde sa mnom“. I odvede ona moju mamu u svoj stan, koji se nalazio u blizini. Upozna je sa svojom djecom (dva dečka, gimnazijalca) i reče joj da bude u stanu dok se ona ne vrati: „Tu sjedi, toplo ti je, dok ja ne dođem sa posla“. Mama ju je poslušala. Zanimljive su bile reakcije dječaka kad im je, na njihova pitanja, ispričala svoju muku. Dečki počeše da psuju i Hitlera i Pavelića. Ona se tad, siroče, čudi – kako to Hrvati, pa psuju Pavelića, psuju Hitlera? To se kod nikoga kod nas u Grubišnom Polju nije događalo. Izvadila je ona i jelo iz košare, počastila ih. Jedu, dečki gladni – Zagreb, konac ‘42.

Konačno se ona žena vratila kući po mamu i povela je da me traže. Išle su u Zavod za gluhonijeme, u Zavod svetog Jerolima i u još neke institucije. Uzalud. Gledaju oni tamo spiskove, a mama uporno govori: „Nije on nestao, on je u Jasenovcu ost’o. Odvojen je još u Grubišnom Polju, ost’o je među muškarcima, a djeca su ostala s nama. Tu djecu su kasnije otjerali i ona su možda po tim domovima, ali on nije. On je u Jasenovcu“.

Već pada i mrak. Idu natrag. Ona žena kaže mojoj mami: „Slušaj me, idi ti natrag u Grubišno Polje. Ako je živ, doći će“. I ova, jadna, šta će, posluša je. To joj je jedino i preostalo. Ispratila ju je na vlak. Vlak je u to vrijeme išao negdje oko dva sata iza ponoći iz Zagreba. Tim sam se i ja kasnije vratio u Grubišno.

Mama je, dakle, otišla na vlak. Bio je utorak kad je došla kući. Ja sam došao u četvrtak. Kasnije mi je pričala: „Kad si došao, imao si samo glavu i koljena“.

Poslije rata ni ja ni mama, nažalost, nikad nismo pokušali uspostaviti kontakt sa tom ženom koja joj je pomogla. Tek negdje sedamdeset i neke, osamdesete, pitao sam tadašnjeg ministra zdravlja Zorića, mislim da mu je Ivo bilo ime, da li možda zna izvjesnu gospođu Danicu Zorić, koja je stanovala tu u Zagrebu, u blizini. Ispričao sam mu da me je ona spasila.

Neshvatljiva je ta nekakva nebriga, taj neki zaborav koji je kod nas nastupio. Ne znam kako bih to nazvao? Da li je iza svega toga nastala nekakva amnezija o svim tim događanjima prije moga izlaska? Kako je moguće da ja nikad tu ženu nisam potražio? A mati mi je rekla i ime i prezime. Ni ona nije nikada, ni kad je dolazila kod mene u Zagreb, izrazila želju da je potražimo.

Mama je od nekoga saznala da su na odsustvo došli Đurić Kramarić i neki iz Pemije – Novačić (?), ustaše iz Jasenovca. Čula je da govore kako su saznali da sam došao iz Jasenovca pa će i do nas navratiti. Sav sam uplašen. Iščekivanju „posjete” nikad kraja. Stalno o tome pričamo. Valjda me neće odvesti natrag. Bojim se, a nemam kamo pobjeći. „Ako te budu pitali kako ti je bilo u logoru, ti reci: ’Dobro, samo sam bio gladan’”, savjetuje mi mama. „I ništa drugo nemoj govoriti”, kaže.

Radije pijem mlijeko sa medom, nego kamilicu i griz. Međutim, mama ne preskače griz i kamilicu, oni čuvaju crijeva. Tu je već i jedno žalosno iskustvo: Kata Gašparevića našla je svog mlađeg sina (pet, šest godina starog) negdje kod Dugog Sela. Dala mu jesti koliko je htio, pa je za par dana umro. Katin stariji sin Đuro otjeran je, kada i ja, u Jasenovac. Ne znam kada je tamo nestao. Njezin muž Stevan otjeran je u Koprivnicu. Tamo je predlagao našim ljudima da bježe, a da će on ustaši oteti puškomitraljez (bio je mitraljezac u vojsci). Svi su to odbili bojeći se za familije. U kuhinji je lijepo toplo – to je i dnevna tema kad naiđe Tina ili njezina mama, kuma Milka. Loži se manje drva, a toplije je. Vrata na pregradnom zidu su postavljena. Ona su, kako kažu, sklepana od dasaka među kojima ima dosta zazora pa su ti međuprostori popunjeni krpama. Prije su se, govore, „otvorizala“ troja vrata, a iz svakih polije ledeni zrak kad se otvore.

