Moj put kroz Jasenovac

Datum objave: nedelja, septembar 2, 2018
Veličina slova: A- A+

bosko-jugovic-knjiga.jpg

Zašto sam se odlučio da, u godinama kada čovjek svodi životne račune, ostavim svoj skromni zapis o sebi i svojoj porodici? Šta me je to inspirisalo da se najednom prisjetim davno minulih događaja koji su uveliko odredili ne samo moju, nego, rekao bih, i sudbinu naroda iz koga potičem i kome pripadam?

 

BOŠKO JUGOVIĆ

MOJ PUT KROZ JASENOVAC

 

Sjenima

majke Jele

i oca Steve

Uvaženom čitaocu

Zašto sam se odlučio da, u godinama kada čovjek svodi životne račune, ostavim svoj skromni zapis o sebi i svojoj porodici? Šta me je to inspirisalo da se najednom prisjetim davno minulih događaja koji su uveliko odredili ne samo moju, nego, rekao bih, i sudbinu naroda iz koga potičem i kome pripadam?

            Najprije bih unio jednu ispravku. Nisam se ja tek sada, i to „najednom“, prisjetio davno minulih događaja i ličnosti o kojima pišem; oni u meni žive i od ranije; ja, zapravo, nikada nisam ni prestajao da mislim na njih. Drugim riječima, oni su – i događaji i ličnosti – moj životni prtljag, od koga se ni časa nisam odvajao, ma gdje bio, ma kuda se kretao.

            Ponešto od viđenog i doživljenog počeo sam da stavljam na papir još daleke šezdeset i neke. Vremenom se ta priča o mojim bliskim i dragim sve više upotpunjavala i uobličavala dok na kraju nije dobila obrise knjige s kojom sada izlazim pred uvaženog čitaoca.

            Njenim štampanjem konačno sam i ja odahnuo. Jer sam ispunio svoj duh, svoju obavezu. Dug i obavezu koju imaju živi prema mrtvima. Ja sam imao sreću da preživim golgotu naroda Kozare i ustaške logore, a mnogi nisu. Zato ovu knjigu smatram kao spomen ne samo na one o kojima govori, već i na hiljade mojih Kozarčana koje smrt pokosi u cvijetu djetinjstva i mladosti.

            Šta sam, u stvari, njome želio? Želio sam da sačuvam od zaborava istinu i njihovom stradanju, onako kako sam je ja vidio, doživio i zapamtio. Istinu koja je u isti mah i potresno svjedočanstvo i stradanju nevinog naroda, ali i opomena da se to nikada i nigdje više ne dogodi.

            Iskazi učesnika su vjerodstojni. Neke sam vjerovatno, omaškom, ispustio, i zbog toga se unaprijed izvinjavam.

            Bilo je, razumije se, i izdajnika, kao i uvijek u takvim dramatičnim situacijama kada čovjeku dođe u pitanje goli život. Da bi sačuvali glave, mnogi su podlegli iskušenju i nisu se libili da Nijemcima i ustašama pokažu svoje dojučerašnje drugove, partizane. Možda će mi se zamjeriti da sam imao blag odnos prema njima, ali moj odgovor bi bio: dovoljna im je kazna već i to što ih je istorija osudila i narod odbacio.

 U Hamiltonu, Kanada

Aprila 2000. godine

Autor Prva bježanja

Negdje u ljeto 1941. godine, naše dječije igre su prekinute kada rekoše da idu ustaše i da moramo da bježimo. Nisam znao zašto moramo da bježimo, kome smo to zgriješili da, eto, moramo bježati. Riječ „ustaša“ me podsjećala na riječ „uši“ (vaške) jer nisam znao šta to znači.

Prvo smo od aviona pobjegli u voćar i tu smo, u hladovini, jeli šljive ranke. Rekoše da napadaju i tenkovima. Onda smo zajedno sa tetkom Petrom Gligić i njihovo četvoro djece otišli dalje u šumu i Veliku Luku kod rijeke Kablovske, tamo gdje ona pravi veliki krug (tuk) skoro se sastajući. Tu smo, skriveni, čekali.

Od kuće smo ponijeli dva velika svježa somuna (pšenične hljebove koji su lijepo izgledali i mirisali). Kad smo ih načeli, bila je to prava poslastica jer se pšenični hljeb kod nas jeo samo pri svečanostima, a naša svakodnevica je bila kukuruza.

Poslije, dođoše po nas rekavši da su zaustavili ustaške tenkove kod Klanca u Klekovcima. Tako je počelo naše bježanje i strah koji će nas dugo proganjati.

Pokolj u crkvi

U zimu 1942. pade veliki snijeg. Čulo se za stravičan zločin koji se zbio u selu Drakseniću, kod Bosanske Dubice. Ustaše su 14. januara, u ranu zoru, na Mali Božić, na prevaru pohvatali narod. Neke su pobili kod njihovih popaljenih kuća, a u samoj crkvi izmrcvarili su 64 ljudi, žena, djece i staraca. Bilo je ukupno 207 ubijenih.

Izbjeglice smještene kod nas, u Pucarima, pričale su u suzama o užasu, govoreći da u crkvi ima „krvi do koljena“.

Ljudi smješteni kod nas, a i naši suseljani nisu mogli da shvate kakav je ovo novi rat. Nisu nikom ništa skrivili. Neki su u prošlom ratu kao vojnici ratovali sa naprijateljem na frontu, a ovo ubijanje žena, djece, staraca, nemoćnih bilo je nešto novo, strašno, drugačije, mnogo opasnije, bez određenog cilja, fronta…

Pokolj u Drakseniću su preživjele Anka Pavković, njena kćerkica Radojka  od dvije godine i Mara Blagojević. Evo njihovih svjedočenja. „Ušle smo u crkvu“, priča Mara Blagojević. „Nalazimo se u zvoniku, neće niko da ide prema oltaru. Primjetila sam mnogo ustaša oko zidova oltara. Vidim Savku Dračinu, sjedi na stolici. Ne znam da li je zaklana ili je stavljena da gleda kako ustaše kolju. Sjedila je okrenuta narodu u crkvi. U trenutku kada sam se okrenula, udarena sam bajonetom u rebra. Svalila sam se i pala. Ustaše su
nastavile da kasape narod.

Moju majku Rosu Vlajnić zaklali su na mojim nogama. Osjećala sam da sam živa, pa sam se pomicala da uklonim poginule sa sebe. Čula sam jauk žena, pa sam i ja počela da jaučem. Onda sam se smirila i bila sam pri svijesti. Rane koje sam zadobila iznad i ispod ramena strašno su me boljele. Međutim, strah me je toliko obuzeo da sam zaboravila bolove…“

Anka Pavković u svojim kazivanjima, pored ostalog, kaže:

„U kuću je ušlo osam ustaša sa puškama. Naredili su nam da izađemo, jer nas poziva ustaški komandant. Izašli smo i oni su nas potjerali. Stigli smo pred crkvu. Tu je već njih troje bilo zaklano. Na ulazu u crkvu, nedaleko od vrata, vidim više ustaša sa obje strane. I tako su nas opkolili. Kako smo nailazili, počeli su da nas bodu bajonetima.

Zadobila sam desetak rana po vratu, glavi i po rukama. Udarali su nas bajonetima, kundacima i ašovima, padali smo jedni na druge pod udarcima i ubodima. Ali oni su nastavili i dalje da nas bodu.

Pored ubijanja, vršili su i druga napastvovanja, silovanja. Ja sam pala sa grupom oko mene. Čuo se plač djeteta Milana Petkovića. Ustaše su mi prišle i udarile ga kundakog u glavu. Bio je to dječačić od oko godinu dana, možda i mlađi.“

(Dušan Toroman: Pokolj u crkvi u Drakseniću, knj. 1, 1981, str. 878-884)

Odlazak u logor

U proljeće 1942. godine partizani su držali front na „petnaestom“ (to je negdje kod sela Vrbaške, nedaleko od Bosanske Gradiške). Mirko Jugović, koji se nalazio tamo, dolazi nakratko kući i pri povratku s njim odlazi moj brat po ocu, Ratku, ostavljajući mladu ženu i dvogodišnjeg sina Bogdana.

Naš otac Stevo bio je bio bijesan zbog toga. Još uvijek je ležao uvezan, jer su ga nekoliko dana prije Ratkovog odlaska pretukli partizani, kad su mu na silu oteli brašno, tek samljeveno u mlinu Lepirovac. I rebra i krsta su mu bila umotana i majka bi mu skidala zavoje i uboje masirala Algom, lijekom plave boje, koji se nalazio u dugačkoj staklenoj flašici. Nama, djeci, bio je neobičan miris tog mlijeka. (Inače, oni koji nisu bili za partizane bili su tučeni ili ubijani. Prijećeno im je Šošinim jarkom, kako su nazivali jedan jarak duboko u Kozari gdje su vršene egzekucije).

U junu mjesecu 1942. počela je njemačko-utaška ofanziva na Kozaru, u narodu poznata kao Štalova ofanziva. I do nas poče da dopire sve snažnije gruvanje topova. Ocu je naređeno da pripremi hranu za partizane. On je zaklao tele, skuvao ga u rakijskom kaznu i sa ostalim što je potrebno odvezao na partizanske položaje kod sela Bjelajaca, nekih desetak kilometara od nas, u pravcu zapada.

Grmljavina topova iz pravca Kozare postajala je iz dana u dan sve jača. Kroz narod su se pronosile vijesti da je na nas krenula silna vojska. Iz Kozare, gdje smo inače provodili dobar dio ljeta napasajući goveda, dođe moj brat Ljubo. Dotjerao je goveda i donio nam po kuzov (od kore drveta specijalno napravljena posuda za ,jagode) svježih šumskih jagoda, koje su širile oko sebe božanstven miris.

Preko sela nadlijeću avioni i prosipaju letke. U njima piše da se onima koji se predaju neće ništa desiti. Domaćinima se daju upute da na kuće istaknu bijele barjake. Jedan mladi bračni par izbjeglica odlazi usred dana u našu zgradu za vode ljubav.Znam o čemu se radi. Po izrazima lica starijih žena vidim da to ne odobravaju.

Narod je u panici. Prolaze ranjenici. Sve je više i izbjeglica. Sahranjuju mrtve. Tetku Marku Gligiću, rekoše, metak razbio vilicu. Pronose se glasine da se niko nećemoći spasiti, da Nijemci imaju pse – tragače, da specijalnim šipkama buše zemlju.

Što bi se reklo: zemlja tvrda, a nebo visoko!

Iz susjednog sela Vojskove pucaju u pravcu našeg sela. Meci zvižde oko nas, lomi se crijep na kući.

Boško Simeunov, moj imenjak i ujedno vršnjak, i ja igramo se u dnu njihovog dvorišta, trčimo oko kola natovarenih šivaćom mašinom.

Poslije jednog mitraljeskog rafala kod susjednih Jošanovića začu se jauk i zapomaganje. Pogibe sinčić Ružice Lukić. Bio je u posjeti kod babe i djeda. Metak ga je pogodio u stomak dok se igrao. Sahranjen je iste večeri  u dvorištu.

Čuje se buka motora. Dolazeći našim kućama, putem iz Vojskove, neki nama nepoznati vojnici prolaze pored Lazine i strica Rade kuće. Ulaze kod nas u dvorište. Prvi put vidim motocikl sa prikolicom. Jedan ustaša vozi, a drugi sjedi pored njega i drži mašinku na gotovs. Na sebi imaju kožne vindjakne, čizme i crne naočari, za mene sve novo i nepoznato. Gledao sam ih sa strijepnjnom stojeći ispred kuruzane. Svi smo isprepadani, u iščekivanju šta će nam uraditi. Rekoše ocu da sa ukućanima krene u Ravan, kako se kod nas naziva predio što se stere na ušću Une u Savu. Na očevo pitanje koliko ćemo tamo dugo ostati, odgovoriše:

„Brzo ćete se vratiti. Čim očistimo teren od partizana“.

A potom, jedan od njih dodade:

„Ne morate mnogo stvari nositi sa sobom“.

Kakva laž, kakva obmana!

Na polasku zaprijetiše:

„Ko se ujutro nađe ovdje, biće ubijen“.

Kad odoše mi odahnusmo.

U kući strica Rade ostala je, ležeći u krevetu, stara i bolesna baka Marija Simčinova. Kad smo se u kasnu jesen vratili iz logora, od nje nije bilo ni
traga. Gdje je nestala starica i za koga je ona predstavljala opasnost?!

Uveče, pored naše kuće naiđe kolona partizana, krećući se putem prema Rakovici. Kažu:

„Neka niko ne ide za nama“.

A na pitanje:“Šta ćemo mi?“, jedan od njih odgovori:

„Spasavaj se kako ko zna i umije.“

Po običaju, uoči Petrovdana, kod nas su se palile lile (pravile su se tako što bi se osušena kora trešnje pričvrstila za motku, koju smo zvali mašala). Djeca su ih nosila upaljene kroz mrak trčeći jedni drugima u susret, i cilikala od radosti. Ovaj običaj se kod srpskog naroda održao kroz vijekove. Sada gledamo kako ustađe i Nijemci, koji su se ulogorili podno Vojskove, lože vatre na Sjenkosima. Naše lile su to veče ostale ostale nezapaljene. Moju lilu napravio je brat Ljubo.

Julska noć je vedra, čista. Nebo osuto zvijezdama.

Petrovdan je, već po tradiciji, vašarski dan u Dubici. Ali ovog 12. jula nema ni Petrovdana, ni vašara. Izgleda da nam je i Bog okrenuo leđa.

Otac je, u dogovoru sa bratićem Simeunom, potovario najvažnije stvari iz kuće u konjska i volovska kola (uglavnom, hranu, odjeću, pokrivač). Trebalo je da krenemo zajedno i pokušamo u Dubici, kod Đure Gavrilovića, naći glavi mjesta. Ali kad smo ustali bratića Simeuna nigdje. Otišao je bez nas.

Na sreću, iz obje porodice neko je preživio rat. Simeunov sin Mirko bio je u partizanima i ranjen je u lijevu šaku; tako ranjenog nekako su uspjeli da proture u Njemačku; gdje je i dočekao kraj rata.

Polazeći na dug i neizvjestan put, kod kuće ostavismo dvanaest krava – muzara i mnogobrojnu drugu stoku. Stoka je sad kroz mazgale slobodno ulazila u njive i uništavala ono što je seljak s mnogo muke i truda uzgojio. Majka Jela, koju smo mi, djeca, od milošte zvali majka Jela, i ja sakrismo ključ od naše kuće na trklji od mahuna.

Pošli smo u rano jutro. Suce tek izišlo. Zaputili smo se, kroz zaseok, prema crkvi. Nigdje nikog živog. Zaustavismo se kod kuće Mirka Dimića, očekujući da nam se pridruži. Ali i oni su već bili otišli.

S Mirkom i njegovim smo u dobrim odnosima. Naš Ljubo i njihova, dvije godine mlađa ćerka Marica, bili su zaljubljeni jedno u drugo do ušiju. Svadba koja se očekivala, trebalo je da to naše prijateljstvo još više probudi.

***

Evo šta je o tragediji svoje porodice ispričala Marica Dimić:


Pričali smo, i gotovo svaki dan se viđali, ja i Ljubo. On je bio crnomanjast, okruglog lica. Kad bi gonila stoku na ispašu gledala bih uvijek da prođem pored njegove kuće, nadajući se da ću tu negdje i njega vidjeti. Dok smo se jednom nalazili u kući, sa kućnog tavana povik Simeun Dimić:

„Eno, izgori dućan Pere Gavranovića!“

Mi skočismo da pogledamo, a on nas odozgo poli vodom. Valjda je tom grubom šalom htio da nas rastavi.

Sjećam se i druge zgode. Kad se kod nas pekla rakija, umjesto rakije za piće, dali su nam one žestoke, „bašice“. Ona nas je dobro opekla, ali i ošamutula.

Roditelji, i moji i Ljubini, su se nadali da ćemo se uzeti. Već se govorkalo o budućem prijateljstvu. Ali, eto, dođe prokleti rat i sve preokrenu.

Kad smo krenuli od kuće, otišli smo preko Klanca u Draksenić. Poslije dva dana stigli smo u Dubicu. Tu su oduzeli oca Mirka.

Mi ostali dotjerani smo u Cerovljane. Jedne noći očepi kiša. Pada, pljušti nemilice. Trgla voda na sve strane, a po vodi gamižu uši. I mi smo se od velike prljavštine bili skroz zaušljivili.

Poslije nam rekoše:

„Idete kući.“

Ali kad ubrzo prođosmo most koji vodi za Bosansku Dubicu i produžismo prašnjavom cestom niz Unu, žene počeše naglas da nariču.

Vidjeli smo obmanu, ali ništa nismo mogli.

Dotjerani smo u Ušticu. Tu smo, na ledini, pod vedrim nebom, ostali nedjelju dana.

Jedna starija krupna žena, iz Sreflija, mislim da se zvala Ožegović, bila je prava junačina. Hrabro se nosila sa nedaćama koje su nas snašle. Imala je nešto kukuruza i dosjetila se da ih stuca u šupljini točka od konjskih kola; od tako stucanog kukuruza dobila je nešto što je ličilo na brašno, skuvala to na vodi i svakoga od nas sledovala je po kašika te smjese.

Ni ustaša se ona nije plašila. Kad bi noću prolazili kroz logor, vjerovatno u potrazi za curama i mlađim ženama, ona bi im, bez pardona, doviknula:

„Odbijte, idite odavde!“

Pored nje osjećali smo se sigurnije.

Poslije smo skelom preveženi preko Save u Jasenovac i strpani u vagone – štalare.

Dan prije odlaska majka je rodila brata Radu. Uprkos svim nedaćama koje su nas zadesile, bio je zdrav, napredan. Majka ga je dojila iako nije imala čime.

U vagonima smo, po najvećoj žegi, proveli tri dana i samo se voda tražila. Bili smo zatvoreni kao stoka. Tu se vršila i nužda. Kad je napolju počela da pada kiša, proturila sam kroz rešetke prste, hvatala kapi i doturala ostalim, da makar malo okvase usta.

Došli smo u Pleternicu i tu raspoređeni da radimo. Poslije su nas ponovo pokupili i
vratili nazad u Cerovljane.

Prolazeći kroz Jasenovac, vidjela sam, zahvaljujući malčice odškrinutim vratima vagona, mnoštvo ljudi. Logor je ličio na mravinjak. Jedna majka je dugo u naručju nosila mrtvo dijete, da bi ga najzad ostavila kraj ceste. U jarku, pored puta, jaučući, ostade i jedna, nešto krupnija, starija žena, koja nije mogla više pješačiti. Vjerovatno je tu i skončala.

U Dubici nas zatvoriše u rešt (zatvor). Preko čuvara Muje tražili smo da stupimo u kontakt sa Ilijom. Iz zatvora nas je izvadio Mujo i odveo svojoj kući. Bili smo pod krovom, skriveni, nedjelju dana, kad nam Mujo reče da opet kupe Srbe. Pa ako bi nas našli kod njega mogao bi i on nastradati.

Tako smo, tokom noći, otišli kod Ilije. Ilija je bio dolje, kod Mljekare.

Poslije napada partizana na Hercegovce – muhadžire, koji su izlazili iz sela, u pljačku, i pomlatile ih kod kuće Ivice Ivaškovića, ustaše su pokupile sve Srbe.

Potjerali su i nas. Ljubu je zadržao Stjepan Ornek, Hrvat, prijatelj našeg oca. I ja sam se nekako pridružila njima. Kad smo bili kod Orneka dođe Ilija i reče da su majka, mali brat, sestra Radosava i baka Milka potovareni u kola i odvezeni. Čuvši to, Ljubo se bacio na zemlju i počeo da udara glavom o tvrdu cestu. Iz njega je liptala krv, a on je govorio:

„Ja nikada više neću vidjeti majku.“

Ornek je Ljubu strpao među vreće i tako zamaskiranog uspio prebaciti u Lipik, kod Novske. Ja sam ostala kod Ilije i poslije otišla kući, u Pucare. Preko veze saznala sam da je Ljubo živ i poslije rata otišla sam tamo i dovela ga kući.

Kući se, iz Norveške, ubrzo vratio i otac. Svi ostali su sprovedeni u Jasenovac i ubijeni.

Svojim očima sam gledala kad su dva partizana, koji su se prethodno predali ustašama, izdavali svoje drugove, tako što bi, dok je prolazio narod na putu za logore, upirali prstom u njih. Jedan od njih bio je naš kršteni kum koji me držao na
šakama.

***

Tek što smo krenuli od kuće Mirka Dimića zasuše nas topovskom vatrom sa Sjenokosa, iz Vojskove.

Prvo čujemo pucanj, a onda se na tom mjestu ukaže dim, da bi trenutak, dva kasnije uslijedio zastrašujući zvižduk granate i najzad bi se čula eksplozija. Spopada nas užasan strah da koga ne pogode. Zaboga, pa nismo mi vojska da nas gađaju topovima! U strahu i panici, natjerali smo i volove da trče. A od paklene pucnjave planuli su se konji i otac jedva uspijeva da ih zaustavi kad smo skrenuli pored škole niz Gligića stranu. Srećom, brzo smo protrčali pored crkve i škole, brisanog prostora.

Skrenusmo prema onom dijelu sela koje zovu Ličani. Bili smo sigurni da nas više ne može pogoditi granata i osjetismo veliko olakšanje.

U Klekovcima nam se prevrnuše kola u blato. Kad su ih vratili u normalan položaj i izvukli iz blata, Ljubo je morao u Rakovicu da se okupa. Na brežuljku zvanom Svetinja majka mi pokaza crkvicu.

Ulazimo u selo Draksenić. Kuće u nizu i drugačije nego kod nas. One pored ceste nekad su bile okrečene u plavo i zeleno. Sad su to, međutim, samo ruševine, zgarišta, obrušenih krovova, bez vrata i prozora.

Malo dalje, s obje strane puta, velike jelke. Prođosmo pored crkve. Vidim otvorena vrata. Prijeđosmo rijeku Rakovicu. Došli smo kod porodice Savković. Oni su boravili kod nas prošle zime, poslije onog pokolja u crkvi.

Vuče me želja da tu, u blizini, vidim crkvu u kojoj je izvršen pokolj. Sa mnom je pošla i sestra Zora. Ulazna vrata su razlupana. Oprezno i sa strahom ulazimo unutra. Po zidovima se vide tragovi krvi, dok je patos od pločica opran. Poneka ikona i oltar nagrđeni.

Prožima me neka čudna jeza dok napuštam taj hram koji su zvijeri u ljudskoj spodobi oskrnavili. Na sjeverozapadnoj strani, desno od izlaza, vidjele su se dvije ogromne grobnice. Pogled su mu privukli neki čudni tragovi. Kasnije sam saznao da su to bili tragovi tenkovskih gusjenica. Zbog porušenog mosta na Rakovici tenkovi su sišli u rijeku i tako je prešli. Tom prilikom su nagazili i na grobnice poklanih. Imao sam osjećaj kao da su mrtve nesrećnike htjeli da usmrte i po drugi put.

Odlazim na porušeni most. Gledam ga razorenog. Pipam gvožđe i čudim se kako je stavljeno u tako tvrd kamen (ustvari beton).

Pred jednom kućom, gdje Rakovica pravi okuku, ustaše pljačkaju stoku. Jedan od njih dao se u potjeru za svinjom. Kad se učini da mu je na dohvat ruke, svinja nekako uspijeva da mu izmakne. To veoma rasrdi ustašu i on se lati pištolja. U tom trenu sretoše se moje i njegove (plave) oči. Stajao sam kao ukopan, bez daha. Nisam znao da li će da puca u mene ili svinju. Za njega smo imali istu vrijednost.

Maja Jela, koja je to pratila iz prikrajka, zovnu me i rukom pokaza da dođem kući, što sam i učinio. Dobro me je naružila zbog moje nepromišljenosti.

Dođe naređenje za pokret. Idemo cestom prema Dubici. Oko nas ustaše, naoružani puškama sa isukanim bajonetima. Ispod kamenog praga u Drakseniću Maja i ja ostavismo i drugi ključ od naše kuće u Pucarima.

Otac, koji je donekle vladao njemačkim i engleskim, pokuša Nijemcima da objasni da mi nismo nikome krivi i da nas, prema tome, puste, ali to bi uzaludan pokušaj.

Idemo nasipom pored Une. Plaši nas tolika voda i strahujemo  da se i mi i kola ne strovalimo u nju. Una je ovdje dosta široka. Tamo, na drugoj strani, su vrbaci, a iza njih pukla prostrana ravnica.

Zaustavili smo se blizu mosta na Uni. Ispred kola brat Ljubo jaši na Vrancu. Nasta zastoj. Dok čekamo da očepi i svjetina krene, iz obližnje kuće iziđe Musliman. Priđe Ljubi i reče:

„Br’te, to je moj konj!“

Na to Ljubo kratko odsiječe:

„Ne!“ I pogleda oca.

Otac siđe sa kola. Pokušava tome čovjeku da objasni da je konj naš, da ga vodimo još od kuće. Ali uzalud, ovaj prijeti li, prijeti. I ne odustaje od namjere da prisvoji konja za koga i on zna da nije njegov.

Otac reče bratu da mu da konja. Šta je drugo i mogao da čini. Brat se povinova očevom nalogu i sjaha. Čim on sjaha Musliman dograbi konja za povodac i odvede. A dok vodi konja pred sobom tjera i naše stado ovaca.

To je bila prva, ali neće biti i posljednja pljačka koju ćemo doživjeti tog tragičnog ljeta potucajući se od jednog do drugot ustaškog logora.

Dok čekamo da stupimo na most i sa ostalim nesrećnicima prijeđemo na lijevu obalu Une, roditelji prepoznaše čovjeka koji se kao partizan predao i sada, okružen ustašama, rukom pokazuje na svoje dojučerašnje saborce, računajući da će tako, tim izdajničkim činom, sebe iskupiti. Njih to veoma uznemiri, plašeći se da i na oca ne uperi prstom. Strah je bio razložan, s obzirom da se naš Ratko nalazio u
partizanima.

Približavamo se mostu. On je tu, samo na nekoliko koraka od nas, u društvu ustaša. Hoće li uperiti prstom u nas?

Strahujući, ipak sretno prolazimo pored njega na drveni most preko Une, koja je ovdje široka. Između dasaka se vidi voda. Neke su trošne. Dosta ima izmeta od stoke. Vidim mnogo mlinova na vodi.

Dotjerani smo na Cerovljane. Prolazimo kroz Hrvatsku Dubicu. Prvo se penjemo krivudavim putem, da bi se zatim ukazala nizbrdica i ravnica. Tamo dalje je željeznička stanica Cerovljani.

Ograđeni smo žicom. Mnogo naroda, stoke, kola, jada i straha. Kažu – pobiće nas sve!

Živimo pod vedrim nebom, bez vode, hrane, na goloj zemlji. Maja Jela odlazi u šumarak da donese drva da nešto skuha. Vraća se sva usplahirena. Reče da je vidjela mrtvog čovjeka, razbijene glave i raščupanu djevojku, koju su odvodili na silovanje.

Nije više smjela ići tamo. Skupljala je suvu, veliku travu oko nas da naloži vatru, skuva nešto kukuruza da nam utoli glad.

Od stanice, sa visoko postavljenog mitraljeza, povremeno pucaju. Vidim, narod se penje u vagone. Rekoše da odlaze na rad u Njemačku. Ili su, što je vjerovatnije, završili u Jasenovcu.

Na drugoj strani pruge vidimo ljude kako kopaju dvije velike grobnice.

Čim smo došli, odvojiše sve muškarce. Odvojiše i brata Ljubu, koji je imao šesnaest godina. Sjedili su blizu, pod vrelim suncem.

Vidim, kao sad, kako onaj potkazivač prolazi kroz stroj i upire prstom u ovog ili onog. A na koga pokaže, toga oficir kucne močicom. On se istog časa diže i odlazi.

Taj stroj od nekih četrdeset ljudi u koloni po dvojica, odveden je nazad, cestom koja zavija uz Kaursko brdo. Za njima se dizao oblak prašine. Uskoro se čulo da su streljani na Urijama kod Bosanske Dubice, da su trojica skočili s mosta u Unu. Dvojicu su ubili, a jedan je otplivao niz vodu, rekoše.

Jedne noći pade velika kiša. Na zemlji gdje ležimo jarci puni vode. Maja nas podiže na kola da se osušimo. Sve je u blatu izmiješanom sa ljudskim i stočnim izmetom, smradom i jadom.

Jedno jutro dođe otac sa Ljubom i stričevima Radom i Milošem i reče:

„Jelo, nas negdje gone. Ja ću paziti na Ljupka“, kako je zvao brata iz milošte , „ a ti na ovo dvoje malih. Nemoj se rastavljati od biljca i kotlića sa masti.“

Maja Jela, osećajući opasnost, preklinjala je brata Ljubomira za se presvuče u žensko odijelo. Još se nije ni brijao. Odbio je, rekavši:

„Kud sva braća – tud i ja!“

Izljubili su nas i otišli da se više nikad ne vidimo. Čak im ni za grobove ne znamo. Koliko je suza maja Jela prolila za sinom prvencem!

„E, moj Ljupko, da ti posluša svoju maju, možda bi ostao živ!“, govorila je toliko puta. Vidjela je u Slavoniji mladiće koji su se tako spasili.

Pronese se vijest da idemo kućama. Kakva radost! Uzeli smo volove. Konje Ružu i Zeku su nam već bili opljačkali.

Vraćali smo se kroz Hrvatsku Dubicu. Eto, muškarci će se ipak vratiti, stoka nadoknaditi, kukuruzi dokopati, samo da se mi vratimo našim kućama, tješile su žene jedna drugu.

Žedni, gladni, prašnjavi, pod vrelim suncem, kolona jadnika se otegla iza izlaska na pravi put pored Une. Ali, evo, umjesto da skrenemo desno za Bosnu, kolona ide pravo, u nepoznatom pravcu!

Pa, mi ne idemo našim kućama! Opet nas prevariše. Poče naglas plač i zapomaganje:

„Vode nas klati! Sve će nas pobiti.“

Zašto su nas vodili okolo u Jasenovac? Ako im je to bio krajnji cilj i namjera, bilo je mnogo lakše i brže da su nas natovarili u stočne vagone u Dubici, koja je samo dvije stanice od Jasenovca, umjesto što su nas vodili okolo.

Da li su zaista mislili i željeli da nas vrate kućama i da li je neko to spriječio na putu ili u samoj Dubici? Zašto bi nas gonili okolo ako im je bilo mnogo jednostavnije poslati nas direktno u logor?

Odgovor na ova pitanja ni danas ne znam. Zaista čudno. Možda je neko od izdajnika ovdje imao uticaja i naredio da ne idemo našim kućama?

U prolazu od nekih mještana tražimo vode. Tjeraju nas uz psovku, psuju nas kao Srbe, partizane… Od nekih dobijamo vodu.

Kolona jadnika ide sporo cestom. Julsko sunce peče, prži. Volovi polako vuku kola.

Dotjeraše nas u Ušticu. Samo žene i djeca. Ledina utabana, nigdje travke.

Kad uđošmo u Ušticu oduzeše nam volove, kola i zavežljaj najpotrebnijih stvari koje smo mogli ponijeti sa sobom.

Rijeka Sava mutna, nabujala. Maja Jela me opominje:

„Nemoj ti, sinko, da ideš do vode. Tamo su se neka djeca utušila!“

Iz daljine vidim da se neki dječaci kupaju. Jedna mlađa žena tu, pred nama, psuje ustašu. Usta joj zapjenušila, marama na glavi nakrenuta:

„Ti si moga brata ubio!“

On se samo smješka. Rekoše da je poludjela od svega što je vidjela. Nije ni čudo!

Pronese se vijest da nas gone prijeko, u Jasenovac, i da oduzimaju mušku djecu. Osjetih radoznalost, ali i strah: da li će i mene izabrati?!

Maja Jela nosi biljac, kanticu masti i mali zavežljaj. Evo nas na obali Save. Vidim na lijevoj strani željeznički most preko koga protutnja par vozova, što me je zadivilo. Dolje kompama (skelama) prevoze narod na jasenovačku stranu.

Čudim se kako konji i kola natovarena sijenom i narodom mogu stajati na vodi. Isto tako, bilo je i manjih čamaca koji su prelazili tamo – ovamo, a nešto niže bila je skela u kojoj su muškarci u seljačkim odijelima, crnim šeširima, u pratnji ustaša, prevoženi na drugu stranu u sjedećem položaju.

Mnogo kasnije sam saznao da su ovi nesrećnici prevoženi u Donju Gradinu gdje su ubijeni.

Sunce ugrijalo, kolona pomalo mili. Evo nas kod Save, talasi zapljuskuju obalu. Najzad nas tovare na skelu. Ulazimo, ljuljamo se. Evo nas na jasenovačkoj strani. U grupi se penjemo svježe utabanim puteljkom. Izbismo kod kuća. Vidim na drugoj strani, pored zida, dječačiće u seljačkim nošnjama. U pokretu mi priđe ustaški oficir, kucnu me po lijevom ramenu i reče:

„Ti, mali, ‘ajde tamo!“ Pokazujući rukom prema izdvojenim dječacima.

Prešao sam nevoljno nekoliko koraka u tom pravcu, kad me sustiže maja Jela, povuče na svoju stranu, pokri fertunom, zakloni prtljagom, dok ne prođosmo dalje. Obazrijeh se u strahu. Vidim, onaj ustaša čeka druge žrtve.

Mnogo kasnije sam saznao kakvoj se opasnosti i riziku maja Jela izložila ovom prilikom da bi me spasila od sigurne smrti. Na hiljade oduzete djece ubijeno je u logorima samo zato što su Srbi.

Dotjeraše nas do vagona – štalara, nabiše unutra. Bez vode smo, strašno je vruđe. Kupamo se u znoju na julskoj žegi.

Sestra od strica, Persa Blagojević, tek što je rodila malu Danicu. Mala plače. Majka nema čime da je umiri.

Prolaze ustaše sa bajonetima na puškama. Gledaju pored vagona. Persa kroz rešetke moli:

„Braćo, dajte nam vode!“

Odgovor dolazi udarcem kundaka u vagon i psovkama:

„Majku ti srpsku! Daću ja vama vode kad dođem unutra!“

Uplašene žene viču:

„Metni joj ruku na usta, Perso, utuši je. Sve će nas pobiti zbog nje!“ Malu Danicu nekako smiriše. Uskoro i zaspa.

Srećom, sjedimo bliže vratima. Vidim kako narod gone. Maja nas skinula gole. U jedno duva, a drugom maše maramom da nas rashladi. Kako je njoj i ostalima bilo u ovom paklu!

Zalupiše, zaključaše vrata. Voz pođe. Poče bivati hladnije.

Probudio sam se u selu Jakšiću, kod Slavonske Požege. Rekoše da je nekoliko starica umrlo u toku puta. Na stanici smo se osvježili vodom s bunara.

Ovdje smo bili raspoređeni da radimo.

Seja Zora je bila kod jedne žene koja je imala dvije kćerke, u kući naspram one u koju smo mi bili raspoređeni.

Mene je htio da uzme sebi Čeh Moravak. Obećavali su mi da će mi biti dobro, da je maja Jela tu, kod prvog komšije. Uzalud. Plakao sam, vrištao, ništa me nije moglo ubijediti da se rastanem od maje. Držao sam je za suknju objema rukama. Najzad smo ostali zajedno kod porodice Stanka Nijemčevića. Oni su imali dva sina starija od mene: Jovu i Dragu.

Maja je radila poljske poslove, a ja čuvao guske i svinje na utabanoj ledini blizu šumske pruge, gdje nije bilo trave. Spavali smo u štali. Rijetko smo primani u kuću gazde.

Hrane nije bilo dovoljno. Maja Jela bi krišom vadila krompire iz kotla u kojem se kuvalo za svinje, te nam donosila u štalu, krijući u fertunu. Situacija je bila još teža kad je seja prešla kod nas zbog bolesti.

Neko nas je optužio da smo iz partizanske porodice. Jednog dana, bila je nedjelja, naređeno nam je da idemo kod katoličke crkve u Jakšiću.

Otišli smo tamo, strašno uplašeni, i očekivali ono najgore.

Sjećam se niskog drveta koje je imalo bijele loptice, mekane plodove koje sam pipao rukama. Na raskršću, gdje se naš sokak odvaja, bio je krst i figura Isusa, razapetog na krstu. Gledao sam, čudeći se svaki put kad bih tuda prolazio. Toga kod nas nije bilo.

Sa još nekoliko porodica, žena i djecom, isčekivali smo najgore. Srećom, vraćeni smo kući. Izgleda da predsjednik sela nije dozvolio ono najgore. Tako smo bar čuli.

Stradanje Mileve Međed

Mileva Međed iz Vojskove, rodom od Ristića, iz sela Bjelajaca, imala je šest sestara i dva brata. Kad su kao mali ostali bez oca, morali su kao djeca ići u najam, raditi kod drugih da se prehrane. Udala se od petnaest godina.

Čim su počela ustaška zlodjela, njene prve komšije Luci, Hrvati, došli su sa noževima u kuću brata Vlade. Na njegove riječi:

„Pa nemojte, braćo! Mi smo prve komšije, živjeli smo lijepo!“, rekli su mu:

„E, Srbine, sada je došlo naše vrijeme. Ti ćeš dobiti svoje!“

Živa su ga derali pred familijom, odsjekli mu polni organ, uši i nos, iskopali oči i ostavili ga takvog. Vlado je molio svoje ukućane da ga ubiju, prekrate mu muke. Nisu mogli, ostao je da umre na mukama.

Drugi brat, Milan, kad je napadnuto njegovo selo Bjelajci, izbjegao je kod Mileve. Njen muž Mikan bio je ratni zarobljenik u Njemačkoj i o njemu nije imala nikakvih vijesti, dok se nije vratio kući, 1945. godine.

Sa svoje troje djece i porodicom brata Milana, otjerani su u logor u Cerovljanima. Milana su odmah izdvojili. Nije se vratio, kao ni hiljade drugih.

Kada se vratila iz logora, našla je samo kuću nezapaljenu, jer sijeno pod rogom, srećom, nije planulo. Hrane nije bilo. Sa komšinicom Devom Dimić i sestrom Jelom povela je djecu, Gospavu i Branka, sa sobom u Resanovce, da nađu bilo šta od hrane, kako su mnogi tada činili. Dušanka je ostala u kući bolesna, sa temperaturom.

Kada su došli tamo, sjeća se ćerka Gospava, iskopali su polusmrznuti krompir, pekli ga na vatri i jeli.

U povratku kući, na njih je naišla vojska, Nijemci i ustaše. Skupili su ih i rekli da će ih sve pobiti ako ih napadnu partizani. Počeli su oštriti noževe i bajonete pred njima. Majka Mileva je molila da prvo ubiju nju, da ne gleda klanje svoje djece.

„E, prvo ćemo njih klati, pa onda tebe!“ – odgovorili su zlikovci.

Počeli su svi naglas jaukati, vrištati. Odveli su ih u napuštenu štalu, gdje su kao taoci, pod stražom, proveli besanu noć.

Ujutro su ih istjerali napolje. Bilo je tu dosta naroda iz Podgradaca i Jablanice. Počeli su izdvajati veću mušku djecu. Sin Branko je bio u opasnosti. Bio je još dijete, ali se isticao visinom. Njega su uspjele sakriti između sebe, obukavši mu žensku bluzu.

Gospava se sjeća da su vojnici imali gvozdene kape (šljemove) i da su glavni jahali na konjima.

Ipak su se srećno vratili preko brda kućama. Maja je sumnjala da nas je izdala Pekića cura, djevojka iz Vlaškovaca, koja je bila kod nas sluškinja. Bila nam je neki dalji rod.

Prošli smo sretno u poređenju sa onim što se desilo nedaleko, u selu Slaboštini, gdje je 1450 žena i djece sa Kozare bačeno u bunare!

U blizini je bilo Hercegovaca, koji su dovedeni na imanja ubijenih Srba. Muškarci su nosili domaće tkane pantalone, sa dugačkim turom, što je meni izgledalo smiješno. Pronijela se vijest da su opasne ubice, te je vladao strah od njih.

Osjećali smo se potpuno utučeni, bespomoćni, odvojeni od rodne grude. Jedan prijatan stariji čovjek iz Nijemčevića, koji je nosio bijelo seljačko odijelo, prolazeći putem pored kuće, pitao me je čiji sam. Rekao sam ono što sam u logoru čuo od drugih:

„Bio ptičiji, a sad nisam ničiji!“

On se nasmijao i to prepričavao. Kasnije sam čuo da je završio u Jasenovcu.

Selo Jakšić je ušoreno. Ujutro ide gonič i goni krave i volove na ispašu. Sve je drugačije nego kod nas u Bosni.

Majka mi je kupila „kebu“ ili „škloju“, kako se kod nas zove mali preklopni nožić, crvene boje, od trgovca – nosalice. Dok sam se igrao u dvorištu, zaboravio sam ga i više ga nisam vidio. Tako mi je bilo žao, jer je to bilo sve što sam imao. Danima sam bio tužan zbog toga.

Došao je sveti Pantelija, slava Jugovića. Znam da su maji Jeli bile suze na licu kad je o tome pričala prije polaska na posao.

Kad su uveče došle kući sa posla, sastale su se i sjetile se svega, lijepih uspomena. Sve žene Jugovića su uzdisale, plakale govoreći:

„Eto, gdje smo mi sada, na našu slavu!“

One, nepismene, pratile su dane po postu od svetog Petra i tako znale u koji je dan naša slava i bez pisanog kalendara.

Očekivali smo da idemo kućama, da izađemo iz tuđine i ovog jada. Jedna žena je dobila dozvolu, pa je otišla u Bosansku Dubicu, gdje je čula da su ustaše još u selu Pucarima i da se ni slučajno ne vraćamo preko Dubice zbog Srba izdajnika. One koje krenu nazad, vraćaju ponovo u logore, iz kojih nema povratka.

Povratak iz logora

Kasno u jesen, došao je čovjek iz Bosanske Gradiške po svoju porodicu, sa propusnicom za njih sedmoro. Majka Jela ga je zamolila da i mi pođemo sa njima. Pristao je, ali na našu odgovornost.

Žena, koja je išla ranije da izvidi situaciju, opomenula nas je da se iz Jakšića ne vraćamo preko Dubice zbog izdajnika.

Putovali smo vozom do Velike Kapele i tu, u Kapeli, gdje smo puno čekali, sa uživanjem sam gledao kako pište parne lokomotive, idući tamo-amo pored našeg vagona. Padala je jesenja kiša, kapi su curile niz staklo dok smo čekali da voz pođe. Tada, a i kasnije, bio sam očaran, izgledom i snagom lokomotiva. Želio sam da budem mašinovođa, zamazan, i da se vozim onako visoko, u lokomotivi.

U Kapeli smo presjeli za Okučane. Putovali smo sćućureni u ćošku. Svaki put kad su dolazili uniformisani ljudi strahovali smo za život. Tako smo došli do Okučana i tu izašli.

Iz Okučana smo pošli pješice za Bosansku Gradišku. Trebalo je prepješačiti oko 12 kilometara. Pošli smo noseći ono malo sirotinje što nam je ostalo iz logora.

Srećom, naišao je kamion. Šofer nam se učinio dobar, pa smo ga zamolili da nas poveze. Pristao je rekavši da, kad dođemo do mosta na Savi, moramo leći na patos na nas ne vidi straža.

Prevozio je gvozdenu burad koja su zvonila kad bi naišao na rupe u putu. Vozili smo se stješnjeni između buradi. Prije mosta na Savi rekao je da legnemo na pod i tako smo sretno prošli kontrolu. Pređosmo, srećom, na bosansku stranu, u Bosansku Gradišku. Kako je bila noć, otišli smo u obližnju birtiju, gdje smo prenoćili.

Tu birtiju je držao Srbin, Milan Suvajac, sa ženom Mađaricom, Evom. Rekao nam je da su naša sela popaljena, da kod nas tamo nema ništa. Predložio je da seja Zora ostane kod njih neko vrijeme dok mi ne vidimo kako je kod nas, pa da je poslije odvedemo kući. Milan i Eva nisu imali djece.

Nekako su uspjeli da ubijede maju Jelu da će sestri ovdje biti lijepo i da bi zato trebalo da ostane. Tako je sestra ostala kod njih. Kasnije će se maja kajati zbog toga i mnogo suza proliti.

Kad smo došli kući i smjestili se, maja je pokušala da ode u Gradišku po seju, ali tamo se više nije moglo zbog ustaša. Više puta je majka pokušavala, idući dokle je mogla prema Gradiški, raspitivala se za nju i Suvajce. Još koliko brige, jada i prijekora je podnijela od susjeda, naročito od Duše, Laze Jugovića:

„Pa, kako si mogla da je ostaviš?! Kako ćeš to objasniti mužu Stevi kad se vrati?!“

Bila su to najbolnija pitanja za majku sve dok je, konačno, nije našla.

Sljedeće jutro smo doručkovali kod njih. Sjećam se šolje sa toplim mlijekom na kojoj je bila slika učenice kako čita knjigu, okružena guskama. Dali su mi komad kuruze. Gazdarica se izvinjavala što nije imala pšeničnog hljeba. Već sam se bio navikao na pšenični hljeb i teško sam žvakao kuruzu. Kasnije ću je i te kako rado jesti, ali više ni nje nije bilo!

Krenuli smo putem za Podgradce u društvu više žena i djece, noseći naše stvari. Naišli su Cigani sa kolima. Uz naplatu, povezli su stvari.

Jedna mlađa, noseća žena i ja smo zaostali. Išli smo sporo. Pošli smo bili u pogrešnom pravcu, ali smo se na vrijeme vratili na pravi put.

Bio je dogovor u grupi da se sljedećeg jutra nađemo na istom mjestu, pa da skupa idemo svojim kućama. Ostali su prenoćili u domu ili školi.

Kad smo polazili iz Jakšića, strina Sava, jedna plemenita, nesebična majka i baka, rekla nam je da, ako nam zatreba pomoć, odemo kod Simeuna Švrake u Lužanima.

Kad se Savi rodila unuka Danica, tepala joj zovući je: „Odi svojoj dragoj!“, pa je Danica, kad je progovorila, Savu počela nazivati Gaga, da bi je kasnije tako zvalo i čitavo selo.

Poslušali smo strinin savjet i sišli sa kanala do kuće Simeuna Švrake. Njihov sin je čuvao goveda tu, blizu kuće.

Kazali smo ko smo i oni su nas primili.

Bilo mi je hladno, osjećao sam groznicu. Na našu sreću, u toku noći sam dobio temperaturu, tako da ujutro nismo mogli ići sa grupom. Te noći nismo ni slutili da nam je moja bolest spasila živote!

Kako nas ujutro nije bilo na dogovorenom mjestu, ostale žene i djeca su krenuli bez nas svojim kućama. Na nesreću, naišli su na ustaše koji su se vraćali iz pljačke i ubijanja. Vratili su ih sve u logore, uključujući i onu malu trudnicu. Kući nikada nisu stigli.

Mnoge od njih je maja Jela poznavala. Bile su od Bijelića, Babića i Vilića iz sela Rakovice i Bijakovca. Kada je maja prolazila pored njihovih kuća, na putu za Pucare, htjela je da im se javi, da ih vidi, ali nije bilo nikoga. Kad se vratila nazad meni, u Lužane, reče mi:

„Sinko, one žene se nisu vratile svojim kućama!“

Tada nije znala šta se sa njima desilo.

Tek poslije rata saznala se njihova zla sudbina. Ostale su puste kuće, jer se ni muške glave nisu vratile iz logora.

Ostao sam ležeći u bunilu, u maloj sobi, dvije nedjelje pijući samo surutku, koja mi je pomogla.

Dok sam bio tu, domaćice su mi davale večeru iz zemljanog lonca, govoreći:

„Mali, evo za tebe bunjgura!“

Nisam znao šta je to dok nisam na dnu lonca vidio krupno samljeveno skuvano kukuruzno brašno, začinjeno sa malo kajmaka. U našem selu to se jelo zove šen i u djetinjstvu sam ga često jeo. To je obično bilo sve za večeru.

Kad sam se oporavio maja je otišla u Pucare da vidi kako je kod kuće. Vratila se rekavši da je snajica Stana sa Bogdanom došla kući, da su ustaše napustile selo i da su partizani ubili starca Vuju Jugovića optuživši ga da ih je odavao
ustašama.

Vujo se za vrijeme ofanzive krio oko kuće, u kukuruzima. Od čitave porodice ostao je sam, jer su svi ostali otjerani u logor. Jednoga dana je ponio brašna sestri od tetke u Kozaru i kod mosta na Ograđenici naišao na partizane. U razgovoru, stari Vujo je prigovorio:

„Šta vi ovo napraviste od naroda?! Gdje je moj unuk Milan?“

Lj.B. se razbjesnio, otkinuo dio ograde sa mosta i time smrskao glavu starcu, koji je ostao ležeći na putu. Njegove ostatke našao je Mikajlo Tepić iz Pucara i javio porodici kad se vratila iz Slavonije. Ostaci starog Vuje nisu nikad sahranjeni.

Ubica se izgovorio da je stari Vujo odavao partizane ustašama. Kasnije je o tome svima pričao. Kao da nije bilo dovoljno što su ustaše bez ikakvog suda ili odgovornosti činili zločine nad nedužnim narodom i sve uništavali, nego su i oni rijetki preživjeli, eto, stradali od partizana.

Kad sam ojačao, premjestili su nas kod jednog samca, čovjeka nižeg rasta. U njegovu sobu ulazilo se kroz prostoriju gdje su bile krave. Smrdilo je sve po kravljem đubru.

Mislim da maja te noći ni oka nije sklopila, jer je on imao nečasne namjere. Ujutro smo napustili ovo neprijatno mjesto i otišli kod žene koja je držala mljekaru za muslimane iz Bosanske Gradiške.

Na putu kući, bili smo na posnoj slavi svetog Nikole kod rođakinje u Jablanici. Jeli smo pogaču, pasulj, krompir i povrh svega med kao poslasticu. Sjećam se da je zimsko sunce bilo nisko kad smo krenuli prema našoj kući. Kad smo došli na Sjeverovačku stranu – a još daleko od naših kuća – zimsko sunce je bilo na zalasku.

Pade zimska noć bez mjesečine. U selu smo Rakovici, kod Popovića gaja, gdje su ustaše toga ljeta pobile grupu ljudi. Plašio sam se tog mjesta, sve je bilo pusto i gluvo. Nigdje nikoga. Samo poneka podivljala domaća životinja napravi lom tražeći spas u bjekstvu, plašeći se nas a i mi nje.

Maja me hrabri:

„Još malo, sinko, pa ćemo biti kod naših kuća. Evo nas u Došlićima, pa ćemo nizbrdo, preko riječice Kablovske, u naš Tuk, kroz šumu i voćar.“

Srce mi lupa! Kakva samo radost!

Konačno smo pod prozorom naše drage kuće, poslije toliko progona i lutanja od nemila do nedraga.

Po dogovoru, maja kucnu u prozor tri puta da ne bi uplašila ukućane. Ulazimo radosni na vrata naše kuće.

U sobi je naložena vatra, toplo je. Do prozora, prema putu, je ormar, da se ne viti ono malo svjetla od peći. Još je bilo opasno.

Mali Bogdan leži bolestan na krevetu. Snaja Stana reče nam da je, kad se vratila, našla na sred sobe ucrvan kostur vola.

Avlija zarasla u veliku travu. Stoku, koju smo ostavili, opljačkana. Hrane nema.

Te zime smo morali sakupljati ono što se moglo naći po njivama, da bi se nekako prehranili i preživjeli.

Kući smo došli, krajem 1942, u onih „pet dana“, kako su ih zvale naše majke, kad se mrsi između posta sv. Nikole i početka božićnjeg posta. Našu radost zbog povratka kući prekratila je smrt malog Bogdana koji je ležao u vatri, boreći se svojim nejakim tijelom, iscrpljen svim nedaćama logora i patnji koje su nas pratile.

Nekoliko dana po našem povratku, umrije naš Bogdan na rukama majke i bake. Kakva opet nesreća i tuga! Pa, zar nije dovoljno što smo ostali bez odraslih muškaraca i snage, što o njima ništa ne znamo? Zašto i ova nesreća?

Da ne bih slušao jauk i plač, mene su odveli u kuću Stanke i Laze Jugovića. Stanka mi je otkrila svijet srpskih narodnih priča i pjesama. Saznadoh za Kraljevića Marka, krilatog Šarca, Musu Kesedžiju, zidanje Skadra na Bojani, Miloša Obilića, devet Jugovića…

Stanka je znala mnoge narodne priče o srpskim junacima, zagonetke, znala je srpsku narodnu poeziju, poeziju koja se prenosila sa koljena na koljeno i tako održala duh u narodu kroz stotine godina robovanja. Uz to, imala je pripovjedačkog dara.

Pričala mi je, sjedeći ispred peći i pušeći, povremeno dodajući drva u vatru, a ja sam je slušao otvorenih usta, tražeći da mi ponovi priče, da priča još, dok ne bih zaspao. U svojoj mašti sam vidio sve ove likove. Izgledali su mi veličanstveni, sjajni. Stanka mi je, pričajući, davala nadu i ohrabrenje da postoji nešto naše što je jače od ovog zla u kome se nalazimo.

Stanka se zavjetovala da će postiti čitavu godinu dana zbog sina Milana koji se nalazio u logoru. Vjerovala je da će se Milan vratiti ako ona izdrži post. Brojala je dane i nedjelje po postovima i svecima i imala svoj, nepisani kalendar. Znala je tačno kad je koji dan i tu nije mogla omanuti.

I prije rata, kad su prilike bile kudikamo bolje, postovi su mnoge dovodili u iskušenje. Jer, tokom posta ne smiju se jesti mesni i mliječni proizvodi, a ni jaja, i šta onda čovjeku preostaje: riba, ulje, žitarice, voće i povrće, a toga nikada nije bilo u izobilju.

Kad sam dolazio kod nje da mi priča priču, sjećam se da sam je zaticao pored peći kako jede pečen krompir i crveni luk sa kukuruzom. To je, uz manje izuzetke, bio njen jedini jelovnik.

Izdržala je tako čitavu godinu, a ja se i danas pitam kako. Kakva je to bila gvozdena volja i upornost?!

I zaista, Milan se vratio. Bilo je to u junu 1945. Čudo Božije ili je u pitanju nešto drugo, tek majčinska ljubav je bila jača od svega.

Na sam dan sahrane, ustaše – pljačkaši su bili u susjednom selu Bijakovcu i kod komšija Došlića, u selu Rakovici. Prvo smo otuda čuli kokodakanje kokošiju, a ubrzo zatim spazili smo i ustaše, kako se kreću oko kuća. Pobjegli smo u Jekiće, strahujući da ne dođu i kod njih. Samo je Petar Jošanović, jedan od trojice preostalih muškaraca u čitavom selu, ostao pored mrtvačkog sanduka.

I Došlići su se jedva uspjeli spasiti, pobjegavši u obližnji šumarak. Kad su ušle u štalu, ustaše su pucale u ovce i svinje. Pobijenu stoku potovarili su u kola i odvezli sa sobom u Orahovu.

Sreća je da nisu išli dalje i da su se brzo vratili odakle su i došli, tako da smo mogli da sahranimo malog Bogdana. Dugo sam osjećao veliku žalost i prazninu za njim. Često sam odlazio na groblje, stajao pred malim hrastovim krstom oživljavajući u sjećanju njegov lik i pitajući se zašto se to moralo baš njemu desiti.

Kod Muslimana koji je živio blizu Dubice neko je prepoznao našu kravu Perovu. Kad su mu rekli čija je krava, vele da je odgovorio:

„Br’te, ovo mi je vojska dala.“

Tražio je za nju torbe i torbe žita, tako da smo morali platiti ono što je naše.

Majka je nekoliko puta pokušavala da ode u Gradišku po seju, ali tamo se žive glave nije moglo. Vraćala se s puta gorka i neutješna. Nikako sebi nije mogla da oprosti što je olako pristala da ostavi dijete u tuđoj kući, daleko od rodnog praga, bez majčinske zaštite i ljubavi. Šta će joj na to reći muž kad se vrati?

Od briga za djetetom ni san je više nije htio. Čak je i propušila. Učinila je to po nagovoru nekih starijih žena, koje su je uvjeravale da će je duvan smiriti. Pušila je „ćuću“ (vrsta domaćeg duvana, koji se nekad krišom uzgajao kod nas).

Čuli smo da je naš Ratko, razočaran onim što se s nama desilo tokom ofanzive, sa braćom Bjelovucima iz Jablanice prešao u četnike. Toj njegovoj odluci u priličnoj mjeri kumovalo je i posve bezrazložno ubistvo Vuje Jugovića, starca od 82 godine.

Plašili smo se posljedica zbog Ratkovog prelaska na „neprijateljsku“ stranu, s obzirom da u blizini nije bilo četnika koji bi nas zaštitili.

Opljačkano do temelja, ono malo naroda što se vratilo svojim kućama jedva je nekako preživljavalo. Žene su radile muške poslove, a djeca poslove odraslih. Nije ništa neobično bilo vidjeti trinaestogodišnjaka da kosi ili ženu kako drži ručice pluga.

U proljeće 1943. godine kukuruz se sijao tako što su žene i djevojke, a bogme i nešto odraslija djeca, motikama i trnokopima, umjesto pluga, prekopavale ledinu, a kao brnača služila nam je grana od crnog trna ili glogića. Srećom, i ovako posijan, kukuruz je dobro rodio i nismo gladovali.

Crkva i škola zatvorene. Niti se ko rađa, niti ženi i udaje, pa nema ni krštenja, ni svadbi. Samo bježanija i neprestani strah od iznenadnih ustaških upada, bilo od Dubice, bilo od Orahove.

Od muških koje su već prvih dana našeg potucanja po ustaškim logorima odvojili od nas i odveli neznano kud, nema nikakvih vijesti. Jedan čovjek, koji je pobjegao iz Jasenovca i prenoćio kod nas, na mnogobrojna pitanja i zapitkivanja da li je vidio nekoga od naših, nije mogao ništa određeno da kaže, ali je zato podrobno pričao o užasima koji se u tom ljudskom paklu dešavaju.

Ipak, u nama je tinjala nada da će se bar neko od naših živ kući vratiti.

Poslije Bogdanove smrti u kući nas je ostalo troje od osmero, koliko nas je samo nekoliko mjeseci ranije bilo. Ali sada je kuća bila puna izbjeglica. Živjeli smo kao jedna familija i dijelili bratski ono što smo imali. Kuvalo se za sve i jelo iz jedne drvene zdjele i iste kašike, koja se dodavala iz ruke u ruku i išla od usta do usta oko sinije. Stolica nismo imali nego bismo sjedili na zemlji, poredani jedno pored drugog ukrug oko sinije.

Nešto bi se za hranu i našlo, mada je bila oskudna, ali najteže smo podnosili to što nije bilo soli. A soli nismo imali sve do kraja rata. Da bi nas nekako zavarala, Jovanka Vlajnić, iz Draksenića, pribjegavala je uvijek jednom te istom triku: izvadila bi odnekle maramicu u kojoj je držala nešto soli, stavljala je između tri prsta i potom rukom prelazila preko drvene zdjele, kobajagi kao da soli. Pri tom bi ispustila nešto soli, tek toliko da imamo iluziju kako je jelo posoljeno. I moram reći da je taj trik palio. Potom bi onu maramicu ponovo zavezala i gurnula sebi u njedra, da se nešto nađe i za idući put.

Nestašicu soli uveliko je osjećala i stoka. Kad bi krave, pasući, naišle na mjesto gdje smo mi, djeca, mokrila, one bi ne samo do korijena „popasle“ travu, već bi i zemlju lizale. Često smo ih, služeći se prevarom, vraćali kad bi pošle u štetu. Tim oprobanim trikom naročito se služila Zora Simeunova. Zovnula bi kravu po imenu i zadigla malo suknjicu kao da će mokriti. Krava bi kao blesava potrčala prema nama. Pokatkad bi nastala prava utrka među njima. One jače bi otjerale slabije. A onda, kad bi uočile prevaru, razočarano bi zurile u nas, a potom nastavile da pasu, pomirene da ni taj dan neće soli ni liznuti.

Tragao samo za bilo kakvom igračkom ili nečim što bi mi u toj opštoj oskudici moglo poslužiti kao igračka. Pretraživao sam dvorište, kuću, staje, penjao se na tavan. Ali uzalud, malo bi šta našao što je ličilo na igračku. Kad smo se klizali na Kojanovića brdu pokušao sam da kao sanke, kojih nisam imao, upotrijebim napravu pomoću koje smo savijali vile. Ali to mi nije pošlo za rukom, jer je naprava bila kratka, a uz to nezašiljena, tako da nije mogla da klizi niza stranu. A nikoga u komšiluku nije bilo da popravi stare ili napravi nove sanke.

Proklinjao sam rat koji me je lišio očeve ljubavi i pomoći. Sa šest godina, ostao sam u kući u kojoj nije bilo drugih muških glava i nisam imao od koga da naučim sve ono što je bilo potrebno dječacima moga uzrasta.

Po kući sam tražio bilo kakvu knjigu sa slikama ili crtežima srpskih junaka, onakvih kakvim sam ih zamišljao u svojoj mašti ili stvarao u predodžbi na osnovu priča o njima. Ali i tu sam ostao praznih ruku, jer nisam našao ništa doli jedne male knjižice u mlječaru. Ni u njoj nije bilo slika. Knjiga me, i takva kakva je bila, privlačila nekom svojom magičnom moći, pa sam satima zurio u nju, listao je, zagledao slova, koja nisam znao. Neka su mi izgledala posve čudna, druga su mi se činila smiješna. Srećom, maja Jela je nešto naučila od svog oca Damjana Šljivara, iz sela Bijakovca. On je prije rata podučavao ćirilici djecu i omladinu. Dolazili su mu mladići da nešto nauče od njega čak i onda kad je, već skrhan od sušice, pao u postelju.

U to vrijeme po selima Potkozarja bilo je malo pismenih ljudi i tek u godinama pred sam rat počele su da niču škole i da djeca masovnije odlaze u njih.

Ja bih maji pokazao slovo koje sam htio naučiti, a ona bi mi rekla „f“, kao fenjer, „dž“, kao džak, „š“, kao šaka itd. Tako sam prvo naučio ona teža slova, a zatim polako i druga.

Zahvaljujući tim, majinim „lekcijama“, ja sam znao cijelu azbuku i prije nego što sam u septembru 1945. godine pošao u osnovnu školu u Vojskovi. Među đacima koji su se našli kod učitelja Hasana Sarača, iz Dubice, ja sam bio najpismeniji.

Slike iz djetinjstva

Zima je. Maja Jela naložila vatru u gornjoj sobi, gdje smo živjeli preko zime. Pucketa peć. Miris ljevače dopire do nozdrva. Patos opran, soba čista.

Sjedim za stolom okrenut peći, prelistavam knjižicu, doziam maju da mi pokaže novo slovo i nastojim da ga zapamtim.

Bili su to rijetki prijatni trenuci kada mi je maja pričala o našoj rodbini, svome djetinjstvu, mukama kroz koje je prošla kada je počela da radi, kopa, poslije smrti oca Damjana. Imala je svega devet godina, a već je kao starija pomagala da se prehrani sirotinja koja je živjela na malo slabe zemlje.

Često je pominjala svoga strica Radu, koji im je pomagao u teškim poljskim radovima. Bio je zaštitnik porodice rano ostale bez oca. Neka mu je slava i hvala za sva pokoljenja!

Maja je morala nositi žito u mlinove na rijeci Bukovici, što je bilo prilično daleko od kuće. Jednom prilikom je bila napadnuta i zamalo što nije napastvovana.

Mi, dječaci tražili smo načina da se igramo, da nađemo sebi razonode. U gaju bismo od ogranka napravili gegaljku (ljuljašku) čiji krak bismo zakačili za granu na drvetu. Na dnu bismo zavezali komad drveta poprijeko na kojem bismo sjedili ili stajali, ljuljajući se. Škripala je ova grubo napravljena ljuljaška dok ne bi gore, na ogranku, skinula koru i tako malo stišala škripu. Taj dio ljuljaške smo mazali kolomašću.

Bilo kako bilo, ovo nam je pričinjavalo veliko zadovoljstvo dok smo čuvali goveda kod našeg, Jugovića gaja. Tu smo nalazili šumskih jagoda, malina, divljih jabuka, krušaka, trnjina, šipaka i drugog šumskog voća. Nas troje: Zora Simeunova, Marica Blagojević i ja, čuvari goveda, često smo se igrali „škole“, bacali kamenčiće, „bikali“ se ili „kozali“, tražeći načina da se razonodimo. Bio samo pocijepan, nosio sam zakrpu na zakrpi.

„Borili“ smo se i „ratovali“ na naš način, podijeljeni u dvije grupe, obično po nekoj rodbinskoj lozi.

Moja grupa je bila manja. Pored mene, u njoj je bio prika Dujo (Dušan) Šijan, Nikola Mataruga iz Gunjevaca, a u suprotnoj Boško Simeunov, Duka (Dušan) Dimić, Mićo i Mirko Jekić, Boško Mataruga, Miloje i Boro Kesić iz Božića, koji su bili za glavu veći od svih nas. Jedni na druge bismo bacali busenje zemlje, a ponekad komade pruća, „piruzove“, što je bilo opasnije zbog mogućih povreda očiju.

Od brata bismo pravili kugle koje su, kad se osuše, bile dosta tvrde, pa smo ih bacali kao bombe, jurišajući jedni na druge.

Sjećam se jedne prilike kad su se partizani borili na božićkom groblju. Bio je rani proljetni dan, tako da se vidjelo od Mišića kuća, na vrhu voćara strica Rade, kako vojnici promiču između drveća i spomenika koji su koristili kao zaklone. Čula se pucnjava. Narod se iskupio da prati ishod ove borbe i, ako zatreba, da se bježi. Srećom, ovaj put su ustaše zadržani. Tada je poginuo borac Jefto i sahranjen je tu, u božićkom groblju.

Kako su se oni tamo borili, tako smo i mi jurišali jedni na druge. Moja grupa, kao munja, obično je izvlačila deblji kraj.

U našem selu, Pucarima, poslije ofanzive ostala je ustaško-domobranska vojska. Iskopali su šančeve u cik-cak, sa mitraljezima postavljenim na groblju, na jednom hrastu i na zvoniku crkve, uperenim prema Kozari u pravcu iz kojeg su očekivali napad. Crkvu su koristili kao konjušnicu. Ogradili su se bodljikavom žicom.

Selo je, kao i druga u okolini, bilo pusto, pa ne znam čega su se to oni plašili. Narod se polako vraćao kućama, i to samo žene i djeca. Skoro sve odraslo muško, nažalost, nikad se nije vratilo iz ustaških logora.

Ono malo partizana koji su ostali, bili su na Kozari, daleko od dubičkih sela. Sela preko puta Jasenovca su potpuno opustila, tako da smo uvijek strahovali od noža.

Kad su se preživjeli vratili u opustošena sela, malo šta se našlo od ljetine.Zima koja je dolazila nagnala je naše majke i sestre d idu po usjevima da prikupe nešto žita – ako se išta moglo još naći – za hranu i sjeme. Sva stoka je opljačkana, nikakve pomoći nije bilo, niti se mogla očekivati od „države“ koja nas je osudila na smrt.

Ni sam ne znam kako smo preživjeli sve ove nedaće.

Morale su naše majke i sestre, jadnice, ići u sela prema Bosanskoj Gradiški, naročito u Jablanicu. Tu su nalazile nešto kukuruza, pasulja, krompira. Na svojim leđima su, sa te daljine, donosile kućama hranu kako bismo preživjeli.

Jednom, kada je maja Jela ležala bolesna a ja nisam imao šta jesti, pokušao sam da pomuzem kravu. Perova se ritnula i udarila me nogom i đubravim repom. Bilo je to u ljeto, 1943. godine.

Srećom, zima 1942-43 nije bila jaka. Bila je bez mnogo snijega, tako da nam je bilo malo lakše. Ljeto te godine, zelenilo i toplo sunce olakšalo je muku naroda.

U našem selu bilo je mnogo izbjeglica iz sela oko Dubice. Pavkovići, Vlajnići, Lukači i drugi iz Draksenića, Donje Gradine zatim Mataruge iz Gunjevaca proveli su kod nas čitavo vrijeme rata.

Partizani su dolazili, kratko se zadržavali i odlazili dalje, ostavljajući nas bez zaštite. Nesrećni narod je zbog gubitka muškog stanovništva bio prepušten na milost i nemilost neprijateljima svih vrsta i boja. Mogli su nas ubijati i pljačkati u bilo koje vrijeme, što su i činili.

Preležasmo tifus, uši nikako da se istrijebe. Maja me je naučila da joj ubijam uši i gnjide po kosi. Sam ih čistim i u šavovima veša.

U zimu 1944. godine, na Mali Božić, naiđoše Čerkezi. I oni se iživljavaju na svoj način nad jadnim, nezaštićenim ženama i djecom. Tada su zapalili školu u Pucarima.

Ovaj put smo se sa prijateljima Šijanima i ostalim iz sela sklonili u Prosaru. Snijeg je, Kozara nam je daleko, a rekoše da su Čerkezi već blizu, dolaze od Gradiške.

Sklanjamo se u jednu kuću, duboko u šumi. Kuća je puna svijeta. Uplašeni da nas ne nađu ovjde, izlazimo na snijeg, u šumu. Maja stavila grane da legnem na njih, a pokrila me biljcem. Vidim kako padaju krupne pahulje snijega. Sna nema. Neke hrabrije, mlađe žene odlaze do puta da vide da li idu ovi novi zlikovci koji su na konjima, brzi i vrlo vješti da ubijaju i muče. Dolaze iz daleke zemlje kao sluge okupatora. Kasnije smo čuli da su počinili velike zločine po selima gradiškog sreza, nemilosrdno ubijajući nezaštićene žene i djecu.

Jedna od najvećih paljevina desila se 19. februara, 1945. kada je sloboda već bila tu, na dohvatu ruke. Upale su ustaše iz Orahove i Dubice, koljući i paleći sve pred sobom.

Toga dana ustaše su  u velikom broju popalile sela Gunjevce, Sreflije, Božiće, Klekovce i Pucare. U Gunjevcima su poklali 73, žena i djece, koji su se vratili i selo povjerovavši u lažni mir i vijesti koje su dolazile sva velikih frontova, nadajući se skorašnjnoj slobodi.

Sjećam se dvojice mladića koji su bili u kući Simeunovog bratića. Oni su već u jesen 1944. popisivali ratnu odštetu. Jedan od njih je bez lijeve ruke do lakta. Mislim da su se zvali Goge. I njih dvojicu su zaklali. Snaja Stana im je išla na sahranu. Pričala nam je da su leševi bili zamrznuti, da su imali problema da ih odvoje od smrznute zemlje.

Kod nas, u Pucarima, zaklali su starca i staricu Banjac koji su, bolesni, ostali u kući. Njihova kćerka, Persa Banjac živjela je u Detroitu. Spomenik im je podigla prilikom svoje posjete, 1950. godine.

Ubili su i staricu Šijan, baku snajice Stane, koja je, takođe, bolesna i stara ležala u krevetu. Tada su ubili i Miloša Dimića iz Gornjana.

Mene je maja Jela, po običaju i dogovoru, nalazila u Vojskovi, kuda bi me svaki put poslala, spremivši mi u torbu malo mesa i slanine sa kukuruzom. Ovoga puta sam otišao dalje, pa me našla u sredini sela, kod kuće porodice Čađa.

Odande smo gledali kako pale naše selo. Prema dimu koji se dizao, znali smo koju kuću ili zgradu pale.

Kako je bio čist, sunčan zimski dan, sve se vidjelo kao na dlanu. Oko crkve su se motale crne grupe ustaša. Neko reče da će crkva biti minirana, što se nedugo zatim zaista i desilo. Od crkve je, poslije velike eksplozije, ostala hrpa ruševina nad kojim se vio gusti, žućkasti dim. Gorjele su i kuće i staje naših susjeda Mišića, Jekića i Kojanovića. Mi smo očekivali ono najgore, jer su kuće Jugovića na kraju sela. Srećom, začula se puščana paljba, poslije koje smo vidjeli nekoliko ustaša kako žurno idu uz naš šljivik prema crkvi.

Imali smo veliku sreću da je partizan Milan Dodik, kao vođa male grupe boraca, sa Banjčevog brda u Vojskovi, iznad naših kuća, naredio paljbu iz pušaka.

Kad smo se uveče vratili, još se vatra žarila od spaljenih kuća. Kod Mišića su našli spaljenu suprasnu krmaču, koja je izgorjela u podrumu kuće. Imali smo još jednu sreću u nesreći. Ustaše su pokušale zapaliti kuću i zgradu bratića Simeuna Jugovića. Pod rogom zapaljena slama i sijeno su nagorjeli, ali vatra, srećom, nije uhvatila maha. Inače, sve bi izgorjelo, a kako je i njihova zgrada bila odmah pored naše, ni mi se ne bismo imali gdje vratiti.

Zlikovci su, čak, uspjeli opljačkati med iz košnice. U proljeće smo Zora Simeunova i ja pronašli roj pčela na ljeski, u međi, na Velikom Brdu, kuda smo gonili goveda na pašu. Kako smo ga skupa našli, tako smo ga smatrali zajedničkim. Naši roditelji uspjeli su roj utjerati u košnicu, a zatim odnijeli Zorinoj kući. Česmo smo gledali kako naše vrijedne pčele rade, nadajući se medu, poslastici koju nam, eto, zlikovci opljačkaše!

Drugi dan smo otišli kod crkve i vidjeli gomilu ruševina, podumijente, rogove i grede, polupan crijep i pločice. Sve što se moglo upotrijebiti bilo je razvučeno i upotrebljvano za gradnju kuća. Sjećam se da su kod D.G. na ulazu, u trijemu, kad je napravio novu kuću, bile crno-bijele pločice skinute sa patosa crkve.

Meci i paljba uplašili su ustaše i gledali smo kako žurno odlaze uz naš voćar prema crkvi. Kako smo bili sretni da su ovi branioci sačuvali naše kuće!

Poslije sveg zla, ipak smo imali krov nad glavom pod koji smo sada primili još više izbjeglica. Sve drugo u selu je izgorjelo, a ništa bolje nije bilo ni u okolnim selima. Pored izbjeglica, koje su bile kod nas za čitavo vrijeme rata, sada je došla i tetka Petra Gligić sa četvoro djece. Ostali su kod nas dok im nisu, mnogo kasnije, napravili krov nad glavom.

Savi Mandić je ostao čitav samo poveći svinjac. Proširila mu je vrata, očistila ga i tu se uvlačila sa svoje dvije ćerke, Nevenkom i Milenom, dok joj nisu napravili kuću, mnogo kasnije. Kad god sam išao u mlin Lepirovac, svraćao sam kod njih. Sava je sa mnom pričala kao sa odraslim i s toplinom se odnosila prema meni, pa sam se uvijek osjećao dobrodošlim.

S obzirom da je još uvijek bila zima, ne znam kako je jadni narod preživio poslije paljevine svega, uz gotovo nikakve zalihe hrane, bez namještaja i
odjeće. Gdje su proveli zimske dane i noće, gdje su našli hrane?

Ovaj događaj potvrđuje da je bilo moguće sačuvati više ljudskih života i da bi manje sela nestalo u plamenu da je bilo više boraca koji bi držali stražu i na vrijeme javljali ljudima da bježe. Ili, bar da pripucaju na neprijatelje i tako ih otjeraju.

To mi je potvrdio i Milan Dodik, rekavši da je neprijatelj uvek išao samo putevima, izbjegavajući njive i plašeći se da dublje zalazi u sela.

***

Milan Dodik, glavni učesnik ovih događaja, danas živi u Beogradu. Posjetio sam ga dva puta, 1994. i 1997, jer sam želio da mu se zahvalimo lično. Evo kako on govori o tom događaju:

-Bili smo na prelu, u kući Trubarskoj, ja i Mićo Slijepčević. Bio sam bez oružja, koje je ostalo u kući Milice Jugović. Bile su tu Nada, Desa, Mika i druge sa majkama. Pred zoru pucnjem se oglasiše ustaše koje su dolazile iz Orahove. Izletili smo napolje. Svi su bježali u Donje Pucare. Ja sam usput otvarao svinjce, štale, kokošinjce, puštajući stoku da ide van i govoreći narodu da bježi. Došao sam na brdo Mujiku, kad mi je Milica donijela pušku. Nju sam vratio nazad, rekavši joj da izbacuje sve iz kuća Jugovića: perine, strože, jastuke, sve što je lako zapaljivo.

Ustaše su prišle bliže. Opalio sam jedan metak, a više njih je pucalo na mene. Povlačio sam se prema Jugovićima, prošao Gaj i Rakovicu. Popeo sam se do Banjčevih kuća. Tu je bio Dragan Banjac sa destinom.

Vidim, idu ustaše niz voćar, Jugovića kućama. Naredim Draganu da izvršimo brzu paljbu pošto smo se spustili niže. Ustaše su pobjegle, tako da smo spasili Jugovića kuće. Pljačkali su sve iz preostalih, nezapaljenih kuća, čak i čivije za vješanje odijela. Kad sam poslije išao uz Gornjane, vidio sam čak i tragove djece koje su poveli u pljačku.

Onda su mi se pridružile Lepa Dimić i Bosa iz Gunjevaca, pa smo naišli na kuću Mirka i Dušana Lazića. Ja i Lepa smo je ugasili. I sada, kad god dođem tamo, Mirko mi kaže:

„Ovo je tvoja kuća, ti si je spasio!“

U Gornjanima smo našli starog Miloša Dimića i stariju Šijanovu, ubijene. Njoj je metak prepolovio glavu, mozak se rasuo po zidu.

U Gunjevcima smo našli petnaestoro zaklanih u jednoj kući. Miloju Misirači su ostale samo noge i lobanja nezapaljeni. On je djed pukovnika Misirače. Danici Gogi su pobili sve, majku i djecu. Sve smo sahranili.

***

Muškarci koji su se pridružili partizanima i otišli da šire komunistički ideologiju po istočnoj Bosni ili Srbiji, nisu bili nikakva zaštita  svojoj kući, svojoj porodici. Čak su na kraju učestvovali u oslobađanju Beograda (ili okupaciji, kako za koga) zajedno sa moćnom Crvenom armijom, kojoj pomoć Pete kozarske zaista nije bila potrebna. Bilo bi daleko korisnije da su ostali na svom terenu i čuvali svoj narod od istrebljenja. Ovako, bili smo bez ikakve zaštite, u stalnom strahu u bježaniji.

Prve izbjeglice su, obično bosonoge, prolazile pored naše štale. Majka Jela bi mi natovarila torbicu sa malo hrane i poslala me u Vojskovu. Na putu sam morao prijeći rijeku Rakovicu, preko brvna, bez ikakve ograde, bojeći se da ne padnem u hladnu vodu.

Penjem se uz Banjčevu stranu, često gledajući dim koji se dizao od zapaljenih sela, zadihan, preplašen, misleći samo da li će maja na vrijeme pobjeći. Mnogo, mnogo puta sam bješao istim pravcem.

Prva kuća je Perse Banjčeve, koja bi, čim bih naišao, pitala:

„Jugoviću, šta imaš u torbi?“

Odgovarao sam:

„Kruva i slanine!“

Poslije rata, ovo je postao uobičajeni pozdrav sa njom kad sam prolazio pored njihove kuće idući u školu, koja je bila u kući Jovana Zlojutra.

Maja Jela bi za to vrijeme puštala kravu Perovu iz štale, vodila je sa sobom idući za mnom u Vojskovu. Prije toga bi izbacivala pokretne stvari iz kuće (petrolejsku lampu, stolice, strože, pokrivače, robu i drugo), noseći ih u živicu da, ako kuća izgori, ostane bar nešto. Gledajući kako prolazi narod pored nas, raspitivala se dokle su stigle ustaše.

Po povratku bi sve opet unosila u kuću. Koliko se to puta ponavljalo! Ja bih se tako obradovao kada bi me našla u Vojskovi, to mi je bilo sve što sam imao!

Mihailo Tepić, koji je preživio ofanzivu, bio je od velike pomoći nama u selu. On bi na vrijeme javljao kada bi nailazile ustaše lupanjem u klepalo na brdu Stražica ili vičući na sav glas:

„Bježite, narode, idu ustaše!“

Upućivao nam je i druga važnija obavještenja. Čuo sam da je poslije rata traži penziju kao borac, ali mu je nisu dalu. Kakva sramota! Neki su je dobili, iako su kao mladići proveli rat u Slavoniji!

Njemu svaka čast! Hvala za ono što nam je činio pod teškim uslovima. Bio nam je i neka vrsta doktora u selu: vadio je zube starim klještima, osposobljavao prelome nogu, ruku, kod uganuća ili iščašenja vraćao zglobove na pravo mjesto, pravio udlage za prelome, štake za invalide. Sve to je naučio kao vojnik. Bio je visok, tanak.

Kada se sjetim koliko puta smo bježali, razmišljam i o krajevima gdje su četnici imali inicijativu i čuvali svoj narod od svih svojih neprijatelja. Kako je bilo moguće da su četnici Dinarske divizije uspjevali da zadrže ustaše dalje od svoje teritorije za sve četiri godine rata?!

Predio Kninske krajine, koji se nalazi na pruzi Zagreb-Split i mnogo zapadnije od Kozare, pod mudrim vođstvom vojvode Momčila Đujića je sačuvao srpsko stanovništvo. Ista je situacija sa predjelima oko Banja Luke, Manjače, Bosanskog Grahova i drugim mjestima gdje su četnici bili u većini

Pitam se ko je bolje prošao:  takozvana herojska Kozara, a zapravo velika grobnica srpskog naroda, i to bez ikakve potrebe, ili krajevi gdje su vladali četntici-zaštitnici?

Ostavljam vas da sami presudite, uzimajući u obzir događaje poslije 1945, ali i rat 1991. godine, kao i sve druge sada već bolje poznate činjenice o stradanju i propasti Srba, naročito s područja Kozare, zatim sve tegobe koje smo preživjeli, gubitak skoro cjelokupnog muškog odraslog stanovništva i toliko djece, novih pokoljenja sa čijom smrću su ugasla tolika ognjišta.

Kada se ovome pridoda kumunistička politika poslije rata, plod tuđe, uvezene ideologije; raseljavanje po ostalim krajevima ono malo preživjelih, a poslije otkupi svih vrsta; pa seljačke radne zdruge, koje su još više doprinjele odlasku radnog stanovništva u fabrike da postanu proleteri, bez imovine, onda nije ni čudo što su ovi zaista lijepi, pitomi krajevi i poslije pedeset godina od rata još uvijek skoro pusti. Sada više neko ikada.

Veliki broj ljudi nalazio je spasa prvo u bjekstvu, a poslije u odlasku na rad u inostranstvo. Mlad svijet još uvijek odlazi u velikom broju u inostranstvo, dok povratnika gotovo i da nema.

Malo je mladog svijeta koji bi spriječio da ovi krajevi potpuno zarastu, opuste, što im zaista prijeti, naročite poslije Dejtonskog mira i antisrpske politike koja se ogleda u mnoštvu odluka donesenih na štetu Srba. Zarasle su šume njive iskrčene mukom naših predaka, pradjedova, djedova i očeva. Puteve i međe progutale šume. Ne čuje se pjesma djevojaka i momaka koja se nekada orila po njivama prilikom poljskih radova, prela, zborova, svadbi…

Došlo je proljeće 1945. Ležim bolestan od tifusa u staroj zgradi. Maja Jela me često obilazi.

„Kako si sinko? Šta ćeš popiti, jesti?“, pita zabrinuta iako ničeg nema.

Hoće da mi pomogne. Drži me za ruke dok čučim napolju, često vršeći nuždu. Ničeg u stomaku, sama voda. Poslije su me odnijeli u kuću Alekse, Sande, Čađo, gdje sam u sobi sa odraslim tifusarima. Nasred sobe je kibla, smrad u čitavoj sobi. U bunilu sam bio tri, četiri dana.

Obilaze me maja Jela i snajica Stana. Maja je tifus preležala ranije. Polako sam se oporavljao.

Tifus je pokosio mnogo ljudi, naročito starijih. Umriješe Janja Jugović i Kata Jekić, u komšiluku, i još mnogi iz sela.

Čulo se da dolazi mnogo četnika iz Lijevča polja, od Gradiške. Molili smo se da dođe bilo ko samo da ovom paklu bude kraj! Bili su to četnici vojvode Pavla Đurišića, kako smo kasnije saznali. Međutim, zbog izdaje Sekule Drljevića, tragično su stradali.

April, 1945. Evo, najzad nailaze nepregledne kolone partizana blatnjavim putem iz Bijakovca. Imaju ruske okrugle strojnice. Daju nama, djeci, komad olovke, papirić, a mi se radujemo. Nikada nisam bio toliko radostan. Samo da prođe ovaj ustaški užas, pa ma ko došao!

Čim je to bilo moguće, maja je otišla da traži seju. Skoro tri godine je bila kao izbezumljena, nije mogla da
spava od brige za njom.

Kad se situacija malo smirila, pošla je sama u Gradišku da traži sestru. Kad je došla tamo, susjedi su joj rekli da su Milan i Evica odselili u selo Sijekovac, kod Bosanskog Broda. Otišla je u tom pravcu nešto pješke, nešto vozom jer je pruga na nekim mjestima bila u prekidu.

Skoro je nastradala kada je, idući cestom pješke, neki čovjek pitao odakle je. Odgovorila je:

„Od Kozare!“, ništa ne sluteći.

On je rekao:

„Daću ja tebi Kozaru!“ i pošao na nju.

Bježala je, a srećom tada su naišla konjska kola i neki ljudi, pa je u toj pometnji izmakla.

Našla je sestru živu i zdravu. Gazde su bile jako iznenađene, smatrali su da će sestra ostati kod njih. Već je išla u školu i katoličku crkvu. Milan Suvajac ju je volio, ali je Evica često tukla. Dok je majka čekala seju u Milanovoj kancelariji da mu donese ručak, ušla je lijepo obučena i već porasla u gospoče. Milan ju je upitao, pokazujući na maju, da li pozna ovu ženu. Sestra se okrenula, pogledala majku obučenu u seljačku odjeću i mrko rekla:

„Ne!“ Na to je majka rekla:

„Odi, sinko, maji svojoj!“

Milan joj je teška srca potvrdio da je to njena mati. Trebalo je dosta vremena da joj se vrati sjećanje na mene, oca, brata Ljubu i ostale.

Eto, imali smo sreću.

Maja se zadugo nije vraćala sa sejom. Pojavile su se silazeći niz Došlića brdo i maja me vidjela u Tuku gdje sam čuvao kravu Perovu. Viknula je: „Boško, evo ti vodim našu seju!“

Kad sam to čuo i vidio seju, potrčao sam im u susret preko brvna na Kablovskoj što sam brže mogao. Kakav je to bio radostan trenutak!

Seja je bila lijepo, onako po gradski obučena. Pravila se malo važna, pokazivala nam razne igre. Pravila je lutke i kino koje smo mi nazivali kima, smijući se i ne znajući još da postoji kino, tj. Bioskop.

Maja nam je pričala da je do Bosanskog Broda najviše pješačila.

Otišli smo zajedno kući i u toj radosti sam zaboravio bundicu koju sam dobio od UNNRE, pa sam poslije otrčao nazad, zapeo za žilu u šumi Grabik, pao i dobro se ugruvao. Bundu sam ipak našao.

Kasnije je seja pričala da je, boraveći u Bosanskoj Gradišci i igrajući se na obali Save viđala leševe Srba koji su plovili rijekom. Poneki bi se nasukao, zaustavio na obali, užasnog izgleda i strašno zaudarajući. Ona bi ga gurnula da plovi dalje i nastavila igranje.

Uplašena, krila se od ustaša kada bi dolazili u birtiju.

O Ratku ništa ne znamo. Pronose se razne vijesti o tome gdje je viđen. Posebnih smo problema imali kao jedina porodica četnika u okolini.

Nekoliko puta su dolazili ljudi iz sela prerušeni kao četnici, budili iz sna maju Jelu i snaju Stanu govoreći kako ih je poslao Ratko da mu pošalju hrane. One im nisu davale do znanja da prepoznaju glasove i odgovarale neka Ratko dođe sam, pa će dobiti sve što želi.

Kad su se počeli vraćati ljudi iz zarobljeništva, juna 1945. godine, očekivali smo i mi da se pojave naši dragi. Oni iz daljnih sela bi zastali da se odmore kod srušene crkve, groblja, u hladu, da popiju vode i nastave dalje. Narod iz Pucara je izlazio, pitao da li nešto znaju za njihove drage. Rijetko se čula dobra vijest.

Maja Jela je izlazila kad god bi čula da je neko došao ili prošao, da pita znaju li nešto za naše.

Ono malo preživjelih iz Pucara bili su, uglavnom, povratnici iz logora u Norveškoj. Tamo su otjerani nakon raspuštanja logora Sajmište, kod Zemuna. Imali su sreću da prežive strahote logora u ovoj kulturnoj, sjevernoj zemlji. Od njih smo slušali šta im se dešavalo od kada su ih rastavili od nas, u julu 1942, u logoru Cerovljani. Preživjeli su: Đuro Trubarac, Miloš Babić, Đuro Lukić, Lazo Lukić, Boško Sirovina, Mirko Tepić, Jovo Milisavljević, Rade Milisavljević, Milan Jugović i nekoliko drugih čijih imena se ne sjećam.

Ovi povratnici su, po dogovoru, govorili da ne znaju tačno šta je bilo sa ostalima, jer su bili razdvojeni ili su ostali poslije njih još u logoru. Zapravo, oni su znali žalosnu istinu, ali nisu željeli da odjedanput ražaloste one koji su još uvijek gajili nadu, odbijajući da povjeruju u ono najgore. Ipak, žalosna istina je počela polako da se nazire, pa smo saznali da nam naši dragi neće nikada doći, da su sve nade pokopane.

Rekli su da su svi stariji bili razdvojeni na jednu, a mlađi na drugu stranu, što je značilo da su, kao nesposobni za rad, već bili osuđeni na smrt. Kako su sjedili na vrelom, ljetnjem suncu skinuli do pojasa, koža im je izgorjela, ispucala. Batinani su, mučeni glađu i žeđu.

Odmah po dolasku u logor, ubijen je Dušan Đapa. Držao je dućan kod škole u Pucarima, pa su mu našli skriven novac, koji nije predao po dolasku u logor. Njega sam viđao kad bih dolazio kod tetke Petre, preko puta njegovog dućana.

Za oca Stevu nam rekoše da je obolio od srdobolje i da je iznesen mrtav na nosilima iz ambulante. Za brata Ljubu i ostale nisu znali detalje.

Pričali su, čak, da su neki od povratnika bili u službi logora, te da su batinali svoje. Mislim da tu ima istine, jer kako su do detalja znali o svemu što se tamo događalo?

Tako je maja Jela saznala za smrt sina Ljuba, majke Milje, brata Rade, muža Steve, djeverova Rade i Miloša.

Samo je ostala nada da je Ratko živ. O njemu nismo imali nikakvih vijesti, pa kada su se počeli javljati ljudi iz inostranstva, postojala je mogućnost da se i on javi odnekud.

Što su godine više prolazile, tako su se nade gasile.

Majka je bila srušena ovim vijestima. Zar je baš takva bila zla sudbina da niko ne ostane živ?!

Od nekada pune, bogate kuće ostalo je nas troje da nastavimo mukotrpan život. Majka mi je pričala kako je otac imao namjeru da otvori dućan na raskršću više bunara, da on i ja, kad završim školu, radimo u njemu. Za brata Ljubu koji je učio kovački zanat kod Koruge u Dubici, planirao je da radi sa stricem Milošem, dok bi Ratko radio zemlju.

***

Otac Stevo, koga smo zvali tajo Stevo, dva puta je bio u Americi. Prvi put je to bilo u periodu 1909-1913, kada je zarađenim novcem kupio imanje na južnoj strani.

Dao je pola starijem bratu Radi, koji je imao petoro djece u to vrijeme. Tada se otac oženio Milevom Trubarac iz Pucara i u braku imao troje djece, od kojih je samo Ratko, rođen 1918. godine, preživio. Ostao je bez majke koja je umrla od španske groznice, 1918 godine, dok je bio beba. Španska groznica je u to vrijeme opustošila sela. Kako reče starina Sava, zvana Gaga, samo iz jedne kuće Banjaca bilo je pet škrinja – sanduka u jednom danu!

Ratka je podizala strina Sava, zajedno sa ostalim ukućanima, a od 1924. maja Jela, kada se udala za oca Stevu.

Otac Stevo je mobilisan u austrougarsku vojsku i služio je negdje u Mađarskoj, kod nekog grofa. Kasnije je uspio da pobjegne na srpsku stranu. Stric Rade je bio na solunskom frontu i poslije je dobijao penziju kao Solunac. Stric Rade je više puta bio biran za kneza u Pucarima.

Otac je ponovo otišao u Ameriku, 1919. i opet ostao četiri godine. Ovaj put je radio u Mineapolisu, Minesota, u velikim mlinovima, kako mi maja Jela reče, a potvrdio Boško Jugović, naš brat od strica, koji je otišao u Ameriku 1913. godine i tamo čuo za oca.

Boška sam sretao više puta u Kanadi i Americi sa njegovo četvoro djece i suprugom Amerikankom. Boško je izdašno pomagao brata Simeuna, sestre Kosu i Rosu poslije 1945, šaljući im pakete i novac. Sjećam se, negdje 1950. godine, kada je poslao sjeme hibrida, povrća i kukuruza. Svi smo se čudili koliko su veliki narasli plodovi.

Boško je živio u okolini Čikaga i umro u dubokoj starosti, 1987. godine. Otac Stevo se vratio iz Amerike negdje 1923. i oženio našom majkom Jelom Šljivar iz Bijakovaca, 1924. godine. Poznavao je dobro engleski jezik i prilikom poljskih radova sa Pajom Španović, isto povratnikom iz Amerike, govorio engleski. To mi je pričala Pajina ćerka, koja sada živi u Banatu.

Preživjeli logoraši su pričali kako je otac govorio da će drugačije da živi, ako se vrati živ kući. Znam da je to tačno. Zaista je mogao sa imanjem, kojeg su teškom mukom stekli radeći od jutra do sjutra, kupujući 10 komada zemlje onda kada je zemlja bila na najvećoj cijeni. Tada su sela bila puna naroda koji je živio isključivo od zemlje.

Nažalost, proći će stotine godina da se broj stanovništva na selu vrati na onaj od 1941. godine. Možda se to nikada neće ni desiti.

Sada su njive zarasle u šume, šikare, sa sve manjim brojem stanovnika. Mi smo sa našeg posjeda mogli vidjeti goveda u Bukovcima i Barama kada se u jesen puste da idu po poljima, prateći ih kuda se kreću. Isto je bilo na Sjenokosima, obroncima Vojskove. Živice su bile potkresane, pa je pogled išao nesmetano u daljinu.

Da se mrtvi dignu ne bi mogli vjerovati kako sada sve to izgleda!

Sa tugom se sjećam sela kavko je bilo u mom najranijem djetinjstvu, prije užasa rata, kada je naša kuća odjekivala glasovima velike porodice.

Najranija sjećanja

Jednog dana začu se, iznenada, neko komešanje, trka oko naših kuća.

„Umrije Stojan!“ – rekoše

Otac Stevo zatraži od maje Jele da mu donese stalak za svijeću od drveta, izrezbarenog od Karavlaha.

Gledao sam od nove zgrade kako otac klečeći pali svijeću i meće bratu Stojanu na prsa. Stric Stojan je ležao na patosu sobice dograđene na njihovu kuću, glava mu je bila okrenuta istoku. Vrata su bila otvorena. Još bolje sam vidio kada sam se plašljivo približio do ograde. Stojan je bolovao, imao je „živu ranu“ na ramenu, valjda rak, kako sam kasnije čuo. Vidio sam po izrazima lica, pokretima, da se radi o nečem neobično. Bilo je to u ljeto, 1938. kako sam kasnije ustanovio. Smrt strica Stojana se snažno urezala u moje sjećanje.

Prema pričanju maje, za ime Boško mogu se zahvaliti stricu Stojanu. Kako sam rođen pred svetog Iliju, a kako je onda bio običaj da se djetetu da ime po svecu koji je blizu, tako je trebalo da budem Ilija.

Međutim, stric Stojan se tome protivio, misleći na nekog komšiju Iliju koji nije uživao dobar glas.

„Kakav Ilija! Dajte mu ime Boško!“, rekao je stric. On je imao mlađeg brata Boška koji je 1913. godine otišao u Ameriku.

Ja sam mu zahvalan zbog toga. Meni je ime Boško uvijek davalo neku unutrašnju snagu. Mnogo puta su me pitali da li potičemo od devet Jugovića, poznatih u srpskoj istoriji. Kasnije mi je u poslu ime donosilo prepoznavanje i lakše uspostavljanje kontakta sa našim ljudima, dok su ga kanadski klijenti teško izgovarali, ali zbog neobičnosti pamtili.

Simeun i Simeuna Jugović su dobili sina poslije mog rođenja kojem su, takođe, dali ime Boško rekavši:

„Neka budu dva Boška!“, jer bile su dvije Zore, naša sestra i njihova ćerka, obje starije od nas. Da bi nas razlikovali, uz naša imena su dodavali imena naših roditelja, pa bi o nama govorili kao Boško Jelin ili Boško Simeunov. Isto je bilo i sa našim sestrama,
dvjema Zorama.

***

Padala je kiša kad sam provirio iz kućara na novu zgradu, napravljenu za mladence. Vidio sam nakićene svatove, djeverove sa vezenim peškirima preko prsiju. Onako nakićeni, gazili su po blatu noseći mladin tovar, pazeći gdje staju. Oženio se Ratko i u kuću doveo Stanu iz  porodice Šijan.

Kad sam o ovoj slici kasnije pričao, snaja Stana mi je rekla da je tog dana kiša neprestano padala.

***

Naša kuća, kao i ostale u selu, imala je dva odjeljenja. Prvo, u koje su ulazilo sa glavnih vrata, imalo je na sredini ognjište sa verigama, gdje se ljeti kuvalo i peklo za ukućane, a zimi za stoku. Odjeljenje je bilo sa zemljanim patosom i bez tavana. Vatra se ložila, a dim je izlazio direktno kroz krov, između crijepova. Pod krovom se sušilo meso i tu ostajalo do upotrebe, tako da mačke nisu mogle prići.

Na drugoj strani su bila još jedna vrata, koja su isto služila za ulaz i izlaz. Za vrijeme Turaka, kad bi oni dolazili na prednja, glavna vrata, moglo se pobjeći na ova druga, stražnja.

Kućar služi i za smještaj obranog kukuruza. Tu su ga dovodili direktno sa njive, da bi se kasnije perušao i klipovi ostavljali u kuruzane i tavane da se suše. Perušanja kukruza je bio povod za druženje, priče, pjesme i šale. Uz vatru bi se pekli ili kuvali mali, nezreli kukruzi zvani bake zato što nisu imali sva zrna (krezavi), a uz to su bili savijeni, mali. Perušina od klipova se čistila, razabirala i stavljala u strože za krevete. Drugi dio ostavljao se za ishranu stoke.

Gornja soba je imala drveni patos, tavan od šašovaca, prozore i zidanu peć. Ovdje se kuvalo i živjelo od jeseni do proljeća. Tu su se preko zime okupljale prelje i uz lampu petrolejku od vune plele majice, čarape, šalove, rukavice ili se tkalo platno.

Tu bi dolazili mladići da se kapaju ili igraju druge igre, zagledaju djevojke, pjevaju, šale se, da bi drugo veče išli u drugu kuću na ugovoreno prelo. Tako se provodila zima.

***

Jednog dana čuo sam od nekoga u kući da je opsovao Boga. Mislim da je bio Ratko. Bio sam u sobi sa patosom, blizu vrata, išao je mrav, desnom nogom sam stao na njega, rekavši;

„Jebem ti Boga!“

Čula je to maja koja me priupitala šta to rekoh, a zatim reče da će me Bog kazniti i da se ne smije psovati. Priprijetila mi je da će me drugi put kazati ocu Stevi koji će me istući. Dobrom me je uplašila!

***

Jednom, dok je pop Drago Pavić bio kod nas u kući, bila je postavljena sinija (niska okrugla stolica sa hranom) u gornjoj sobi. Ja sam prišao, iako nisam smio. U ono vrijeme su djeca stajala u ćošku kad su u kući bili gosti. Sjeo sam golom stražnjicom na kraj sinije jer smo mi djeca nosili samo domaće dugačke košulje. Za oca Stevu je to bila sramota, tako da sam dobio batina kaišem kada je pop otišao. Dobro sam to zapamtio da bih ubuduće obilazio siniju!

***

Maja Jela nas je vodila u pucarsku crkvu, noseć bosiljak, svečano obučena. Pokazala nam je kako se krsti. Zvonilo je zvono i ja sam osjećao nešto posebno. Na desnoj strani je bila ikona svetog Đorđa kako, jašući na konju, kopljem ubija aždaju. Maja mi je objasnila da je on spasio djevojku koju je aždaja htjela progutati. Čitav prizor je na mene ostavio poseban, zastrašujući utisak.

***

Jednom prilikom, dok smo se sankali na Kojanovića strani, komšija Dragutin Dimić je za svoja tri sina upregao u male saonice dva psa da ih vuku po redu. Bilo je to pri dnu, blizu velikog oraha na međi. Izgledalo mi je neobično smiješno da psi vuku saonice.

Jedan od njegovih sinova, Milinko, nestao je u Slavonij 1942. godine. Kako se otac nije vratio iz logora, majka Milka je poslije rata tražila sina po Slavoniji, išla u Zagreb u Crveni krst. Poslije su ga tražili preko novina, oglasa ali, nažalost, nije mu bilo traga. Pretpostavlja se da je i on završio u jednom od tri velika bunara u selu Sloboštini, gdje su zlikovci avgusta 1942. godine bacili 1450 bespomoćnih, majki i djece dotjeranih sa područja Kozare.

Preživjela su dva mlađa sina: Dušan, zvani Duka, i Milan. Kad god bi se povela priča o ratu, a to je bilo često, njihovoj majci Milki bi tekle suze za prvencem sinom. Brisala bi ih krajevima crne marame. Crne marame, suknje i bluze, su bile odjeća gotovo svih žena jer su sve nekog žalile. Crninu su nosile do kraja života.

***

Sjećam se kad su rekli da je umro Risto Kojanović, naš komšija. Pogrebna povorkla išla je od kuće uz glasno naricanje i jaukanje. Kad su izašli na raskršće, povrh njive strica Rade, vidio sam crvene crkvene litije i crni barjak. Bio sam kod našeg bunara i sve mi je to bilo neobično, zastrašujuće, zauvijek urezana slika.

***

Igrajući se sa bratom Ljubom na krevetu, jedne zime, progutao sam krajcer (austrijski novčić). Prepao sam se.

Šaleći se, rekoše mi:

„Ti ćeš, Boško, umrijeti!“ Maja me je ohrabrivala rekavši da će to izaći napolje, što se za nekoliko dana i desilo.

***

Negdje u ljeto, 1940. bilo je veliko nevrijeme – cik – lon, kako su ga u selu zvali. Bili smo kod Rakovice, na brani, kada je naišao crni oblak sa jakim vjetrom sa zapadne strane, od Dubice. Sa nama je bila Milica Simeunova i kao starija, vidjevši ovo, povela nas brzo kući.

Trčeći, zadihani smo došli blizu Lazine kuće, kada udari jak pljusak. Uspjeli smo utrčati kod strica Rade u kući, mokri do kože. Utom udari grad po crijepu, razbijajući ga. Sjedili smo nasred sobe, uplašeni.

Ovaj „ciklon“ je napravio dosta štete, uništavajući živinu, a kod bratića srušena je štala, tako da se moglo ulaziti pod krov direktno sa zemlje. Iščupana je i kruška ilinjača iznad Simeunove štale, pa smo kruške brali sa zemlje. U našim šumama vjetar je izvalio mnogo hrastova i drugog drveća. Bez krova je ostalo dosta staja.

***

Sjećam se kako je nastradao Mirko Jekić, dok smo se Boško Simeunov i ja igrali s njim. Obično bismo, kad pada kiša, pravili mlinove na potoku i jaruzi u Simeunovom voćaru. Tu su bile krmače sa malim prascima. Mirko je pošao kući pored njih, idući kro repuv, kad najednom čusmo njegovo jaukanje i roktanje krmača. Mi smo pritrčali da vidimo šta se desilo. Kroz suze nam je rekao da ga je ugrizla jedna  krmača, za lijevo bedro.

Utom su došli stariji i Mirka odnijeli kući. Poslije je odnešen u partizansku bolnicu na Kozari, gdje mu je rana zacijeljena, ali je i poslije toga ostalo veliko udubljenje na bedru.

***

Sestra Zora je skoro zamrla kada su je starija braća, igrajući se dok se tucao kukuruz, zasuli zrnevljem.

Desilo se da je sestra progutala zrno, ali se ono zaglavilo u dušniku. Prvo su primjetili da teško diše, da ne može da guta, ali se nije znalo zašto. Poslije izvjesnog vremena oko zrna se počelo gnojiti, a kada je dobila visoku temperaturu, odveli su je kod ljekara u Dubicu. Nije mogao ništa pomoći. Jednom prilikom, negdje u jesen, zakašljala se, držeći maju za suknju, i izbacila naduveno zrno.

Srećom, prošlo je dobro. Nekoliko puta je zamirala na rukama roditelja, čak je i svijeća bila pripremljena. Na našu slavu sv. Pantelejmona, čekalo se da umre, pa da se onda očita slava. Neka baba Jokača je očitala i stravu.

Prilikom oranja u našem lugu blizu mlina Lepirovca, u rano proljeće 1941. ili 1942. godine, zadesila se i Dušanka Lazina, koja je kupila gliste iz brazde za lov ribe u Rakovici. Htio sam da joj pomognem, pa sam stao iznad pluga, bliže kobile Zeke. Zeka se najednom džilitnula i udarila me zadnjim desnim kopitom u stomak. Pao sam kao pokošen, upišavši se na mjestu od bola i straha. Otac je vikao, psovao, odnio me na kola i pokrio crnim šalom dok nisam zaspao.

Na našu slavu sv. Pantelejmona, 9 avgusta 1945. godine, poslije svečanosti, Zora Simeunova, Marica Blagojević i ja smo, kao i obično, gonili stoku na ispašu, ali ovaj put malo kasnije zbog slave. Otjerali smo ih u mali Tuk ispod grabika, kod rijeke Kablovske. Sa sobom smo ponijeli suvih kolača, rijetku poslasticu koju smo dobijali samo oko svečanosti.

Nas troje smo svaki dan čuvali stoku i ujutru i poslije podne, pa smo se smatrali pravim  veteranima.

Ako bi koje goveče pošlo u štetu, na smjenu smo odlazili da ga vratimo.

Bratić Simeun je imao bika Dikonju kojeg se, uprkos snazi i veličini, nismo plašili jer sa njim do tada nismo imali problema. Pasao je blizu šume. Dođe red na mene da ga vratim. Zora mi reče:

„Ajde ti, Boško, vrati Dikonju!“

Došao sam pred njega. On je pasao, nije me primjetio. Močicom sam ga lagano udario po njušci govoreći:

„Oj, Dikonja!“

Utom je on podigao glavu i svom snagom me udario. Pao sam, a on je počeo rikati, kopati zemlju nogom  litajući, nasrtao na mene nastojeći da me nabode na rogove. Prevrnuo me je i otkotrljao, tako da sam ležao u razoru, pa me nije uspio zakačiti svojim pravim i jakim rogovima.

Bio je u položaju u kojem smo često viđali bikove prilikom borbe. Ipak, zakačio me i rasparao stomak na desnoj strani, gdje još uvijek imam ožiljak, dok sam na čelu imao veliku oteklinu.

Zora i Marica su vrištale, uplašene i nemoćne da mi pomognu. Njihovo zapomaganje je čuo lugar Dušan Trubarac. Pritrčao mi je, otjerao Dikonju, koji je još pomamljeno rikao ditnute glave. Podigao me je i odnio kući. Utom su javili maji, koja nas je presrela, plačući na sav glas.

Dikonju su uhvatili, zavezali i sutradan je sa partizanima zamijenjen za junicu Ljubovu. Kažu da je dobro zamastio čorbu.

Često sam sanjao kako bježim. Skočim sa nekog brda i onda raširenih ruku letim kao ptica, dižući se u visinu. Gledam dolje ustaše, leteći visoko iznad njih, veseo što mi ne mogu ništa. Neki put bih se spustio niže, padao, pa bih opet raširenih ruku letio dalje preko polja, šuma, lebdeći u zraku, dalje od ustaša.

Ali, neki put bi se sve zamrsilo, nisam mogao da se odvojim od zemlje, niti da letim. Onda bih se naglo probudio sav u znoju dok bi mi srce lupalo, ali sretan što je to samo san a ne turobna java.

Izdajnici

Jedan broj familija preživio je kozarsku golgotu tako što su preko veze otišle u Dubicu i tu, skrivene kod nekog Muslimana ili Hrvata, ostale za vrijeme ofanzive. Poslije su, bez većih teškoća, odlazile u obilazak svojih kuća, brinule se o stoci i otuda donosile hranu. Kako smo kasnije doznali, sa sobom su vodili svoje prijatelje i „poklanjali“ im naša imanja. A dešavalo se da i sami zalaze u naše, tada opustjele kuće i uzimaju što im je potrebno.

Dobar dio kukuruza otac je sklonio u dvije velike hrastove kace, koje je smjestio u šumarku, zapravo u samoj međi, u dnu njive Beglučina. Prije polaska u logor dobro ih je pokrio i zamaskirao. Ako se kad vratimo kući nadali smo se da ćemo bar to žito naći.

Nažalost, neko ga je pronašao i odnio prije našeg povratka. Da se ne bi mučio vadeći žito odozgo, jer se valjalo popeti na kace koje su bile prilično visoke, sjekirom je napravio rupe dolje pri dnu kaca, između obručeva. Uzimajući žito dosta toga je i prosuo. Sada je to zrnevlje od obilne vlage nabubrilo, proklijalo i nije se moglo upotrijebiti za hranu. Pljačkaši ne samo da su odnijeli žito i tako nas lišili najnužnije namirnice, nego su pri tome i kace, koje su bile veoma vrijedne, onesposobili i upropastili.

Kako su mogli da ulaze i izlaze iz Dubice pored ustaških straža? Morali su imati dobre veze i specijalne propusnice.

Preko veze je, kako sam kasnije čuo, uspio ući u Dubicu i jedan ranjeni partizan. Nesmetano je prošao sve prepreke, otišao kod svojih u Hrvatsku Dubicu, a odatle je, kada je dobio potrebne papire, strugnuo na rad u Njemačku. Otuda se vratio kući po završetku rata. A što se rane tiče, na Komisiji je rekao da ga je to za šaku ujela svinja.

Neki iz ovih porodica nisu ni krili svoju saradnju sa ustašama. Među njima je, vele, bilo i onih koji se nisu libili da nose uniforme Crne legije.

Nekima od njih sudilo se za izdaju poslije rata. Olakšavajuća okolnost im je bila – ako se tako može reći – što su u partizanima imali blisku rodbinu, a imali su očigledno i dobre veze među moćnim i uticajnim, tako da su osuđeni samo na vremenske kazne.

Ovi ljudi su, kao što je već navedeno, potkazali mnoge od onih koji su do ofanzive bili u partizanima, a koji su sada, preobučeni u civile, pokušali da prođu most i Unu sa svojim porodicama i tako podijele sudbinu s njima. Ali izdajnici su, okruženi ustašama, stajali na mostu i kad su se ove porodice, u kasnu jesen, vraćale iz Slavonije kućama. Porodica na koju bi pokazali prstom otpremana je u Jasenovac, odakle se više niko ne bi živ izbavio.

Bila je to najcrnja izdaja koja nije zasluživala nikakvu milost.

Koja i kava zlodjela su još činili, može se samo nagađati. Sjećam se dobro da je i nama rečeno da se ne vraćamo kući preko Dubice, jer je taj put rizičan. Kako smo bili jedna od najimućnijih porodica u čitavom kraju i isticali se svojim bogatstvom u šumi, stoci, zgradama, zemlji, vjerovatno su se ovi izrodi nadali da će se na taj način dodvoriti ustašama i domoći našeg imetka, kada ubrzo pobijedi njemačka sila, u što tada (1942. godine) niko nije ni sumnjao.

Kao primjer navodim slučaj M. J. koji se od prvih ustaničkih dana priključio partizanima. Kad je partizanski otpor na Kozari, pod naletom ogromne njemačke sile, u ljeto 1942. doživio slom i kad je među partizanima došlo do malodušnosti i rasula, on se predao ustašama. Ustaše su obećale da će mu poštediti život (i to obećanje su održale), samo pod uslovom da oda sve one koji su takoreći do juče jeli s njim isti, partizanski hljeb. I on je to – inače čovjek lošeg karaktera – revnosno činio, čak revnosnije nego što su to nalogodavci od njega i očekivali.

Sjećam se trenutka kad smo, prolazeći kroz Bosansku Dubicu, stigli do samog mosta na Uni. Kad su vidjeli M. J. okruženog ustašama, ocu i majci je sve od prve bilo jasno i živi su premrli od straha. Plašili su se da bi mogli nadrljati zbog Ratka, koji je takođe bio u partizanima. Jedan pokret prstom ili mig očima mogli su da presude pa da čitava porodica naprosto nestane. Prošli smo na korak, dva od njega, gledajući samo ispred sebe, ali nas, na sreću, nije odao. Ili što nas u onoj gomili svjetine nije prepoznao ili što je, makar i načas, progovorio čovjek u njemu?

Kad smo došli na Cerovljane odmah su odvojili sve muškarce sposobne za pušku (iznad trinaest, četrnaest godina), kako je i glasila jedna od Štalovih naredbi izdatih pred početak ofanzive na Kozaru. Naredili su im da posjedaju na zemlju jedan naspram drugoga, ali tako da jedan drugome okrenu leđa. M. J. su i tu doveli. Prolazio je između njih, načas bi zastao i prstom uperio na nekog od tih jadnika. Toga bi njemački oficir odmah kucnuo močicom po ramenu i pozvao ga da ustane, i potom bi ga uputio u poseban stroj.

Kad su tako, još jednom, svi bili „prorešetani“, stroj je mogao da krene. Njih 30 do 40, povezanih i svrstanih u redove, odvedeno je nazad u Bosansku Dubicu i na groblju na Urijama svi su postrijeljani. (Koliko se zna, to strijeljanje – a radi se o nekoliko stotina ljudi – jedino je preživio Marijan Dončić, iz Jablanice, opština Gradiška. Bio je ranjen u nogu, ali tako da se mogao kretati. Sačekao je mrak, i kad se oslobodio leševa pobijenih drugova ustao je i krenuo put sela. Znao je da se Jablanica nalazi istočno od Dubice i to mu je bila jedina orjentacija. Umro je prije dvadesetak godina „proslavljajući“ takoreći svaki dan uz čašicu rakije, čas svoga „ponovnog rođenja“).

Sjećam se da su majka, strina Sava i ostale žene iz sela govorile:

„Eno, pokaza Savkoviće iz Ravni!“

„Eno ga, uperio je prst…“

„Eno ga, ode…“

Odahnuše sa olakšanjem kad su mu ugledale leđa, jer su cijelo vrijeme strahovale da ne oda koga našeg. I tada smo imali sreće.

Ne prođe dugo a do nas doprije glas da su trojica od onih koje su sprovodili na strijeljanje skočila sa mosta u Unu. Dvojicu su ubili, a trećeg je, rekoše, živog voda odnijela. Radovali smo se da se bar neko spasio. To je i kod nas budilo nadu da, uprkos svemu, ima spasa, a možda i pravde.

Još i danas, čini mi se, vidim prašinu koja se dizala iza kolone nesrećnika, odvedenih na strijeljanje, dok su korak, po korak, odmicali uz Kaursko brdo.

M. J. su Nijemci i ustaše, kao što sam rekao, poštedili život, dok su B. P. iskoristili i, poslije obavljenog prljavog posla izdaje drugova, strijeljali.

Iz Njemačke M. J. se vratio 1945. Bilo mu je suđeno, a smrti ga je spasilo to što su mu dva sina bili u partizanima. Kažnjen je sa deset godina robije. Kući je došao 1955. kad sam ga i ja vidio.

Živio je do smrti u svojoj kući, ni od koga uznemiravan, bez straha, iako je stotine drugova otjerao u smrt. Čak je imao drskosti i boračku penziju da zatraži, ali je ipak odbijen.

Eto, tako je nekadašnja vlast postupala sa dokazanim izdajnicima. Čovjeku naprosto pamet da stane!

Partizansko „disciplinovanje“ naroda

Vršeći svoju vlast i „disciplinujući“ narod, strogo, po komunistički, partizani su surovo kažnjavali one koji su se ogriješili o NOP ili vladajuću etiku. U selu Vojskovi strijeljali su dvije žene – majke, za navodnu krađu.

Kad sam bio u posjeti rodnom kraju, septembra 1994. godine, jedan od učesnika ovih egzekucija ispričao mi je potresne detalje.

Evo, ukratko, tih priča.

Milku Međed, Godić, iz vojskovačkog zaseoka Bukovica, koja je, krijući se, u vrijeme ofanzive, u ljeto 1442. ostala u selu, optužio je Đuro Vukota opštinskoj vlasti da mu je iz kace u Kozari pokrala kukuruz. Krađa je za vladajuću partizansku etiku bila neoprostiv grijeh i Milka je odmah bila uhapšena i privedena u opštinu, koja se u to vrijeme nalazila u kući Janka Reljanovića. Nekoliko dana je držana tu, u podrumu, ispitivana i mučena. A onda su je jednu veče izveli pred narod, na tzv. „masovnom skupu“, koji se održao pred kućom Mikajla Reljanovića.

Redali su se govornici jedan za drugim, obrušivši se na sirotu ženu, optužujući je za krađu Đurinog žita.

„Događalo se to upravo u vrijeme dok ste vi, drugarice i drugovi, bili u ustaškim logorima, izloženi nečuvenim patnjama i stradanju“, reći će jedan od govornika pokušavajući da dirne narod u najosjetljiviju struju. A drugi, Radoje Batos, na to će dodati:

„Naš zakonik tanak je kao dlaka, a oštar kao sablja.“

Na pitanje: „Hoćemo li je strijeljati?“ iz mase se zaorilo: „Hoćemo.“

Ustvari, bili su to glasovi nekoliko žena iz Sreflija. One su joj i presudile, mada je, istinu govoreći, presuda još ranije bila donesena. Vidjelo se to i po tome štoje u obližnjem, Reljanovića groblju, raka za nju već bila iskopana.

Znala je i Milka da će biti strijeljana, ali se još nadala, i neprestano se obraćala onima oko sebe, očekujući od njih spas:

„Ne dajte me, žene! Ubiće me.“

Ali jadni narod bio je toliko isprepadan, prvo od ustaša, a potom i od svojih, koji su se bili ostrvili i lako potezali pištolj, tako da se niko nije usuđivao da se suprotstavi bezumnoj odluci, jer bi time i sebe izložio opasnosti. Zato su mukom ćutali.

Presuda je odmah i izvršena. Spasoje Kotur doveo je Milku do rake, uz sljepoočnicu joj prislonio pištolj i opalio. Nekoliko trenutaka kasnije nesrećna žena je bila već mrtva.

Prava je istina, međutim, da je brašnom dobijenim od Đurinih kukuruza Mila hranila cijeli zbjeg koji se u to vrijeme nalazio na Kozari i živio kao jedna porodica. Ali one u Opštini i Komitetu istina izgleda nije ni interesovala.

Da sve bude još čudnije, Milka je u to vrijeme imala tri sina u partizanima: Sretka, Branka i Radu, kao i ćerku Milicu. Kad je čuo za smrt majke, Sretko je odmah došao u Vojskovu odlučan da je osveti. Uspjeli su, međutim, da ga od toga odgovore. Sva tri Milkina sina su kasnije poginuli. Bez straha su jurišali na bunkere. Ostala je ćerka Milica, koja danas živi u Banjaluci, i najmlađi sin Srbo, koji je kao dijete mnogo propatio. Nedavno je i on umro, u Vojskovi.

Petra Međed bila je žena opštinskog bilježnika Bože Međeda, našeg kuma, koji nam je ostao u uspomeni po miloštama – kesici bombona i fišeku šećera – koji bi nam donosio dolazeći kod nas na slavu.

Petrina tragedija, kao i tragedija njene porodice, počela je Božinim ubistvom, tokom prve ustaško-domobranske ofanzive na Kozaru, u novembru 1941.godine. Kao i mnogi drugi, i Božo je kada je naišla neprijateljska vojska potražio zaklon. Ustaše su se, međutim, služile prevarom. Prolazeći kroz šumu dozivale bi:

„Milane…! Petre…! Marko….!“ već šta bi im palo na pamet, a potom bi uz ime doviknuli:“Ustaj, vidimo te!“

Uplašeni čovjek izletio bi iz grma ili iz kakvog drugog skrovitog mjesta odista uvjeren da su ga vidjeli. Taj slučaj odigrao se izgleda i sa Božom, koji je inače bio plašljiv čovjek.

Pošto se ni nakon nekoliko dana poslije povlačenja vojske nije vratio kući, za Božom je organizovana potraga. Našli su ga, strašno izmasakriranog, sa mnoštvom drugih leševa na Piramidi, jednom uzvišenju u Kozari.

Godinu dana kasnije, smrt je stigla i njegovu suprugu Petru. Razlika je samo u tome što je ona stradala od partizanskog metka. Odvedena je jednog zimskog dana u Bukovicu, gdje se nalazila partizanska bolnica i gde su jedno vrijeme vršene egzekucije partizanskim vlastima nepoćudnih osoba i otuda se nije vratila.

Petra je, najjednostavnije rečeno, od pozadinskih vlasti optužena za izdaju, a za izdaj se u ratu uvijek izriče smrtna presuda. Njen grijeh bio je u tome što je nakon povratka iz Slavonije sa ćerkom Lepom nekoliko puta odlazila u Dubicu. Vlastima je već i samo to bilo sumnjivo, a od sumnje do presude samo je jedan korak. Priča se da je u Dubicu išla da bi se raspitala za starijeg sina Ljupka, gimnazijalca, koji je još prvih dana okupacije Jugoslavije, dok se to moglo, strugnuo na rad u Njemačku.

Postoji i druga verzija, prema kojoj je Petra platila glavom za svoju sestru Stanku Dragojević. Stanka je, zapravo, imala vezu sa Antom, nekadašnjim žandarom u Žandarmerijskoj kasarni u Kadin Jelovcu, a u ratu ustašom, od koga je dobila volove. Njen dobar prijatelj, koji je vršio vlast u selu, uspio je, kažu, da je zamijeni za sestru. Pri tom je, vele, imalo uticaja i to što je Stanka imala pet ćerki, a Petra samo jedno dijete.

U kasnu jesen 1944. Ljupko je potegao put iz Njemačke. Uspio je nekako doći do Dubice, a onda, preko veze, stigao je i na partizansku teritoriju. Kad je tu vijest Stanka Međed, inače poznata partizanska aktivistkinja, donijela u Vojskovu, nastalo je neopisivo veselje, a naročito u njegovom rodnom Čapnjaku. U njegov dolazak kući nije vjerovala samo sestra mu Lela, koja je, sluteći ono najgore, samo plakala.

Njen sestrinski instikt je zbilja nije prevario. Umjesto Ljupka, živog i zdravog, dva ili tri dana kasnije u Vojskovu je, u mrtvačkom sanduku, stigao njegov leš. Ubijen je u selu Bjelajcima, navodno prilikom kratkog okršaja sa ustašama. Istina je, međutim, da je Ljupko ubijen sa leđa, a ne od ustaša s kojim su se partizani sukobili, i da je njegov ubica bio Velo Trubarac, koji će i sam, kratko vrijeme iza toga, izgubiti glavu na misteriozan način.

Je li se to neko pobojao da bi mogao odgovarati za bezrazložnu smrt njegove majke i požurio da to pošto-poto spriječi?

Ljupko je u vrijeme izbijanja rata bio pri završetku gimnazije u Banjoj Luci (a i otac Božo imao je nekoliko razreda gimnazije i bio u svoje vrijeme jedan od najškolovanijih ljudi u čitavom kraju). Vojskovčanima je, pak, Ljupko ostao u najljepšem sjećanju kao izuzetno talentovan slikar. Njegov orač i sunce koje se na Istoku rađa – motivi kojima je bila ukrašena firma Zemljoradničke zadruge u Vojskovi – snažno su zaokupljali pažnju prolaznika predstavljajući ga kao Bogom danom slikara.

Od nekad srećne i ugledne petočlane porodice ostala je, tako, samo maloljetna kćerka Lepa, jer je pored oca, majke i brata Ljupka u ratu izgubila i drugog brata, Vlatka, koji je, dijeleći sudbinu kozarskih dječaka, završio u Jasenovcu, u ljeto 1942. nakon one po zlu čuvene Štalove ofanzive.

Pitam se: da li je za ove žene postojala neka blaža kazna, kao, na primjer, ukor, ili šišanje kose, što se takođe praktikovalo, a ne tako drakonska, i to za nedokazane prestupe?

„Nebo visoko, zemlja tvrda.

            Ustajte mrtvi

            da liježu živi!“

Kad je kolona partizana prolazila pored naše kuće, neposredno prije nego što smo otjerani u logor, sjećam se da su govorili da niko ne ide za njima ili:

„Spasavaj se kako ko može“. Kao da je jadni narod imao načina da, eto, na brzinu odleti negdje kao ptica, pobjegne od zla koje ničim nije izazvao.

Da su partizani i njihove vođe zaista vodili računa o narodu, zlo ne bi imalo nikakve razmjere. Ili, da su na vrijeme rekli narodu načine spasavanja, mnogo, mnogo više bi ostalo živih.

Kada su počela masovna ubijanja srpskog naroda i kad je narod pitao komuniste:

„Šta će biti ovdje bez naroda?!“ odgovorili su:

„Dovešćemo Kineze!“

Eto, toliko su ozbiljno štitili svoj narod!

Za vrijeme ofanzive, ustaše su širile paniku kroz narod i govorile da Nijemci imaju pse koji mogu da nanjuše svakoga ko se sakrije, te da imaju šipke za bušenje bunkera, da ide vojnik do vojnika da se niko ne može spasiti.

Činjenice, međutim, pokazuju da nije baš tako bilo.

Tako se, na primjer, spasla Milja zvana Luda, koja je živjela od milostinje, jer su je smatrali maloumnom. Poslije rata pričala je kako se uspjela spasiti. Sakrila se u šuplju bukvu i tu ostala tri dana pijući rosu sa lišća.

Ako je ona, maloumna, uspjela da nađe spasa, zašto to ne bi uspjeli oni koji su smatrani normalnim i još, uz to, bili školovani?!

Takođe se spasio i naš, već pomenuti, stričević Vujo Jugović, starina od 82 godine, koji je preživio ofanzivu, da bi ga ubili partizani samo zato što ih je dobronamjerno ukorio.

Kozara je, u svojim dubokim jarcima i na nepristupačnim terenima, mogla sakriti mnoge. Da je bilo sreće da se srpski narod bolje pripremio za zlo koje je sa ratom došlo, da je mogao da pretpostavi ko će mu biti krvnici, daleko bi bio manji broj žrtava.

Nije mi cilj da umanjim značaj otpora kojeg je nesporno bilo. Želim samo da moje svjedočanstvo bude opomena novim generacijama. Potvrda ovome jeste i rat koji se vodio od 1991. do 1995.godine, gdje su zaraćene strane ponovo bile dojučerašnje komšije, kumovi i braća.

Komunisti za vrijeme svoje vladavine nisu prikazali istinsku sliku događaja. Prikrili su svoju odgovornost, a veličali svoju ulogu prikazujući događaje onako kako je njima odgovaralo.

Pitam se da li je iko bio pozvan na odgovornost zbog tragedije koju je doživio srpski narod? Da li je ikada iko pokušao da objelodani istinu, kako se isti scenario ne bi više ponovio? Da li su i kako kažnjeni stvarni krivci?

Kad sam počeo da kontaktiram sa Srbima iz drugih krajeva, doznao sam, na primjer, da već u Lijevče polju nije bilo ovakvih ulazaka ustaša u sela, jer su četnici čuvali svoj narod ne izlažući se propasti, već su čekali pravi čas da se obračunaju sa lokalnim ustašama. Što se tiče Nijemaca, njih nije porazila šačica partizana, već velike svjetske sile.

I ja i desetine hiljada ljudi čija je sudbina slična mojoj, neprestano se pitamo da li se baš moralo desiti da ostanemo bez očeva, braće, porodice?

Mnogo puta sam pitao bratića Simeuna Jugovića (rođenog 1898.godine) da li su Srbi išta učinili Hrvatima ili muslimanima pa da imaju razloga za toliko zlo koje su nam nanijeli. Odgovarao mi je da nisu, već su samo na zborovima pjevali:

„Oj Šokice, što si rekla da ne voliš kralja Petra!“ i slične šaljive pjesme.

Nigdje nisam čuo da su Srbi ubijali svoju slovensku braću, a ako jesu, tražim da mi se dokaže, jer još uvijek tragam za razlozima genocida nad srpskim narodom.

Oni koji su zaboravili prošlost,

            Osuđeni su da je ponove!

(Those who do not remember the past are Condemned to repeat it – -George Santana‹1863-1952›)

Nikada ne zaboraviti prošlost, naročito ona strašna vremena od 1941-1945, kada je palo toliko žrtava, a prije svega djece! To je najžalosnija i najbolnija tačka gotovo cijele naše istorije, jer je uništena čitava jedna generacija. Taj gubitak se itekako osjeća u danima novih srpskih iskušenja, nastalih kao posljedica antisrpske politike koja se sprovodila pod plaštom „bratstva i jedinstva“. Sada se jasno vidi gdje je doveden narod obmanut pričom o bratstvu i jedinstvu, jer je na sceni još žešća srbomržnja.

Još su živi mnogi koji su preživjeli strahote ustaškog užasa od 1941-1945. Nikada im nije bilo dozvoljeno da kažu punu istinu o onome što se s nama dogodilo, jer se nije smjela narušiti „najveća tekovina NOB-a, bratstvo i jedinstvo“ – sagrađena na kostima srpske djece.

Mi nismo smjeli javno da oplakujem naše žrtve, niti da ističemo svoje porijeklo.

U školi su nas učili o sedam ofanziva, radničkom pokretu, narodnom frontu, kao da istorija počinje 1941. godine. Kad sam ja bio u osnovnoj školi, učili su nas o hrvatskoj istoriji, buni Matije Gupca, austro-ugarskim ratovima, bitkama na Krbavskom polju, o Sigismundu, a sasvim malo o Kosovu, Prvom i Drugom srpskom ustanku, ratovima za oslobođenje poslije stvaranja Srbije. Zašto je to tako rađeno?!

Sjećam se kad smo poslije rata odlazili u Dubicu da smo posmatrali naše vršnjake, Muslimane, koji su preživjeli rat bez ikakvih trauma, a sa kojima smo samo morali biti u „bratstvu“.

Narod, u većini slučajeva pobožan i patrijarhalan, vidjevši kakvo ga je zlo zadesilo, otvoreno se pitao da li ovo Bog vidi, ovu djecu, nevine žrtve. Kako da ne učini nešto da zlikovce spriječi, pokaže svoju svemoć i zaštiti bar one u kolijevci, koji nisu ništa zgriješili?!

Krstile su se majke, moleći, posteći, poštujući sve Božije zapovijesti. Da, crkva je bila tu, ali bez popa Drage, koji je još u početku ili protjeran ili sam otišao u Srbiju. Nadali su se, očekivali da neko višnji spriječi ove zločine, nepravdu, zlo. Pričali su da su misionari dolazili prije ratat u sela i propovjedali o strašnom sudu koji će doći. Ovo je bilo gore od bilo kakvog strašnog suda.

Razmišljale su gdje su pogriješile. Da li je neko od ukućana zgriješio i tako navukao ovako strašnu kaznu. Krstile su se i tiho šaputale:

„Bože, oprosti i spasi!“

Vjerovale su da to Svevišnji vidi.

Čuo sam da su ljudi u logoru na Sajmištu, kod Zemuna, klečali na koljenima i molili za spas.

Komunisti su govorili da nema Boga, a naše majke se pitale kako to može biti. Smatrale su da je ovo za njih kazna Božija.

Komunistička propaganda je naišla na plodno tle kod omladine, odakle su komunisti regrutovali svoje članove, vatrene pobornike za svoj novi, pravedniji poredak, gdje će svi biti ravnopravni. Na tu udicu jednakosti najviše su se pacali siromašni, neradnici, probisvjeti i njima slični.

Za srpski narod, koji je bio fizički gotovo satrven, ova propaganda je bila pogubna, jer je bilo dozvoljeno kršenje svih moralnih normi i svega plemenitog što je vjekovima bilo dio srpske duše.

Ovako obezglavljeni, bez očeva, djedova, nasuprot komunističke ideologije, oni malobrojni koji su davali otpor ovoj nakaradnoj propagandi zaista nisu imali šansu.

Popovi su bili proganjani, ismijavani, a ono malo crkvi što ustaše nisu uspjeli srušiti, uništavalo je vrijeme i nebriga. Crkva u selu Bijakovac srušila se negdje šezdesetih godina.

U selu Gornjoselcima pod obroncima Kozare, u ravnici pored rijeke Moštanice, nalazi se manastir Moštanica sagrađen od kamena u davna vremena. Više puta bio je rušen od Turaka, pa poslije ponovo obnavljan. Bio je i ostao duhovni centar srpskog naroda ovog kraja.

Najznačajniji datum za Manastir je Preobraženje, 19. avgusta. Tada se ovdje okupi ogroman broj ljudi sa čitave regije. Do 1941. godine ovdje je igralo više kola, a pjevala se od jutra do kasno u noć ojkača, izvorna pjesma Potkozarja.

Sa sjevero-istočne strane Manastira uzdiže se brdo u čijem gornjem dijelu su dvije pećine gdje su se nekada krili hajduci. Pored rijeke Moštanice, koja nikad ne presušuje, je i izvor. Na uzvišici je grob srpskog vođe iz dvije bune protiv Turaka (1858. i 1875), Petra Pecije Popovića čije kosti su prenesene ovdje tajno za vrijeme Austrije, poslije njegove pogibije u selu Gašnici, na Savi 1876. godine.

Dolaskom komunista na vlast, 1945. život u Manastiru je postao težak. Kaluđeri su, ipak, uspjeli da podignu krov, kojeg su zapalile ustaše, i počnu sve iznova u uslovima bezbožničke vlasti kada su ismijavani i ponižavani. Trebalo je okupljati narod i vraćati mu duh i nadu.

Uoči Preobraženja, 19. avgusta 1953. godine, pred vratima zgrade i na pragu kuće našli smo plakate, koji su u toku noći raznošeni po selu, a u kojima se narod opominje i poziva da ne ide toga dana na tradicionalni zbor kod Manastira. Sam zbor se naziva nazadnim, zaostalim.

Mi nismo išli, ne toliko zbog ovog letka, nego što nisam imao šta lijepo obući. Jedva smo imali za nasušne potrebe.

Mnogi su i pored upozorenja i prijetnji otišli. Otišao je i Mikan Međed iz Vojskove, jedan od rijetkih ratnih zarobljenika, povratnika iz Njemačke. Bio je očevidac kada su komunisti prekinuli službu u Manastiru, fizički napali sveštenstvo, koje se razbježalo. Manastir je bio zatvoren od 1953. do 1959.godine.

Svije se razbježao, prekinuto je narodno veselje, koje bi inače trajalo do kasno u  noć. Poslije ustaškog i nekadašnjeg turskog zuluma, eto šta su svoji radili svojima.

Da li je tako nešto činjeno hrvaskom i muslimanskom narodu prilikom njihovih svečanosti?

Apsolutno ne!

Dubički srez je područje sa naviješe žrtava u ratu, u odnosu na broj stanovnika u Jugoslaviji, a drugi u Evropi.

Koji su bili razlozi za to?

Prije svega, mislim da su to demonstracije od 27. marta, 1941. godine, te rasparčavanje Jugoslavije koje je uslijedilo nakon njene okupacije. Zar nije bilo bolje da je Hitleru privremeno dopušteno da upotrebljava puteve i pruge, da bi se dobilo na vremenu, kao i da se sačuvalo jedinstvo države koje su nagrizli neprijatelji samo čekajući čas da počnu svoj krvavi pir? Zar se nije znalo zapostojanje ustaša, i zemlji i van nje, i njihove namjere koje su jasno pokazali ubistvom kralja Aleksandra, 1934. godine?

Moralo se znati, jer to nije bila nikakva tajna za obavještajne službe. Zar nisu Bugarska i Rumunija, koje imaju manje etničkih grupa, izabrale pametniji put?

Pokazalo se da su Englezi lukavstvom naveli Srbe da se bore za njih, upotrijebivši ih kao topovsko meso da masovno ginu za njihove ratne i političke ciljeve. Kada su pitali Čerčila u Parlamentu zar mu nije žao što je Jugoslavija pala pod komunizam, cinično je odgovorio da nijedan Englez neće živjeti tamo!

Drugi razlog je stvaranje monstruozne Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i sprovođenje njene genocidne politike prema Srbima. Negdje sam čuo da je krvnik Artuković pitao koji srez ima najviše Srba, pa kada su mu rekli da je to Bosanska Dubica sa oko 90% Srba, odgovorio je:

„E, tu počinjemo!“

Nažalost, tako je i bilo.

Još na samom početku krenuli su sa masovnim ubistvima i doseljavanjem Hrvata, Hercegovaca na kućišta ubijenih Srba u Dubicu i okolna sela. Osnivanjem logora Jasenovac posao uništenja Srba je olakšan, jer je Jasenovac bio fabrika smrti.

Da su Srbi bili nespremni, naivni, vidjelo se odmah u početku rata kada se trebalo braniti. Ustaše su već prvih dana svoje strahovlade sakupljali oružje svih vrsta pod prijetnjom. Tražili su da se preda sve što bi se moglo upotrijebiti.

Naš otac Stevo imao je dva pištolja koja je odnio u žandarmerijsku stanicu i predao. Tako su radili i ostali, a kada je došlo stani – pani, onda je bilo kasno. Moralo se braniti vilama – roguljama, kosama, sjekirama, kolcima. Zamislite napad ovakvim oružjem na puškomitraljeze, bombe. Najblaže rečeno, bila je to neravnopravna borba.

Kao primjer navodim napad na žandarmerijsku stanicu u Kadin Jelovcu, kod dućana Đure Gavrilovića, kada je neko javio ustašama u Dubicu da se sprema napad, a ustaše su poslale pojačanje konjskim kolima. Napad, zbog izdaje, nije uspio, a rezultat je bio i jedan poginuli na našoj strani.

Bio sam sa bratom Ljubom u Bukovcu kad je zapucalo. Činilo se da puca tu blizu, pa smo se sklonili iza velike vrbe koja se nalazila na sredini međe. Kada je pucnjava prestala, žurno smo se vratili kući.

U samom početku, pružen je otpor i čuvane su straže na putevima oko Dubice i ka, pretežno muslimanskom, selu Orahovi. Još je bio veliki broj muškaraca sposobnih za borbu, koji su, iako slabo naoružani, ipak sprječavali ustaška zla, pružajući narodu kakvu – takvu zaštitu.

To, nažalost, nije dugo potrajalo, jer je došlo do poznatog rascjepa četnika i partizana iz kojeg su partizani izašli kao pobjednici. Počeli su sprovoditi svoju politiku u cilju preuzimanja vlasti i uvođenja diktature komunizma. Napadali su i izazivali Nijemce i njihove sluge, Hrvate i Muslimane, da bi tako natjerali što veći broj stanovništva, uglavnom seljaka, u svoje redove. Cilj im je bio da uvjere što više ljudi u potrebu bježanja u šumu, jer drugog izlaza nema nego u partizane.

Pjevalo se, kako mi reče Ljubiša Lazić, rodom iz Slaboštine, kod njih u Slavoniji:

„Gore staje, gori hrana, biće više partizana!“

Partizanska propaganda služila se za vrijeme rata ovakvim parolama:

Ko preživi ješće zlatnom kašikom!

U Rusiji se pšenica sije iz aviona!

Neće biti izrabljivanja čovjeka po čovjeku!

Bićemo svi jednaki!

Amerika i Engleska biće zemlja proleterska!

Četnika, nažalost, nije bilo u blizini.

Nekoliko onih koji su bili za kralja i otadžbinu komunisti su mučki ubili. Miću Samardžiju iz Pucara su skinuli gola i ubili u Šošinom jarku na Kozari, kako mi reče Milka Jugović, prilikom posjete u Beogradu, jula 1997. godine. Uz propagandu o komunističkom raju u Rusiji, dobijali su podršku siromašnih koji su se nadali boljem životu. Pribjegavali su i prijetnjama, batinama, narod je bio prestravljen Šošinim jarkom na Kozari, nazvanom po Josipu Mažaru – Šoši, Hrvatu iz Banja Luke, koji je došao na Kozaru da diže ustanak.

Zašto Šoša nije, recimo, dizao ustanak u Varaždinu, među svojima?

Oni su preuzeli inicijativu i napadima na gradove i diverzijama na prugama i putevima još više razbjesnili Nijemce i ustaše, koji su onda organizovali velike odmazde.

Zauzimanje Prijedora u maju 1942. i samouvjereno ponašanje kao da je rat završen, kako uviđaju i priznaju pisci knjige Bitka na Kozari M. Pekić i D. Ćurguz, učesnici ovih događaja, doprinijelo je porazu srpskog naroda na ovom području. Učesnici ovih događaja se slažu da je prihvatanje frontalne borbe i slab rad obavještajaca u vezi sa pripremom  velike ofanzive uzrok katastrofi.

Njihove akcije još više su doprinijele odmazdi većih razmjera, kao što je ofanziva u ljeto, 1942. na području planine Kozare. Hitler i sluga mu Pavelić uložili su velike pripreme da potpuno satru i unište partizanski pokret i očiste sav teren.

Partizani su na vrijeme mogli znati za pripremu ofanzive velikih razmjera i tako izbjeći katastrofu. Jedino ispravna odluka bi bila da se ne prihvati frontalna borba sa deset puta jačim neprijateljem, opremljenim avionima, tenkovima, artiljerijom i svim ostalim ratnim sredstvima.

Partizani, koji su brojali oko 3500 slabo naoružanih boraca, kao gerilci su mogli brzo da promijene položaje, da se izvuku iz borbe još u početku i tako smanje odmazde nad narodom, kojeg su na kraju ostavili na milost i nemilost okrutnom neprijatelju.

Da li je zanemarljiv broj ubijenih Nijemaca i ustaša vrijedan tolikih žrtava, od novorođenčadi do dvanaestogodišnjaka? Da i ne govorim o materijalnim, socijalnim, društvenim i drugim gubicima, koji su nastali kao direktne posljedice partizanske naopake politike i nebrige za narod.

Ovome bih dodao i razbijanje tolikih porodica, što su poslije rata komunisti opet iskoristili za svoje ciljeve, navlačeći komunistički jaram narodu na vrat.

Ovoliko zlo narod nije očekivao. Niko razuman nije mogao da vjeruje da bi braća po porijeklu i jeziku mogla nešto ovako činiti! Vijekovima su živjeli na ovim prostorima, prvo pod turskim, onda austrougarskim jarmom, da bi 1918., poslije toliko prolivene srpske krvi donijeli željenu slobodu Hrvatima, Slovencima i drugima i stupili sa njima u zajedničku državu! Poslije dvadeset godina slobodnog života došao je rat i Nijemci, ali ko je mogao i slutiti da će „braća“ ovakvo zlo praviti!

Vidjelo se da je sve propalo, ali ono što će potom snaći narod Kozare ni u najcrnjim mislima nije se moglo zamisliti, pogotovo što su ustaški avioni bacali letke pozivajući stanovništvo da iznese bijele barjake na kuće kao znak predaje, obećavajući da se nikom ništa neće desiti. Samo dok oni očiste partizane, pa će sve biti u redu.

Spasile su se samo male grupe partizana, i to poslije velikih gubitaka, kao i pojedinci koji su se uspjeli sakriti. Živko Međed iz Vojskove sakrio se u riječici Kablovskoj ispod naših kuća. Kada je prošao streljački stroj i pala noć digao se i pošao nizvodno. Primijetili su ga, čuli bućkanje vode, korake, pucali su u njegovom pravcu, ali je uspio pobjeći. Poslije rata je kolonizovan u Srpsku Crnju, Vojvodina, gdje je nedavno umro.

Svoju priču mi je ispričao kad sam ga posjetio, 1985. godine. Tada mi je dao specijalno izdanje „Borbe“ pod naslovom Redni broj smrti sa imenima 11219 kozarske djece, žrtava ustaškog zločina genocida.

Jedan partizan se spasao tao što je legao u jarak livade u našoj Velikoj Luci. Vojnici su prošli pored njega sa obje strane, usred dana, ali ga nisu
primjetili. Zaista hrabrost i sreća, kako nam je rekao kasnije.

Mali broj je preživio. Sakupili su se na Kozari i vidjevši pustoš i prazna sela, kao naš brat Ratko Jugović, koji je poslije ubistva starog Vuje Jugovića, razočaran, sa grupom partizana i braćom Bjelovucima iz Jablanice prešao u četnike. Nama će to donijeti dosta nevolja.

Boško Čađo iz Vojskove preživio je ofanzivu sakrivši se na Kozari. Vidio je kako iza vojske idu muslimani – pljačkaši, noseći sve od vrijednosti, pa kad smo se vratili nazad, u kasnu jesen 1942. ne nađosmo ništa i počesmo ispočetka.

Ustaše su streljale ljude kod Banjčevih i Reljanovića kuća. Postoji čovjek koji je vidio kako su gladne svinje raskomadale tijela ubijenih i razvukla po dvorištu. Poslije su sahranili pronađene dijelove tijela, i to ono što se moglo naći.

Put u „bolju budućnost“ – put u propast

Vraćajući se iz Sarajeva, poslije neuspjelog traženja posla, sa Đurom Banjcem, 1 aprila 1953. godine, u novinama sam pročitao članak o ukidanju seljačkih radnih zadruga, ili u narodu skraćeno nazvanih serezejski (SRZ). Radovao sam se tome, jer sam se nadao da će nam vratiti oduzetu zemlju, oruđe za rad i kravu Riđovu, koju su nam oduzeli 1949.

Maja Jela je po mom dolasku kući uspjela vratiti kravu. Odmah ju je uhvatila u jaram sa Šarovom, drugom našom kravom, tako da smo sada, makar to bilo i kravama, mogli da obrađujemo zemlju.

Šta je život uradio od nas, kako nam se nasprdao! Od nekad najimućnijeg domaćinstva u selu spali smo na to da zemlju obrađujemo uz pomoć krava. Imali smo i nešto drvenih kola, kojima sam ja, još neuk nedorastao majstorskim poslovima, napravio osovine od grabovine.

S kravama smo obavljali oranje, brnanje, vuču. Čak smo, u ljeto 1954. i 1955., s njima vozili sijeno u Dubicu, na prodaju. Jeste da nam je, da bi se dogegali do Dubice, trebalo puno vremena, ali bez krava ne bismo to nikako mogli.

Kad se raspala Zadruga, onda su oni jači i uticajniji, upravi bliži, uzimali sebi najbolje konje i volove, a i drugo šta vrijednije što u tom bezvlašću nije razvučeno ili upropašteno. Tad se govorilo da će se sve što se uzme morati platiti državi, onako kako je procijenila Zadružna komisija, a dat je i rok za to.

I maja je među prvima predala zahtjev za ispis iz Zadruge. Sudeći po rukopisu, lako je ustanoviti da je to pisala sestra Zora. Njena ruka napisala je zahtjev za ispis i našoj tetki, Petri Gligić. To potvrđuje i otisak prstiju koji se nalazi na papiru.

Molbe za ispis iz Zadruge primao je Rajko Lukić.

Za upis u Zadrugu nije se tražila ta formalnost, dovoljan je bio i usmeni pristanak. A do njega se često dolazilo otvorenim pritiscima i prijetnjama. U tome je naročitu revnost ispoljila specijalna policija koja se tada skraćeno zvala UDB-a (od Uprava državne bezbjednosti). One koji „milom“ nisu htjeli u tu novu zajednicu, koja je, prema ondašnjim kvaziteoretičarima, trebalo da nas odvede pravo u komunizam, tj. u društvo blagostanja, čekao je podrum u kući Dragoje Goronje. U tom seoskom zatvoru policija je, primjenjujući svoje metode, vršila „ubjeđivanje“ naroda, batinama mu pokazujući put u „raj“.

Sestra od strica Persa Blagojević, uspjela je da odoli svim pritiscima i ostane izvan Zadruge. Najzad je, 1952. godine, bla primorana da proda svoje voliće i da se zaposli u vojnoj fabrici u Vogošći, kod Sarajeva.

Persa je bila majka poginulog partizana Vojina, ali ni to je nije moglo zaštititi i odbraniti od tzv. kolektivizacije. Kad je Peta kozarska brigada logorovala kod nas, u proljeće 1943. Vojin je imao petnaest godina i odlučio je da se uključi u Brigadu. Baka Sava i moja mati sve su činile da ga odvrate od toga, pa su čak, idući za jedinicom, potegle put do Jablanice, moleći ga i ubjeđujući da je nejak i da još nije dorastao za borbu. Ali sve je bilo uzalud.

Poslije je Vojin, kad bi jedinica bila u prolazu, nakratko navraćao kući. Imao je na sebi lijepu uniformu i privlačio poglede seoskih cura. Stojeći u svojoj avliji, preko puta od nas, pucao je iz male italijanske puške u našu krušku. Za to vrijeme mi, djeca smo držali ruke na ušima na nas pucnji ne bi zaglušili. Gađao je svaki put usred stabla.

Bio je kurir. Poginuo je deveti dan po završetku rata, negdje kod Teslića, upavši u četničku zasjedu.

Persa je bila u velikom prijateljstvu sa braćom Ljubanom i Svetkom Reljanovićem, iz Vojskove. Svetko je bio prvoborac, nosilac Partizanske spomenice. Oni su imali najbolje konje u čitavom kraju i bili relativno imućni. Nekako im je polazilo za rukom da ostanu izvan Zadruge, sve do njenoga raspuštanja. Ali su zato stalno vlastima bili na zubu. Svetka će to do te mjere revoltirati da će najzad ilegalno prijeći granicu otvorivši tako „brešu“ za kasniji masovni odlazak Vojskovčana u Švedsku, gdje se i danas većina od njih nalaze ili kao „gastarbajteri“ ili kao već poprilično oronuli sedamdesetogodišnjaci, koji grickaju penziju i unučadima pune uši pričama o zavičaju, o svom Potkozarju, u koje samo, i to sve rjeđe, u ljeto svraćaju.

Naša majka Jela je baš prije toga dobila isplatu takozvane invalidske penzije za pokojnog brata Ljubomira, koji je kao kovač radio u partizanskoj kovačnici. To što je ona kao majka  dobijala za njega bilo je mnogo manje od boračke penzije.

Majka se plašila da će joj oduzeti kravu ako je odmah ne isplati i zato je za nju dala i posljednju paru (24.000 dinara). Bilo je to u vrijeme kada smo skoro gladovali, jer smo na mjesec dana dobijali samo šest kilograma brašna po osobi. Da bismo trošili što manje hljeba, nismo ga odmah jeli, već ostavljali za sutradan, pa i tada smo uzimali samo po zalogaj, dva, a stomak punili supom koja je bila začinjena jajetom.

Štedili smo na svemu, željno iščekujući da krene bašta i dà očekivani rod. Ali zadesi nas nesreća: 10. maja te, 1953, godine, pade snijeg i mraz ofuri i sprži sve što je krenulo iz zemlje, što je počelo da niče i raste.

Baštu smo morali ponovo zasijati.

Drugi, koji su uzeli mnogo vrijednije, a to će reći i skuplje stvari iz Zadruge, otezali su sa isplatom, tako da na kraju nisu nikom ništa ni isplatili.

Ispalo je da smo dva puta platili naše krave – prvo Perovu, a evo sada i Riđovu.

Zadruga nam je, 1949. godine, uz ostalo, oduzela i onu noviju, od hrastovine građenu štalu, koju su roditelji podigli pred sami rat. Štala je bila potpođena, imala je na sredini kanal za odvod mokraće, sa padom prema đubrištu. Bilo je to za ono vrijeme nešto posve novo, ne samo u našem selu, već i na moštaničkom području, pa možda i šire.

Idući korak sa vremenom i modernizujući se, otac je pred rat kupio sijač i kopač. Dotle se u selu kukuruz nasijavao iz ruke i ručno okopavao. Mi smo bili prvi u tom kraju koji su počeli da siju kukuruz u redove i da ga uz pomoć mehanizacije okopavaju. Obje ove alatke oduzete su nam i odnešene u Zadrugu, odakle im se gubi svaki trag.

Štalu smo neko vrijeme branili, ali su iz Zadruge sve češće stizale poruke i opomene da je moramo predati, a uz poruke i opomene išle su i prijetnje. Najzad, 3. oktobra 1949. godine pred našom kućom našla se ekipa, koju je predvodio Branko Gligić. One je prvi počeo da skida crijep sa krova štale. Mi smo to posmatrali iz kuće i dvorišta, nemoćni da se sili suprotstavimo. Bio je to, ustvari, samo nastavak ranije započetog rastakanja našeg imanja.

Tako smo ostali bez štale. A kako bez toga nismo mogli, ubrzo smo kovačnicu i viganj preuredili u štalu. Pokazalo se da to nije rješenje, jer je ta nova „štala“ bila preblizu kući. U jesen 1954. odmakli smo je od kuće i još štošta na njoj dotjerali.

Naša štala od hrastove građe je razvaljena i u dijelovima prevežena, a potom ponovo sastavljena u sklopu zadružnog imanja koje se nalazilo na crkvenim njivama podno sela, južno od raskršća glavnog puta i sokaka koji vodi u zaseok Ličane i selo Gunjevce.

Štalu je na rasprodaji, u proljeće 1953. godine kupio Rajko Trubarac, iz gornjeg dijela sela, i preuredio je sebi i porodici za kuću.

Jugovići su posjedovali najbolju hrastovu šumu u selu i okolini. U Jugovića gaju mogli su se naći najljepši primjerci strogodišnjih hrastova, koji se ni po čemu nisu razlikovali od onih čuvenih slavonskih. Ta stabla su uzgajana i čuvana samo za gradnju kuća, za izradu kaca, buradi, za ogradu (hrastovo prošće). Potkresivani su samo ogranci, a dijelovi koji se nisu mogli iskoristiti upotrebljavani su za ogrjev. Za ogrjev je dovožena iz Prosare bukovina, koja se miješala sa grabovinom, a tome su se dodavale i hrastove grane, dakle ono što se nije moglo u druge svrhe iskoristiti.

Gaj Jugovića bio je naš ponos i ono po čemu smo bili nadaleko poznati i priznati. Bilo je to svojevrsno bogatstvo. Gaj je bio čist od šipražja. Na mjesto starih hrastova, koje smo uklanjali iz šume, ostavljali smo mlade, one koji su đikali nebu pod oblake i bili pravi kao strijela.

Poslije rata nešto šume smo, pod kontrolom lugara, prodali državi, i to za šlipere ili pragove za prugu Brezičani – Ljubija. Po nju su dolazili kamioni iz Prijedora. Jedva su se probijali uskim, izlokanim seoskim putevima, ostavljajući za sobom duboko utisnute tragove gumenih točkova. Gazio sam tim tragovima, jer je to za mene bilo nešto posve novo.

Međutim, kad smo natjerani u Seljačku radnu zadrugu sva zemlja i šuma postali su kolektivna svojina. Nama je ostavljen, na uživanje, samo jedan dunum, potkućnica. Tu nam je bila bašta. Sa tugom i gorčinom gledali smo kako narod sa kolima, testerama i sjekirama prolazi pored naše kuće i zamiče u našu šumu. U tom njihovom prolaženju nama maltene ispred nosa bilo je nečeg drskog i izazivačkog.

Osjećali smo se i poniženi i uvrijeđeni podnoseći nepravdu, koja nam je padala teško. Kako li je tek bilo našoj majci koja je najviše trpila gledajući kako joj rastaču i raznose imetak a da pri tome nije mogla ništa preduzeti. Ostala je samo sa nama nejakim, bez ikakve zaštite.

Nije ni čudo što je oboljela od opake bolesti!

U tu vrijeme, majka je bolovala od tuberkuloze. Nije mogla dobiti ni bolnicu, ni lijekove. Lijekove je kupovala od Živka Jošanovića, koji ih je dobijao besplatno (PAS i eutizon).

Kada smo doznali da nam majka boluje od opake bolesti, kao da se sve nebo sručilo na nas! Izgubili smo oca, dva brata, dva strica, ujaka Radu, babu po majci Milju, malog bratića Bogdana, i to sve članove najbliže rodbine! Majka je ostala sa nama dvoma, nejakom djecom. Pokušavajući da se nekako održi i krene naprijed, ona je najviše ispaštala.

Prije ulaska u zadrugu, po selu je išla komisija koja je popisivala stoku i ostalu imovinu. Kad je maja čula za ovo, pokušala je prikriti jedno prase (kezme) kako bi ga sačuvala za nas i othranila kao posjek. Prase je odvela i zatvorila blizu šume. Na nesreću, dok je komisija bila u avliji, kezme se nekako izvuklo i dotrčalo rokćući do majinih nogu. Pokušala je da ga otjera od sebe pretvarajući se da nije naše, ali se kezme stalno vraćalo nazad. Kako ga nije prijavila, protiv nje je podnešena krivična prijava i kažnjena je sa 8 dana zatvora koje je i odležala. Zaista lijepo od nove vlasti koja se prikazivala u najljepšem svjetlu.

Ko bi mogao da izdrži gubitak svojih najmilijih, a zatim i sve ostale nedaće, uključujući i otkup kojeg nismo imali, pa je bila u zatvoru nedjelju dana i 1948. Uvijek vodeći računa da prvo obezbijedi hranu nama, sama se slabo hranila, pa je zato oboljela od opake bolesti.

Sestra Zora i ja smo očekivali ono najgore. Krili smo od maje motiku da ne kopa baštu i nastojali da je zaštitimo od težeg rada, kako bismo joj produžili život. Srećom, nekako se oporavila. Doživjeli smo da nam dođe u posjetu u Kanadu i ostane sa nama 8 mjeseci, od novembra 1971. do jula 1972. godine.

Naša draga maja Jela nas je zauvijek napustila 30. decembra, 1972. godine, u sedamdesetoj godini života. Neka joj hvala za sva vremena, za sve što je podnijela da zaštiti nas, ne štedeći sebe.

Još o posljedicama

Ni turski zulum kroz četiri vijeka nije imao tako pogubne posljedice po narod Kozare kao četiri godine ustaške vladavine, a pogotovu ona, po nas tragična 1942. godina, kada započinje naš sunovrat kome se ni danas ne vidi kraja.

Srpski neprijatelji ne samo da su imali namjeru da potpuno očiste nas Srbe sa naših vjekovnih prostora, dodjeljujući naša imanja ustaškim porodicama ma, kao dar Hitlera i Musolinija, nego su uništenju podvrgnuli i matične, crkvene i gruntovne knjige, kao i druge pisane dokumente, da bi na taj način uklonili svaki trag o našem postojanju na ovim prostorima. Kad se rat završio i uspostavljena država, da bi dobilo lične karte i ostvarilo druga građanska prava, preživjelo stanovništo je moralo prvo da se upisuje u knjige rođenih. Onima koji su znali kad su rođeni posao je bio uveliko olakšan, ali belaj je bio sa onima koji to nisu znali. Takvih je, ustvari, bilo najviše. Na osnovu onoga što su čuli od roditelja ili komšija, oni su sami sebi određivali datum i godinu rođenja. Obično bi se rođenje djeteta na selu vezalo za neki događaj: oko ovog ili onog sveca, ili kad se vozilo đubre, žela pšenica, tucao ječam itd.

Za nas, mlađe majke su znale koliko smo imali godina kada smo, 1942. otjerani u logor, pa su po vršnjacima određivale i ostalima dan i godinu rođenja.

Danas to izgleda čudno, ali u ono vrijeme rođendani se nisu proslavljali, bar ne na selu. Samo oni koju su rođeni na veliki svetac, koji uvijek padaju u isti datum, kao na primjer, Sveti Đurađ (6. maja), Sveti Petar (12. jula), Sveti Ilija (2. avgusta) ili sveti Nikola (19. decembra) mogli su znati tačan datum svoga rođenja. Na isti način sam kasnije ustanovio i datum kad smo otjerani od kuće u logor.

Na primjer, majka mi je rekla na sedam ili na tri dana pred svetog Iliju, nije se mogla tačno sjetiti, a moja sestra Zora oko Miholjdana, i da je nepune dvije godine starija od mene.

Mnogi su na taj način, zahvaljujući tome što su uništene knjige rođenih, postajali mlađi ili stariji. Ali to je bilo samo na papiru, jer se ljudski sat, koji uvijek pokazuje tačno vrijeme, ne da i ne može prevariti.

Još smo se na većim mukama našli kad je trebalo odrediti godinu i datum rođenja onih koji nisu preživjeli rat.

Ja sam se kod matičara Živka Sirovine, u Pucarima, upisao u knjigu rođenih 1948. godine, i to onda kad mi je, radi upisa u gimnaziju, trebao izvod iz knjige rođenih.

Srećom da je gruntovničar u Dubici bio toliko pribran pa je odnio sebi kući knjige čim je vidio šta rade ustaše, izlažući se time smrtnoj opasnosti.

Proglašenje Kozare za heroja, što je ona svakako zaslužila, poslije toliko podnesenih žrtava, narodu ovoga kraja nije donijelo nikakav boljitak koji bi se osjetio u popravljanju standarda preživjelog stanovništva. Jer, tu odluku nije pratila i odgovarajuća industrijalizacija ni Dubice, ni njenog zaleđa, koje će upravo u godinama poslije rata doživjeti navjeće raseljavanje. Počelo je to odmah 1945. kada su mnogi beskućnici kolonizirani u Vojvodinu. Seljačke radne zadruge bile su najveći udar na selo i seljaka, koji je tražio glavi mjesta daleko od rodnog ognjišta, mahom tamo gdje su se dizali novi fabrički dimnjaci, ili kod stranih gazda. Gasile su se škole jedna za drugom, a danas ih na selu gotovo da i nemamo, jer nema ko da ih pohađa.

Od ukupno 33.129 stanovnika, koliko je, prema popisu iz 1931. godine, bilo na području dubičkog sreza, pobijeno je 17.691, a od toga 4.099 djece uzrasta do 12 godina.

Popaljeno je preko 75% kuća, dok je 513 ognjišta ostalo posve pusto.

Godinama poslije rata dubičko Potkozarje niti je ispraćalo regruta u vojsku niti đaka u školu. Kao nigdje drugdje, rat je ovdje posijao takvu pustoš od koje se Kozara i Potkozarje vjerovatno nikada više neće oporaviti. Dovoljno je samo prošetati ovim krajem i vlastitim se očima uvjeriti u to: tamo gdje su nekada bile kuće i njive sada su šume. Šuma je prvo ono što će čovjek ovdje zapaziti. A gdje je šuma, tu nema čovjeka.

Zašto Jasenovac nikada nije napadnut?

Kako to da partizani nikada nisu ni pokušali da oslobode ovaj zloglasni ustaški logor?

Vladimir Dedijer u svojoj knjizi „Vatikan i Jasenovac“, na jednom mjestu kaže da su 1942. godine pokušana dva manja napada iz pravca Kozare, a 1943. kod sela Krapoje oslobođene dvije grupe logoraša koji su radili na sječi šume u Prosari i kod sela Drenov Bok.

Zvuči nevjerovatno, ali je, nažalost, tačno da je Jasenovac ostao do kraja rata da „radi“ kao fabrika smrti, dok ga ustaše, bez borbe, a nakon rušenja i paljenja, nisu napustile, pošto su najprije pobile sve logoraše, izuzev nekolicine koja je u odlučujućem jurišu uspjela da se spasi, probivši se na slobodnu teritoriju.

Partizani su ušli u logor tek 2. maja 1945. godine, i to bez ikakvog otpora, kada tamo nije bilo ni logoraša ni njihovih čuvara. Bilo je to samo šest dana prije pada Berlina!

Da li je ovako planirano ili je u pitanju puka slučajnost, ostaje samo da nagađamo.

Pri svemu tome čudno je da četiri moćne partizanske armije, prekaljene u četvorogodišnjoj borbi, takoreći usiljenim maršom stižu do austrijske i italijanske granice, vode borbu za Trst, a „zaboravljaju“ Zagreb i Jasenovac, praveći front u obliku latičničnog slova „U“ i ostavljajući ova mjesta da „rade“ svoj posao – a posao im je bio da unište što više Srba – do samog kraja rata, dakle, nekoliko dana prije pada nacističke prestonice Berlina. To je omogućilo ustašama da se same povuku, bez borbe. Zaista nevjerovatno, ali istinito!

Kao glavni grad monstrum države koja je zvanično objavila rat Americi i Engleskoj, stavivši se na stranu Hitlera i šaljući svoje trupe u Moskvu, u zimu 1941. godine, Zagreb, začudo, nikada nije bombardovan od „saveznika“, U tom Zagrebu su, kako to pokazuju sačuvani filmski snimci, u aprilu 1941. Nijemci dočekani cvijećem i poklicima.

Ali zato je tokom rata Beograd bombardovan dva puta: prvi put 6. aprila, kad su na glavni grad Jugoslavije u više navrata obrušavale njemačke „štuke“ i „meseršmiti“, sijući smrt, i drugi put na sam pravoslavni Uskrs 1944. godine, kada je bombardovanju od „savezničke“ avijacije bilo izloženo više gradova u Srbiji. Uništenje Nijemaca bio je navodno cilj ovog „savezničkog“ bombardovanja, a rezultat je, kao što se zna, bio: na desetine hiljada ubijenih Srba i samo nekoliko njemačkih vojnika.

Bombardovanje je naredio Josip Broz Tito, Hrvat. Ironija je u tome što je Srbija čitavo vrijeme rata bila na strani saveznika i što je spasila i njihovim zemljama vratila na stotine savezničkih pilota koji su, vraćajući se iz Rumunije, zapravo iz Ploeštija, gdje su bombardovali naftna postrojenja, i oboreni, da bi pali na tlo Banata. Oni saveznički piloti koji su pali na teritoriju NDH su direktno izručivani Nijemcima i zna se šta ih je poslije toga očekivalo.

Gotovo u dlaku isti scenario dešava se i danas, nakon 55 godina. NATO snage su 24. marta 1999. godine, a da to nikome u svijetu nije jasno, otpočele bombardovanje Srbije i to razaranje njenih gradova i sela – pri čemu nisu pošteđena ni dječija obdaništa – trajaće punih 78 dana. Dvadeset i jedna država, uključujući tu i najmoćniju silu svijeta, sa 870 miliona stanovnika, obrušilo se na jednu malu zemlju od svega jedanaest miliona, kršeći pri tom pet međunarodnih zakona i brojne konvencije. Da i ne govorimo o zakonima koji se ne uvažavaju samo kad su Srbi u pitanju, zakone prema kojima svako ima pravo da brani svoju postojbinu, pa i Srbi Kosovo, kolijevku svoju.

Partizani su bili dobro obaviješteni o onome što se zbiva u Jasenovcu i u tom pogledu nikakve sumnje nema, jer su izvršili nebrojene zamjene svojih važnih i manje važnih drugova koji su bili tamo zatočeni, a među njima i Andrije Hebranga, za zarobljene njemačke oficire. Zar i Josip Broz nije iz tog kazamata izvukao jednu od svojih brojnih žena?

Istražujući ratne dokumente, dr Anđelko Babić navodi: „Tito je bio prilično upoznat s položajem i sudbinom zatočenika“.

Josip Broz Tito je 4. aprila 1942. godine poslao u Moskvu telegram sljedeće sadržine: „Hitlerov dželat Pavelić bacio je više od 10.000 najboljih sinova Hrvatske u Jasenovac. Same ustaše priznaju da je od početka njihovog dolaska na vlast u Hrvatskoj ubijeno 500.000 ljudi, većinom Srba.“

U istoj knjizi, na strani 665. Dedijer kaže i ovo: „Tito naređuje 31. marta 1942. godine da se ispita mogućnost eventualnog napada na logor. Akciju bi trebalo organizovati zajedno sa štabom iz Hrvatske, ali tako da sigurno uspije“.

Činjenica je, međutim, da do napada na Jasenovac nikada nije ni došlo. Niti je taj napad ikada i pripreman, a to znači da nije ozbiljno ni shvaćen.

Dobro je poznato da su Jasenovac i njegovi pomoćni logori gutali uglavnom Srbe kao žrtve, jer su Srbi činili preko 80 % logoraša. Nije li upravo to nekome odgovaralo, da bi se i tako, i još tada, obračunao sa Srbima, sprovodeći, malo – pomalo, u djelo svoj strateški plan, a čije mi gorke plodove tek sada ubiremo. Sve danas raspoložive činjenice ukazuju upravo na to.

Kao što se zna, ustaški zločinci su primjenjivali čovjeku dotad nepoznate načine usmrćivanja kako u samom logoru Jasenovac, tako i u Donjoj Gradini, na bosanskoj strani. To je podrobno opisano od strane preživjelih zatvorenika. Oni su takoreći svakodnevno prevoženi skelom na bosansku stranu, u Gradinu, gdje je vršena njihova likvidacija. Povezane logoraše, nakon prelaska Save, doveli bi do rake, a onda bi pijane ustaše, utrkujući se, otpočele masakr. Tukli su ih maljevima, klali noževima, a bio je izrađen i specijalni nož za klanje, koj se do danas sačuvao. Tako poklane bacali su u rake. Često se dešavalo da su žrtve morale prvo sebi da iskopaju rake, pa bi tek onda stali u red za klanje.

Opisujući slučaj jasenovačkog koljača Žile u priči objavljenoj pod naslovom „Radi ti, sinko, svoj posao“, dr Nedo Zec, i sam jasenovački logoraš, na potresan način prikazuje jedno takvo klanje u Gradini, kada su se koljači opkladili ko će više zaklati tih mučenika. Poznati su i Aušvic, i Mauthauzen, i Treblinka, poznato je i to da je, zahvaljujući krematorijumu, primjenjivan i industrijski način likvidiranja logoraša, ali tako bestijalne metode kao u NDH nigdje u svijetu nisu primjenjivane. Pogotovu ako imamo u vidu ono što se tokom ljeta 1941. dešavalo u istočnoj Hercegovini, kada su u pećine i svrtače ustaše bacale žive Srbe, koji su dolje, u mrkloj tmini, lišeni hrane i vode, danima dozivali u pomoć, a niti su mogli sami izaći, niti im je ko smio pomoći. Tako bi polako u najvećim mukama i skončavali.

Meni je u živom sjećanju ostalo kad su nas, u ljeto 1942. skelom iz Uštice prebacivali preko Save u Jasenovac. Nizvodno od nas, takođe u skeli, na suprotnu stranu od Jasenovca prevozili su logoraše. Na sebi su imali domaća, od bijelog platna tkana seljačka odijela, a na glavi crne šešire, što je bila karakteristična nošnja Kozarčana. Bili su to naši ljudi odvojeni od nas u logoru na Cerovljanima, koje, kako se kasnije saznalo, nisu ni svraćali u jasenovački logor, nego su ih izravno sprovodili u Donju Gradinu, i tamo odmah likvidirali.

Ogromne, sada ulegnute grobnice u Donjoj Gradini, nijemci su svjedoci bestijalnosti kakvu svijet nije upamtio i samrtnih krikova zaklanih koje nije imao ko čuti, jer je svo srpsko stanovništvo iz toga i okolnih sela još na početku rata ili pobijeno ili izbjeglo.

Sjećam se jednog čovjeka koji je uspio pobjeći iz Donje Gradine. Bilo je to u jesen 1943. godine. Prenoćio je kod nas. Pitali smo ga da li je tamo vidio nekoga od naših, a i izbjeglice su se interesovali za svoje. Nije mogao nikoga po imenu da pomene, ali je rekao da su gotovo svakog dana u logor dovodili nove osuđenike. Pričao nam je o užasnim uslovima koji vladaju u logoru i izrazio je sumnju da će malo ko od logoraša moći da preživi. Kozarsku ofanzivu je preživio u našem selu, i to tako što se prikrio u našem Tuku, ispod mlina Lepirovca. Zavukao se u travu na ušću rijeke Rakovice i jaza kojim voda otiče na vodenicu i tu sačekao prolazak vojske. Bio je iz nekog sela sa Kozare. Kako je poslije dopao Jasenovca, nisam zapamtio.

Ujutro je otišao. Nadam se da je preživio rat.

Da su imali ozbiljnu namjeru da bilo kad napadnu i zauzmu Jasenovac, taj pakao na zemlji, partizani su mogli bezbroj puta da načine zasjedu tim koljačima na bosanskoj strani i da bar tako učinu nešto za jadnike koji su bili osuđeni na postepeno umiranje iza logorskih žica. A kasnije, kada su ojačali, mogli su iz daljine topovima da tuku logor i okolinu i tako ohrabre logoraše pa da se sami dignu i, koristeći paniku i pometnju koja bi nastala, možda sami oslobode sebe, ako već nisu smjeli da napadaju sa hrvatske strane koja je bila više urvrđena.

Sjećam se kad su u ljeto 1944. godine partizani organizovali žetvu, ustvari krađu pšenice u dubičkoj Ravni, ustašama pod nosom. Sve je rađeno u velikoj tajnosti. Tokom noći u pšenicu su ušle mlađe žene i omladinke i brzo požnjele što je trebalo požnjeti. Žito su u snopovima prevezli u Pucare, na Jugovića brdo, kod našeg gaja.

Žetva je obavljena noću, po mjesečini. Partizani su za to vrijeme patrolirali naokolo i obezbjeđivali žeteoce.

U Pucare su poslije dovezli vršalicu, koja je radila danonoćno sve dok nije ovršen i posljednji snop žita. Svu pšenicu smjestili su u sobu Laze Jugovića. Poslije su je negdje odvezli.

Na mjestu gdje je obavljena vršidba ostala su brda slame u koju smo se mi, djeca, zavlačila igrajući se skrivalice. Zemlja nađubrena ovom slamom još dugo poslije rata davala je obilan rod.

Jedno sjećanje na Jasenovac

ČELIČNI STISAK RUKE

Najzad, krenusmo i mi.

S prtljagom na leđima (ustvari, s porkrivačem i ono malo preobuke što je stalo u torbice, a što je sad predstavljalo naš cjelokupni imetak) izađosmo na drum i uključismo se u kolonu koja još od jutros, poput mutne matice, bez prestanka otiče prema obližnjem selu Uštipci. Iza nas ostade još jedan od onih na brzinu improviziranih ustaških logora namijenjenih narodu Kozare. Koliko smo dana proveli na toj prostranoj uštičkoj utrini, koja je nekada služila za ispašu stoke – deset, dvanaest ili petnaest – niko vam pouzdano iz prve ne bi znao reći, jer se logorski dani, sivi i jednolični, ne razlikuju jedan od drugoga, a glad i patnja je ono što ih čini istim i nepromjenljivim.

Valja se ta nepregledna ljudska rijeka, mrka i ćutljiva, i otiče neznano kud, a svima je u glavi samo jedna misao i jedno pitanje: kuda nas to gone? Povratku kući niko se ne nada. Jer, da je to na umu ustaškim vlastima, onda bismo krenuli u suprotnom pravcu, cestom koja vodi prema Dubici.

Pa opet! Makar i slabaška, tinja nada. Možda ovo idemo u Njemačku, kakve su se glasine pronosile kroz narod. Bolje je i Njemačka nego Jasenovac, sve je bolje nego prokleti Jasenovac.

Ulazimo u selo koje ima konture manje varošice. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske žitelje Uštica, uglavnom pravoslavce, ustaše su ili pobile ili satjerale u jasenovački logor, s druge strane Save, a u njihove kuće naselili svoje porodice.

Svuda, na svakoj kući oljuštene fasade, demolirani prozori i vrata. Kao da je kroz to posavsko selo upravo ovog časa protutnjao orkan i ostavio iza sebe neviđenu pustoš.

Na svakom prozoru načičkane glave. Svjetina se natisla i ispred kapija, na ulici, zaposjela svaki komadić slobodnog prostora. Dobacuju nam, viču, raču i pljuju, obasipaju nas svakojakim psovkama i pogrdama. A nije malo ni onih koji se zalijeću u kolonu i dijele udarce štapom ili pesnicama i tako na nama bespomoćnim iskaljuju svoj bijes i mržnju. Ćutke to podnosimo i nastojimo da održimo korak, jer ko zaostane dobro mu se ne piše. Zaštitu ne možemo očekivati od ustaša koji su nam dodijeljeni kao pratnja, kad neki do njih i sami u tome učestvuju.

Na izmaku iz sela pred nama najednom bljesnu široka i ravničarski mirna Sava, koja se kupa u poplavi sunca.

Podne je. Nedjelja. Dan lijep, sunčan, jedan od onih kada svetkuju i čovjek i priroda. Sa jednog od crkvenih tornjeva oglasiše se zvona. Njihov zvuk razliježe se prostranom posavskom ravnicom i gubi u beskraju.

Tamo, na drugoj obali rijeke, malo poviše od nas, cilik i graja kupača. A potom se prolomi neobuzdani smijeh. Uobičajena slika sa kupališta.

Eto, još negdje život pulsira u svoj svojoj ljepoti i raskoši. A šta čeka nas, sužnje, koji se, lišeni slobode, danima potucamo po ustaškim logorima pod vedrim nebom, izloženi gladi, žeđi i nesnosnim ljetnim vrućinama?

S takvim sumornim mislima ulazimo u skelu koja tog časa pristade uz obalu. Brzo smo se ukrcali i skela se otisnu prema drugoj obali. A dok nečujno klizimo preko rijeke idući u susret Jasenovcu, toj najvećoj ljudskoj klanici i tamnici, u mislima oživjeće sjećanja na jasenovačke logoraše, žive kosture, koji su se prošle jeseni samim čudom spasili sigurne smrti, pobjegavši sa stratišta. Dvojica od petorice tih „Jevreja“ kako smo ih zvali, iako nisu bili svi Jevreji, koji su te sumorne novembarske večeri izbili u Vojskovu, podno Kozare, dodijeljeni su nama, u kuću. Onaj rastom znatno viši bio je toliko izmršavio da i nije više ličio na čovjeka, već na strašili kojim seljaci plaše ptice; svojim avetinjskim izgledom on je unosio neopisivi strah u nas, djecu. Hranu kad bi se iznijela na sto on nije jeo ustima, već i ustima i očima.

Idemo li to sada i mi u taj pakao?

Nakon desetak minuta skela pristade uz lijevu obalu Save.

U Jasenovcu smo. Obziremo se oko sebe, pogledom tražimo taj famozni logor. Ali nema ni logora niti ičega što bi podsjećao na njega.

Vjerovatno se logor smjestio nešto dalje, tamo kuda se svijet zaputio. Prolazimo sokakom koji nas vodi u naselje. Ženskima ne prijeti  tolika opasnost kao nama muškarcima i zato je mati propustila dvije sestre da idu ispred nas, a ona se postavila između mene i četiri godine mlađeg brata. Drži nas čvrsto za ruke i gleda da smo uvijek na okupu i da održavamo korak sa stričevkama i stričevićima, koji su ispred nas.

Na mjestu gdje se sokak lomi i zavija udesno nastade komešanje. Nešto se očigledno dramatično zbiva dok narod ustuknu. Sestra stričevka, koja je išla ispred nas, naglo se osvrnu i dobaci:

„Pazi, Savka, Vojina. Oduzimaju mušku djecu.“

Postupajući striktno po Štalovoj naredbi, još u logoru u Cerovljanima, prije dvadesetak dana, izdvojili su na stranu sve muškarce starije od trinaest, četrnaest godina i otpremili u posebne logore. Ja sam bio ušao u trinaestu godinu i za svoje doba bio sam prilično ištrkljao.

Čim je obaviještena o opasnosti koja mi prijeti, majka me još čvršće stisnu rukom. Bio je to, činilo mi se, čelični stisak, koji ne bi popustio ni kad bi joj ruku sjekli.

Sada smo već i mi bili na mjestu gdje su ustaše iz kolone izvlačile izraslije dječake i bacale ih u jednu kapiju. Iz gomile ustaša zaleti se jedan, krupan, snažan, dohvati me za lijevu ruku i poče da vuče prema sebi. On vuče sebi, majka sebi. Činilo mi se da će me, u tom potezanju i natezanju, naprosto raščerečiti. Ustaša je kudikamo jači od majke, rastom niske ali sada stostruko jače od njega. Ne popušta ustaša, ali ne popušta ni ona.

U tom grunu narod, ustaša posrnu i pade u prašinu i ja se tako oslobodih njegovih kandži. Pogledah majku: lice joj se kupalo u suzama. Bile su to suze radosnice, što je uspjela da me odbrani i tako spasi od sigurne smrti. Jer, nijedan od onih dječaka koji su bačeni u kapiju nije preživio pakao jesenovačkog logora.

(Odlomak iz knjige „Od Kozare do Papuka“, koja će izići iz štampe do kraja godine).

Vojo Babić

Kad su izgubili svaku nadu u pomoć koja bi došla spolja, a u vazduhu se već osjećao kraj rata, samo logoraši su, 22. aprila 1945. goloruki krenuli u odlučujući juriš. Bilo ih je oko hiljadu. Gotovo svi su pobijeni.

Svega 54 logoraša uspjelo se osloboditi (vidi knjigu: „Vatikan i Jasenovac“, str. 684).

Da bi uništili svoje krvave tragove, ustaše su palile leševe. Najprije su vadili zlatne zube iz pobijenih, što im je, u Italiji, pomoglo da plate usluge Vatikanu. Kasnije je tamo pronađeno i srpsko opljačkano zlato. Time su plaćali i odlazak u Južnu Ameriku.

Zapalili su i minirali logor i na lomači uništili sve objekte. Gusti dim se danima vio nad logorom, a vjetar ga je donosio do naše kuće, uz užasan smrad. I ono malo što je ostalo kao dokaz, u ime „bratstva i jedinstva“ razvučeno je, sklonjeno, da ne ostanu tragovi.

Još jedna stravična stvar se pojavila pred kraj rata: sapun koji su ustaše pravile od skuvanih ljudi. U Donjoj Gradini još postoje veliki kazani u koje su bacani živi ljudi od kojih je pravljen sapun. Nekako je jedan dospio do nas. Imao je drugačiju boju i čudan miris. Kako je bila nestašica svega, neki su ga upotrebljavali, dok nisu čuli i shvatili o čemu se radi.

Daleko bi bolje bilo da su ruševine Jasenovca ostale onakve kako su se zatekle neposredno po svršetku rata. Da  je ostao kompletan dokazni materijal, ne bi mogao novi ustaša Tuđman da tvrdi da je u Jasenovcu pobijeno „samo“ 30.000 ljudi. Kako on tumači istoriju, izgleda da su najveće žrtve  bili Hrvati. Kakva je to drskost da gospodin Tuđman prekraja istoriju iako još uvijek ima živih svjedoka ustaškog zločina genocida! Kako će tek biti za 100-200 godina kada njegovi nasljednici „pronađu“ nove „dokaze“ da Srba nije uopšte ni bilo u monstruoznoj „državi“ od 1941-1945?!

Gdje je i kako Tuđman „zaboravio“ preko 12000 kozarske djece, od novorođenčeta do dvanaestogodišnjaka, koji su evidentirani po godinama rođenja, imenima roditeljima, mjestu rođenja i datumu kada su ubijeni na najzvjerskiji način?

Koliko tek ima onih koji su kao bebe oduzeti od roditelja i usvojeni, a zatim silom prilika postali Hrvati, možda nikad ne saznavši svoje pravo porijeklo!

Tito i Jasenovac

Kako to da Josip Broz Tito nikada nije posjetio Jasenovac?

Zaista čudno i nevjerovatno da je toliko puta prolazio svojim Plavi vozom prugom kroz Jasenovac, a da nije bar stao na par sati i odao poštu žrtvama! Ili, kako to da nikada nije doveo nekog od svojih mnogobrojnih prijatelja i posjetilaca – visokih državnika da posjete spomenik i uređeni memorijalni kompleks Jasenovca?

Zar on, koji je obišao cijeli svijet, nije našao za shodno ili nije imao „vremena“ da dođe, pokloni se sjenima mrtvih, oda poštu nevinim žrtvama i time potvrdi značaj ovog memorijalnog mjesta za nas?

Čega se stidio? Koga je krio? Zašto?

Koliko znam, bio je jedanput na Kozari, u Milića gaju. Bilo je to 27. jula, 1951. na proslavi Dana ustanka. U svome govoru rekao je da neće biti „inokosnih seljaka“. Za kratko vrijeme inokosnih seljaka je zbilja nestalo.

Da bi ironija bila veća, seljačke radne zadruge ništa dobro nisu donijele ovome zaista napaćenom narodu, kome je trebalo pomoći, a ne izvoditi s njim eksperimente.

Zločinac Kurt Valhajm

Negdje početkom 1943. godine, pored naših kuća iznenada je naišla grupa oficira na konjima i zaustavila se kod vratnica, na ulazu u avliju. Bili su to, ustvari, njemački oficiri. Strogi, kruti, utegnuti, baš onako kako to odgovara našoj predodžbi o Nijemcima. Bilo ih je pet ili šest, ne bih sad mogao tačno da kažem. A pod njima konji, istimareni, gojni, čisti. Neprestano vrte repovima i tapkaju u mjestu, dok im jahači zatežu uzde.

Tražili su da iz kuća izađu naše majke. A kad su se one pojavile pitali su ih na našem jeziku gdje su muškarci. One gotovo uglas odgovoriše da su odvedeni u zarobljeništvo. Poslije toga jedan od njih upita da li u blizini ima partizana.

Persa, naša sestra od strica, reče im da u našem kraju partizana nema.

Na to će jedan od njih:

„A da li ih ima u Bukovici, u Kozari?“ i pokaza rukom u tom pravcu.

Persa se malo zbuni, zastade i u prvi mah nije znala šta bi odgovorila.

Nijemac izvadi pištolj i uperi u nju.

„Ima ili nema?“

Glas mu je sada zvučao još strožije, prijeteće.

Stajao
sam kod vratnica očekujući ono najgore i u tom očekivanju ruke sam držao na
ušima.

Ona reče da ih nema.

Nazad odahnusmo. Nijemac vrati pištolj u futrolu, a usput priprijeti, rekavši da će nas sve pobiti ako se njima šta desi.

Onako na konjima, gledani odozdo, izgledali su neobično visoki, a onaj što se raspitivao za partizane, inače suv, mršav, dugačkog, istegnutog vrata, izgledao je za glavu viši od ostalih.

Mnogo godina kasnije, kada je bivši Generalni sekretar Ujedinjenih nacija raskrinkan od Jevreja kao ratni zločinac s Kozare, u sjećanju sam prizvao scenu koja se odigrala početkom 1943. u mojim Pucarima i prisjetio se onog dugajlije sa konja koji se raspitivao za partizane, prijeteći nam ukoliko se njemu i njegovim drugovima nešto desi. Sumnje nije bilo: bio je to Kurt Valdhajm! Prošao je taj Kozaru uzduž i poprijeko, a da tu nije bio kao obični turista, dokaz je i Gvozdeni krst kojim ga je Pavelić odlikovao. Ubrzo nakon što se saznalo za njegovu ratnu prošlost, koja mu ne služi baš na čast, i kad su mu zbog toga Amerikanci zabranili ulazak u SAD, odlikovan je i od Vatikana. Nije ni to bilo onako za džabe, jer se za džaba odlikovanja ne dodjeljuju, već za usluge koje je učinio Katoličkoj crkvi.

Ostaje, međutim, pitanje kako to da Valdhajm nikada nije optužen od Broza, koji je o njemu i njegovoj ratnoj  prošlosti znao sve, utoliko prije što je raspolagao njegovim dosijeom. Dokument koji ga je teretio kao ratnog zločinca nestao je na misteriozan način i nikad mu se nije ušlo u trag.

Zahvaljujući tom zabašurivanju, Valdhajm je uspio da se domogne položaja Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, a potom i mjesta Predsjednika Republike Austrije. Kojom i kakvom protuuslugom je on uzvratio onom ili onim koji su u datom trenutku znali da ćute, ostaće nepoznato.

Kazivanje Milke Jugović o mojoj porodici

Milka Jugović je rođena u drugoj deceniji ovoga vijeka. Danas živi na Novom Beogradu. Ispričala mi je nešto više o našoj porodici.

Roditelji djeda Mile i Rade Jugovića su Stevan Jugović i Smiljana, rođena Sirovina, iz Pucara.

Za vrijeme Druge Pecijine bune (1875-1878) Rade Jugović je imao 23 godine. Kao hajduka, Turci su ga uhvatili u selu Sovjaku, gradiška opština, i živog nabili na kolac, zajedno sa nekim Đurom Jankovićem. Poslužili su se prevarom i pozvali majku Smilju da dođe po sina. Došla je ne sluteći ništa. Prisustvovala je tom strašnom prizoru, sve gledala, a kad se poslije toga vratila kući odavala je osobu koja je sišla sa uma. Njeno majčinsko srce nije izdržalo i prepuklo je tokom noći.

Ista sudbina zadesila je i našeg pradjeda Stevana Jugovuća; njega su u Gunjevcima nabili na kolac.

Naš djed Mile i baka Petra Jugović imali su šestoro djece, od toga četiri sina: Stojana, Radu, Miloša i Stevu, i dvije kćeri: Rujanu, udatu Krnjajić, u Gunjevce, i Stajku, udatu Petrović, u Sreflije. Mile i Petra su umrli oko 1900. godine, tako da niko od unučadi nije imao prilike da sjedi na njihovom krilu, da osjeti djedovu i babinu ljubav i toplinu, da sluša njihove priče i da sazna nešto više o našoj prošlosti, koja, smrću Vuje Jugovića 1942. godine, sve više blijedi.

Jugovići su posjedovali 500 dunuma zemlje i šume u jednom komadu. Naš posjed dopirao je sve do rijeke Kablovske i Rakovice, dakle sve dokle sežu Pucari.

Želio bih, žarko bih želio saznati koliko dugo Jugovići borave u ovom kraju i odakle vodimo porijeklo. Ali su vrlo mali izgledi da to ikada saznam, jer se pri svakom takvom pokušaju neprestano suočavam sa gustom, neprozirnom tamom iza koje se stere totalni mrak.

Stric Mile je kao dijete preležao „oganj“ ili „vrućicu“ (bolest koja je karakteristična po visokoj temperaturi) i poslije toga ostao gluvonijem.
Kovački zanat naučio je od oca Mile, koji je, uz ostalo, znao i puške popravljati. Nije se nikada ženio i ostao je da živi u zajedničkom domaćinstvu
sa bratom Stevom, našim ocem.

Imao je na raspolaganju svoju, posebnu zgradu, a bavio se isključivo kovačkim poslom. Poslije rata se pričalo da je imao ušteđevine (u zlatu). Držao je to zakopano negdje u malom vinogradu koji je otac zasadio neposredno pred rat. Mi smo redovno obrađivali taj vinograd, prvenstveno da bi održali lozu, ali smo se potajno nadali da ćemo prekopavajući ga naići na stričevo skriveno zlato. Nada nam je, međutim, bila uzalud. Bio je to, ustvari, jedini vinograd u okolini. I o lozi smo malo znali. Kako se u to vrijeme rata, a i poslije, slabo održavao, brzo je propao.

Stric Mile nije volio da ulazimo u kovačnicu i da ga ometamo u poslu. Čim bi nas vidio na vratima davao bi nam rukom znak da se udaljimo mumlajući:

„Ipi, ipi!“

Jedino je to i mogao da izgovori. Iako nismo znali šta do doslovce treba da znači na njegovom krnjem jeziku, znali smo šta nam hoće da kaže i brzo se povlačili.

Bio je visok, mršav, crne kose. Ukućani su se s njim jedino rukama mogli sporazumijevati.

I on je, nažalost, podijelio sudbinu svojih bližnjih i skončao u logoru na Sajmištu. Po pričanju preživjelih, ubijen je već prvih dana po dolasku u logor. Nije znao da treba predati novac koji je imao skriven kod sebe, a s obzirom da je bio gluv nije ni mogao znati.

Sve što mi je od roditelja ostalo

Zahvaljujući ovoj fotografiji, koja je imala neobičan životni put, Stevo Jugović se našao u Muzeju holokausta u Vašingtonu, kao jedini od Srba.

Porodična fotografija, koju ovdje objavljujemo, kao i oni koji su na njoj, ima po mnogo čemu neobičnu sudbinu. Prema kazivanju moje majke, nastala je najvjerovatnije 1940. Desilo se to na Miholjdan, kada se u Dubici, već po tradiciji, održavao vašar. Toga dana u varošici na Uni našli su se otac, majka i sestra. Majka i sestra su se dogovorile da se „uslikaju“. Otac je odbio da im se pridruži, govoreći da nije spreman,  što je značilo da se nije dovoljno dotjerao „za slikanje“. Mjesnom fotografu je ipak pošlo za rukom da ga ubijedi da stane pred foto-aparat i zahvaljujući tome sačuvana uspomena na roditelje, a pogotovu oca, jer je ovo jedina njegova fotografija koja je preživjela ratna stradanja.

Posmatrajući moga oca na ovoj fotografiji lako ćemo uočiti nekoliko karakterističnih detalja. To su, prije svega, njegove ogromne težačke i kovačke šake, koje najbolje svjedoče o tegobnom životu koji je vodio. Sebi i svojoj porodici on je tim šakama, isključivo i samo njima, obezbjeđivao prihod za život. Tim šakama, on je, boraveći u Americi, u dva maha, ostvario pristojnu zaradu i, zahvaljujući tome i odricanju, mogao je, vra tivši se u Pucare, da stekne lijep imetak i uvrsti se među bogatije seljake onog vremena.

Kaput koji vidite na njemu je drugi detalj koji će pažljivo oko odmah uočiti. On posve odudara od ostale odjeće koja se sastojala od kućne radinosti. Taj kaput mu je bila uspomena na njegova dva boravka u Sjedinjenim Američkim Državama.

Majka i sestra su obučene u ruho kojim se ondašnje selo oblačilo, a koje se isključivo sastojalo od domaće, kućne izrade, izuzimajući obuću i maramu na majčinoj glavi, što se zvalo „kupovna“ roba, tj. roba koja se morala parama platiti.

Da i stvari često dijele sudbinu svojih vlasnika, dokazuje i ovaj fotos. To je vidljivo već na prvi pogled. Fotografija je, kao i oni koji su na njoj, prošla dug i tegoban put. Kroz zbjegove i logore majka ju je pronijela zavezanu u maramici, a maramicu držala u njedrima i čuvala kao najveću dragocjenost. Uz nešto, sasvim malo ličnih stvari, i ona je preživjela pljačku kojoj smo bili izloženi za vrijeme boravka u ustaškom logoru u Uštici.

Kad bi mogla da govori, ova bi fotografija bolje i rječitije ispričala našu golgotu od mnogih zvanih i nezvanih, ali držeći se one kineske „da slika govori više nego hiljadu riječi“, ona i ovako predstavlja autentično i potresno svjedočanstvo dovoljno samo za sebe. Zahvaljujući njoj, Stevan Jugović se našao u Muzeju holokausta u Vašingtonu, po svoj prilici kao jedini od Srba. O tome svjedoči i ova identifikaciona, odnosno lična karta, koja u prevodu na srpski glasi:

„Ime: Stevo Jugović Datum rođenja: mart 15, 1888.

Mjesto rođenja: Pucari, Jugoslavija

Stevo, koji je bio pravoslavne vjere, bio je kovač, puškar i farmer u svom selu Pucarima. Kada je imao dvadeset godina otišao je u Sjedinjene Američke Države, u Minesotu, gdje je proveo četiri godine. 1912. vraća se u Pucare, ali kada mu je od španjolske groznice umrla žena i dva sina, one se ponovo vratio u Ameriku. 1923. opet je u Pucarima, gdje se ponovo oženio i podigao četvoro djece.

1933-39: Sa ušteđevinom koju je donio iz Sjedinjenih Američkih Država Stevo je postao jedan od najbogatijih seljaka u svom selu. S tim parama prikupio je dosta stoke i proširio svoje imanje. Ne samo da se brinuo o svojoj velikoj porodici, nego je izdržavao i svog starijeg gluvonijemog brata. Kada je, u septembru 1939. izbio Drugi svjetski rat, Jugoslavija se proglasila neutralnom.

1940-42: U aprilu 1941. Nijemci su okupirali Jugoslaviju. Nedugo poslije toga hrvatski fašisti su došli na vlast u Hrvatskoj i Bosni, i počeli da progone Srbe. U julu 1942. Nijemci i Hrvati su zajednički preduzeli ofanzivu protiv partizana na Kozari.

Za vrijeme ofanzive Stevanova porodica se našla u hrvatskom koncentracionom logoru u Cerovljanima. Stevo je bio jedan od mnogih ljudi koji su potom deportovani u njemački koncentracioni logor koji se nalazio na Sajmištu, u Zemunu.

Među 47.000 onih koji su uništeni u logoru na Sajmištu je i Stevo sa sinom i dva brata.“

Ratne sudbine

Ovo je moja sestra Zora, u pozi male katoličke vjernice koja se moli Bogu i „ispovjeda svoje grijehe“. Snimak je nastao u ljeto 1943. godine, nakon završenog prvog razreda pučke, odnosno osnovne škole u Gradišci, gdje smo se obreli poslije Kozarske ofanzive i ustaških logora kroz koje smo prošli. U međuvremenu, ona je, sticajem prilika, promijenila vjeru, a sa vjerom i prezime, uzevši i jedno i drugo od svojih „usvojitelja“, mada bi tačnije bilo reći prisvojitelja, Suvajaca, bračnog para bez djece, koji su joj u tim ratnim prilikama pružili zaštitu i utočište.

Moja sestra je samo jedna od hiljade djevojčica i dječaka sa Kozare, koji su poslije one, po zlu čuvene Štalove ofanzive, doživjeli istu sudbinu. Ona se, na sreću, zahvaljujući upornosti majke, otrgla iz tih tzv. misionarskih kandži i vratila svome rodu i plemenu, a koliko je njih koji su zauvijek ostali zarobljenici tuđe vjere. Najizrazitiji primjer u tom smislu je poznata zagrebačka glumica Božidarka Grajt, nekada dijete sa Kozare koje je nosilo prezime Grubišić.

A da sve bude još tragičnije po nas, potomci onih koji su, nekad davno, prelaskom na islam ili unijaćenjem, napustili vjeru svojih otaca i od Srba postali vatreni Bošnjaci ili Hrvati, a u proteklom ratu su se pokazali kao naši najveći neprijatelji. Zato, neka i na ovom mjestu budu navedene riječi našeg istaknutog istoričara, akademika Radovana Samardžića, koji je rekao da „nijedan narod na svijetu nije proizveo toliko otpada kao srpski“. Upravo taj „otpad“ nam je najčešće i dolazio glave.

Pisao sam Klintonu

Od početka oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini, u proljeće 1992. godine, takozvani slobodni i nezavisni zapadni mediji, dirigovani od svojih vlada, listom su se stavili na stranu Bošnjaka i Hrvata, tretirajući ih kao žrtve srpske agresije i optužujući za izbijanje rata i ratne strahote, jedino i isključivo, Srbe, što je bila notorna neistina. To je istinski revoltiralo sve dobronamjerne u svijetu, a pogotovu nas Srbe u dijaspori. Takva nepravda naročito je ozlojedila nas koji smo iz tih krajeva i koji smo iskusili ustašku strahovladu, prošavši kroz pakao ustaških logora
tokom Drugog svjetskog rata.

U vezi s ratom u Bosni na Zapadu je, tih dana, u štampi, na radiju i televiziji, sve češće pominjana mogućnost bombardovanja srpskih položaja, do čega će doći u ljeto 1995. godine. Ne bi to bilo prvi put da se Amerikanci sa svojim avionima obruše na Srbe; jedno takvo bombardovanje Srbija je doživjela za Uskrs 1944. godine. Upravo kad se srpski narod spremao da proslavi svoj najveći praznik, američki avioni su se obrušavali na srpske gradove, zasipajući ih sa stotinama tona bombi, dok je u isto vrijeme Zagreb, prestonica monstruozne NDH, koja je sa SAD bila u ratu, od toga bio pošteđen. Da apsurd bude potpun, desilo se to u vrijeme kada smo, kao saveznici u ratu, stajali s Amerikancima u istom stroju, i kad smo, s puno samopožrtvovanja, pa i rizika, spašavali njihove pilote koji su pali na našu teritoriju. Ni zvanična ni nezvanična Amerika nikda nam se zbog toga nije izvinila.

To me je i podstaklo da se, 13. januara 1993. godine, obratim pismom američkom predsjedniku Bilu Klintonu, koji se upravo tih dana spremao da preuzme funkciju.

Evo tog pisma u prevodu na srpski:

Januar 13, 1999,

Izabrani Predsjednik Bil Klinton Bijela kuća

Vašington, D. C. 20500

Gos. Izabrani Predsjedniče;

Moje ime je Boško (Bob) Jugović. Rođen sam u Bosni prije 56 godina i kao dijete proveo sam izvjesno vrijeme u hrvatskom i muslimanskom koncentracionom logoru. Za to vrijeme izgubio sam oca, dvojicu braće, dva strica, ujaka i babu (čiji je ona bila neprijatelj?) i još mnogo drugih rođaka i prijatelja. Proživio sam pakao na zemlji, a da nam uopšte nije bilo jasno zašto smo bili podvrgnuti ovakvim varvarskim uslovima. Kako sam kasnije saznao, samo zato što smo Srbi. Bili smo „različiti“, ne kao Hrvati ni Muslimani, već kao narod „koga je trebalo iskorijeniti“.

Mnogima od nas djetinjstvo je uništeno, mladost osakaćena, sa strašnim uspomenama koje će nas pratiti do kraja života.

Dok se nama ovo dešavalo, hrvatska i muslimanska djeca bila su potpuno pošteđena tih užasa i išli su u školu i uživali u životu. Mi Srbi smo stavljeni van zakona i mogli su da nas love i proganjaju kao divljač. Samo u kraju, poznatom kao planina Kozara, odakle sam i ja, „očišćeno“ je 68.000 Srba, svi muški iznad 12 godina, uključujući i 11.000 djece; oni su ne ubijeni, što bi bilo humano, već naprosto iskasapljeni. Sve je ovo rađeno u ime takozvane „Nezavisne Države Hrvatske“, države koju su stvorili Nijemci a koja je bila u ratu sa Amerikom i Engleskom. Sada, pak, kad ih je Amerika priznala ponovo kao „nezavisne“, jesu li Hrvati time poništili deklaraciju o objavi rata?

Dok su se Srbi borili na strani Amerike i njenih saveznika, spašavajući američke pilote. Tako su oni sretnici koji su pali na srpsku teritoriju preživjeli, a oni kojih su se dočepali Hrvati ili Muslimani nisu preživjeli.

Još uvijek u sjećanju vidim kako lete iznad nas američki avioni koji su nam davali ogromnu nadu. Amerika je bila na našoj strani. Mi smo se borili za istu stvar, vjerujući da ćemo jednoga dana biti slobodni.

Kako je žalosno čuti da bi srpski narod mogao opet vidjeti američke avione, ali ovoga puta ne da bi ga pomogli nego da bi ga možda bombardovali. Hoćete li izabrati da ih opet bombardujete na Uskrs, kada će Beograd biti pun naroda na ovaj sveti dan, na način kako su Hitler i Amerika već jednom uradili. Na preporuku Tita, kao Hrvata, Amerika je bombardovala Beograd upravo na Uskrs 1944. godine, ubivši tom prilikom oko 30 hiljada Srba i svega nekoliko Nijemaca, dok je u isto vrijeme glavni grad takozvane „nezavisne države“, Zagreb, pun tenkova i njemačke vojske, ostao nedirnut. Hoće li se istorija ponoviti? Izgleda da hoće, dok se ratni materijal kljuka u Hrvatsku i upućuju tamo „hrvatski“ vojnici. Upotrebljavam ovaj naziv pod navodnim znacima znajući šta su ranije radili hrvatski vojnici koji se sada bore u Bosni. Amerika i njeni saveznici terete samo Srbe. Zašto? Nisu li se Srbi, Hrvati i Muslimani dogovorili da žive u miru, potpisali to i ozvaničili. Nažalost po Srbe, ovaj dokument je poništen od Hrvata i Muslimana. Da li su Srbi trebali da kleknu, da se pokore i ponovo dozvole da izgube zemlju. Da budu ponovo proganjani i stavljeni van zakona. Da žive u stalnom strahu, da dozvole da se ponovi prošlost, zato što Amerika i drugi svijet sada pomažu Hrvate i Muslimane, sada kada su ponovo „nezavisne demokratije“, zato što se to sada smatra „politički ispravnim“.

Gospodine Predsjedniče, sa tajnom službom kojom raspolažete Vi sigurno znate ko su „napadači“ i kako je bosanski sukob počeo. To nije samo jedna strana i nije ograničeno samo na tri naroda koji žive tamo. Strani faktori, kao i u prošlosti, i sad su umiješali svoje prste u zbivanja na Balkanu. Bila je velika greška, pod pritiscima, priznati bilo koju od tih republika a da se ne zna kakav će biti krajnji ishod za narode koji žive tamo. Fitilj je zapaljen od drugih, dok je Americi ostavljeno da ga zaustavi ili da dozvoli da eksplodira.

Gos. Predsjedniče, upitajte se ko su ti koji hoće da pregovaraju a ko su oni koji se uzdaju u stranu intervenciju. Sigurno Vi znate odgovor. Kad god se govori o intervenciji ili upotrebi sile, to samo produžava sukob. Jasno recite svim stranama umiješanim u sukob da neće biti strane intervencije. Prisilite sve učesnike da iskreno pregovaraju. Iskreno

Boško (Bob) Jugović

701 N.E. 10th Street

Hallandale, Florida

33009

Klintonov odgovor

Krajem marta, na moju adresu u Floridi, stigao je odgovor iz Klintonovog kabineta:

BIJELA KUĆA VAŠINGTON

Mart 25, 1993

Gos. Boško Jugović

Stan 108

701 Northeast Thenth Street

Hallandale, Florida

33009

Dragi Bobe:

Veoma sam Vam zahvalan što ste izložili Vaše poglede na situaciju u bivšoj Jugoslaviji. Ja sam mnogo zabrinut povodom nastavljanja borbi tamo i zločina koji se sada čine nad nedužnim narodom u tom kraju.

Kao što znate, ja blisko sarađujem sa mojom grupom za spoljnu politiku kako bi se riješili problemi koji su doveli do ovoga sukoba i kako bi se pružila humanitarna pomoć.

Hoću da Vas uvjerim da je mir i stabilnost na Balkanu jedan od najvažnijih zadataka moje administracije i da mi svim silama podupiremo nedavno objavljenu novu američku inicijativu.

Iskreno, Bil Klinton

Faktografija potrebna današnjem vremenu

Na ovoj istorijskoj vjetrometini gdje je rat češći i redovniji od plate i penzije a ljudski život listopadniji od svake vjelogorice, teško je u nastaloj stelji pronaći najznačajniji sloj.

Vrijeme je mjera svemu i njegov tutanj melje događaje i aktere u prah i slaže u istorijski humus i zaborav.

Ipak, jedno mjesto i vrijeme proniču kroz ove slojeve i poput travke drhte kao moguća opomena spasenja ili nestanka.

Jasenovac 1941-1945. god.

Hrvatski koncentracioni logor Jasenovac, tvornica smrti u kojoj su hrvatski nacisti na monstruozan način likvidirali stotine hiljada ljudi, žena i djece, uglavnom Srba, veliki broj Jevreja, Roma i antifašista, s ciljem njihovog istrjebljenja.

U vascijeloj srpskoj istoriji Jasenovac je jedno od najtragičnijih mjesta, a po posljedicama najteže i najpogubnije.

Ovo mjesto i događaji u njemu su stravična prošlost koja neprestano traje i prijeti da je ne preživimo.

Malo je Srba koji su iznijeli živu glavu iz Jasenovca i drugih hrvatskih logora. Bilo je to uglavnom nešto dječice i žena. Među njima i dječak Boško Jugović. Na tankom filmu suve sluznice isplakanog oka Boško je ponio snimke zlih događaja. I poslije „oslobođenja“ Srbi su podvrgnuti „kolektivizaciji“ kroz zemljoradničke zadruge i ateizaciju kroz KPJ, a „neposlušnim“ Srbima politički suncokreti su odvrtali i okretali glave
prema svom ideološkom izvoru.

O toj dramatičnoj prošlosti, koja se danas još jače manifestuje, govori Jugović u svojoj knjizi: „Moj put kroz Jasenovac“. Ovo je štivo kao i svako izvorno djelo kazano prosto i jednostavno, gdje je sve prepoznatljivo i postavljeno na odgovarajuće mjesto i okrenuto ka odgovarajućoj strani kao kamene skulpture ljudi na Uskršnjim ostrvima, sa još neobjašnjenim teškim crvenim kamenjem na glavama.

Baš ovakvo, nedograđivano, rukotvorno, bez glazure, ovo štivo je faktografija potrebna današnjem vremenu,

Banja Luka, 17.10.1999. god.

Simo Brdar

O autoru

 

bosko_jugovic.JPG

Boško Bob Jugović

Boško Jugović, rođen je 1936. godine u Pucarima, Kozarska Dubica, kako sam kaže (jer tokom Drugog svjetskog rata stradale su i crkvene knjige) pred svetog Iliju. Osnovnu školu završava sa vrlodobrim uspjehom u obližnjem selu vojskovi, 1948. Žarko je želio da nastavi školovanje u nižoj Gimnaziji u Dubici. U internat, međutim, nije primljen, a ni majka, u opštoj bijedi i siromaštvu, nije bila u stanju da plati privatni smještaj. Da ne bi ostao izvan škole, Boško donosi neobičnu odluku: ponoviće četvrti razred osnovne škole. Upravo je te godine otvorena škola u Pucarima. Tu svoju odluku on saopštava Bosi Fundulić, jednoj od dvije učiteljice koje su se početkom septembra obrele u školi. Ona to sa simpatijama prima i „ponavljača“ smješta u klupu.

Ređaju se petica za peticom. Tako će Boško još jednom završiti četvrti razred. Imao je petice iz svih predmeta i nijednom nije izostao sa nastave.

U decembru 1949. započinje u Sarajevu izučavanje stolarskog zanata. Odatle, kasnije, prelazi u Foču. Stolarski zanat završava 1953. godine.

Ljubav prema majci čvrsto ga veže za kućn prag. Ali dolaze sve teža vremena, a i porodica se proširuje. Svoju šansu Boško će potražiti u Sloveniji. Sa grupom turista koji odlaze u Italiju, na olimpijske igre, u Rim odlazi i Boško. Odatle će pješice prijeći granicu i naći se u Francuskoj.

Odlazak u Italiju, a potom u Francusku uveliko je opredijelio njegov dalji životni put. Neko vrijeme radi u Parizu, kada se konačno spaja sa porodicom, suprugom i sinom. Tu im se rađa i drugi sin. 1963. godine zaputiće se preko Atlantika u Kanadu. Od 1964. živi u Hamiltonu. Posjeduje firmu koja se bavi prometom nekretnina.

 

Izvor: bosko-jugovic.blogspot

 

Vezane vijesti:

Spomen soba djeci, stradaloj od ustaških zločinaca

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top