Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Mirko Rapaić: LIČKA TRAGEDIJA

Datum objave: subota, mart 3, 2018
Veličina slova: A- A+
Mirko Rapaic
Mirko Rapaić: Lička tragedija

RIJEČ AUTORA

Na ovom velikom i mukotrpnom poslu radio sam intenzivno punih deset godina. Duboko u duši nosio sam želju da što više doznam šta se sve dogodilo srpskom narodu u Lici za vrijeme rata 1941. do 1945. godine. Kao najvažnije u svemu tome, tražio sam odgovore na slijedeća pitanja:

1. Zašto su Hrvati onako žestoko udarili na Srbe 1941. godine i zašto su počinili monstruozne zločine po srpskim selima Like? Kako su oni „mirni“ Hrvati preko noći postali veliki zločinci?

2. Koliku je tragediju preživio srpski narod Like pod ustaškim terorom i kolike je gubitke imao?

3. Kako i zašto niko poslije rata nije napisao nijednu knjigu o tim zločinima i o tragediji srpskog naroda Like? Zašto nisu istražene ličke jame i prebrojane žrtve koje su u njima usmrćene najmonstruoznijim metodama mučenja?

Iako sam, za vrijeme rata, prokrstario Liku uzduž i poprijeko, nisam mogao da znam sve o zločinima što ih počiniše Hrvati. Tada to nije bilo moguće zapisati, jer su se mnogi događaji krili, pa sam pod stare dane krenuo na posao da opišem golgotu svoga naroda, da svijet to sazna i da buduće generacije imaju o tome istinsko svjedočanstvo.

Morao sam ponovo da krstarim po ličkim selima, da pronalazim žive svjedoke koju mogu nešto reći o stradanju srpskog naroda po ličkim jamama. Još uvijek mi u glavi odzvanja kuknjava srpskih majki, srpskih mučenica: „AJOJ, LIKO, ŠTO SI DOČEKALA!“.

Ko god nosi srpsko ime, neka nikad to ne zaboravi! Ova knjiga je moj dug prema napaćenom srpskom narodu moje Like, jer sam čitavog života bio duboko vezan za zavičaj i za žrtve koje je podnio.

Ovo bolno svjedočenje posvećujem svim Srbima Ličanima, koji su nedužni bačeni u ličke jame, u opštem bezumlju i pokolju kakvog čovječanstvo nije upamtilo i doživjelo, a koga počiniše Hrvati sa kojima smo do 1941. godine živjeli u prividnoj toleranciji i međusobnom uvažavanju i u zajedničkoj državi.

Posvećujem ovo kazivanje i maloj djevojčici Mileni Lalić iz Homoljca podno Mrsinja, koja je imala samo godinu dana kada su je hrvatski zločinci nabili na kolac. Dok sam živ, neću zaboraviti onaj dan kad sam je mrtvu skinuo sa koca 14. marta 1945. godine.

U knjizi su opisani metodi koje su hrvatske ustaše primenjivale u pokolju srpskog naroda u Lici. Naveden je i broj poklanih, po selima i zaseocima, po opštinama i kotarima, da se vidi koliko je bilo žrtava. Nemoguće je opisati sve slučajeve, jer na mnogim gubilištima niko nije ostao živ, pa nema svjedoka o tim stradanjima i o načinu ubijanja ljudi, žena i djece. Ipak se mnogo zna, skoro sve. Sa mnogih gubilišta poneko se spasio.

Bilo je slučajeva da su pojedinci, onako nedoklani, uspjeli čak i iz jame da se izvuku, uz teške muke i napore, ili su ranjeni i nedoklani nekako izmigoljili iz gomile mrtvih duša. Sve to ovo kazivanje želi da opiše, koliko je moguće vjernije. Ništa nije izmišljeno, ništa nije uveličano. Pisano je onako kako je bilo i kako se događalo, da se zna i pamti kakvi su zlikovci bile ustaše – hrvatski fašisti i koljači.

ZAŠTO SU HRVATI, „VELIKI KATOLICI“, ČINILI TO ZLO SRBIMA?

Kako se dogodilo da su 1941. godine mnogi Hrvati postali „stekliši“ (bjesni psi), krvoloci gori od najkrvoločnijih zvijeri? Otkud tolika mržnja prema Srbima? Kako su naše komšije Hrvati mogli onako nemilosrdno i bezdušno da jurišaju na srpske kuće, zemlju i trgovine i da pljačkaju sve odreda? Kako to da nijedan Hrvat u Lici (ili neka grupa ljudi), nije upozorio Srbe na nesreću koja će ih snaći? Kako to da su čak i hrvatska djeca znala šta se Srbima sprema, a da Srbi to nisu mogli ni naslutiti? Kako to da katolički sveštenici postaše 1941. godine najmonstruozniji zločinci? Kako im je to vjera dozvoljavala? Kakvo je to ludilo zahvatilo Hrvate kad su svi do jednoga u Lici priželjkivali da nestane Srba? Kako se i zašto dogodilo da su baš Hrvati iz Like postali najveći ustaški zločinci i najodanije sluge krvnika Ante Pavelića? Kako i zašto? Bezbroj takvih i sličnih pitanja se još može postaviti, i mora se postaviti i tražiti odgovor.

Na mnoga pitanja odgovor je već dat. I ovo kazivanje želi da istinito odgovori na njih. Sve je u knjizi dokumentovano. Međutim, poslije svega što su preživjeli, nije jasno kako to da još uvijek ima Srba koji bi htjeli Hrvate za braću i koji ne shvataju zašto se zlo dogodilo.

Iz moje kuće Hrvati su pobili, negdje u velebitskim jamama, četiri rođena brata Rapaića: moga oca Milana i moje stričeve Mirka, Nikicu i Dacu. To se dogodilo krajem maja 1941. godine. Ostavili su za sobom četrnaestoro djece, žene i roditelje. Poklaše ih samo zato što su bili Srbi. Kako li je bilo njihovoj jadnoj majci Mari i ocu Budi kad su u jedan dan izgubili četiri sina? Sa njima je otišlo u smrt još deset mojih Jezerčana. Kakvi su to bili čestiti ljudi! A bilo je u Lici pokolja u svim srpskim selima. Stradale su čitave familije, a među njima i dječica koju su majke još dojile ili nosile na stomaku.

Poklali su zlikovci preko 10.000 Srba i Srpkinja u mojoj kršnoj Lici. To je najveća tragedija od dolaska Srba u ove krajeve.

Kad sam započeo posao na istraživanju hrvatskih zločina genocida nad srpskim narodom u Lici, najprije sam pronašao i proučio sve knjige izdate poslije Drugog svjetskog rata koje govore o ratnim događanjima u Lici od 1941. do 1945. godine. Nadao sam se da je tu sve rečeno o hrvatskim zločinima, ali sam se iznenadio vidjevši da ti zločini nisu detaljno opisani. Za ovih 50 poslijeratnih godina nije napisana nijedna knjiga o hrvatskom genocidu nad Srbima u Lici. Ovo je prvi pokušaj da se to prikaže na jednom mjestu i onako kako je stvarno bilo.

Dok sam o tome pisao, dogodiše se novi zločini, što ih počiniše Hrvati nad srpskim narodom Like. Čine to i dalje bez stida i srama za ono što su već jednom počinili 1941. godine. Treba prikupljati nove podatke o hrvatskim zločinima od 1991. do 1995. godine, a mi još ni one stare nismo svijetu objasnili. Nažalost, o stradanju Srba pisali su hrvatski komunisti, uz pomoć srpskih komunista iz Like, a od njih se nije moglo očekivati da opišu srpsku golgotu vjerno i istinito. Hrvatski komunisti su čak prikrivali te zločine ili ih umanjivali.

Moram biti iskren i reći  da je bilo veoma teško napisati Ličku tragediju koju sam i ja preživeo. Morao sam sakupljati podatke iz nekih objavljenih knjiga i dokumenata, analizirati ih i izdvojiti ono što se odnosi na hrvatske zločine. Bio sam uporni istražitelj tih događanja po čitavoj Lici i opisao sam ih onako kako su mnogi mučenici svjedočili. Ti srpski mučenici su zapravo napisali ovu knjigu. Oni su sve rekli. Ja sam njihove riječi – istinu, krvavu istinu i tragediju, prenio na ovaj papir. Ova knjiga je ispisana krvlju i životima napaćenog srpskog naroda. Uložio sam svoj rad, mnogo vremena i mnoge neprospavane noći da bih braći Srbima rekao istinu koju će naći na stranicama ovoga kazivanja. Da se zna, da se pamti, i da se ne prašta i ne zaboravlja!

Bilo je to vrijeme najveće srpske golgote u ovim krajevima. Nisu nam ni Turci naneli toliko zlao kao Hrvati. Teško se živjelo pod upravom hrvatskih „stekliša“, tih neljudi. Bilo je to vrijeme kda su Hrvati gledali srpski narod kao divljač za odstrel i uništavali ga na najsvirepiji način. Bili smo svi osuđeni na smrt. A kakve su monstruozne metode primenjivali na srpskom narodu to je ono najstravičnije što smo doživjeli od Hrvata. Evo samo nekoliko riječi  o tome jer će sve detaljnije biti opisano na sledećim stranicama ovoga kazivanja.

Vezali su ljude i mučili ih do iznemoglosti, klali su Srbe noževima pojedinačno i grupno, udarali su tupim predmetima u glavu i sjekli glave na panju, kopali su Srbima oči, sjekli uši, palili brkove i kosu, sjekli prste i ruke pa skidali prstenje, čupali su zlatne zube iz usta, srpskim majkama sjekli su dojke i stomake, vadili djecu iz stomaka i klali ih, nekima su noževima vadili srce i pili srpsku krv, pekli su Srbe na ražnju, bacali su narod u vatru, pri masovnom ubijanju posipali su žrtve živim krečom da se raspadnu, bacali su žive ljude u duboke jame iz kojih nije bilo spasa, od poklanih ljudi oduzimali su dragocjenosti i hranu i tu pili i jeli pored leševa, veselili se pri svakom zločinu uz blagoslov katoličkih popova, itd.

Teško smo se osvijestili, teško smo, a možda i kasno shvatili sa kakvim smo zlotvorima živjeli u zajednici. Zašto kasno? Dok smo shvatili šta nam se događa, Hrvati su već poklali na stotine hiljada ljudi, žena i djece. Samo na teritoriji kotara Donji Lapac poklali su 400 djece uzrasta od jednog mjeseca do 15 godina. Morali smo krenuti u borbu protiv tih zlikovaca, da spasimo što se spasiti može. Sve je to davno bilo, ali rane ostaju, i evo nove nam rane zadaju. I zato bi još veća tragedija bila ako se to zaboravi. Nažalost, mnogi su zaboravili, a kad su Hrvati ponovo počeli da razvijaju ustašku šahovnicu kroz srpska sela i naselja, i kad su žestoko udarili na Srbe u toku 1990. godine, mnogi Srbi nisu mogli vjerovati da se ustašluk ponovo javlja, kao i 1941. godine. Mnoštvo parola o „bratstvu“ sa Hrvatima stvorilo je uvjerenje kod Srba da su se Hrvati promijenili. Ali nisu. Da se dogodio samo onaj pokolj Srba u Donjoj Suvaji ili u Divoselu, morali smo, zbog pijeteta prema tim žrtvama, za vječita vremena zaboravit na „bratstvo“ sa Hrvatima. Ali, i pored svega što se dogodilo, mnogi Srbi, a posebno komunisti, su prihvatili Hrvate za „braću“ i za gospodare. To je nedjelo srpskih komunista, hrvatskih janjičara.

Kad se rat završio 1945. godine, narod je pomalo počeo da zaboravlja kroz kakve je muke prošao. Ljudi su govorili „bilo ne povratilo se“ i vjerovali su da se zlo neće i ne može ponoviti. Međutim, ponovilo se 1990. godine i trajalo do 1995. godine. 5. avgusta 1995. godine, Srbi iz Like i čitave Krajine, morali su pobjeći sa svojih ognjišta, pod udarom nove hrvatske fašističke soldateske. Od Like, preko Bosne, sve do Srbije, izdužila se kolona Srba duga preko četiri stotine kilometara. To je bio najveći egzodus Srba, mnogo veći od onog 1690. godine. Lika je ostala bez Srba. Sve je opustelo.

Hrvati već dugo sanjaju o potpunom uništenju Srba. Kako reče pokojni dr Jovan Rašković, „to je kod Hrvata postala neka vrsta paranoje“. To pokazuje, da Srbi nemaju većeg neprijatelja od Hrvata, niti su ga ikad imali. Samo u toku dvadesetog stoljeća Hrvati su tri puta počinili teške zločine nad srpskim narodom: 1914-1918, 1941-1945. i 1990-1995. godine.

Za počinjene zločine Hrvati se neće moći nikada i ničim opravdati, dok je svijeta i vijeka. Oni to čak i ne pokušavaju, već se kaju što nisu završili krvavi posao, koji im je ostavio u amanet „otac hrvatske nacije“, srbomrzac iz Like, Ante Starčević, Tako se i njegovom zaslugom dogodila lička tragedija i veliki zločin.

Srbi koji su gurnuti u jame podno Velebita do posljednjeg časa su iskreno vjerovali da ih Hrvati neće klati jer su bili mirni i pošteni građani i nikakvu štetu nisu činili Hrvatima. Naprotiv, u srpskim kućama se govorilo „brat je mio koje vjere bio“. A krvnici su baš to znali i računali su na srpsku naivnost. Tako je veliki zločin počeo i krvavo se završio u ličkim jamama. Područje Like postalo je veliko stratište i veliki poligon za masovno uništenje Srba.

Koliko je Srba ostalo zauvijek u ličkim jamama niko tačno ne zna jer to niko nije istraživao. Ali zločinci nisu predvideli da se pamćenje ne može ubiti. Zločinstva koja su počinili Hrvati nikad ne zastarevaju i nikad se ne mogu zaboraviti, jer i ZABORAV JE ZLOČIN. Zato se treba nadati da će im zakon Vječne Pravde suditi jednog dana za te zločine.

Autor

RAZGOVOR U VOZU 1989. GODINE

Danima sam krstario od sela do sela moje kršne Like. Na tom putu nađoh se, septembra mjeseca 1989. godine, u vozu, na ličkoj pruzi Gospić-Gračac. Na željezničkoj stanici u Gospiću ispratio me je moj dobri ratni drug Petar Štulić, u čijoj sam kući boravio i uživao gostoprimstvo nekoliko dana, sakupljajući podatke o ustaškim zločinima u Gospiću i okolini. Koliko kod da je naš susret, poslije mnogo godina, bio radostan, toliko je i rastanak bio tužan. Kao da se nikad više nećemo vidjeti. Možda i nećemo? Petar je uskoro sa familijom morao da bježi iz gospićkog pakla. Jedva su živu glavu izvukli, a kuću su im Hrvati spalili do temelja, kao i sve ostale srpske kuće. Njegovog rođenog brata Branka su zaklali i spalili.

Boraveći u Gospiću, istraživao sam da li u tom gradu postoje neka obilježja na kojima se vidi da je tu, od 1941. do 1945. godine, bio koncentracioni logor za masovno uništenje Srba. I nigdje ništa nisam našao. Nigdje oznake, nekog natpisa ili spomenika, kao da se ništa nije dogodilo. Živjeli su tu Srbi u većini, pored Hrvata i sa Hrvatima, i nisu ni slutili šta im se sprema te 1989. godine, opet i iznova. Hrvati čak proglasiše Gospić za glavni grad Like. Kad su se Srbi otrijeznili, bilo je kasno. Opet su bili iznenađeni, mnogi su pobijeni i preklani, mnogi spaljeni u kućama, kao i 1941. godine, jer su vjerovali u bratstvo sa Hrvatima. Koliko ćemo puta mi Srbi skupo plaćati svoje zablude?

I tako, u vozu, nađoh se u kupeu sa jednim čovjekom i jednom ženom, vjerovatno su bračni par. Putuju iz Zagreba.
Započesmo razgovor o običnim stvarima, a poslije se nih dvoje oslobodiše i krenuše u ofanzivu protiv Srba. Namjerno ih nisam zaustavljao, niti sam im protivrječio. Bilo mi je veoma stalo da čujem i saznam kako ovi Hrvati iz Zagreba razmišljaju i kakve poruke Srbima šalju. Iz takvog mog držanja, naravno, oni nisu mogli zaključiti da sam ja Srbin, i to baš iz ovih ličkih krajeva.
Moram reći, bilo mi je teško i mučno da slušam ono što su oni govorili o Srbima. Dvoje mojih saputnika prognoziraju Srbima crne dane. Evo samo nekoliko njihovih poruka:

– Mi ne bumo više živjeli u Jugoslaviji!

– Mi bumo Jugoslaviju uništili!

– Naši dečki bu Srbe brzo sredili!

– Naši se budu svi vratili iz inozemstva, a već se neki i vraćaju.

– Mi moramo, konačno, Srbe najuriti otkuda su i došli, van iz Hrvatske!

– Ne budu Srbi više na vlasti u Hrvatskoj!

– Okupatorsku armiju ćemo potjerati ili zaboraviti!

– Samo da na vlast dođu pravi Hrvati, a ne komunisti, mi ćemo brzo stvoriti svoju nezavisnu Hrvatsku, kakvu
smo već jednom imali.

– Mi vrlo dobro znamo kak bumo delali sa Srbima.

– Ti prokleti Vlasi moraju odgovarati za ono kaj su nam napravili! itd.

Bilo je još sličnih poruka, ali ovo je suština. Da li to oni govore istinu? Vjerujem im, potpuno im vjerujem, jer su tako govorili i 1941. godine. Kamo sreće da su Srbi više vjerovali u njihove prijetnje!

U tom i takvom razgovoru prođosmo Lovinac, stigosmo i do Štikade, i još malo pa smo u Gračacu. Ja ustajem i spremam se da izađem. Obraćam se ovim putnicima riječima:

– Hvala vam za sve što ste mi ispričali. Ja bih vas vrlo rado počastio.

– Zakaj gospon? – pita gospođa.

– Zato da mogu mojim Srbima pričati šta sam čuo i šta im se sprema od Hrvata, pa da se čuvaju.

Oboje su zaćutali i preblijedili jer nisu to očekivali. Rekao sam im da se ničega ne plaše i još jednom sam im zahvalio što su mi sve to ispričali. Već je i voz usporio vožnju, stiže u željezničku stanicu Gračac. Oprostio sam se od mojih saputnika i izašao. Svratio sam u restoran, popio kafu, duboko zabrinut. Imao sam razloga što sam se plašio, a to su pokazali već naredni dani.

Gdje god sam bio u mojoj kršnoj Lici, svugdje sam Srbima govorio o onom što sam čuo u vozu i upozoravao na
opasnost koja se približavala. Ali, nisam naišao ni na jednog Srbina koji je to upozorenje ozbiljno shvatio, kao što sam ga ja doživio.

Manje-više rekli bi ovako:

– Ma mani te „bene“, svašta lupetaju, šta oni nama mogu, u to ne trebe vjerovati!

Nije vrijedilo ni podsjećanje na ustaške pokolje 1941. godine.

U povratku iz Like svratih kod episkopa Simeona[1] u Karlovac i snjim sam dugo razgovarao. Sve sam mu ispričao što sam čuo u vozu i kako moji Ličani reaguju na sve to. Mudri i učeni episkop Simeon reče,
parafrazirajući Njegoša:

– E moj Rapaiću, mene duša boli kad vidim kako pleme srpsko snom mrtvijem spava. Znam ja šta Hrvati misle i govore javno, ali ništa tu ne mogu. Ipak, vjerujem da će se Srbi morati otrijezniti, jer ako se ne otrijezne, zlo nama!

Na svu sreću, Srbi su se sada brže otrijeznili nego 1941. godine i brže su se organizovali za otpor nadolazećoj hrvatskoj nemani. Uslijedo je jedinstven srpski pokret otpora 1990. godine, kao i 1941. godine, pod parolom: „Više nas neće žive u jame bacati!“. Nažalost, Hrvati su Krajinu opet okupirali posle pet godina a srpski narod je morao u egzodus prema Srbiji.

To što sam doživio u vozu od Gospića do Gračaca skoro je u svemu isto sa onim što mi se dogodilo na Prijeboju prije četrdeset i osam godina, u januaru 1941. godine. Ovdje, u mojoj kršnoj Lici istorija se ponavlja na štetu srpskog naroda. Što se to dogodilo prije četrdeset i osam godina videće se u narednom priloug pod naslovom „Posljednji Božić“.

POSLjEDNjI BOŽIĆ

Bila je subota, 4. januar 1941. godine. Bio sam tada đak četvrtog razreda niže gimnazije u Korenici. Dočekali smo školski raspust za Božić. Zvoni školsko zvono i jurimo na ulicu. Svako na svoju stranu. Ja idem za moje rodno selo Jezerce, koje je udaljeno sedamnaest kilometara od Korenice. Daleko je i zima je, ali ću do noći stići da sa svojima provedem božićne praznike.

Stigao sam do prvih kuća sela Prijeboj, i još samo tri kilometra pa sam kod kuće. Na ulazu u Prijeboj, naprije je zaselak Mažari ili, kako smo ih mi zvali, Marasovići. Tu su sve hrvatske kuće. Baš u tom zaseoku pojaviše se na prtini tri mladića, mojih godina ili malo mlađi. Ali ih ne poznadoh dobro, jer su na glave nabili nekakve šubare i zimske kape, a već se pomalo i noć hvata, snijeg pada, pa ih je teško prepoznati. A možda ih nisam nikad ni poznavao, ko će ih znati? Ipak sam vidio da su sišli iz tih kuća Mažarevih i tamo su se vratili. Stali su ispred mene na prtinu. Ne slutim nikakvo zlo. Prepriječiše mi put i ja ne mogoh proći od njih.

Zastadoh i kažem im:

– Zdravo momci!

– Zdravo! – odgovoriše oni.

– Mogu li proći?

– Kuda ideš?

– Idem kući na Božić, sad su školske ferije.

– Kakav Božić, čiji Božić?

– Pa pravoslavni, čiji bi bio?

– E nije pravoslavni, nego srpski.

– Dobro, nije važno, samo vi mene pustite da idem.

– Nećeš proći lako, mater ti srpsku! – kaže prvi.

U meni nešto uskipe. Vidim da je to provokacija. Biće gužve, a nikoga u blizini. Pokušavam da ih još jednom zamolim da me puste na miru, ali onaj prvi pođe k meni da me udari. U tom trenutku ja instinktivno zgrabih nož handžar, koji sam imao u džepu, i viknuh:

– Samo udari, ako smiješ!

Oni kad vidješe nož u ruci, poskočiše u stranu. Ja pođoh dalje, ali mi oni dođoše iza leđa. Bojim se da me ne napadnu. Okrećem se stalno i držim handžar u ruci, a strah me uhvatio jer su njih trojica, a ja sâm. Ova trojka sada udara po meni grudvama od snijega što više može. Idu za mnom neko vrijeme. Nikako da ih se otarasim. Psuju mi sve odreda, a najviše majku srpsku. Kad im je, valjda toga bilo dosa, jedan od njih povika za mnom:

– Idi sad, slavi, mater ti …, ali zapamti – ovo ti je posljednji Božić i tebi i svim Srbima! Nećete više slaviti, svu ćemo srpsku gamad potamaniti!

Riječ posljednji je strašno djelovala na mene. Kao da me grom udario.

Dršćem od onog što sam čuo i trčim kući preko Zeljkuše, jer imam još tri kilometra, a noć se hvata. I stalno na to mislim.

Imao sam tada petnaest godina i tako nešto još nisam čuo i doživio. Kad sam došao kući, sav ozebao i uplašen, odjednom sam počeo da plačem i sve sam ocu Milanu ispričao. I on i ostali ukućani nisu mogli doći sebi od onog što su čuli.

– Čije su to siledžije? – pita me otac.

– Ne znam tata, nisam ih prepoznao, ali sam vidio da su izašli iz Mažarevih kuća, tamo kod Didića.

– Pa zašto bi oni tebe tako napadali?

– Ne znam, ali to i nije tako strašno.

– Pa šta je onda strašno?

– Strašno je i brine me to što su oni rekli da nam je ovo posljednji Božić. Šta to znači?

– Nemoj na to više misliti. To su balavanderi!

Zbog božićnih praznika to se nekako zataškalo i smirilo, a moj otac nije dao da se to dramatizuje.

Ali, došao je rat i ustaše su uzele vlast na Prijeboju. Jednog dana, 25. maja 1941. godine, stiže poziv iz ustaške komande da se moj otac javi u Korenicu, radi „evidencije“, a možda će ići i na neke „zidarske radove“ na Velebitu, jer je on bio zidar. Poziv je dobilo još trinaest Srba iz Jezerca. I, naravno, svi su se odazvali na poziv. Ja sam se ocu uhvatio oko nogu, plakao sam i molio da ne ide, jer sam predosjećao zlo.

Rekao sam mu kroz suze:

– Tata, sjeti se onoga kad su mi rekli Hrvati na Prijeboju da nam je ovo posljednji Božić.

– Ne boj se sine, vratiću se ja brzo.

Otišao je i nikad se nije vratio. Posljednji put sam tada vidio mog dobrog oca. Nije se vratilo ni onih trinaest Jezerčana. Sa mojim ocem Milanom otišla su i tri njegova rođena brata: Mirko, Nikica i Daco. Ustaše su ih pobile u Jadovnom. Bio im je to posljednji Božić.

Kako je moguće da su ti mladići od 14-15 godina znali šta će se Srbima dogoditi i šta im se sprema? Sve je, nažalost, bilo jasno mnogo kasnije, kad smo saznali da je tu na Prijeboju, još prije rata, bila organizovana tajna ustaška organizacija. Sigurno se među njima govorilo o proganjanju Srba kad je to i djeci došlo do ušiju. Nisu to djeca izmislila.

Nažalost, mnogi Srbi u to nisu mogli vjerovati.

Napomena:

Knjiga
se može naručiti kod autora, pozivom na broj: +381 11 26 59 560

 

MIRKO RAPAIĆ: LIČKA TRAGEDIJA

Hrvatski zločini genocida nad srpskim narodom 1941. do 1945.

Recenzenti:

dr PETAR OPAČIĆ, istoričar

JOVAN RADULOVIĆ, književnik

Izdavač:

„SRPSKA REČ“ – Beograd

Vuka Karadžića 8

Direktor:

Danica Drašković

Glavni urednik:

Ljiljana Šop

Korektura:

BMG – Beograd

Dizajn korica:

Nikola Panić

Tiraž:

2.000 primeraka

Štampa:

Beogradsko mašinsko-grafičko preduzeće

Beograd, Požeška 83a

1999. godine

ISBN 86-491-0034-1

Vezane vijesti:

Mirko Rapaić: Da li ćete Vi moći nešto učiniti da se njihove kosti spase i izvuku iz jame?

MILENA

Mirko Rapaić: ZAVJERA HRVATSKIH KOMUNISTA PROTIV SRBA U LICI


[1] Episkom Simeon je uskoro umro a Hrvati su
minirali Episkopski dvor u Karlovcu i porušili ga. Minirali su i porušili
pravoslavnu crkvu u centru Karlovca 1992. godine.


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Jedan komentar za Mirko Rapaić: LIČKA TRAGEDIJA

  1. Lika Udruzenje NZ/Dragan Serdar/ je napisao:

    Dali se knjiga salje u inostranstvo,koja cene knjige,

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top