Marijan ne stanuje kod nas. Našao je stan negdje u varoši. U njegovoj sobici se ne loži, pa možda dođe na proljeće, kad otopli. Uz pomoć Jovanke i mame dođem do prozora i tu sjedim – gledam kako se djeca igraju, poznate ljude koje nisam dugo vidio… Neka djeca mi mašu kad prolaze. Nitko od njih ne dolazi jer ja imam zaraznu bolest tifus. Na štoku prozora, dolje, položene su krpe da otuda ne piri, a kad se topi led na staklima, da kupe vodu. Sve više osjećam glad, tražim mlijeko i med. Doktor dolazi rjeđe. Rekao je da mogu jesti svježi sir, a pomalo i pileću juhicu. Kaže da ne moram jesti griz, ali čaj od kamilice moram, i da sa kamilicom ispiram usta. Zubi se još ljuljaju, osjetljivi su, ali su mi kraste nosa i oko usta nestale. Jedno jutro kažem mami da pita doktora smijem li jesti malo pečenoga mesa. To mu je rekla prilikom sljedeće posjete. Odobrio je teletinu, ali sitno narezanu i malo. Mučio sam se dok sam jeo jer su me zubi boljeli. Doktor je rekao da bi trebalo uzimati limuna, ali toga nema. Kaže doktor da mogu piti rasola, po nekoliko gutljaja prije podne, pa opet poslije podne. Čim se ujutro probudim tražim hladnu pečenu teletinu. Poslije mi je mama pričala da je kod ljudi koji su klali telce i prodavali meso molila da joj dadu, odvagnu, teletine (nije imala novaca), a da će im ona vratiti kad bude klala tele ili kad nabavi novaca. Dakako, uvijek je rekla da treba za mene, a svi su uglavnom znali kako sam prošao. Doručkovao sam i dalje u krevetu – pola sjedeći, pola ležeći. Ujutro je hladno, ali za ručak bi se toplije ogrnuo i sjedio bi za stolom. Kuma Milka i mama često pričaju kako su pomagale Ranki u vagonu kad su vožene u logor. Ranka je bila ranjena kad je pobjegla sa grupnog strijeljanja. Tamo su joj ubijeni majka i mlađi brat Ranko. Otac Petar i stariji brat Milan, kako rekosmo, otjerani su u Koprivnicu i ubijeni u Jadovnu. Eto, da ponovim njenu jadnu sudbinu.

Ojačao sam i sve češće sam kod prozora. Čas sjedim kod prozora, čas kod stola. Ne pijem hladnu vodu, nego mlaku, ohlađenu kamilicu. Sad mi se ne gadi. Rasol mi isto godi, ali mama ga posuđuje od Tregnera. Teta Anka nekad sama donese pehar, pa opet imam par dana. Išao bih i napolje, ima dosta snijega, ali i sunca, ali ne puštaju me, boje se da ću se prehladiti. Tijesna mi je kuhinja i uglavnom sam na prozoru. Gotovo redovito, uz doručak koji tražim rano, mama kaže: „Opet si nešto bunc’o i vikao u snu”. Pripitivala me što sam sanjao. Obično sam u snu bježao od ustaša, a kad bi me uhvatili ili kad bih se sudario s njima, tada se probudim. Nekad sanjam poznati ambijent u logoru i konstatiram kako se nikako ne može izaći ili pobjeći. Ustaše sam sanjao u njihovoj uniformi, sa puškom o ramenu, nikad nisam sanjao njihovo lice. Nikad nisam sanjao lica sa kojima sam bio u logoru: bricu Bosanca, Milana Adamovića, Uču, Žigu ili Gezu, nikad. Nekad sam i kasnije sanjao tipičan logorski ambijent, ali ne onaj koji sam poznavao, u kome sam bio. To su teški snovi, puni beznađa, straha od neposredne smrti. Ponekad u teškom snu, pun straha, u bezizlaznoj životnoj opasnosti, sam bih sebi rekao: „To nije stvarnost”, pa bih se probudio. Takvih snova bilo je i pedesetak godina kasnije. Sada ih već nema. Ali, sjećanja se nameću, sama od sebe ili na bilo koji, i najmanji, podsticaj, utisak ili podatak.

 

< Vlak za Bjelovar kreće u dva                                                  Sadržaj                                             Vrijeme strepnje i radosti >




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top