PISMO CRNOGORSKOM OFICIRU PRISUTNOM NA PROSLAVI “ OLUJE „

Čuveni pesnik epske poezije, Slavko Perošević, napisao je pesmu kao odgovor crnogorskom oficiru, pukovniku Ivanu Mašuloviću iz Nikšića, koji je prisustvovao proslavi zločinačke akcije „Oluje“.

Ja ti ovo pismo , pukovniče
Noćas pišem iz malog Šavnika
Da te pitam , zbog čega si išo
U skut , srpskog da ljubiš krvnika.

Zbog čega si , išo pukovniče
Đe je Srbin vječito leleko
Zbog čega si ponizio sebe
Gubalo te majčino mlijeko.

Mjesto počast da žrtvama odaš
Vječne snove što u grobu snuju
Ti s dušmanom , pravoslavnog roda
Vino piješ , i slaviš “ OLUJU “.

Kano krilo , gladnog lešinara
Šahovnica nad tobom se vije
Lele majci , tvojoj moj Ivane
Bolje da te , ni rađala nije.

Dok rod srpski , na dan ovaj kleti
Nad humkama svoje đece plače
Ti na ponos , Srpske Sparte pljuješ
I pozdravljaš ustaške koljače.

Ni Sekula Drljević se nije
Vjeruj tako ponizno ponaša
Što je silnog Đurišića Pavla
Predo živa , u ruke ustaša.

Te godine Gradiška je Stara
Crnogorske đece , bila raka
Pa sam zbog tog , gledajuć te s njima
Vas dan dugi , od žalosti plaka.

Jasenovac ni pominjat neću
Klete jame i stratišta mnoga
Svu noć sebe , s nevjericom pitam
Kako s njima , slaviti si moga.

Na vratima srpskog grada Knina
Đe barjaci sad viore njini
Ti’ , pukovnik crnogorske vojske
Pružaš ruku Antu Gotovini.

Ako ti je naređeno bilo
Što ne skinu , s ruku epolete
Da te kano ŽUGIĆ BOŽIDARA
Vječno slave , pisci i poete.

Da se Serdar Janko spuštit može
Crnoj zemlji ,iz plavih visina
Kunem ti se u krst i u vjeru
Da se ne bi , nanosio čina.

Petar bi te Cetinjski prokleo
I za tebe , poslo perjanike
Da te pita , što si poletio
U skut srpske , da ljubiš krvnike.

Zar nijesi u dubini duše
Čuo vapaj , jauke i krike
I pod nožem ustaškim đe plaču
Srpska đeca , s Korduna i Like.

Vako radeć , nikad ući nećeš
U “ Primjere čojstva i junaštva “
Nit će neko za tebe da kaže
“ Da si rodit , imao se rašta “.

Jesi l’ imo koga da ti kaže
“ Čist kroz mjesta prljava prolazi
I da na svjet , sve se oprat može
Samo crni ne mogu obrazi “.

Slavko Perošević

Izvor: govorisrbija.rs