Osuđeno na povratak u izbjeglištvo

Slučaj Tatjane Rućando iz Karlovca eklatantan je primjer kako Hrvatska eskivira međunarodne obaveze, koje je izgleda preuzela samo kako bi se dodvorila Evropskoj uniji i položila ispit iz pregovaračkog poglavlja 23 o temeljnim ljudskim pravima. Poslije brojnih pokušaja ostvarivanja svojih prava u Hrvatskoj, Tatjana ističe da ovakvo stanje više ne može izdržati te da će napustiti dodijeljeni stan u Karlovcu i otići u Zrenjanin

Od 1982. do 1991. godine Tatjana Rućando je sa suprugom i dvojicom sinova živjela u Karlovcu, u naselju Švarča, gdje su dobili stan od Jugoturbinine tvornice pumpi, u kojoj je njen suprug, inače porijeklom iz Dalmacije, radio. U ljeto 1991. Tatjana, inače Srpkinja iz Zrenjanina, sa dvojicom maloljetnih sinova odlazi k svojim roditeljima na odmor. Granice se zatvaraju, natrag se ne može, jugoslavenski pasoš više ne vrijedi, hrvatsko se državljanstvo ne može dobiti.

Nade i žalbe bez rezultata

Jugoturbina propada, pa joj se u Zrenjaninu pridružuje i suprug. On i njihovi sinovi, rođeni Karlovčani, imaju hrvatsko državljanstvo, ali ga Tatjana nema, što joj u svakodnevnom životu predstavlja nepremostiv problem. Obitelj se želi vratiti u Karlovac. Kao bivši nosioci stanarskog prava podnose zahtjev za stambeno zbrinjavanje i u decembru 2008. dobivaju ključeve velikog stana. Stan nije adekvatno uređen, vlažan je i u sanaciju bi trebalo uložiti poprilično sredstava, kojih nemaju. Više su se puta žalili, ali bez rezultata, usprkos višekratnim obećanjima iz Regionalnog ureda za izbjeglice, prognanike i povratnike da će se svi nedostaci u stanu otkloniti.

Zbog toga što nije hrvatska državljanka Tatjana se nije mogla prijaviti na Zavod za zapošljavanje, zbog toga nije mogla dobiti socijalnu pomoć, niti je imala zdravstveno osiguranje, pa je po liječničku pomoć redovito iz Karlovca išla u Zrenjanin. U Hrvatskoj je jedino dobila privremeni boravak, iz humanitarnih razloga. Zahtjev za reguliranje svog statusa u Hrvatskoj Tatjana je podnijela još 2003. godine, dakle prije nepunih desetak godina. Bez rezultata.

Sinovi joj studiraju u Srbiji, suprug radi u Zrenjaninu, pa se ne mogu vratiti u Karlovac jer ovdje ne bi imali od čega živjeti. Tatjana je dvije godine živjela na relaciji Karlovac – Zrenjanin, smatrajući da bi bilo najpoštenije da i oni mogu otkupiti stan po uslovima i cijenama kako su ih početkom devedesetih otkupljivali ostali građani Hrvatske.

Nema pomaka

Žalila se i na ograničenje slobode kretanja, jer su nadležne službe sebi davale za pravo da provjeravaju da li je u stanu ili nije: ako je ne bi našli, porodica je mogla izgubiti stan. Tatjana smatra da je to protuzakonito jer joj nitko ne smije ograničavati slobodu kretanja – ima neograničeno pravo posjetiti svog supruga i sinove kada to poželi. Zakasnila je dan-dva sa produženjem privremenog boravka, bez obzira na opravdani razlog – bolest. Kaznu, kao i brojne zaostale režije, sada nema otkuda platiti.

Vijeće srpske nacionalne manjine Karlovačke županije konsternirano je ovim slučajem. Napisali su joj više žalbi za navodne prekršaje i još čekaju rješenja. Prošle godine, u razgovoru sa dolje potpisanim novinarom, Tatjana je prilikom pisanja još jedne žalbe u županijskom VSNM-u kazala da pomaka nema, da ovakvo stanje više ne može izdržati te da će napustiti dodijeljeni stan u Karlovcu i otići u Zrenjanin.

Milan Cimeša

Izvor: