Mile Knežević, posljednji preživjeli učesnik proboja na Petrovoj gori

Datum objave: četvrtak, oktobar 4, 2018
Objavljeno u Kordun
Veličina slova: A- A+
Mile Knežević
Mile Knežević

Kakav je bio vaš ratni put prije i nakon proboja ustaškog obruča 14. maja 1942. Na Petrovoj gori?

Napomena: Prilog je prvi put objavljen na portalu Jadovno.srb 21. maja  2016. godine.

Na početku rata imao sam 16 godina i živeo sam u selu Vojišnica, kotar Vojnić, koje su prvo držali talijanski bersaljeri, a od kraja jula 1941. ustaše. Oni su zvanično u Vojnić ušli 27. jula s kamionima punim uhapšenih Srba. Tad su uhapsili i mene i strpali me u kamion s pokupljenim ljudima.Tu su bili dvojica ustaša i jedan me pitao koliko imam godina. Rekao sam da imam 13, pustili su me i ostao sam živ. Ponovo su me uhapsili u crkvi „na pokrstu“. Bio sam jedan dan u zatvoru dok nije došao izvjesni veterinar Žunac koji je garantirao za neku grupu ljudi među kojima sam bio i ja, pa su nas pustili. Krio sam se od ustaša koji su hapsili ljude i silovali žene, pa i moju tetku, a onda krišom otišao na Petrovu goru gdje je bilo više partizanskih odreda. Prvo sam došao u odred Vojišnica gdje mi je bio stric, ali me nisu primili jer nije bilo oružja. Otišao sam u radonjski odred gdje također nije bilo oružja, ali me zadržao kuvar kao pomoćnika. Potom sam radio kod obućara koji je rekao da ću kod njega učiti zanat. U vrijeme pripreme za proboj obruča, s grupom omladinaca izvodio sam smo obuku sa štapovima, a kad se krenulo u proboj krenuo sam i ja, makar bez oružja. U prvom pokušaju nismo uspjeli jer su nas ustaše otkrili, a nakon analize neuspjeha prve akcije, ponovo smo krenuli 13. maja uveče. Došli smo na liniju rovova i razvili se streljački stroj; upao sam u rov u kome je bio jedan ustaški vojnik, ranjen ili mrtav,,zgrabio pušku, ušao u stroj i krenuli smo dalje. Kasnije smo se zaobilazno vratili u svoj logor, gdje sam ostao u odredu s puškom. Radonjski odred je bio u sastavu Drugog partizanskog bataljona koji je s dva lička i jednim banijskim u Toboliću formirao Prvu ličku udarnu brigadu. Djelovali smo po Lici, Baniji i Kordunu, sve do decembra kad je brigada ušla u sastav šeste ličke, a mi u sastav 15. kordunaške brigade, Osme divizije s kojom sam prošao rat. Kraj rata sam dočekao kao komandir voda s više odlikovanja. Ostao sam u JNA na službi u raznim garnizonima, ne u trupi nego u komandi, a 1973. sam otišao u penziju činu potpukovnika i otad živim u Zagrebu.

Kad sagledate sve što je bilo od 1945., a naročito nakon 1990., da li ste ikad požalili što ste bili u partizanima?

Borio sam se i ne bih požalio čak kad bi se to moralo ponoviti, Bili smo na pravoj strani i borili se za slobodu naroda. A devedesete su posebna priča jer je u Zagrebu bjesnio nacionalizam. Osjećam se potišteno i nažalost, danas ne smijem reći da sam bio oficir, ni da sam bio komunista ni da sam porijeklom Srbin. Sa svoje 92 godine aktivan sam u SABA RH, a kako surađujemo sa SNV, odlazim na skupove i komemoracije, pa sam ove i 2013. držao govor na Petrovoj gori.

Kako se osjećate na obilježavanjima godišnjice proboja?

Raduje me što je na skupovima velik broj ljudi, među kojima i mladih, i što se tamo govori o onome za što smo se mi kao mladi ljudi borili. Ali me boli što je uništen spomenik koji je otkriven 1981. , u koji su Hrvatska i druge republike uložile ogromna sredstva. Mislilo se da će objekt koji je imao i biblioteku te kino dvoranu imati veliko turističko značenje i da će privlačiti ljude na izlete. Sve je uništeno, sadašnje vlasti ne žele, a nemaju ni materijalnih mogućnosti da to obnove, pa je pitanje je da li će ikad više da se obnovi ova svetinja naše revolucije. Svoj dio krivnje imaju i lokalne vlasti koje nisu vodile računa o zaštiti i sprečavanju devastacije; zna se tko je to uradio i tko je kriv – oni koji su nakon Oluje došli sa stokom i kojima je trebao metal za pojila i ograde. Tu je bio i zabran za lov ograđen žicom, koju su uzeli i ogradili svoje posjede. U mom selu Vojišnici, a i u cijelom vojnićkom području gdje je do 1991. bilo 93 posto Srba, ljudi su mali po dva automobila, traktor i svu mehanizaciju. Tih ljudi više nema, otišli su u Srbiju. Tamo teško žive i ne mogu se zaposliti, a ovde se ne mogu i ne smiju vratiti. Umesto njih tu su drugi ljudi, a ja u svojoj rodnoj kući nisam bio već 20 godina. Prolazim pored nje jer su u njoj drugi stanari.

Izvor: Banija Online

Vezane vijesti:

Kalovi, Petrova gora 13. maja 1942

Jarak Metaljka na Petrovoj gori, 9-14. maj 1942.

Svjedočenje Mile Džodan o zločinu nad Srbima Korduna




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Jedan komentar za Mile Knežević, posljednji preživjeli učesnik proboja na Petrovoj gori

  1. Mrkonjic M. je napisao:

    Volio bi popricati sa ovim covjekom,bio je od pocetka do kraja rata u istoj jedinici kao moj pokojni djed,sigurno ga je poznavao,a ja se djeda slabo sjecam jer sam bio mali kad je umro!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top