Metodi mučenja i ubijanja zatvorenika– Knjiga Jadovno 1.

Datum objave: četvrtak, jun 29, 2017
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+
Parastos žrtvama kod Šaranove jame na Velebitu
Parastos žrtvama kod Šaranove jame na Velebitu

Ni najbujnija mašta ne bi mogla vjerno dočarati sve ono što se zbivalo u ustaškom logoru Jadovno, u njegovim pomoćnim logorima, nad brojnim bezdanim jamama i na stratištima. Gotovo je nemoguće opisati šta su sve ustaški zlikovci radili s nedužnim narodom.

Sačuvani su mnogi dokumenti, zapisnici, izvještaji, objavljene brojne izjave, saslušanja zločinaca i preživjelih iz jama, ali su sve to samo blijede slike jezive zbilje. Zločini počinjeni nad nevinim srpskim i jevrejskim narodom u kompleksu logora Jadovno po svojoj brutalnosti prevazilaze ono što i upućeni poznavalac ljudske psihe može pretpostaviti da je humano biće u stanju da napravi.

Kada se pogleda broj žrtava u Jadovnom, u kompleksu njegovih logora, koji su se razvijali naglo i trajali od sredine aprila do polovine avgusta 1941. godine, dakle samo četiri mjeseca, onda čitalac može sebi predočiti razmjere zla i bar naslutiti okrutnost kojom je provođeno.

Svakodnevno, iz svih krajeva NDH, uhapšeni su dovoženi u Gospić, gdje su uglavnom zadržavani i mučeni, a onda otpremani u logore Jadovno i Slana, odnosno na gubilišta, ili su pak upućivani direktno na stratišta. Usput su opet premlaćivani, da bi iznemogli i poluživi bili ubijani, ili čak živi bacani u proždrljiva grotla velebitskih jama. Mnogobrojni dokumenti, izjave preživjelih i samih zločinaca detaljno prikazuju zlostavljanja kojima su ljudi bili izloženi od momenta hapšenja, tokom boravka u logorima i na samim gubilištima. Sva svjedočanstva jasno govore da je pri likvidaciji već iznemoglih i iznakaženih ljudi, ustašama bio uobičajen, a kako izgleda i omiljen način ubijanja udaranje maljem, tzv. macolom.

Macolu, težine oko tri kilograma, koristili su za ubijanje većine žrtava, bez obzira na uzrast i pol, ali najčešće usmrćujući žene i djecu, ukoliko ih ne bi žive pobacali u jame. Muškarce su, osim macolom, ubijali i noževima. Tokom prevoženja iz Karlobaga na Pag, u logor Slana, ustaše su upotrebljavali kamenje prvo bi vezivali poveći kamen za tijelo žrtve, opterećujući ga kako bi potonulo u more, a zatim su žrtvu udarali drugim kamenom u glavu. Mnogi su leševi danima plutali površinom mora, jer tijela nisu bila dovoljno opterećena ili se odriješio uteg. Kad bi se iz ponora na Velebitu začuli jauci onih koji su još bili živi, posebno noću, ustaše su u grotlo ubacivali bombe kako bi ih dokrajčili.

Prije no što bi ih ubili, ustaše su žrtve iscrpljivali da bi bile što nemoćnije i nesposobne za bijeg. Premlaćivanje svezanih i nemoćnih da se brane, odsijecanje pojedinih dijelova tijela, otkidanje nokata, zabijanje čavala pod nokte, u glavu, polijevanje vrelom vodom, stavljanje soli u razrezane dijelove tijela, kopanje očiju, lomljenje nogu i ruku, vezivanje žrtava konopcima za klupe da bi im rastezali noge na razne strane, nekima su na glavu stavljali trnovu „krunu“ i po njoj tukli, da se trnje dublje zariva, i još… sve je to bila svakodnevica zasužnjenih. Naređivali su da brat udara brata, da sin muči oca, da otac ubije sina. Zapaljenom cigaretom su unakažavali lica, pržili oči, neke peglali vrelom peglom, žiletima rezali tabane i… Nemoguće je i nabrojati sve što su izopačeni umovi smislili! Rijetki su bili slučajevi ubistva bez prethodnog maltretiranja. Postupak prema zatočenicima, posebno Srbima, među njima prema pravoslavnim sveštenicima, bio je svirep, neljudski. Ponižavanja i mučenja kojima su bili izloženi žene i djeca, jezivi kraj koji im je bio namijenjen samo zato što su bili pripadnici druge vjere i nacije, ostaju neshvatljivi ljudskom razumu. Srbe su prisiljavali da pljuju na svoju zastavu, da zubima otkidaju njene komade i jedu ih. Pri tom bi trpjeli udarce u glavu, a nerijetko morali bosim nogama gaziti po bodljikavoj žici prikovanoj na daske.

Zločini koje su ustaše vršili nad majkama, djevojkama, staricama i djecom nepojmljivi su tim prije što su ih vršili oni koji su isticali svoju hiljadugodišnju kulturu. Žene su prije umorstva silovali, rezali im dojke i iz utrobe vadili djecu. Nažalost, u zločinima su zadovoljavanjem svojih nastranih seksualnih poriva učestvovali i katolički svećenici – don Ljubo Magaš, don Krsto Jelinić i mnogi drugi.

U kompleksu logora Jadovno žrtve su najrjeđe ubijane vatrenim oružjem. Prethodno bi im ruke vezali žicom, a nekima i noge. Djecu su obično vezivali uz majke i usmrćivali ih prije njih, kako bi unezverene majke dovodili do ludila.

Radi potvrde istinitosti navedenog, iz sačuvane dokumentacije ću iznijeti samo neke od mnogobrojnih primjera mučenja – izjave samih zločinaca i izjave koje su dali zatočenici i brojni očevici, koji su na svojoj koži doživjeli zlostavljanje ili vidjeli ubijanje maljem, čekićem, sjekirom, nožem, kamenom…

Stevicu Dukića, gospićkog učenika, starog 16 godina, njegove školske kolege, ustaše, pretukli su do besvijesti u gospićkoj kaznionici, odrezali mu nos i oba uha i, zajedno s još nekoliko unakaženih Srba, odveli na Medačku plantažu kraj Gospića, gdje su ga ubili. Na istom mjestu su 19-toricu Srba, koje su doveli iz gospićke kaznionice, ustaše „isjekli sjekirama, većini odrezali noseve i uši, neke pilili testerama, a nekima usta žicom zašili.“[1]

Profesora Mihajla Potkonjaka Mićana je u kaznionici Okružnog suda Gospić mučio, posebno se iživljavajući, njegov bivši učenik Špoljarić, a ustaša Frane Šarić Franić ga je u zatvorskoj ćeliji nožem rasporio od „učkura do grla“ i u tijelo mu nasuo so.

Petar Dopuđa je na pazarni dan, pod pratnjom ustaša, morao nekoliko puta proći pijacom noseći zvono o vratu i jugoslovensku zastavu u ruci, a sve vrijeme mu je niz noge tekla krv iz rana načinjih nožem.[2]

Maksim Dimić, iz sela Ostrvice, srez Gospić, u svojoj izjavi od 23. februara 1943. godine navodi: „Gledao sam više puta kako su ustaše na najsvirepiji i najdivljiji način kopali ljudima oči. To su radili tako da je jedan ustaša s leđa držao čovjeka za ruke, a drugi ustaša, stojeći ispred njega, pritiskao mu jedan naročito zaoštren štap o rub između sljepoočnice i oka tako da je oko poslije čvrstog pritiska iskočilo napolje kao orah. Bilo je i drugih užasnih mučenja, ali sve to sada ne mogu ni iznijeti, jer se sav od užasa uzbudim i kad na sve to pomislim, kosa mi se podiže na glavi.“[3]

Prije no što su 3. maja odvedeni do bezdane jame na Velebitu, Stevan Poljak i šestorica njegovih komšija iz sela Šibuljine, općina Tribanj, bili su tri dana i tri noći zatvoreni u kući Luke Milaka u Lukovu Šugarju, gdje su ih ustaše sve vrijeme maltretirali. „Udarali su nas čim su god stigli, i kud su stigli, stavljali su nam olovke među prste, pa su nam stiskali ruke, natjeravali nas da pjevamo, pa smo u tim mukama morali i pjevati, nekoliko puta vezali su nas svu sedmoricu pa bi nas bacali na pod, a onda su po nama skakali i kad bi njima to dodijalo, natjerali bi djecu da po nama skaču. Nagovarali su nas da se pokrstimo pa da nas neće ubiti. Toliko smo bili izudarani i mučeni da je svima nama išla krv na uši, nos, usta, uopće na sve otvore, a svi smo bili modri od jakih udaraca.“[4]

Milka Batalo u svojoj izjavi od 18. marta 1942. godine svjedoči o mučenjima koja je doživjela: „Gledala sam svojim očima kako ustaše vrše užasne zločine nad bespomoćnim srpskim narodom. Gledala sam kako su ustaše usijanim gvožđem palile djeci oči a matere su to morale gledati, a zatim su palile oči i majkama.“[5]

Milan Stamenković, opisujući hapšenje Srba u Osijeku i njihovo transportovanje u logor Gospić, navodi da su ustaše u Osijeku iz jedne grupe Srba određenih za logor Jadovno izdvojili osmoricu seljaka iz sela Čepin i „…vezali ih lancem za teretni auto, a zatim ih potjerali prema Osijeku, najprije lagano, a onda sve brže tako da su ljudima raskidana tijela i ruke su im ostale visjeti na lancima auta, a ostali dijelovi tijela ostali su razbacani po cesti. Poslije toga su ustaše pokupili komade njihovih tjelesa, natovarili na kola i bacili u jednu rupu, zasuli krečom i odozgo nabacali zemlju. Dok sam bio u garnizonskom zatvoru u Osijeku, doveden sam s još dvadesetoricom uhapšenika u zgradu Sokolskog doma u Gornjem gradu i tu smo 14 dana strugali zidove u velikoj dvorani Sokolane kao i u sporednim prostorijama od krvi. Po ovome sam zaključio da je u samoj zgradi Sokolane izvršen veliki broj mučenja i ubijanja. U Gospiću je nadzor nad nama imao te vršio raspodjelu transporata ustaša po imenu Mile Vrkljan Milica koji je po zanimanju mesar. On je ljude vezao u lance, tukao i ubijao. I u samom Gospiću je ubijeno dosta Srba od onih koji su se nalazili u zatvoru za vrijeme dok sam se ja tamo nalazio.“[6]

Davidu Radakoviću, iz sela Bubnja, ustaše su odrezali uši, zatim nos i najzad mu iskopali oči, te ga tako iznakaženog vodili oko 500 metara, naslađujući se njegovim jaucima i psujući mu majku srpsku. Pošto su mu odrezali i jezik, izdahnuo je u najtežim mukama.[7]

Marka Savatovića, sudskog činovnika iz sela Ostrvice, u gospićkoj kaznionici su užasno mučili. Dok su ga batinali, on se u jednom momentu istrgao iz njihovih ruku, razbio prozor i staklom zasjekao svoj vrat. Ustaše su ga te noći uputili u bolnicu, da bi ga ubrzo vratili u zatvor i s prvom grupom zatočenika otpremili u logor Jadovno.

Srbima dovedenim iz sela Barlete, pored ostalog, otkidali su pojedine dijelove tijela i kopali oči, a onda ih, tako iznemogle, odvezli do Macoline jame, gdje su ih pobili i bacili u nju.

Dimitriju Jerkoviću, svešteniku iz Široke Kule kod Gospića, odrali su kožu s glave zajedno s kosom i počupali bradu, a onda ga ubili nad Macolinom jamom.[8] Prije no što je umoren, teške muke je podnosio i sveštenik Uroš Rajčević iz Mogorića. Sveštenik Milojko Došen, iako već star čovjek, po naređenju ustaša u gospićkoj kaznionici, morao je svaki put kada bi u ćeliju ušao stražar ustati i sa ostalim zatvorenicima ga pozdraviti sa: „Hvaljen Isus i Marija“. Na to bi stražar odvratio: „Vidi kako pop izvršava ustaška naređenja j.. mu mater i kralja Petra.“ Ništa manje muka nije podnio ni sveštenik iz Smiljana, Matija Stijačić. Njega su nakon strahovitog mučenja polumrtvog bacili u Šaranovu jamu, zajedno sa sveštenikom iz Raduča, Grozdanićem, kojem su prije toga otkinuli pojedine dijelove tijela.[9]

Mitropolit sarajevske eparhije, Petar Zimonjić, mučen je od dana hapšenja, 12. maja, zatim tokom sprovođenja u Zagreb, u zatvoru zagrebačke policije, u logoru Kerestinec, gdje mu je obrijana brada, a vrhunac ustaškog iživljavanja je uslijedio po prispjeću u kaznionicu Okružnog suda Gospić, 15. jula, u kojem je ovaj čestiti čovjek morao nositi cjepanice na golim leđima, čistiti dvorište i zahode, uz neprestano ponižavanje najvulgarnijim riječima. Prisiljavali su ga batinama da zatočenicima drži govore i propovijedi, koje je obično počinjao sa „Jao, Bože“, sklapajući ruke, a ustaše bi ga tada prekidali udarcima po tijelu i glavi, tražeći da propovijedi govori onako kako je to uvijek činio. Njega i vladiku Savu Trlajića iz Plaškoga su u logoru Jadovno mučili i tako što su ih više puta izvodili do Šaranove jame da gledaju masakriranje njihovih vjernika, da bi nakon izvjesnog vremena obojicu usmrtili nad istom jamom, udarcima maljem u potiljak.[10]

Doktoru Veljku Torbici, uhvaćenom u Srbu 25. jula, zasjekli su lijevu plećku i u ranu nasuli so, zašili je i pitali ga: „Da li je doktore operacija uspjela“.[11] Kad god bi zatražio da pije vode, ustaše su mu u usta sipali kuhinjsku so. Umro je u jezivim mukama.[12]

Svešteniku Nikoli Bogunoviću iz Donjeg Lapca ustaše su čupali dlake iz brade i brkova i usijanom iglom ga boli po nosu i tijelu.[13]

Sveštenika Petra Majstorovića iz Doljana su tukli toliko da se jedne noći, ne mogavši da izdrži muke, objesio u kaznionici o svoje gaće. Njegov sin Milojko je sebi presjekao Bene na rukama. Njemu su ustaše zabili čavao u glavu i tako ga usmrtili.[14] Sveštenika Đorđa Bogića iz Našica su vezali za jedno drvo, odsjekli mu uši, jezik i nos i istrgli bradu zajedno s kožom. Zatim su mu iskopali oči, a kada su vidjeli da je još pri svijesti, rasporili su mu grudni koš i tek tada je ovaj mladi i snažni čovjek pao na zemlju. Proko Pejnović, koji je tada bio skriven u grmlju, čuo je kako jedan ustaša kaže: „Majku mu vlašku još mu kuca srce, još je živ.“ Zatim su pucali u njega i tako mu prekratili muke.[15]

Sveštenika Stevana Stevu Ćurčića iz Ogulina ustaše su mučili u Ogulinskoj kuli, potom ga odvezli u Vrginmost, gdje su ga vezanog tukli i čupali mu bradu, a onda tako izmrcvarenog odveli u zagrebačku policiju. Odatle je sproveden u logor Danicu, zatim u Gospić, gdje je divljački mučen, kao i drugi pravoslavni sveštenici, da bi na kraju, polumrtav, bio odvezen na Velebit i bačen u Šaranovu jamu.

Ustaše su sveštenika Spasu Lavrnju iz Suvaje kod Donjeg Lapca uhvatili na sprovodu i pred povorkom naroda ga mučili, a onda odveli u logor Jadovno, gdje su ga ubili. Potom su otišli njegovoj kući i zaklali njegovu suprugu Ljubicu, koja je bila pred samim porođajem, prethodno joj rasporivši trbuh i izvadivši dijete iz utrobe. Uz majčin leš je ostao njen četvorogodišnji sinčić. Dijete je tri dana plakalo uz mrtvu majku, a četvrtog dana su došle ustaše i zaklale ga.[16]

Ustaše u logoru Gospić su smišljali neverovatne načine mučenja zatočenih. Prema izjavi Milana Aleksića i Branka Stanića, koji su u logoru Gospić proveli više od mjesec dana, ustaše bi u pojedinim ćelijama sakupili onoliko zatočenika koliko je bilo potrebno da, ležeći na podu, svojim tijelima pokriju cijelu njegovu površinu, a zatim bi po njima, u vojničkim cipelama, igrali kolo sve dok se ne bi umorili. Mučenja ovakve vrste su bila redovna, često i na istim žrtvama. U svakoj zatvoreničkoj sobi je, kao „starješina sobe“, bio raspoređen po jedan pravoslavni sveštenik. Kada bi stražar ili neki od ustaša „po poslu“ ulazio među zatvorenike, oni su morali skočiti i stati mirno. To nisu mogli učiniti oni koji su bili iznemogli od batina, pa su ih otporniji među njima dizali na noge i pridržavali dok se raport koji je sveštenik morao da podnese ne završi.[17] Često sveštenik, izmožden mučenjem, nije bio u mogućnosti da obavi ovaj posao, pa su ga ustaše iznova pred svima tukli.

Ne samo da su zlostavljani odrasli ljudi, nego i djeca. Hvatajući ljude u selu Šušnjaru na Baniji, ustaše su pokupili i 25-oro djece, vezali im žicom ruke na leđa i postavili ih na ulaz u sjenik tako da im tijela budu napolju a noge unutar sjenika. Tada su sjenik zapalili i djeci su izgorjele noge do koljena. Zatim su upola izgorjelu djecu bacili na cestu, gdje su izdahnula u najstrašnijim mukama.[18]

Pohapšene Srbe iz sela Kruščica muškarce, žene i djecu, njih 196, ustaše su 6. avgusta poveli u logor Jadovno. Znajući da svakog časa može naići italijanska vojska, a u logoru je veliki broj zatočenika čekao da bude usmrćen, pohapšene su zaustavili na kraju sela Mlakve, u zaseoku Kosa, zatvorili ih u kuću Steve Glumičića i iz nje izvodili po 8 do 9 muškaraca i ubijali ih. Žene s djecom su zatvorili u kuću Jove Glumičića, u kojoj su djecu natiskali u ormare i kace, a onda pucali po svima, bodući noževima već usmrćena tijela i glasno pjevajući i veseleći se. Ni sve ovo nije zadovoljilo njihovu mržnju i sadizam, pa su u kuću unijeli slamu i zapalili je. Razlegao se jauk ranjenih žena i djece, od kojih je poneko hramljući iskakalo iz zapaljene kuće, ali su ih ustaše hvatali i vraćali u oganj. Na one koje nisu mogli lako uhvatiti, pucali su i mrtve ih bacali u vatru. Ipak, iz ovog pakla su uspjeli pobjeći mali Mileusnić, dječak star 14 godina, šesnaestogodišnja Nevenka Glumičić, koja je imala sedam rana na tijelu, i Mane Bobić, kome su rebra bila progorena.[19]

O svireposti mučitelja saznajemo mnogo više iz njihovih sopstvenih svjedočenja, u kojima su opisali počinjena zlodjela i oslikali nakaznost sistema jedne ideologije, koja je ne samo nemilice istrijebljivala jedan narod, nego i među svojim pripadnicima stvarala profesionalne ubice, bestijalna čudovišta, kojih se ne bi postidjeli ni inkvizitori srednjeg vijeka. Iz mnogobrojnih sačuvanih zapisnika, sastavljenih u okružnim sudovima u vremenu od 1945. do 1955. godine, u kojima se nalaze svjedočanstva o zlodjelima počinjenim u logorima Jadovno i Slana, izdvojiću samo nekoliko izjava koje su izvršioci dali pred Okružnim sudom u Zadru 1953. godine.

Sticajem okolnosti, pred sud pravde su tek nakon punih dvanaest godina mirnog života, u vrijeme obnove zemlje, dospjela sedmorica ustaških zločinaca: Luka Barjašić, Slavko Baljak, Jandre Strika, Jere Fratrović, Bene Barić, Mile Didulica i Ivan Kevrić.[20]

Oni su, sa više od 180 pripadnika I satnije V ustaške bojne, kojom je u logoru Slana na otoku Pagu zapovijedao Ivan Devčić Pivac, tokom dva mjeseca, od 25. juna do 25. avgusta, učestvovali u masovnom zlostavljanju i ubistvima Srba i Jevreja, kako u logoru Slana tako i u logoru Jadovno. Žrtve su najčešće ubijali nad jamama u okolini Karlobaga, Baških Oštarija i sela Stupačinovo, na obroncima Velebita. U svojim izjavama su naveli da su hiljade ljudi usmrtili na Velebitu i na visoravni Furnaža, na otoku Pagu. Iznose i da su logorske ustaše, tj. oni koji su obezbjeđivali kompleks logora Jadovno, ubijali ne samo zatočenike, već su odlazili i u okolna srpska naselja gdje su pljačkali i ubijali. Zatočenike su iz logora izvodili tako što su im naređivali da se „spreme kućama“, da idu na „rad u Njemačku“, da se jave „na ljekarsku“ ili za „drugi logor“, a onda bi ih odvodili u nepovrat, nad otvorena grotla jama, gdje bi ih svirepo ubijali.

Ustaša Mile Didulica, iz sela Poličnika kod Zadra, odakle je poticalo više izvršilaca zločina u logoru Slana, u svojoj izjavi od 23. septembra 1952. iznio je niz pojedinosti o zločinima nad Srbima i Jevrejima na Furnaži i nad jamama nedaleko od Baških Oštarija. Njihov zapovjednik i jedan od najrevnosnijih u izvršavanju zločina, Ventura Baljak, tokom jula je iz logora Slana izveo više stotina Srba na Velebit. Iako im je bilo govoreno da će se vratiti svojim kućama, vezivali su ih, oduzimali im još po neku sitnicu koju su uspjeli sačuvati, a zatim im naređivali da legnu na zemlju. Didulica opisuje šta su potom radili sa zatočenicima: „… mi ustaše tukli smo ih kundacima i nogama po leđima i rebrima samo da bi bili što nesposobniji za bilo kakav bijeg… Ventura je još na brodu zaklao dvojicu kamom te im vezao kamen o vrat i bacio u more. Kad smo došli u Barić Dragu, muškarce su ustaše odveli na Velebit, ženske su ostale u Barić Dragi, a čuvali smo ih ja, Mile Strika i druge ustaše. Muškarce su poklali i bacili u jamu, pa su došli po žene i djecu. Nad jamom ženske je tukao Ventura maljem po glavi onako povezane žicom. Svi smo morali ubiti po jednu ženu ili dijete, što smo i učinili. Ventura nam je dao macu (macola, prim. autora) i tukli smo. I ja sam ubio jednu ženu macom koja bila teška oko tri kilograma. Zatim su tukli redom Slavko Baljak, Jandre Strika, Jerko Fratrović, Luka Barjašić, Bene Barić, Ventura Baljak i drugi. Žrtve su bacali u jamu Mato Jović, Ivan Cinkreta i Ivan Kevrić.“[21]

Šime Maržić, koji je zatočenike prevozio svojim brodom, izjavio je da su upravo toga puta jednog Srbina, lugara iz sela Metka, ustaše na brodu „Sokol“ držali u krugu i mlatili, zatim ga položili na suvar bukaporte i gazili, a onda mu, tako polumrtvom, vezali kamen oko vrata i bacili ga u more.[22] Maržić navodi i niz drugih zločinstava: „Kada smo prevozili zatočenike od logora do obale pod Velebitom, vidio sam da dvije zatočenice nisu mogle da hodaju pa su ih ustaše blizu broda ubile. Nikakav pucanj nisam čuo, već sam čuo jauk tih žena.“[23]

Jerko Fratrović je iznio da su ustaše, pod zapovjedništvom Venture Baljka, izvodili zatočenike iz logora Slana obično predveče, u zalaz sunca, okupljajući ih u grupe od 60, pa i do 150, i odvodili u zaliv do već iskopanih jama. „Srbe smo vezali dvojicu po dvojicu žicom i vodili ih prema zaljevu na mjesto (Furnaža, prim. autora) gdje je iskopan kanal dug oko 60 metara. Ventura Baljak je naredio Srbima da se polože unutra jedan do drugoga, a zatim nama ustašama da uđemo u taj kanal i da ih bajonetama izbodemo… Po jauku i po načinu na koji su bili bodeni, bilo je zatrpano i živih ljudi.“[24] Izjavu Jerka Fratrovića dopunjava Luka Barjašić, takođe rodom iz sela Poličnika, koji kaže da su zatočenike vezali žicom po dvojicu i da su kolonu pratile domaće ustaše, iz Like i Dalmacije, i ustaše s fesom na glavi — Muslimani. Prvi koji su došli iznad iskopanih jama, polijegali su u njih, a Ventura Baljak ih je usmrćivao kamom, „potom je uzeo macu i ženske tukao macom u glavu, a samo je muškarce klao. Ženama su pucale lubanje. On je tog puta ubio preko 20, a onda je dao svojim sinovcima Šimi i Peri koji su nastavili. Vilo je i civila iz Starigrada i Tribnja ispod Velebita koji su klali gore nego ustaše. U tom klanju bilo je grozno slušati one zatočenike koji su gledali što ih sve čeka. Svih ovih 400 zatočenika je zaklano i bačeno u jamu.“[25]

Sedmorica navedenih zločinaca su detaljno opisivali zločine, najviše govoreći o onim počinjenim u Velebitu, nad Srbima koje su dovodili iz logora Slana. Prema njihovim izjavama, iz ovog logora je do 15. avgusta, pored svakodnevnih likvidacija na samom otoku i odvođenja zatočenika brodicama na more, s kojih su ih bacali u vodu, oko 4.050 zatočenika prevezeno nazad u Karlobag, zatim do Baških Oštarija i sela Stupačinovo, gdje su ih ubijali iznad bezdanih jama. Luka Barjašić, Jandre Strika, Slavko Baljak i Jerko Fratrović iznose da su dva puta za redom izveli po 400 Srba i odveli ih u Stupačinovo. Vezani ljudi su bili primorani da ispred jama gledaju kako ustaše udaraju njihove najbliže macolama ili noževima i stropoštavaju ih u ponor. Često se dešavalo da muškarci izlete iz reda u kom su čekali i sami skoče u jamu, da ne gledaju kako im ubijaju žene i djecu i ne dozvole dželatima da im nožem sijeku vrat ili ih udaraju macolom.

Luka Barjašić je govorio i o ovome: „Svake noći odvodili smo po 200 ljudi vezanih žicom do nekih jama koje su se nalazile na Velebitu. Ispred jame ljude smo ubijali čekićima ili kamama, a zatim bacali u jame. Kada bi imali čitavu familiju u zatvoru, najprije bi poubijali djecu, zatim ženu, a kada bi otac vidio da su mu djeca i žena ubijeni, on bi skočio živ u jamu. Ukupno smo poubijali i bacili u jame (Stupačinovo, jama Badanj, prim. autora) oko 2.700 ljudi, žena i djece. Neki dan smo ih 1.200 odveli u Karlobag, pa u Oštarije. Kad smo ih doveli pred jame – puste žalosti za njih. Ali nitko nije mogao pobjeći ni da je krila imao. Tukli smo ih i mlatili na svaki način da bi šparali metke. Veće smo grupe žicom zajedno vezali, one prve na rubu potukli, tako da su cijelu grupu povukli sa sobom. Neki su živi u jamu skakali. Jame smo cimentirali da koji ne bi živ izišao…“[26]

Jerko Fratrović u svom iskazu navodi: „Prije polaska s Paga na Velebit Ventura Baljak je za sprovodnike 400 Srba zatočenika odredio 23 ustaše među kojima smo bili ja, Didulica Mile, Slavko Baljak, Jandre Strika, Bene Barić, Luka Barjašić, Jure Došen, Dujo Pastorčić, Živko Marinović, Jerko Kovačević, Roko Kovačević, Ive Predovan, Rudi Cupić, Ivan Cinkreta i drugi.[27]

Baljak je na brodu zaklao neke koji su rekli da su bolesni i da neće moći hodati jer im je prije polaska rečeno da idu u drugi logor. Kada smo došli u Velebit, Ventura je dovodio povezane dva po dva i još neki ustaše i civili koji su klali pred jamom i bacili u jamu. Prvi je počeo klati Ventura i nama pokazao kako da mi koljemo i pijemo krv. Mi smo prilazili i klali po jednoga, ja, Slavko Baljak, Mile Didulica, Jandre Strika, Bene Barić, Luka Barjašić i drugi. Na koncu kada smo se svi izredali, Ventura je uzeo macu i uz pomoć drugih potukao što je još ostalo.“[28]

Fratrović je dodao da je prilikom ovog masakra jedan zatočenik uspio pobjeći. Međutim, o sudbini tog čovjeka nisam uspio ništa saznati. Luka Barjašić je rekao da je tokom pokolja o kome govori Jerko Fratrović svaki ustaša morao piti krv žrtve koju je zaklao.[29]

Dalje je opisao kako su svega desetak dana poslije pokolja ovih 400 zatočenika iz logora izveli još 400 Srba, povezali ih, ukrcali na brod, prevezli do Karlobaga, a onda ih iz Barić Drage pješice odveli, uz batinanje, na isto stratište. I ovih 400 ljudi je ubijeno pod istim zapovjedništvom i od istih ruku, noževima i hicima iz pušaka, te bačeno u ponor jame Badanj. Opisujući Venturu Baljka, Luka kaže: „Ja smatram da nije bilo čovjeka opasnijeg od njega u Evropi, jer je on zvjerski ljude klao, bez milosti. Kad bi zatočenici kukali pri klanju, on im je psovao mater, govoreći da im jebe mater pravoslavnu i jevrejsku… Bilo je grozno slušati kako djeca plaču i zovu mamu, a žene su kukale.“[30]

Barjašić opisuje i masovna zvjerstva koja su počinili na samom otoku, izvodeći po 150 Srba i Jevreja, među kojima je bilo i žena i djece, i ubijajući ih na Furnaži. „Ukrcali smo pravoslavce na brod i odvezli ih do nekog zaliva a otud pješice do mjesta gdje smo ih pobili. U pratnji išli smo nas obično 40-50. Kad smo došli do jama koje su bile iskopane, naređeno je da se svi spuste, njih obično po 40 u te jame, a zatim smo mi ustaše dobili naređenje da uđemo i bajonetima ih (povezane) izbodemo. Spustili smo se svi ustaše tako da nitko nije ostao vanka. Ja znam da sam ubio sa bajonetom u stomak dva muškarca. Taj posao trajao je svega oko sat i pol i nakon toga došli smo natrag u logor.“[31]

Barjašić i njegovi saučesnici su monstruozne zločine nad srpskim i jevrejskim narodom opisivali kao „posao“!

Ustaše su najveći masovni pokolj na Pagu izveli između 14. i 15. avgusta, kao dar Velikoj Gospi, kojoj su se klanjali s krvavim noževima nakon što su usmrtili 800 žena i djece. Pošto su obavili ovaj „posao“, kako svjedoče zločinac Luka Barjašić i očevidac Jakov Dokozić, vratili su se u logor, s noževima zadjenutim za pojas, i u veselju proslavili Veliku Gospu. Tog dana je 60 ustaša, predvođenih Frankom Šljivarom, došlo u mjesto Pag, namjeravajući da zajedno s predstavnicima Hrvatske seljačke zaštite i građanima učestvuju u procesiji, da Gospin kip pronesu od slanogradske crkve do Paga. Kako su u crkvu ušli sa oružjem i okrvavljenim noževima, nastalo je negodovanje većine prisutnih stanovnika. Ustaše su među mještanima izazvali užas i gađenje, pa se narod razišao odustavši od „parade“. No, nije izostalo

oduševljenje krvnika, dok su se sa osmijehom na licu hvalisali: „Bilo je noćas krvi poklali smo 800 komada te srpske i jevrejske bagaže.“[32]

„U ovim pokoljima“, kako svjedoče Pavle Lovrić i više Pažana „učestvovali su domaći dečki stari oko 20 godina te iz okolice Karlobaga, Poličnika, Visočana, sela kod Nina, Barić Drage, pojedinih predjela Like i nekoliko muslimanskih ustaša.“[33]

Mile Didulica u svojoj izjavi navodi da su dva dana poslije zločina izvršenog na Veliku Gospu Frane Šljivar i Ventura Baljak, koji su obično stajali iznad jame i kontrolisali obavljanje „posla“, poslali deset ustaša do mjesta na kojem su poklali zatočenike da provjere da li je sve dobro prekriveno zemljom. „Sa mnom su išli pored drugih Ivan Alić i Luka Barjašić. Kad smo došli na mjesto, vidjeli smo tragove krvi. Nabacali smo kamenje na zemlju kojom su bili zatrpani da se manje pozna. Našli smo jednu cipelu i jedan ženski ručni sat. Zadržali smo se oko tri sata i po završenom poslu ja sam spavao pod nekom smrekom, a Ivan Alić i ostali igrali su karte. Zatim smo pošli u logor na ručak.“[34]

Zaista je teško dati bilo kakav suvisli komentar o onima koji ubistva žena i djece smatraju svojim poslom.

Maja Marić, koja je u Okružnom sudu Zadar 1953. godine pratila suđenje ovoj sedmorici ustaša, u članku „Sedam ustaških koljača pred sudom nakon 12 godina“, objavljenom u „Vjesniku u srijedu“ 10. juna te godine, pored ostalog, zapitala je javnost: „…Zar se iz velebitskih jama ne čuje noću hropac i jauk, zar to sa paških goleti ne cvile poklana djeca, ne urliču izbezumljene majke? Zar to iz tamnozelenih dubina ne zure naduli utopljenici? Zar ne crvene stare mrlje na krvlju natopljenoj zemlji, na odijelima i rukama ubojica? O kako se moglo živjeti s umorstvima na duši, među grobovima žrtava zaklanim vlastitim rukama, na mjestu zločina? Kako se moglo jesti, piti, spavati? Tako se pita svaki normalan čovjek u kome ima još nešto ljudskoga. Tako je optužene pitao i predsjednik Okružnog suda u Zadru drug Josip Carević kad se naslušao grozota. Optuženima se nije dizala kosa na glavi od sjećanja, niti je za njih u tome bilo išta nenormalnoga. Pripovjedali su i pričali s jezovitom jednostavnošću i jedinom težnjom da ‘izvuku’ što manje, a prikriju što više, da se minimalnim priznanjima, koliko toliko, iskupe, da spasu što se spasiti dade.

Nijedan od optuženih ne priznaje više od jednog umorstva. Neki čak ni to. Svi su oni samo stražarili i čuvali zatvorenike. Svi su oni morali klati i ubijati, ali to nisu radili, nego samo jedanput, a onda su se samo pravili da rade. Svi su morali pljačkati, kundačiti, piti krvi, ali oni to nisu mogli. Plakali su, psovali Venturu Baljka i Pivca Devčića, krvoločne zapovjednike logora, sakrivali se izgovarajući se bolovima u trbuhu. Moguće bi čovjek i povjerovao da iskazi nisu tako kontradiktorni. U toj gomili papira, zapisnika, izjava i suočenja više se ne zna tko je koga ubio i koliko je ubio. Sve postaje crveno od krvi, a patnja nedužnog ljudskog mesa izbija na vidjelo, užasna u svojoj golotinji… A kad je već riječ o kazni prisjetih se Baljkova odgovora pomoćniku javnog tužioca na pitanje ’Kako je, Slavko?’, ’Dobro’, odgovorio je Slavko. I to je tačno. Dobro je. Oni mogu spavati. Slijepo je oko savjesti.“

Vlasnik kafane na Pagu, Ivan Festini, opisao je pred Komisijom za ratne zločine mnoga zlodjela ustaša, navodeći i hvalisanje Martina Maraša Žicara o tome kako je ubijao žene i djecu. „Živim ženama rezao sam dojke“, govorio je, dodajući da je to „divna stvar“ kad se čovjek jednom nauči i navikne. Drugi ustaša je pripovijedao kako je jednoj trudnoj ženi rasporio trbuh i iz njega izvadio dijete, a drugo, živo, stavio u utrobu, a onda ih sve bacio u jamu. Festini nije mogao vjerovati ovim jezivim pričama, pa se jedno predveče svojom barkom prikrao blizu Furnaže i vlastitim očima sagledao strašnu zbilju.

„Na veliku Gospu ujutro“, kazuje ovaj svjedok, „nahrlili su u kavanu mnoge ustaše, među njima i već spomenuti Martin Maraš Žicar, svi sa tragovima krvi na odijelima, čizmama i rukama koje su bile zaprskane i zemljom. Pričali su međusobno i hvalisali se kako su prije toga masakra mučili zatočenike, tukli ih i prisiljavali da legnu na bodljikavu žicu.“[35]

Jezovit je iskaz Josipa Datkovića iz Barbata, ustaše stražara u ovom logoru, koji iznosi da su u samo tri dana ubili 3.000 Srba i 600 Jevreja. Navodeći mnoge pojedinosti, opisao je kako su nedužna djeca pružala ruke i plačući molila: „Žandare, molim te nemoj nas klati.“[36]

Svjedok Oren Ružić Jegor je ispričao: „Ustaše bi prozvale logoraše da se spreme jer idu kućama. Ukrcali bi ih, bolje reći pobacali, u štivu broda, koji bi otplovio tek iza jednog rta iza uvale Slana gdje bi ljude iskrcali. Namjerno su ih iskrcali na ovom mjestu, gdje je, inače na tom pustom i sasvim krševitom dijelu otoka, ipak bilo nešto tankog sloja zemlje. Tu bi morali vlastitim rukama da kopaju jame, grobove svoje, u koje bi ih površno zakapali, sa tek šačicom zemlje i kojim kamenom zatrpali, nakon što su ih prethodno klali kao najobičniju stoku.“[37] Ružić je na ovom mjestu bio dan poslije pokolja i vidio leš jedne žene, iz čijeg je rasporenog trbuha virila glava djeteta. Vidio je i odsečene dijelove tijela glave, ruke, noge i mrtvu djecu polomljenih udova. Bio je i očevidac linčovanja logoraša koji su pod pratnjom ustaša odlazili po vodu, bosi po oštrom kamenu.

Osim na Furnaži, najvećem stratištu, ustaše su žrtve ubijali i u krugu logora, zatim van njega ispod mjesta zvanog Teklić, na Točilju, kod pećine u Gusta dragi, kod Gornjih vrata, zvanih Leša, u Gornjoj Slani, na ravnici pod Širokom glavicom, u dolu iza Mrkih stijena u Ravnoj dragi, na gornjoj i donjoj strani ove drage, na Malinu kod vode, na Dražici, u Zaglavi Metajne, na žalu pod Zaglavom.. Danas je nemoguće utvrditi gdje su sve na ovom dijelu otoka rasute srpske i jevrejske kosti.

Ivan Šuljić iz Novalje je 24. marta 1945. godine svjedočio pred Okružnom komisijom za ratne zločine za Hrvatsko primorje: „Sreo sam ustašu Ivana Badurinu,[38] sina Lovre iz Luna, svećenika, u selu Kustići na Pagu 15. avgusta 1941. koji mi je pričao kako je klao. Na pitanje kako je to mogao, rekao je: ’Najteže je dok se zakolju tri-četiri čovjeka, a onda to ide kao da piješ’. Bio je krvavih hlača i noža. Rekao mi je da je zaklao 180 ljudi.“[39]

Badurina je tom prilikom ispričao da su u drugoj polovini jula u jame kod Baških Oštarija bacili 450 Srba dovedenih iz logora Slana.[40]

Navedene izjave samih počinilaca pokazuju da je ubijanje Srba i Jevreja u cijelom kompleksu logora Jadovno izvršavano uglavnom bez upotrebe vatrenog oružja: noževima, batovima, raznim drugim predmetima i bacanjem živih u prirodne ili iskopane jame. To potvrđuje i razgovor između Jurja Rikera, kotarskog predstojnika u Pagu, s nekim Ivom Zemljarom, u kojem Riker iznosi da je ustašama bilo naređeno, naročito od sredine jula, da pri ubijanju ne koriste vatreno oružje, što oni uglavnom ni do tada nisu radili. Vjerovatno je ovo naređenje uslijedilo upravo u to vrijeme zato što je stanovništvo već nešto saznalo o masovnim ubistvima Srba i Jevreja, pa su nadležne vlasti, u namjeri da zataškaju zločine, zabranile upotrebu pušaka i mitraljeza, jer su se pucnji prilikom ubijanja zatočenika čuli vrlo daleko.[41]

U kompleksu logora Jadovno su posebno mučene žene. Sve oblike psihičke i fizičke torture kojima su ih ustaše podvrgavali zdravi ljudi nikada neće moći objasniti. Silovali su ih pred njihovom vlastitom djecom, muževima, sestrama, majkama; klali dok su im djeca bila čvrsto vezana uz tijela, bacali u more i u velebitske ponore.

Župnik Joso Felicinović, koji je poslije rata osuđen na 12 godina zatvora kao jedan od učesnika u organizaciji logora Slana, u svojim ličnim uspomenama, pisanim 15. juna 1978, navodi da je u logor došao drugi put odmah nakon njegove likvidacije (prvi put je bio kada je logor izgrađen, prim. autora), pregledao ga i među otpacima „našao dva žalosna papira koja svjedoče o zvjerskom postupanju sa žrtvama. U glavnoj ustaškoj baraci našao sam na zidu komadić kartona na kojem se vodila evidencija sa imenima i datumima žena i djevojaka silovanih u logoru i od kojih ustaša… Na plaži ispod šumice, bliže sela Metajna, u blizini svjetionika, bilo je pokopano u pijesku sedam žena, a bile su tu ubijene nakon što su silovane. U blizini borića kod sela Metajna bilo je pokopano više žena ubijenih nakon što su silovane. U glavnom jarku (Furnaža, prim. autora) bila je trudna žena rasporenog trbuha iz kojeg je virila glava njezinog čeda. Druga majka je držala dva sinčića u svojim rukama, a bila je nožem zaklana od vrata pa sve do doli. Jednoj mladoj ženi bile su dojke potpuno odrezane oštrim oružjem, i tako dalje.“[42]

Svjedoci zločina su preživjeli logoraši, italijanski vojnici, pastiri, ribari, seljaci i same ustaše, koji su svoja zlodjela sa oduševljenjem opisivali po kućama i u gostionicama, pred sudovima poslije rata, čak i danas. Iako već u poodmaklim godinama, neki od njih mirno govore o svom iskustvu, trujući one koji stasavaju, napajajući ih idejom da ljude druge nacije ili vjere treba uništiti.

Postoji čitav niz izjava ribara iz vremena neposredno poslije rata, u kojima oni navode da su na površini mora viđali plutajuće ljudske leševe i mrežama izvlačili pojedine dijelove ženske ili dječje odjeće, razne predmete koji su pripadali mrtvima, pa i dijelove tijela, čak i lubanje.[43]

O razmjerama i nakaznosti zločina koji su ustaše počinili u kompleksu logora Jadovno nad srpskim i jevrejskim narodom saznajemo i iz izvještaja italijanskih vojnih sanitaraca, iz izjava naklanih i bačenih u jame, koji su nevjerovatnom slučajnošću ostali u životu, iz opisa ljudi koji su prisustvovali iskopavanju i spaljivanju njihovih tijela, i niza drugih svjedočanstava. Pavao Lovrić i Nikola Car, očevici pri iskopavanju leševa na Pagu početkom septembra 1941, kažu da su jame bile pune ljudi, žena i djece, kojima su ruke bile žicom vezane na leđima. Vidjeli su majke i djecu povezane zajedno. „Prema tragovima na leševima, zaključili smo da su poubijani ubodima noža, udarcima kundaka i kamenjem. Prema izrazima lica žrtve su morale pretrpjeti strašne muke.“[44]

Pavao Lovrić svjedoči da su djeca u jame bacana uglavnom živa, jer na njihovim tijelima nije bilo tragova uboda, a nekima su usta bila otvorena uslijed davljenja. Svjedok Vilko Markovina, posmatrajući leševe nanesene na gomilu za spaljivanje, uočio je da su bili zgrčeni, a na njima su se vidjeli tragovi dubokih rana od uboda nožem, najčešće u trbuh. To potvrđuje i svjedok Ive Bilić, koji kaže da je vidio leš jedne žene kojoj je trbuh bio rasporen i iz kojega je virilo dijete, a drugo je držala u rukama. „Bilo je mnogo mladih žena, golih, kojima su bile grudi odrezane i sve su na sebi imale tragova udaraca zadanih nožem kao i tupim predmetima, najviše kamenjem.“[45] Ovaj svjedok se gotovo onesvijestio pred prizorom leševa mladića, studenata, kada su s njih pomakli nabacano kamenje: „Bili su vezanih ruku i nogu, izbodeni noževima i izudarani kamenjem.“[46] U svojoj izjavi Pavao Lovrić iznosi i ovo: „Vidio sam rasporen trbuh jedne žene iz kojeg je virila glava djeteta starog oko 6 mjeseci, dok joj je trbuh bio vezan žicom, a samo malo dalje ugledao sam leš majke koji je bio vezan za četvoro djece od kojih je jedno dijete od muke zubima uhvatilo majku iznad koljena za debelo meso i ovako držeći je ostalo uz majku.“[47]

Spomenuti župnik Joso Felicinović je u datoj izjavi ovako komentarisao ono što je zatekao u Slanoj: „Zgražao sam se nad ovim nevjerojatno strašnim, krvavim ljudskim zločinima čije žrtve sam vidio svojim vlastitim očima. Homo homini lupus. Zgražali smo se u školi kako je Kain ubio Abela brata svoga, ali kad sam vidio ove grozote da je čovjek ovako zvjerski klao na tisuće nevine svoje braće: majke, djevojke i djecu, mislio sam da ću poludjeti.“[48]

 

*    *   *

 

Naveo sam samo nekoliko od mnogobrojnih primjera koji govore o mučenjima i umorstvima u kompleksu logora Jadovno i Slana. Na slijedećim stranicama će biti predstavljeni iskazi malobrojnih zatočenika koji su uspjeli pobjeći iz logora, viđenje strahota robijanja i susreta sa smrću nekolicine muškaraca i žena koji su se, iako neki teško ranjeni, spasili iz bezdanih jama. