Osveta spaljenih knjiga

Datum objave: subota, novembar 10, 2012
Objavljeno u Ratko Dmitrović
Veličina slova: A- A+

http://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/ratko_dmitrovic2.jpg

Gotovo niko u međunarodnoj zajednici ne zna ili neće da zna, da je u Hrvatskoj, državi koju je ta zajednica na čelu sa Nemačkom i Amerikom oberučke prigrlila, spaljeno tri
miliona „nepodobnih“ knjiga, o čemu svedoči delo „Knjigocid“ objavljeno nedavno u Zagrebu
 

To je pravilo koje život uvek potvrđuje; u zlo i strašno vreme, u trenucima kad žrtva veruje da pomoći niotkuda nema, da će i njeno stradanje, bol, smrt, ostati u mračnim i nedokučivim
hodnicima u koje sunce ne zalazi, gde javnost ništa ne znači, gde nema svedoka – nađe se neko ko će sve to sutra ili kroz deset, dvadeset godina staviti pred ljude i reći: Ovako je bilo.

Kada su 29. jula 1941. godine okončali stravičan zločin – po motivima, monstruoznosti i mestu gde je počinjen,
možda i najstrašnijih u ljudskoj istoriji – ustaški koljači iz Glinske crkve
slavili su dva dana. Prožimalo ih je dvostruko zadovoljstvo; likvidirali su oko
1.700 Srba, a iza sebe nisu ostavili nijednog svedoka. Tako su mislili. Jedan
je ipak pretekao – Ljuban Jednak. Bez njega to ritualno klanje nikada ne bi do
kraja bilo rasvetljeno, ne bi se znalo kako se čovek u trenutku pretvara u zver,
kako i nju nadilazi (zver ubija samo zbog hrane), kako se iznenada, neočekivano,
religijska, tako daleka i nestvarna slika pakla pretvara u stvarnost.

KAKO JE „OLAKŠAN“ SISAK Sisak je 1991. godine sistematski čišćen
od Srba. Grad pretvoren u koncentracioni logor Srbi nisu mogli da napuste.
Čekali su u svojim stanovima i kućama kao ovce pred klanje. Znalo se da noću, već
sa prvim mrakom, u grad kreće nekoliko ustaških grupa koje su po nalozima sa
viših mesta ili po sopstvenom nahođenju odvodili Srbe i ubijali ih, uz prethodna
strašna mučenja, na prostoru nekadašnje ORA Sisak i Jodnog lečilišta. Tako je
Sisak „olakšan“ za preko 600 pravoslavaca, kako su tada zvali (a zovu ih i
danas) Srbe u Sisku i celoj Hrvatskoj. Verovali su lokalni moćnici, predvođeni
Brodarcem, Bobetkom i Milankovićem, da će njihova krvava rabota ostati
neotkrivena, da će ubijeni Srbi okončati u odrednici „nestali“. Stjepan
Komarac, sisački profesor, mislio je drugačije. Zahvaljujući njemu ili najviše
njemu, danas imamo potpunu sliku onoga što se 1991. godine Srbima događalo u
Sisku. Sa tom pričom prvi je u javnost izašao Stipe Šuvar, objavivši spisak
ubijenih Srba u svom listu „Hrvatska ljevica“. Šuvar je umro na rubu hrvatskog
društva, prokazan kao izdajnik hrvatskog naroda. Profesor Komarac, nekoliko
puta i fizički napadnut, i danas živi u Sisku. Dočekao je da trojica od
nekoliko najodgovornijih Hrvata za likvidacije u Sisku izađu pred lice pravde.
One koji su ubijali, klali, mučili, niko ne dira. Svi uživaju velike nacionalne
penzije, kao zaslužni građani, dragovoljci, hrvatski domoljubi.
Ante Lešaja, univerzitetski profesor Sveučilišta u Zagrebu, predavao je političku
ekonomiju, penzionisan je 1990. godine. Vraća se na rodnu Korčulu i volonterski
angažuje na razvoju Narodne knjižnice Opštine Korčula. Lešaja je od onih koji
veruju da je knjiga čoveku najbolji drug. Ubrzo po angažmanu primećuje da se u
njegovom gradiću, uz političke, odvijaju i drugi procesi sa kojima ovaj čovek
nije mogao da se pomiri; procesi čišćenja „hrvatskog tla“ od svega što podseća
na Srbe, Jugoslaviju, komunizam, socijalističke ideje. Vrhunac je bio kad su
tu, u njegovom malom hramu knjige, Gradskoj biblioteci u Korčuli, za koju je
verovao da će ostati pribežište razočaranima, mesto traženja mira, osetio
jezivi, ledeni, dah fašizma; počelo je uklanjanje „nepodobnih“ knjiga. U prvom
talasu izbačena je ćirilica, a potom latinična izdanja Crnjanskog, Andrića, Kiša,
Stankovića, Kapora…

KAPITALNO DELO O LUDILU
ŠOVINIZMA
Nestalo je
400 naslova, među kojima 19 sa imenom Branka Ćopića. Lešaja je očajan, ali
ništa ne može da promeni. Do njega dolaze informacije da je Korčula samo jedno
od bezbroj mesta u Hrvatskoj u kojima se uništavaju knjige. Njegova nova država
poprima lice Hitlerove Nemačke; zajapureni domoljubi ne zadovoljavaju se
sklanjanjem nepoželjne literature sa polica u memljive podrume, već pribegavaju
efikasnijem metodu – spaljivanju; lomače od knjiga registrovane su u Velikoj
Gorici, Požegi, Osijeku. Lešaja shvata kako ništa ne može da učini osim da
zapisuje, beleži i čuva. Počinje da sakuplja sve što govori i svedoči o procesu
kakav u Evropi nije viđen od vremena Hitlera.
Tako je nastalo pisano svedočanstvo velikog formata, na 600 strana, objavljeno
ove godine u Zagrebu pod imenom „Knjigocid“. Suizdavači su „Profil knjiga“ iz
Zagreba i Srpsko narodno vijeće. Kapitalno delo o dimenzijama šovinističkog
ludila koje je, u tom segmentu kulture, devedesetih godina treslo Hrvatsku.
Između Srba i nepodobnih knjiga tih godina u Hrvatskoj nije bilo razlike. Na
svakom koraku vrištala je potreba obračuna sa „remetilačkim faktorom hrvatske
države“. Srbe su otpuštali sa posla, isterivali iz stanova, maltretirali, na
kraju i ubijali, a sa knjigama je bilo još lakše, knjiga ne zapomaže. U svakoj
biblioteci, knjižnici, knjižari, uzduž i popreko Hrvatske, strahovali su od
službenih i neslužbenih revizora, ulaska nekog od konstantno nacionalno budnih
koji bi pronašao knjige čiji se sadržaj ne uklapa u vizuru nove hrvatske države.
U to vreme jedan od mojih hrvatskih prijatelja – pisao sam o tom slučaju u
„Pečatu“ – obogatio je svoju ličnu biblioteku delima vrhunskih srpskih pisaca i
drugim izdanjima štampanim na ćirilici – odlazeći rano ujutro, pre đubretara, do
najbližih kontejnera, gde je nalazio knjige sklonjene preko noći.
Lešaja u „Knjigocidu“ izvlači primere koji su karakteristični, napominjući na
više mesta da uništavanje knjiga u Hrvatskoj nije počelo samoinicijativno
(dosetili se ljudi u Čakovcu, Perušiću, Daruvaru, Kostajnici), već kao
refleksija na vrlo jasne signale i poruke iz Zagreba, sa vrha hrvatske države,
iz najviših intelektualnih hrvatskih krugova. Tu, na primer, spominje Nedjeljka Mihanovića,
člana „Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti“, ministra kulture i obrazovanja
Hrvatske u toku 1992. godine, kasnije predsednika Sabora. Taj je baš u Saboru,
u debati o udžbenicima, sredinom 1992. godine, pisca Vojina Jelića predstavio
kao četnika. „Jelić ne zadovoljava kriterijume da se nađe u hrvatskom udžbeniku,
ne samo zato što je četnik, već i stoga što estetski nije na potrebnom nivou“,
kazao je Mihanović. Inače, Vojin Jelić ima veze sa četništvom taman koliko i
Mihanović, a njegov roman „Anđeli lijepo pjevaju“ ušao je u ediciju „Pet vjekova
hrvatske književnosti“. Džaba sve to – Jelić je bio Srbin (rođen u Kninu 1920,
umro u Zagrebu 2004), što je Mihanoviću bilo sasvim dovoljno da ga protera iz
udžbenika i biblioteka. Nedugo posle te saborske rasprave Ministarstvo prosvjete
i kulture Hrvatske donosi „Naputak za rad u knjižnicama osnovnih škola“. Tu su
instrukcije da se iz knjižnica hitno maknu „ideološki naslovi“, uz napomenu da
mesta ima samo za knjige „tiskane na hrvatskom jeziku“. Ovo je bilo tek ohrabrenje
za nastavak procesa knjigocida koji je već uveliko tutnjao Hrvatskom. Bio je tada
na snazi i „Naputak o reviziji i otpustu u knjižnicama RH“.

 

 

http://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2012/knjigocid_korica.jpg


Direktor osnovne škole u Pojišanu, kod Splita, izvesni Petar Mamić, izjavio je
tih dana:„Naša školska knjižnica posjedovala je knjige i časopise koji su
samozatajno iz sjećanja djece brisali hrvatsko ime, hrvatsku književnu baštinu i
jezik. Od devet tisuća knjiga najveći broj otpada na pisce ordinarne četnike iz
srpske, crnogorske i bosanske književnosti. Da bismo spasili zdrav duh naših
učenika morali smo otpisati šezdeset odsto knjiga.“

KNjIGA UZVRATILA UDARAC Takva i slična obrazloženja kolala su
širom Hrvatske, a uz srpske („četničke“) pisce stradavali su i August Cesarec
(streljale ga ustaše 1941. godine), pa Goran Kovačić i Miroslav Krleža, zbog
levih političkih ideja i komunističke prošlosti, Nazor, zbog „Majke
pravoslavne“; čak i Tolstoj, verovatno zbog spominjanja Srba u romanu „Ana
Karenjina“…Sve knjige koje su govorile o suštini takozvane Nezavisne Države
Hrvatske, ustaškom pokretu, zločinima te države, Jasenovcu, Jadovnom, ubijanju
Srba, sklonjene su i u ogromnoj meri uništene (spaljivanjem ili reciklažom) već u
drugoj polovini 1990. godine.
Tako je u Hrvatskoj devedesetih godina uništeno tri miliona knjiga.
Zastrašujuće. Možete li pretpostaviti šta bi se dogodilo Srbiji da je uradila
slično?
Knjiga je, gle ironije, u ovoj žalosnoj priči uzvratila udarac; ono što se
događalo knjigama u prvim godinama nove hrvatske države, vratilo se kao bumerang
opisano u knjizi „Knjigocid“, i tresnulo u glavu sadašnju hrvatsku državu ili bar
njene značajne pojedince i institucije, s obzirom na to da se radi o sramoti
planetarnih dimenzija. Istina, ovu priču u javnost prvi su izneli novinari
pokojnog splitskog „Ferala“, oni su prvi i upotrebili pojam knjigocid, ali
Lešaja je sve to sakupio, sistematizovao, stavio u širi društveni kontekst,
navukao ovoj temi političku košulju i opalio hrvatskoj državi šamar koji će dugo
da bridi. Sve dok je ove knjige. Ako se pitate gde „Knjigocid“ može da se kupi –
ne znam. Možda je neko prodaje i u Beogradu. Bila je u ponudi na štandu
„Prosvjete“ iz Zagreba, na ovogodišnjem Sajmu knjiga, a ja sam je dobio kao
poklon od jednog redovnog čitaoca „Pečata“ iz Hrvatske.
Da li Lešaja u svakodnevnom životu ima problema zbog „Knjigocida“? Ima, velikih,
ali on na te pretnje ne daje ni žutu banku. „Šta mi mogu, pa ja imam 81 godinu.
Pretili su čak da će me spaliti, što uopšte nije loša ideja, jer će mom sinu,
koji živi u Americi, uskratiti troškove kremiranja“, kaže Lešaja.
 

 

Piše Ratko Dmitrović

 

Vezane vijesti: 

„Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 90-ih“

UNIŠTAVANjE KNjIGA UZ PODRŠKU HRVATSKE DRŽAVE

 

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top