Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Nikola Žutić: LIČKI RIMOKATOLIČKI INSPIRATORI I IZVRŠIOCI GENOCIDA

Datum objave: četvrtak, avgust 2, 2018
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

Dr Nikola Žutić na Prvoj međunarodnoj konferenciji o kompleksu ustaških logora Jadovno – Gospić 1941. održanoj 24 - 25. jun 2011. - Dr Nikola Žutić na Prvoj međunarodnoj konferenciji o kompleksu ustaških logora Jadovno – Gospić 1941.English

Rad dr Nikole Žutića, sa Instituta za savremenu istoriju, iz Beograda, predstavljen na Prvoj međunarodnoj konferenciji o kompleksu ustaških logora Jadovno – Gospić 1941. održanoj u Banjaluci 24 – 25. jun 2011.

Apstrakt: U članku se analiziraju uzroci genocidnog ponašanja većeg dijela rimokatoličke populacije objedinjene u naciji hrvatstva, kao i realizacija akumulirane vjekovne mržnje rimokatolika prema istorodnim srpskim pripadnicima pravoslavne vjere. Analizira se prostor Like i podvelebitskog primorja, na kom su tendencije genocidne mržnje dostigle monstruozne razmjere, pa potom i realizirane kroz sistematske likvidacije u gospićkim logorima smrti (Jadovno, Karlobag, Slana, Metajna).   

Ključne riječi: Gospić, Lika, Pag, Slano, Jadovno, Velebit, logori smrti, Hrvati, Srbi, rimokatolicizam, pravoslavlje.

Pored knjiga književnika Dušana Đakovića (Jadovnička žmižda, Beograd, 2011)  i publiciste Dane Lastavice o genocidu na prostoru Like objavljen je određen broj istraživanja o samom genocidu, izvršiocima, žrtvama, a postoje i brojni memoarski iskazi. Naročito su značajne knjige istoričara Đure Zatezala o Jadovnom i drugim stratištima širom NDH.[1] O Jadovnom je pisao episkop Atanasije Jevtić sa vjersko-istorijskog stanovišta (Od Kosova do Jadovna). Međutim, nedostaju radovi koji bi istakli uzroke genocidnih ponašanja većeg dijela rimokatoličke populacije, objedinjene u naciji hrvatstva. Zbog otkrivanja uzroka genocidnih ponašanja treba otkriti mentalni i karakterni sklop odanog vjernika i pozitivnog rimokatolika, koji u čestim kontaktima sa svećenikom, tzv. dnevnim klanjanjima (molitve u crkvi), mora da prihvati njegov način razmišljanja i ophođenja prema tzv. inovjercima, jereticima i šizmaticima. Upravo navedene kategorije vjernika i nevjernika ističu se kao  žrtve ustaškog genocida – Srbi („šizmatici“), Jevreji i u manjem broju Hrvati unitarni liberali (jugoslavenski nacionalisti).

Rimokatolički inspiratori vjerske i nacionalne mržnje

Konvertitska osnova hrvatstva, sa izraženim duhom prisutne germanske hladnoće, izrodila je kod većeg dijela tog vjerskog naciona fanatičnu mržnju prema istorodnim pripadnicima druge vjere. Takva mržnja vjekovima je stvarana i njegovana, i to već od velikog crkvenog raskola ili „Velike šizme“ 1054. godine. Na rimokatoličkom Saboru u Firenci iz 1439. prihvaćeno je da „Sveta Rimska Crkva čvrsto vjeruje da niko koji ne pripada Katoličkoj crkvi, ne samo neznabošci, nego Judeji, ni Jeretici, ni šizmatici, ne mogu ući u carstvo nebesko, nego će svi poći u vječni oganj, koji je spremljen za đavole, ako se pred smrt ne obrate k pravoj vjeri“. Firentinski zavjet vjerske mržnje jačao je preko inkvizicije, spaljivanjem jeretika na lomačama, a najbolje su ga, na žalost, osjetili Srbi i Jevreji u ustaškim logorima smrti i u jamama velebitskim, dalmatinskim i bosansko-hercegovačkim.

U vatikanskoj terminologiji, iskazanoj u dokumentima tokom vjekova, srpski narod je nazivan „najgorim šizmatičkim narodom“, pravoslavne crkve su nazivane „poganim bogomoljama“, u istočnoj Crkvi je „nevirnost i nepravda“. Istaknutih sprovodnika takve rimokatoličke ideologije na balkanskom prostoru bilo je mnogo. Većina je školovana u ilirskim (srpskim) kolegijima u Fermu, Loretu i Ilirskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. Iz takvih misionarskih (prozelitskih) zavoda izlazili su jednoobrazno obučeni revnosni prozeliti misionari koji su znali srpski jezik (bili su slavenskog ili srpskog porijekla) i na taj način lakše provodili prozelitske akcije nad pravoslavnim Srbima. Da bi sakrili pravi cilj svoje djelatnosti oni su u početku išli na uniju, odnosno grkokatolicizam, pa u drugoj fazi prevjeravanja i na rimokatolicizam. Naime, unijatski svećenici su se i dalje ponašali kao njihova braća pravoslavni svećenici (imali su iste mantije, ženili su se, nosili brade, nisu mijenjali pravoslavnu liturgiju, ali su zato odmah potpali pod organizacionu vlast Vatikana.

Istaknuti misionari i prozelite bili su npr. zadarski nadbiskup Viktor iz 17. vijeka, koji je nastojao da spreči „šizmatike“ da podižu svoje „pogane“ bogomolje. Za područje Slavonije, Bačke i Baranje bio je nadležan nadbiskup pečujski, grof Kolonić. Na području Like i velebitskog primorja djelovao je pop Marko Mesić („misionar sa mačem“). Rođen je 1640. u Brinju u Lici, u porodici srpsko-katoličkog krajiškog oficira, a umro u Karlobagu 2. veljače 1713. godine. Za arhiđakona i kanonika u Senju izabran je 1678. godine, ali je u isto vreme i dalje bio župnik u Brinju. Iako svećenik, često je odlazio na četovanja na tursku teritoriju. Muslimansko srpsko stanovništvo, posebno u Perušiću, nastojao je da zadrži na austrijskoj teritoriji, kako bi ga što prije preveo u rimokatolicizam. Službeno se nazivao „misionar Like i Krbave, župnik brinjski i kapelan vojske Generalata karlovačkog“. Papa ga  je 1692. imenovao „apostolskim delegatom za Liku“.[2]

Po oslobođenju Like i Krbave, poslije Velikog bečkog rata (1683-1699), preveo je veliki broj srpskih muhamedanskih i pravoslavnih porodica na rimokatoličku vjeru. Na rimokatolicizam je najviše preveo srpske porodice u selima koje su Srbi osnivali s jedne i druge strane Velebita (Lukovo Šugarje, Barić Draga, Tribanj Šibuljina, Starigrad, Cesarica, Jablanac, Oštarije, Brušane, Lički Novi, Pazarište, Žitnik, Trnovac i dr). Od svih navedenih sela jedino je podvelebitsko selo Tribanj Šibuljina (na moru) ostalo pravoslavno, pa su stanovnici tog sela bili glavna meta ustaških pokolja u ljeto 1941. godine. Glavni posao rimokatoličenja Srba na tom području obavili su baški (karlobaški) kapucini, koji su imali dobro organizovanu prozelitsku akciju.[3]

Pravi primjer militantnog srpsko-rimokatoličkog misionara bio je i nadbiskup barski i primas srpski Vićentije Zmajević iz Njeguša u Crnoj Gori. Kao rimokatolički otpadnik od pravoslavlja i srpstva morao je postati veliki protivnik „šizmatika“, odnosno pravoslavnih Srba. Saznanje da pripada narodu koji je, prema njegovom tumačenju, „ostao u zabludi šizme i jeresi“, s vremenom je za njega postalo veliko opterećenje. Upravo je jak osjećaj vjerske pripadnosti Rimskoj crkvi kod njega nadjačao osjećaj o njegovoj srpskoj porodičnoj starini (kao i kod hrvatskih koljača iz 1941). Zapanjujuća je bila njegova mržnja prema narodu iz kog je poticao. Pateći zbog toga što svi Srbi ne ispovjedaju rimokatoličku vjeru, on ih je nazivao najpogrdnijim imenima.

Po uvredljivom opisu porijekla pravoslavnog srpskog naroda Zmajević je postao uzor pravašu Anti Starčeviću iz Žitnika (zaseok Pazarišta ispod Velebita) kod Gospića u Lici. Poznato je da je Starčević srpsko ime izvodio iz latinske riječi servus (rob), ili sclavus servus (dvostruki rob), dok je za Srbe koristio i riječi svrabež, nečista rasa.

Ante Starčević je polazio pučku školu u Klancu, a potom ga je „privatno“ školovao njegov „dalji stric“ Šime Starčević, župnik u Bagu (Karlobagu).[4] Jedno vreme Šime je župnikovao i u Ličkom Novom pokraj Gospića. U vreme uspostave francuskih Ilirskih provincija (za vladavine Napoleona) Šime Starčević je napisao francusko-ilirsku gramatiku. Na Antu Starčevića vjersko-ideološki i nacionalno najviše je uticao Šime Starčević. O brizi Šime Starčevića nad Antom zastupnik Marko Došen je zapisao slijedeće: „Videć stric Šime Antu kao bistra i otvorena dječaka, odluči ga povesti sobom na daljne nauke. Nu prije toga, polazio je, kako nam stariji Ličani kazivahu, jedno vrieme na podučavanju popu Vlatkoviću u Smiljan. Tada Šime uze Antu k sebi u Bag. Bilo mu je 13 godina. Tu ga pripravi za prva dva razreda gimnazije. Ante je nasledio sve vrline svog umnog i krjeposnog starca Šime“.[5]

Godine 1839. stric Šime poslao je Antu u Zagreb da nastavi školovanje, odnosno da se obrazuje za svećenički poziv. U Zagrebu je bio primljen u treći razred gimnazije. Kako apologetski navodi Marko Došen, „drugovi i profesori divili su se bistrini i brzom shvaćanju mladog Likote, kojeg su za šalu ‘Vlahom’ nazivali“. Igra ironije: Antu su nazivali „za šalu Vlahom“ (u prevodu: Srbinom) a Ante je kasnije u svojoj nacionalnoj evoluciji „za ozbiljno“ Srbe pogrdno nazivao „vlaškim nakotom“.

U gospićkom „Ličkom Hrvatu“, glavnom glasilu Ličko-krbavske organizacije Hrvatske republikanske seljačke stranke, koje je uređivao zastupnik naroda (poslanik) Marko D. Došen, u broju 17 (od 17. svibnja 1923), objavljene su „Nekoje misli i nauke Ante Starčevića“ iz „Pisma Magjarolacah (Slavoserba)“. Citiraću Starčevićev najuvredljiviji dio posvećen Srbima (pod tačkom osam): „8. Napokon, o Slavoserbih koje mislite predobiti. Oni su sužanjska pasmina (istaknuto u „Ličkom Hrvatu“), skot gnjusni, od ikojeg drugog. Uzmimo u čovjeku tri stupnja savršenstva: stupanj životinje, stupanj razbora, i stupanj uma, duševnosti. Slavoserbi nisu podpuno dostignuli ni najniži stupanj, a iz njega se nemogu dignuti. Oni neimaju svest (ekavica – N. Ž), oni ne znadu kao ljudi čitati; njih se nikakov nauk neprima; oni ne mogu biti bolji ni gorji negoli su; oni su, izuzev okretnost i prepredenost koje daje vežbanje, svi u svemu posve jednaki; oni o sebi, bili siti ili gladni, nemogu mučat ni lagat, mirovat ni skakat, nego se u svemu vladaju kako im njihovi pastiri određuju… Ovo je smetje (vjerovatno „smeće“ – N. Ž) sužanjah Europe, Azije i Afrike…; svi su Slavoserbi za sužanjstvo, za svako zlo, za svaku herđu, po naravi onako, kako n. pr. sve svinje za blato…”

Kao i u slučaju Vićentija Zmajevića, zapanjujuća je bila Starčevićeva mržnja prema srpskom narodu iz kog je starinom poticao. I sam autor članka Marko D. Došen (u tekstu „Ante Starčević 1823 – 1923“) napominje da je pleme Starčevića „brojem veliko“, da ih ima u Lici, na Primorju, u Dalmaciji kod Muća, ispod Durmitora, u Crnoj Gori na Ibru, i da su u većini rimokatolici. Ipak navodi da su u Popini i u Kninskoj krajini pravoslavci. U tom vremenu, a to je druga polovina XIX vijeka, Starčević pored srpsko-bunjevačke ikavice koristi i ekavicu (kao i seljani ikavskog sela Lički Novi pored Gospića) koji su do nedavno ekavicom izgovarali riječi „zdelica“, „seno“).

Marko Došen u navedenom članku ističe da je „naš slavni Kačić (Andrija Miošić – N. Ž) prvi „u povjesti i knjizi hrvatskoj“ pomenuo ime Starčevića, i to „Jakova Ključkog kapitana“ koji se „zakle hlibom (hlebom – N. Ž). Došen opet priznaje da su Starčevići starinom iz Hercegovine, „kao i ostala bunjevačka plemena Like“. On pominje Starčevićevog rođaka Miloša Starčevića, „kapitana tvrđave“ u Pazarištu. Sam Ante potiče od djeda Filipa (rođen 1743), koji je imao pet sinova: Adama, Jakova, Davida, Filipa i Martina. Antin otac Jakov oženio se Milicom, udovicom „nekog“ Čorka, rodom „od pravoslavne kuće Bogdana od Kule“. Jakov Starčević s Milicom imao je dva sina Jakova i Antu, kojeg je mati Milica, prema Došenovom pisanju, „sedmi dan iza rođaja, odnesla sama na krštenje u Klanac Pazariški“ (krštenje u rimokatoličkoj crkvi).

Inspiratori, stvaraoci i širitelji beskrajne mržnje prema Srbima pravoslavnim bili su, dakle, fanatizovani pripadnici rimokatoličke hijerarhije, ali i „svjetovnjaci“ poput „liberalaca“ Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Josipa (Jošue) Franka, Ive Pilara, Stjepana Radića i dr. Lički inspiratori mržnje, i realizatori pokolja, predvode neslavnu rimokatoličko-velikohrvatsku grupaciju srbomrzitelja. Pored pomenutog „oca nacije“ Ante Starčevića, najzaslužniji su ideolog NDH Ličanin Mile Budak, advokat Andrija Artuković, i realizator pokolja Ličanin Ante Pavelić (slučajno rođen u Bradini u Hercegovini). Takva kobna reprezentacija srboždera morala je stvoriti brojne fanatizovane poklonike koji su, sa do tada neviđenim sadističkim žarom, izvodili masovna bacanja u jame i klanja Srba, Jevreja i liberalnih Hrvata Jugoslovena. Zbog srbomržnje i sklonosti provođenju bestijalnih zločina, Gospić i šira Lika izabrani od Poglavnika i hrvatskog vrha za najpodesnije i najefikasnije područje za brzo likvidiranje Srba od ostrašćenih rimokatoličkih fanatika velikohrvatstva.

Treba se podsjetiti da je advokat Andrija Artuković u Gospiću do krajnosti raspirio svehrvatski šovinizam i dodatno rasplamsao frankovštinu među ličkim rimokatoličkim konvertitima u vremenu Kraljevine Jugoslavije. Navešćemo primjere Artukovićevih političkih, vjerskih i nacionalno-kulturnih akcija. Prvo je osnovao gospićki sportski klub „Croatia“, pokušao je da obnovi frankovačku organizaciju Hrvatske nacionalne omladine (poznatiju kao HANAO) i organizaciju fizičke kulture frankovačkog Hrvatskog sokola. Da podsjetim da je drugi, isto tako značajni lički ideolog ustaškog pokreta, pisac Mile Budak, bio istaknuti pripadnik pomenutog separatističkog Hrvatskog sokola. Artuković je, dakle, sa Budakom i italijanskim fašistima, 1932. pokrenuo ustaški „Lički ustanak“, napadom na žandarmerijsku stanicu u selu Brušanima ispod Velebita (da podsjetim da se Brušane nalaze na putu od Gospića za Jadovno i druge velebitske jame).

Gospić, odnosno Lika i šira Krajina, kao što je poznato predstavljali su rubno područje pravoslavlja i srpstva (svojevrsni „antemurale ortodoksis“), koje Vatikan i RKC vjekovnim prozelitskim akcijama kroz istoriju nastoje eliminisati. U ljeto 1941. sa vjekovnog ideološkog vjersko-nacionalnog terena antisrpske propagande, prešlo se na teren pokolja i stravičnog masakra srpskog, ali u manjem broju i jevrejskog stanovništva NDH, ali i jugoslavenski opredeljenih hrvatskih pojedinaca.

Vatikan je, dakle, kroz vjekove stvarao fanatizovane odane sinove Rimske crkve. Taj fanatizam ulazio je i u široke mase rimokatoličke nacije hrvatstva. Autor ovog članka u svojim knjigama dubinski je analizirao genezu nastanka rimokatoličke nacije hrvatstva i uzroke njihove mržnje prema Srbima.[6] Pisao je o mentalitetu Srba rimokatoličke vjere kod kojih su se tek tokom XIX vijeka počele pojavljivati izvjesne nove nacionalne težnje, odnosno opredeljenje ka hrvatstvu. Naime, nacionalni osjećaj hrvatstva Austrija je počela njegovati tek od vremena jačanja državne krize Habzburškog carstva, naročito poslije mađarske liberalno-demokratske revolucije 1848/49. godine, dijeljenja Carevine na dva dijela 1867. godine, ukidanja Vojne krajine 1881. i stvaranjem neminovnog trijalističkog koncepta sa trećim velikohrvatskim dijelom Carevine, koji je trebao biti uzdanica i lojalna brana mađarskim pretenzijama ka potpunoj samostalnosti. Austrijska „Velika Hrvatska“, sa Hrvatskom, srpskim zemljama Slavonijom, Srijemom, Dalmacijom, Bokom, Istrom, Bosnom i Hercegovinom, trebalo je da postane „zemlja hrvatskog državnog prava“, u kojoj nije bilo mjesta za „šizmatičke“ Srbe i njihovu pravoslavnu Crkvu.

Tzv. civilizatorska misija rimokatolicizma i habzburgovštine pojačavana je osjećanjem kulturne superiornosti rimokatoličkog naroda i posebnosti u odnosu na šizmatičke Srbe. Tzv. kulturna superiornost nametana je vjerom u kulturnu misiju rimokatolika. Zagrebački Srbin, starinom iz Korenice u Lici, dr Bogdan Prica, pisao je kao svjedok – očevidac, koji je sve vrijeme Prvog svjetskog rata proveo u Zagrebu, kako se prema Srbima nezahvalno ponijela sva zagrebačka inteligencija: „Iako formalno nije učestvovala u frankovačkim i radićevskim ekscesima, ipak je tri godine navijala za pobjedu Austrije, a kad se Austrija našla u nevolji onda ju je psovala i proklinjala. Isto tako, tri godine se ismjevala saveznicima, a kad je trebalo za to ponijeti odgovornost, počela je s najvećom nedužnošću tvrditi da je oduvijek bila za saveznike“. Poznato hrvatsko dodvorništvo jačem, kao i danas prema SAD i Bušu.

Iznerviran događanjima u vreme izgona Srba iz Banovine Hrvatske 1939. godine, dr Prica je pisao o iskonskom, apriornom protivsrpskom šovinističkom stavu Hrvata, koji je nametnut zahvaljujući i srpskoj naivnosti i prostodušnosti: „Temeljni i glavni uzrok hrvatskog nezadovoljstva ne treba tražiti u istoriji ovih 20 godina… Ko smatra da su Hrvati ušli u ovu državu (misli se na KJ) onako savršeno neopterećeni plemenskom mržnjom kao Srbi iz Srbije, taj nije upoznat sa suštinom spora… Mase hrvatske nikad nisu voljele Srbe, dok je javno mnenje gornjeg hrvatskog sloja laviralo između jugoslovenske i velikohrvatske politike, pa je bilo za jugoslovenski pravac samo onda kad su Hrvati bili pritješnjeni sa zapada i kad nije bilo opasnosti da se jedinstvo provede iz Beograda“.

Neskrivena mržnja prema Srbima javlja se, dakle, već od nastajanja nacije Hrvatstva u drugoj polovini XIX vijeka, kada se frankovci i kler usmjeravaju na zagrebačke pravoslavne Srbe, i to se naročito ispoljava prilikom posjete „Cara i Kralja Hrvata“ Franca Jozefa 1895. godine. Naime, u čast velikog uzvanika Srbi su istakli svoje crkvene zastave na pravoslavnoj crkvi i crkvenoj općini, što je potom izazvalo masovne napade na srpske ustanove i radnje uz klicanje da u Hrvatskoj može biti samo rimokatolika, odnosno Hrvata.

Demonstracije protiv Srba u Zagrebu ponovile su se i 1902. godine, ovaj put zbog trivijalnog razloga što je zagrebački „Srbobran“ iz „Srpskog književnog glasnika“ preštampao članak „Srbi i Hrvati“. Prethodno ovaj članak nije zabranila „nemilosrdna i stroga austro-mađarska cenzura“ u Zagrebu i on se slobodno pojavio u štampi. Pravi uzrok organizovanja antisrpskih demonstracija nalazio se u duboko usađenoj mržnji zagrebačkih rimokatolika prema pravoslavnim Srbima, koja je pojačavana činjenicom da su Srbi imali brojne trgovine u Vlaškoj ulici u Zagrebu, i brojne privredne i bankarske ustanove. Kod određenih hrvatskih krugova cvjetanje srpske trgovine u Zagrebu izazivalo je zavist pošto hrvatskih trgovina skoro da i nije bilo pored srpskih i jevrejskih. Kako je zapisao hroničar vremena, „političkom fanatizmu frankovaca pridružio je jezuitski fanatizam i trgovački račun, i sve to zajedno stvorilo je antisrpsku „Bartolomejsku noć“ u Zagrebu. Pogrom nad zagrebačkim Srbima nazvan je „Arnautluk u Zagrebu“. (prema svireposti Arnauta, odnosno Arbanasa, danas Šiptara Albanaca)

Povampirena mržnja prema Srbima, od pripadnika nove rimokatoličke nacije Hrvatstva, u cjelosti je izbila kada je Gavrilo Princip ubio uzoritog člana prejasne habzburške dinastije Franca Ferdinanda, koji je bio glavni projektant stvaranja treće jedinice Austrougarske u obliku Velike Hrvatske. Diljem austrougarskih zemalja izbila je netrpeljivost Srba rimokatolika (Hrvata) i Srba islamske vjere (muslimana) prema pravoslavnim Srbima. Rimokatolici – Hrvati i preci današnjih bosanskih muslimana u austrijskim uniformama, pod komandom K.und K. oficira, šenlučili su po Srijemu i Mačvi. Šabac i okolina bili su izloženi vjerovatno prvom klasičnom genocidu u 20. vijeku, pošto su u velikom broju ubijani nevini civili od Austrijanaca i Hrvata obučenih u austrijske uniforme.

Genocidni zločini nacije hrvatstva na Pagu i Jadovnom

U ljeto 1941. godine počinje se ostvarivati zloslutna namjera potpunog etnocida jednog naroda. Pojavljuju se izvršioci monstruoznog vjekovnog plana Vatikana i Rimokatoličke crkve o potpunom uništenju srpskog pravoslavlja sa zapadnih srpskih prostora. Sa vjerskog procesa misije i prozelitizma prelazilo se na teren protjerivanja i potpunog „čišćenja“ zapadnog Balkana od pravoslavnih Srba. Otpočinje dakle genocid nad prekodrinskim Srbima i to organizovanjem prvog koncentracionog logora na jugoistoku Evrope – „Gospićkog sistema logora smrti“, koji je obuhvatao Koncentracioni logor Gospić (centar u kaznionici Okružnog suda u Gospiću), logor Jadovno sa brojnim jamama, istorijsko srpsko podvelebitsko Podgorje sa centrom u Karlobagu i Tribanj Šibuljini i otok Pag (lokalitet Slanog i sela Metajne). Zločin je pripreman u Gospiću, kulminaciju doživio na srpskoj planini Velebit, koji je srpski zbog istorijskog srpskog bitisanja na toj planini, ali je na žalost još više postao srpski zbog desetina hiljada neumrlih žrtava u njegovoj zemnoj utrobi.

„Velebit“ je srpska planina – bio i ostao, nekada s živim narodom ali, nažalost, od 1941. sa isključivo mrtvim stanovnicima podzemnog grada. Velebit je dakle, istorijska planina živih i mrtvih Srba. Ne treba zaboraviti da su ga nekada Mlečani (venecijanci)  nazivali „Montanja Morlaka“ (Srpska planina). Nekada su srpski krajiški graničari pjevali pjesmu „Oj ti vilo, vilo Velebita“, koju je nacija mješanaca Hrvata bezdušno prisvojila kao hrvatsku ustašku budnicu, kao uostalom i brojne srpske pjesnike i pjesme – od skorijeg vremena i pjesmu „Zovi samo zovi“, pa na kraju i srpskog krajiškog „Ojkana“. Velebitsko jadransko podgorje sa Pagom je u posljednjih stotinjak godina ekspresno očišćeno  od Srba, bilo rimokatoličenjem bilo klanjem i ubijanjem 1941-1945. i 1991-1995. godine, pa potom i masovnim nasilnim iseljavanjem šireg ličkog krajiškog prostora.

Poslednja oaza pravoslavnog srbstva u podvelebitskom srpskom „morlačkom kanalu“ – Tribanj Šibuljina, čišćena je od Srba tokom 1941. godine, da bi završni udarac srpskom opstanku u primorju zadale Tuđmanove frankovačke postrojbe 1991. godine. Odmah poslije obrazovanja NDH u Tribnju su vlast preuzele ustaše, na čelu sa ustaškim povjerenikom Milom Stjausom, koji je predvodio likvidacije. Već 23. travnja 1941. godine, po nalogu zloglasnog ustaše Jurice Frkovića (koji je tog dana automobilom došao iz Gospića) četvorica seljana (Dušan Marinković i njegov sin Filip, Iso Štrbo i Mile Lukić) odveženi su u Gospić, iz kog su prebačeni na Jadovno i početkom juna bačeni u Šaranovu jamu. Dana 25. travnja 1941. u Gospić su takođe odvedeni seljani iz Tribnja: Vladimir Babac, Nikola Poljak, Dragan Lukić, Marko Lukić, Pilip Marinković, Serđe Poljak i Stevan Poljak (posljednja dvojica uspjela su pobjeći). Petorica preostalih su zvjerski mučeni i desetak dana poslije hapšenja takođe bačeni u Šaranovu jamu u selu Jadovnom.

Za uništenje Srba (ali  Jevreja i Hrvata) osnovan je krajem maja i početkom juna 1941. logor za Srbe i Jevreje u Slanom, i u blizini logor za žene i djecu u Metajni na Pagu. Pošto je u to vreme vlast nad Pagom imala Pavelićeva Nezavisna Država Hrvatska, logor su osnovale ustaše, predvođene Ivanom Devčićem-Pivcem, Mijom Bzikom, inž. Sazunićem i drugima. Prebacivanje zatočenih Srba i Jevreja određenih za Slano, iz sabirnog logora u Gospiću, vršilo se do Karlobaga, a odatle brodovima (uglavnom „bracerama“) do Slanog na Pagu. Zatočenici iz cijele NDH dovoženi su u plombiranim vagonima ili kamionima do Gospića, a odatle su vezani pješačili preko Velebita do Karlobaga (40 km). Svjedok Luka Babić je slijedećim riječima opisao srpski put bez povratka od Karlobaga do Slanog: „Zatočenici, koji su dolazili iz raznih policijskih zatvora, gdje su jamačno prošli kroz teške muke, ukrcavani su u Karlobagu na najbrutalniji način… Ovi nesretnici morali su sići u unutrašnjost broda („štivu“). Onaj, koji ne bi mogao da u najvećoj brzini pred udarcima dobivenim od ustaških stražara, skoči u „štivu“, bio bi nemilosrdno guran u unutrašnjost broda nogama i rukama poput kakve vreće ili drugog predmeta, tako da bi pri završetku ukrcavanja ovi ljudi formalno pokrivali unutrašnjost broda“.[7]

Vožnja od Karlobaga do Slanog pružala je ustašama mogućnost da zatočenike ponovo izlože okrutnostima, mučenju i besprimjernom ponižavanju. Naime, ustaški pratioci pri svakom putovanju brodom, u more su bacali žive ljude, sa kamenom vezanim oko vrata. Prethodno bi zatvorenike opljačkali oduzimanjem novca, zlata i nakita. Prilikom prebacivanja zatočenika na Slano okrutnošću se naročito isticao Vinko Barić, koji je zatočenike putem tukao, ubijao i bacao u more. Po dolasku na otok Pag žene i djeca  bili su smješteni u Metajni u kućama, dok su muškarci ranije iskrcavani u Baškoj Slani (plaža u dragi otoka Paga preko puta Karlobaga) i uvali Sušac, odakle su odvođeni u logor na Slanom. Logoraši Jevreji bili su smješteni u sjevernom dijelu logora, dok su Srbi i ostali bili smješteni u barakama u južnom dijelu logora. Zatočenici su spavali na golim daskama, na drvenim ležajevima na spratove.

Ishrana zatočenika je bila toliko loša, pa nije bilo sumnje da se već takvim načinom ishrane htio dokrajčiti život logoraša. Oni su bili u tolikoj mjeri izgladnjeli pa su se katkad pri iskrcavanju hrane, koja je bila namjenjena ustaškoj logorskoj posadi, usuđivali uzeti po koji sirovi krompir, ne strahujući da bi zbog takvog postupka mogli biti strijeljani. Znalo se da su svi zatočenici bez suđenja već bili osuđeni na smrt. Samo je bilo pitanje vremena kada će koji od njih biti lišen života. Ubijanje je vršeno na razne načine. Ustaše su vodile računa da kod odabiranja žrtava ostali zatočenici ne saznaju da će odabrani biti likvidirani. Svakih desetak dana prozivali su se zatočenici da se spreme na odlazak svojim kućama. Obično bi ih ukrcali na brodove, prevezli iza jednog rta do uvale Sušac, gdje bi ih iskrcali i odvodili na predio zvan Furnaža. Prema izjavama svjedoka, „ovi bijednici, pošto bi sebi prethodno iskopali jamu, bili bi iskasapljeni noževima i pobacani u iskopanu jamu“.

Ekshumirani leševi dviju djevojčica iz masovne grobnice na ostrvu Pag u Hrvatskoj.

Ekshumirani leševi dviju djevojčica iz masovne grobnice na ostrvu Pag u Hrvatskoj.

U drugim slučajevima odabira žrtava, ustaše su obično pitale logoraše da li hoće dobrovoljno da se prijave za premještaj u neki drugi logor ili na liječnički pregled. Često su ih bacali žive u more sa kamenom vezanim oko vrata. Pojedine žrtve ustaše su prebacivale iz Slanog do Drvarice, gdje su ih pljačkali, a zatim vodili na Velebit i bacali u jame. Ustaša Vjekoslav Fačini, zvani „sudija“, pričao je 8. kolovoza 1941. svjedoku Vicku Donadiću da su ponekad u samom logoru postrojili ljude i pucali na njih iz mitraljeza, i na taj način ubijali od pedeset do stotinu ljudi dnevno. Kasnije je došlo naređenje da se logoraši isključivo kolju nožem, kako se ne bi čula pucnjava i na taj način uznemiravalo paško stanovništvo.

Žene i djevojke, koje su bile smještene u selu Metajna, morale su da podnose teška ponižavanja, mučenja i silovanja, da bi na kraju bile poklane zajedno sa djecom. Obično su, vezane sa djecom, bacane u more, o čemu su svjedočili ribari koji su u mrežama nalazili takve grupne leševe. Rimokatolički svećenik don Ljubo Magaš, župnik iz Barbata, javno se hvalio da je sa ustašom zvanim „Pavica“, silovao pa potom ubio neku Židovku staru 18 godina.

Početkom jula 1941. u srpskom pravoslavnom podvelebitskom primorskom selu Tribnju Šibuljini, bio je stacioniran jedan odred italijanske redovne vojske, pod komandom kapetana Doriana, dok je komandir žandarmerijske stanice bio je narednik Ante Orlović iz okoline Benkovca. Srpski živalj je očekivao da će s dolaskom Italijana doći spas i za njih, odnosno da će prestati ustaška mučenja i ubijanja. Međutim, italijanska vojska nije sprečila ustaška zvjerstva, pa su se ona nastavila u još većem obimu. Uz prethodni sporazum s italijanskom vojskom da se ova neće mješati „u krvničku rabotu“ ustaša, ovi su o Ilindanu (2. augusta) „stali kupiti narod sve od reda (žene, starce i djecu) govoreći im da će biti prevezeni u Italiju, gdje vlada glad, pa radi toga da ponesu sa sobom sav novac i dobru robu, a njihovo blago da će biti popisano i da neće propasti. Sakupili su stotinjak osoba, među kojima je dvadesetorici uspjelo da pobjegnu, a njih šezdeset osmoro je dovezeno u pravoslavnu crkvicu (u Tribnju), gdje su zadržani četiri do pet dana pod najtežim okolnostima, jer su fizički zlostavljani, mučeni glađu, žeđu i vrućinom. Pet djevojaka između šesnaest i devetnaest godina je silovano. Potom su svi prevezeni na otok Pag, gdje su ubijeni. Napominje se da su ustaški krvnici označenog dana izvršili mnogobrojne pljačke u blagu, robi i novcu“.[8]

Za samo nekoliko ljetnjih mjeseci 1941. iskorijenjeni su Srbi iz roda Poljaka, Marinkovića i Babaca, koje su likvidirale njihove bliže ili dalje rimokatoličke ličko-primorske komšije. Ubijeno je trideset članova porodica Poljak, četrnaest članova porodica Babac, četrnaest Marinkovića, četiri člana porodice Prodan i dva porodice Lukić. Ubijeno je i devetero djece uzrasta od dvije do petnaest godina. Svi ubijeni, ukupno šezdeset osmoro, bili su „težaci“ iz Tribnja, općina Starigrad, kotar Benkovac. Prema izjavama svjedoka (Ane Lukić, Milice Babac i Jovana Poljaka) iz Tribnja, žrtve su odvedene i bačene u jame i u more oko otoka Paga. U zločinu su učestvovali ustaški vodnik Zizanović iz okoline Sinja, ustaše Jerolim Trošelj i Ante Trošelj iz Tribnja, „te mnoge nepoznate ustaše”. U zločinima je prednjačio ustaški povjerenik (ustaški zastavnik) u Tribnju Mile Sjaus.

Posljednji veći pokolj logoraša na Slanom izvršen je na Veliku Gospu 15. kolovoza 1941. godine, uoči italijanskog preuzimanja vlasti na otoku Pagu, kada je odjednom ubijeno 700 do 800 logoraša. Slaveći „Majku Božiju – Kraljicu Hrvata“ ustaše su tom prilikom priredile najkrvaviji monstruozni pir. Prema svjedočenjima preživjelih ovaj pokolj je bio grozan: ubijana su i djeca s majkama; ustaše su se hvalile govoreći „bilo je noćas krvi, poklali smo 700 od te bagaže židovske i srpske“; ustaša Martin Magaš je pričao da je u logoru ubijao žene, živim ženama rezao grudi, hvaleći se da je to „divna stvar kad se na to čovjek navikne“; ostale ustaše su isticale da kolju Srbe, da ih polužive bacaju u jame i more, dok je jedan od njih govorio kako je jednoj trudnoj ženi rasporio trbuh, izvadio dijete, a drugo živo dijete od tri godine stavio u njenu utrobu, te ih zajedno bacili u jamu.

Ustaše su poslije pokolja u krvavim uniformama htjele da sudjeluju u čuvenoj paškoj procesiji prenosa Gospinog kipa od Starogradske crkve do druge crkve na brdu iznad grada Paga. Ustaše u krvavim uniformama i s oružjem ipak su bile sprečene da uđu u crkvu zbog otvorenog negodovanja naroda.[9]

Neposredno prije ovog „zadnjeg pokolja“ na Veliku Gospu, prema iskazu svjedoka Josipa Datkovića, iz logora je odjednom nestalo više od tri hiljade pravoslavaca (Srba), koji su odvedeni na Velebit i bačeni u velebitske jame. Navedena masovna klanja vršena su uglavnom na kopnu, i to na predjelu zvanom Furnaža. Prilikom uviđaja, na Furnaži su nađena tri veća zajednička grobišta, koja su Italijani otkopali krajem augusta 1941. godine

Koncentracioni logor na području Slanog (na otoku Pagu) ukinut je poslije preuzimanja od strane Italijana krajem augusta 1941. godine. Nekoliko dana prije preuzimanja logora od Italijana, u Metajnu je stigao transport žena, koje su zbog prisustva italijanske komisije prebačene u Casku (selo do sela Barbata na Pagu), pa potom prevezene do „paških vrata“ (moreuz na Pagu kojim su prolazili brodovi do Slanog, Metajne i grada Paga), gdje su se nalazili „rovovi za lješine“. Svjedok Jakov Dokozić, koji se nalazio na Slanom kao ustaša od kraja srpnja do početka kolovoza, tvrdio je da su žene iste noći bile pobijene, jer je „čuo kako su se ustaše vratile ujutro na Slano pjevajući pjesme“

Italijani su po preuzimanju otoka Paga otkopavali zajedničke masovne grobnice, slikali ubijene, pa potom spaljivali njihove zemne ostatke.[10] Naime, krajem augusta 1941. komanda Petog italijanskog armijskog korpusa u Kraljevici, poslala je ekipu od trideset pet vojnika sanitetskog odjeljenja na čelu sa doktorom Staziom, sa zadatkom da sve leševe spali „u koliko su se isti nalazili po raznim rovovima na čitavom predjelu logora na Slani“. Prema izjavi dr Stazia, koji je svaki leš fotografisao prije spaljivanja, leševi „potiču od žrtava koje su bile ubijene zadnjih četiri dana prije dolaska sanitetske komisije“, a sve žrtve su bile prethodno opljačkane.

Broj ubijenih i poklanih Srba i Jevreja (i manjeg broja Hrvata) nije precizno utvrđen. Okružna komisija za ratne zločine Hrvatskog primorja procjenjivala je da je na otok Pag dotjerano najmanje šest hiljada logoraša. Broj je svakako veći jer je dobar broj logoraša bačen u more prilikom transporta. Prema iskazima svjedoka ustaše su svaki dan dovozile u Karlobag logoraše i puna tri mjeseca ih prebacivali na Slano, dok su rijetke logoraše vraćali i odvozili na Velebit u jame. Svjedok Pavle Lovrić navodio je da je dnevno gorilo tri do pet lomača, na kojima je dnevno gorjelo četrdeset pet do sedamdeset leševa. Pošto je spaljivanje trajalo osamnaest dana proizlazi da su Italijani spalili više od 6300 žrtava. Prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, za Hrvatsku, za vreme trajanja logora na Pagu kroz njega je prošlo oko devetnaest hiljada logoraša od kojih je većina ubijena na samom otoku Pagu.[11]

Ustaška logorska posada brojala je oko stotinu ljudi. Klanje Srba i Jevreja vršilo je tridesetak ustaša, koji su za svoj krvnički posao primali stotinu dinara po satu. Ustaše koje su prisustvovale klanju Srba i Jevreja morale su djelovati vrlo konspirativno jer je krvoločna operacija držana u najvećoj tajnosti. Stanovnici otoka Paga nisu se smjeli približiti logoru na razdaljinu od pet stotina metara, jer bi u protivnom bili streljani. Glavni zapovjednik logora Slano, koji je rukovodio svim zlostavljanjima, mučenjima i ubijanjima, bio je ustaški dopukovnik Ivan Devčić zvani „Pivac“, rodom iz Redina, općina Karlobag (kotar Gospić). Njegov zamjenik bio je Pavao Devčić zvani „Žila“, rodom iz sela Pržunca, općina Karlobag. Komandant ženskog logora u Metajni bio je ustaški vodnik Maks Očić, rodom iz Zagreba. Komandant je bio i ustaški poručnik Frane Šlibar iz Bjelovara. To su bili glavni organizatori a i izvršioci zločina, dok su ostali članovi logorske posade aktivno učestvovali u izvršenju zločina. Najviše ih je bilo iz podvelebitskih primorskih naselja (Lukovo Šugarje, Barić Draga, Karlobag, Cesarica, Prizna i Tribanj Kruščica) i poneki sa Paga.[12]

Prema izjavama svjedoka, cijeli logor na Slanom, kao i onaj u Metajni, prije odlaska ustaše su poprskale krvlju zatočenika – logoraša. Preostale preživjele logoraše, njih oko 450, ustaše su u noći 19. na 20. kolovoz 1941. povele sa sobom i likvidirale ih bacanjem u more, na Jadovnom ili u Jasenovcu i Gradišci. Likvidaciju logora Slano lično je izvršio ustaški dopukovnik Maks Luburić, ali je nastavio svoj krvavi posao u novom sistemu hrvatskih logora smrti – u Jasenovcu.

Dokumentarna svjedočanstva o masovnim pokoljima u sistemu gospićkih logora smrti (sa Pagom) su, dakle, brojna i na svu sreću sačuvana. Dragocjen je spisak ustaša gospićkog kraja koji su kasapili i klali Srbe od 10. aprila do početka septembra 1941. godine na području sistema ustaških logora Gospić, tj. za vreme njegovog nesmetanog funkcionisanja. Ovaj spisak ustaša (frankovaca) gospićke općine (ustaških krvoloka) čuva se u Arhivu Jugoslavije, a nalazi se u fondu Emigrantske vlade Kraljevine Jugoslavije. Na spisku se nalaze imena 254 ustaše koji su vršili zločine na teritoriji Like i bili izvršioci klanja i bacanja Srba u ličke jame. U dokumentu su opisi mučenja Srba pravoslavnih, npr. rezanje kože na kaiševe, čupanje noktiju, vađenje očiju, rezanje dojki, silovanja i drugo. Između ostalih tu se nalaze: čuveni koljač njemačkog porijekla Rude Ric (Ritz), za koga je navedeno da je učitelj iz Podlapca, komandant ustaša na sektoru Knin – Ogulin koji je rukovodio svim akcijama i pokoljima Srba.

Navešćemo neke od istaknutih koljača – egzekutora na Jadovnom (prema rednom broju u dokumentu):

2. Zvonko Verzon, đak VII razreda gimnazije iz Gospića, star oko 21 godinu, vršio zlodela u okolini Gospića;

7. Martin Mesić, petoškolac iz Gospića, jedan od glavnih podstrekača i izvršilaca zlodela.

9. Stipe Stilinović, svršeni osmoškolac iz Gospića, huškao na Srbe i lično učestvovao u mnogim ubistvima i zlodelima.

10. Nikola Kasumović, iz Perušića, zloglasni ubica Srba.

12. Ivan (?), iz Lešća, hvalio se, star oko 28 godina (sa prebijenim zubom), hodao u krvavom odelu i hvalio se za mnoga ubistva nad Srbima.

16. Nikola Ugarković, iz Gospića, zapanjivao ljude svojim zverstvima i krvološtvom.

19. Mile Ratković, iz Ličkog Osika, vršio hapšenja i ubijao žene i decu..

26. Tomo Regvart, iz Vrhovina, po zanimanju brica, ubijao i zlostavljao Srbe na Plitvičkim jezerima.

27. Mile Katarinić, iz Vrhovina, cipelar po zanimanju, vodio Srbe iz Plitvica u Gospić, a odatle ih vodio na klanje.

30. Mile Vukelić, iz Kosinja, stolar i zidar, radio u Rudo-Polju kod Mijke Ivanišević nekoliko godina. Sarađivao sa ustašama i s njima vršio ubistva nad Srbima.

31. Mandica Pajduka, žena lugara Joze iz Rudopolja, ubijala srpsku decu.

34. Ana Prebeg, iz Plitvica, stara 20 godina, prisustvovala mnogim ubistvima žena i dece i potpirivala ostale na klanje.

36. Jure Špoljarić, iz Plitvica, star 51. godinu, hvalio se da je ubio preko 50 Srba.

37. Dane Luetić, iz Plitvica, vršio hapšenja i odvodio ljude u logor u Gospić, a odatle iste na klanje.

38. Tošo Dujimović, iz Otočca, zlostavljao ljude na okrutan način, palio im tabane a užarene igle ubadao pod nokte.

39. Juka Dujmović, brat Tošin iz Otočca, obojica mesari. U otočkoj klaonici derali su trgovca Peru Brankovića tako da su ga položili na sto i oderali mu kožu na kajiše tako da je žrtva izdahnula u groznim mukama.

41. Nikola Ćulum, žandarmerijski narednik u Korenici, dao obesiti u zatvoru žandara Nikolu Dragičevića, kojem je on kao komandir stanice bio pretpostavljeni.

48. Ivan Brkljačić, petoškolac iz Gospića, provodio Srbe u logor (na Jadovnom) i tamo ih zlostavljao.

55. Konjiković  ?, iz Gospića, ubio ženu i decu i jednog starca i onda ih opljačkao.

56. Nikola Crni iz Gospića, vezivao Srbe bodljikavom žicom i tako ih provađo kroz mesto, a kasnije ih ubijao.

64. Tomica Ritz, upravnik pošte u Korenici, rodom iz Gospića, bio komandant ustaša u Korenici, rukovodio hapšenjima i ubistvima Srba u kojima je i sam sudjelovao i to naročito u Prijeboju.

65. Stjepan Butković, financ preglednik u Korenici, rodom iz Gospića, sudjelovao kod ubijanja Srba u Prijeboju.

68. Ivan Devčić, zvani „Žicar“, nadzornik P.T.T. linija u Korenici, rodom iz Gospića. Veliki krvolok i pljačkaš, obio Srpsku crkvu u Korenici, obeščastio je i opljačkao.

71. Petar Mažar, zvani „Pekara“ iz Rudanovaca, klao Srbe i pljačkao ih.

72. Milan Mataija (Vinkov), svršeni učiteljski pripravnik iz Gospića. Bio veliki Ustaša i pljačkao Srbe. Ubio Srbina, direktora preparandije u Gospiću Iliju Opačića i njegovog sina studenta.

73. Ivan Stefanović, zvani „Cicvara“, đak VI razreda gimnazije iz Gospića. Veliki krvolok Srba, među ostalima premlatio Đuru Stanića.

74. Ivica Pavičić, đak trgovačke akademije. Veliki krvolok, učestvovao u ubistvima u Gospiću i okolici.

80. Zvonko Pezelj, propali gimnazista iz Gospića, isti je zajedno sa braćom Naglić i Ivicom Pavičićem vršio ubistva u Gospiću i okolici.

84. Ante Došen – „Tona“, sin Danin iz Gospića. Ubio Nikolu Ribara i mnogo drugih Srba u Divoselu i okolnim selima.

89. Luka Polić, sin Frane trgovca iz Gospića, klao i palio u Smiljanu.

90. Ivan Crnković, đak V razreda gimnazije iz Gospića (Budačka ulica), bio ustaša i u Korenici vršio zlodjela i klanja.

92. Juco Rukavina, propali đak iz Gospića, bio ustaša u Korenici i tamo klao i pljačkao Srbe.

93. Ive Kovačević, iz Smiljana, klao i palio u Smiljanu i okolici.

94. Luka Kovačević, iz Smiljana, klao i palio u Smiljanu i okolici.

97. Antić Kovačević, iz Smiljana, klao i palio u Smiljanu, ubio mnogo Srba, najviše žena i dece.

98. Nikola Pejnović iz Smiljana, klao i palio u Smiljanu i okolici.

100. Franjo Kovačević, iz Smiljana, klao i palio u Smiljanu.

101. Drago Asić, sin gostioničara, iz Gospića. Bio veliki krvolok i pljačkaš. Lično učestvovao u pokoljima Srba, a naročito se kao takav istakao u mestu Medak, gde je u medačkoj plantaži svakodnevno i svake noći na zverski način mučio, klao i prebijao Srbe. Stalno je išao sa krvavim čakširama, poprskane srpskom krvlju i tako vršio klanja. Kao takav je otvoreno govorio i strašio Srbe sa krvavom kamom. Neprekidno i bez razlike je hapsio i ubijao sve što se srpskim imenom zvalo.

102. Stipan Dukovac, iz sela Ribnika kod Metka. Najkrvoločniji ustaša, bio komesar i poverenik opštine Medak i rukovodio pokoljima Srba u istoj opštini. Na dan 5. augusta 1941. kada je došao u selo Počitelj sa većom grupom ustaša da izvrši pokolj i pljačku, bio je dočekan u zasedi od četnika i ubijen sa još pet ustaša.

109. Martin Rogić, iz Ribnika. Veliki krvolok. Zaprepašćavao ljude svojim zvjerstvima, klao, vadio oči, udarao decom o zid da bi pri tom prsnula lubanja i mozak se prosuo.

110. David Dukovac, cestar iz Ribnika, veliki krvolok i ubica dece

112. Nikola Uzelac, žandarmerijski podnarednik iz Capraga. Bio na službi u Metku. Najveći ustaša i krvolok, učestvovao u svim ubistvima zajedno sa Stipanom Dukovcem.

113. Ivan Dukovac, iz Ribnika, veliki ustaša, klao i ubijao Srbe.

114. Frane Sekulić, iz Ribnika, na zverski način ubijao Srbe.

117. Josan Dukovac, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

121. Mate Sekulić II, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

122. Joso Sekulić, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

123. Ivica Došen, mehaničar iz Gospića, na službi u Gračacu, izvršio veliki pokolj u okolici Gračaca.

124. Perina Matić, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

125. Ante Mudrovčić, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

126. Martin Mudrovčić, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

128. Jokan Jurjević, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

132. Ante Šimac, gostioničar iz Gospića, veliki ustaša, podstrekač na mnoga zlodjela kod kojih je prisustvovao.

135. Mate Lisac iz Mušaluka, najveći krvnik, ubijao žene i decu i starce.

136. Joso Adžija, kovač iz Gospića, najveći krvolok i ustaša, poverenik za Liku.

137. Božidar Sokolić, iz Gospića, predsednik ustaškog prekog suda, kao krvolok i krivac za mnoga ubistva poznat u celoj Lici.

138. Marko Bubaš, iz Gospića, šofer. Nišandžija na teškom mitraljezu prilikom ubistava Srba na Jadovnom.

139. Vladimir Levar, iz Gospića, đak, veliki krvolok i potstrekač.

140. Jurica Frković, iz Gospića. Komandant ustaškog stožera, veliki župan, organizator ustaškog pokreta za vreme Jugoslavije, veliki krvolok Srba, te je bio podstrekač za sve zločine i ubijstva Srba.

141. Mila Stilinović, električar iz Gospića. Žive i pobijene Srba vozio u automobilu u jame i klaonice.

143. Sajdl (?), žandarmerijski major u Gospiću. Potstrekač i osuđivač na smrt, kriv za mnoga zverstva nad Srbima.

144. Tomislav Tomljenović, trgovac iz Gospića, sudija ustaškog prekog suda i krivac za pokolj Srba u Smiljanu.

147. Ivan Jurčić, profesor u Gospiću, ustaški oficir, veliki krvolok.

148. Ilija Bogdanić (Delko), iz Otočca, ustaški bojnik i veliki krvolok.

149. Krešo Milković, iz Otočca, ustaški poverenik i krvolok Srbski.

151. Ivica Milinković, iz Otočca, veliki ustaša i krvolok.

152. Mirko Milinković, iz Otočca učitelj, veliki ustaša i podstrekač na mnoga zlodela.

155. Zvonko Rukavina, mornarički podnarednik iz Otočca, veliki ustaša.

157. Toma Drljača, radnik iz Otočca, veliki krvolok, klao žene i decu.

158. Vilko Usmijani, mesar iz Otočca, veliki ustaša i krvolok, ima na duši mnogo Srba

159. Josip Usmijani, njegov sin iz Otočca, veliki ustaša, ima na duši mnogo Srba, hvalio se javno kako je klao.

163. Bruno Sillaf, trgovac iz Gospića, poreklom Nemac, jedan od glavnih podstrekača koji je zajedno sa dole pomenutim trgovcima sazivao sednice koje su odlučivale o sudbini Srba.

166. Ivica Dubravčić, trgovac iz Otočca, podstrekač i funkcioner, koji je iz zatvora lično izveo pok. Ogrizovića Ratu te ga ubio.

169. Stipe Marić, trgovac iz Otočca, veliki podstrekivač i funkcionar.

177. Blaž Biondić, gostioničar iz Otočca, jedn od glavnih funkcionera i potstrekača. U njegovom dvorištu su ubijani i mučeni Srbi, pri čemu je i on učestvovao.

178. Pere Biondić, sin Blaža, šofer iz Otočca, koji je vozio Srbe povezene iz Otočca prema Ličkom Lešću i Gospiću gde su ubijani.

179. Drago Žubrinić, knjižar iz Otočca, veliki ustaša i krvolok.

182. Žubrinić  (?), trgovači pomoćnik iz Otočca, veliki ustaša i krvolok, ima na duši mnogo Srba.

187. Harif  (?), rodom iz Bosne, „Turčin“ živio u Otočcu, poznat kao veliki ustaša i krvolok.

190. Dragan Smolčić, mesar iz Otočca, veliki ustaša i pljačkaš. Klao je i pljačao po Bosni te se time hvalio.

193. Franjo Kolaković, radnik iz Otočca, veliki ustaša i krvnik, ubio mnogo Srba.

194. Joja Pavelić, zvan „Buban“, radnik iz Otočca, veliki i poznati krvnik i ustaša.

195. Ivica Favala, advokatski pripravnik iz Otočca, veliki ustaša, krvolok i podstrekač na mnoga zlodjela.

197. Ive Štimac, trgovački pomoćnik iz Otočca, veliki ustaša i krvolok.

198. Josip Žubrinić, zvani „Čun“, ratar iz Otočca, veliki ustaša.

200. Ambroz  (?), cipelar iz Otočca, veliki ustaša i pljačkaš, ucjenjivao Srbe a kasnije i prijavljivao te prisustvovao njihovom klanju.

201. Pave Podnar, ratar iz Kutareva, opština Otočac, veliki ustaša, krvolok i pljačkaš. Ubio kolcem pok. Radu Vardu i još mnoge druge.

202. „Šuca“ (?), ratar iz sela Švice, opština Otočac, veliki ustaša, krvolok i pljačkaš. Ubio oko 50 ljudi iz sela Ponori.

203. Iva Dasović, zvani „Prcak“, ratar iz sela Švica, opština Otočac, poznati ustaša, krvolok i pljačkaš.

206. Zvonko Filipčić, svirač iz Otočca, veliki ustaša i krvnik.

207. Luka Kolaković, ratar iz sela Spilnik, opština Otočac, veliki ustaša i krvnik, izvršio mnoga klanja.

208. Dana Marković, radnik iz sela Dubrava, opština otočac, veliki i poznati ustaša i pljačkaš.

209. Bižanović (?), ratar iz sela Dubrava, opština Otočac, veliki ustaša i pljačkaš.

210. Bižanović (?), obrtnik iz sela Dubrava, opština otočac, poznati ustaša i podstrekivač na klanja.

211. Joso Bogdanić, ratar iz sela Dubrava, opština Otočac, veliki ustaša i pljačkaš.

212. Joso Vukelić, učitelj u Gospiću, tada na službi u selu Škare, veliki ustaša i podstrekač na zlodjela..

215. Konrad Rogić, đak iz sela Švice, opština Otočac, veliki ustaša krvnik i pljačkaš.

218. Miko Bilović, kočijaš iz sela Poljica, opštona Otočac, veliki ustaša i pljačkaš.

219. Tomo Negeš, ratar iz sela Vratnik, srez Senj, veliki i poznati ustaša i pljačkaš, sudionik mnogih zločina.

220. Stipe Jelić, ratar iz sela Žuta Lokva, veliki ustaša, pljačkaš i ucjenjivač.

223. Frane Banić, đak iz sela Brlog, veliki ustaša, organizator i podstrekivač za mnoga zlodjela.

228. Ivica Smolčić, ratar iz sela Petrinić Polja, veliki ustaša i krvolok, sudelovao kod mnogih ubistava

231. Dane Rogić, cipelarski pomoćnik iz Senja, sada policijski agent u Zagrebu.

232. Đuro Pajdaš – Đuka, bivši radnik u Senju, rodom iz Senja sada policijski agent u Zagrebu.

233. Rafael Glavičić, mesar iz Senja, pre šest meseci pobegao u nepoznatom pravcu. Ubio jednog starca i jednu ženu u drugom stanju u selu Prokikama.

235. Ivan Mihovilić, trgovac iz Senja. Sa ustaškim bojnikom Sudarom učestvovao u raznim zlodjelima u Bosni do konca 1941. godine. Sada je aktivni ustaša..

236. Anton Šojat, pekarski pomoćnik iz Senja. Učestvovao u raznim zlodjelima. Sada je u Sarajevu kao poverenik u jednoj velikoj židovskoj radnji.

237. Josip Šojat, brat navedenog Ante, pekarski pomoćnik iz Senja. Učestvovao u raznim zlodjelima. Sada je aktivni ustaša u Gospiću.

238. Marijan Gržanić, zidar iz Senja, nastanjen je u Senju, pljačkao robu jugoslavenskih oficira i Srba.

239. Pave Boras, šofer iz Senja, vozio u kamionu uhapšene Rivosechi Viktora i ostale. Sada šofer kod ledane u Senju.

Članovi ustaškog odbora koji je dirigovao hapšenjima i ubistvima 1941. godine:         240. dr Ante Vlahović, advokat iz Senja.

241. Franjo Sudar, poreski činovnik, sada ustaški bojnik, rodom iz Senja.

242. Slavko Tomljenović – „Njok“, bivši stožernik, sad visoki ćinovnik kod železnice u Zagrebu.

243. Edo Magas, trgovac iz Senja, sada ustaški državni poverenik u jednoj veliko židovskoj radnji u Sarajevu.

244. Ludvih Osterman, poduzetnik iz Senja, sada švercer u Sinju.

245. Josip Papić, gradski podvornik u Senju, i sada je u Senju.

246. Josip Lovrić, postolar u Senju, nalazi se i sada u Senju.

247. Nikola Rončević, sudski akcesista iz Senja.

248. Vinko Vlahović, porteski činovnik iz Senja, sada šef policije u Bihaću.

249. Dragan Vlahović, trgovac iz Senja, nedavno se preselio u Zagreb.

250. Branko Župan, gradski blagajnik u Senju, odbornik za rušenje Srpsko pravoslavne crkve u Senju. Po njegovom naređenju su obeščašćeni i porušeni grobovi i nadgrobni spomenici u crkvenom cimiteru, i sa nadgrobnim pločama pokrivane zahodske jame i kanali. Mramorne ploče, kvadratno kamenje i crkvene grede, prodane su Gržaniću Grgi, krojaču iz Senja. Dva crkvena zvona i željezna vrata nalaze se sa nekim stvarima u opštini Senjskoj. Ikone i ostale skupocene stvari navodno su poslate u muzej u Zagreb.

Lica koja su provocirala i optuživala ljude u godini 1941. ustašama kao Jugoslavene:

251. Anka Lončarić, stožernica ženske ustaške mladeži u Senju, rodom iz Senja.

252. Katica Dragičević, udovica trgovkinja iz Senja.

253. Kristina Zrinjski, nadglednica u tvornici duvana u Senju, vrlo opasna.

254. Olga Boras, nadglednica u tvornici duvana u Senju. Rodom iz Senja, vrlo opasna.

(Uoči građanskog rata 1991-95. autor ovog članka dijelio je navedene spiskove koljača Gospićanima i Ličanima kako bih ih upozorio da će povampirene hrvatske ustaše, sinovi i unuci istih ustaša sa spiska, isto pokušati ponoviti. Između ostalih taj spisak je dostavljen stomatologu Milanu Vujnoviću, u vreme njegovog boravka u Beogradu u maju 1991. godine. Kao Što je poznato, mnogi gospićki Srbi nisu se na vreme sklonili pa su iskasapljeni kao i njihovi preci 1941. godine)

Analizirajući spisak ustaša logornika evidentno je da su izvršioci pripadnici konfesionalne (konvertitske) internacionalne hrvatske nacije. Pomenute ustaše dobrim delom su pohrvaćeni stranci ili vjerski konvertiti (prekrštenici, odnosno pokatoličeni i pohrvaćeni Srbi pravoslavne i islamske vere). Spisak ustaša-logornika, sa detaljnim opisom  pokolja i kasapljenja, govori o krvoločnosti vjerskih fanatika koji su za XX vijek trebali ipak biti anahroni recidiv nekadašnjih surovih vjerskih (rimokatoličko-protestantskih) ratova širom Evrope. Na desetine „logornika u mantiji“ (rimokatoličkih svećenika) svjedoče o fanatizovanoj ideologiji Rimokatoličke crkve koja specijalnim odgojem, od svojih sjemeništaraca, stvara fanatizovane poklonike koji su uvijek bili spremni da učestvuju kao egzekutori pripadnika pravoslavne i mojsijeve vere.

Nesretni događaji iz 1941-1945, 1971, 1991-1995, u potpunosti su potvrdili većinsko antisrpsko opredeljenje rimokatolika Hrvata i njihovu neobjašnjivu mržnju prema pravoslavnim Srbima. Ovim našim člankom dajemo svjedočanstvo o inspiratorima i izvršiocima zločina u vremenu ličkog krvavog ljeta 1941. godine, svjedočanstvo koja nije bilo lako napisati, prije svega zbog mučnih traumatičnih asocijacija na stradale pretke, rođake, komšije, ali i na Srbe dovožene u Gospić i okolinu iz cijele Nezavisne Države Hrvatske. Hvala inicijatoru organizovanja društva Jadovno, i izdavaču ovog zbornika – Dušanu Bastašiću, koji je svojom izuzetnom energijom presudno doprineo  da se od pogubnog zaborava spasi sjećanje na Gospićki sistem logora smrti i veliko srpsko stratište Jadovno.

 

R E Z I M E

U članku se rekonstruiše i analizira, na istorijskom mikroprostoru Like i podvelebitskog primorja sa Pagom, fenomen neskrivene mržnje prema Srbima od pripadnika nacije hrvatstva, koja se javlja već od nastajanja te nacije u drugoj polovini 19. vijeka, i to naročito antisrpskom demagogijom Vatikana i rimokatoličke crkve. Analiziraju se i „svjetovni“ inspiratori preko ličkih antisrpskih ideologa Ante Starčevića, Ante Pavelića, Andrije Artukovića i Mile Budaka, pa potom i izvršioci brojnih zločina („krvnici“) u gospićkom sistemu logora smrti koji se protezao od Gospića („sabirališta“), sela Jadovnog, Tribnja Šibuljine, Karlobaga pa do otoka Paga (Slano). Istaknuti zločinci su portretisani i nominalno istaknuti u svoj svojoj opskurnosti i krvoločnosti. Člankom se, dakle ističu uzroci genocidnog ponašanja većeg dijela rimokatoličke populacije objedinjene u naciji hrvatstva. Otkriva se uzrok genocidnog ponašanja, odnosno, mentalni i karakterni sklop odanog vjernika i pozitivnog rimokatolika, koji u čestim kontaktima sa svećenikom, tzv. dnevnim klanjanjima, jednostavno prihvata njegov način razmišljanja i ophođenja prema tzv. inovjercima, jereticima i šizmaticima. Upravo navedene kategorije vjernika i nevjernika ističu se kao  žrtve ustaškog genocida – Srbi („šizmatici“), Jevreji i u manjem broju Hrvati unitarni liberali (jugoslavenski nacionalisti).

 

Napomena:

Rad je prezentovan na Prvoj međunarodnoj konferenciji o Jadovnu, održanoj u Banjaluci, 24.-25. juna 2011.


 

[1] Đ. Zatezalo, Jadovno – kompleks ustaških logora 1941, knj. I i knj. II, Beograd, 2007

[2] N. Žutić, Rimokatolička crkva i hrvatstvo – od ilriske ideje do velikohrvataske realizacije 1453 – 1941, Beograd, 1997, 64.

[3] Isto, 65.

[4] Šime Starčević, „filolog“, rođen u Žitniku 18. travnja 1784, a umro u Karlobagu 14. svibnja 1859. godine. Školovao se u Varaždinu, Zagrebu i Gracu, teologiju završio u Senju, u kom je jedno vreme bio nastavnik. Od 1814. godine bio je župnik u Karlobagu. Najznačajnije Starčevićevo djelo je Nova ričoslovica ilirička, objavljeno u Trstu 1812. godine. U „Glasniku dalmatinskom“ objavljivao je u nastavcima, od 34. do 57 broja 1849/1850. gramatiku „narodnog ikavskog govora“, pod nazivom Ričoslovje. Imao je ideju da se „Dubrovnik, Dalmacija, Bosna, Slavonija i Horvacka“ ujedine u jednom književnom jeziku“ (štokavskom), jer se „u govorenju među se mnogo ne razlikuju“. Zalagao se za štokavski književni jezik ikavskog izgovora na „narodnoj“, u stvari srpskoj bunjevačkoj osnovi. Bio je veliki protivnik Gajeva pravopisa i zalagao se za dalmatinski „verstopis“. Objavio je i dvije knjige religioznog sadržaja (Kratki nauk ćudoredni, Zadar 1807. i Homilije ili tumačenje evanđelja, Zadar, 1850. O njemu su pisali Slovenac Branko Vodnik (Pop Šime Starčević, Veda, 1912), Ljudevit Jonke (Književni jezik u teoriji i praksi, Zagreb 1965), V. Anić, ”Akcenat u gramatici Šime Starčevića”, u: ”Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru”, 1967).

[5] M. D. Došen, Ante Starčević 1823 – 1923, „Ovaj broj Ličkog Hrvata posvećen je 100-godišnjici rođenja Starčevića“. ”Lički Hrvat”, br. 17, 17. svibnja 1923, godina II.

[6] N. Žutić, Rimokatolička crkva i hrvatstvo, Beograd, 1997; Srbi rimokatolici tzv. Hrvati, Beograd, 2006; Vatikan, Srbija i Jugoslavija 1853-1935, Beograd, 2008. i drugo.

[7] AJ, Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, f. 29, Koncentracioni logor na Slanu na otoku Pagu.

[8] AJ, Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, dosije br. 502, Izvještaj Tomislava Dominisa, člana Okružne komisije za ratne zločine u Zadru, o pokolju 68 osoba iz Tribnja Šibuljine izvršenom od ustaša dana 10. VIII 1941.

[9] Isto.

[10] Okružna komisija za ratne zločine za Hrvatsko primorje na Sušaku, izvjestila je u februaru 1946. da se pokraj svih pronađenih jama „još vide ostaci spaljenih kostiju i pepela iz onog vremena kada su Italijani spaljivali lješine ubijenih žrtava“ (Isto).

[11] AJ, Državna komisija FNRJ za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, f. 29, Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zagreb, 2. travnja 1946.

[12] Isto.

Vezane vijesti:

Prva međunarodna konferencija o kompleksu ustaških logora Jadovno – Gospić 1941.

IZVJEŠTAJ O KONFERENCIJI

Foto:Prva međunarodna konferencija o kompleksu ustaških logora Jadovno – Gospić 1941.

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top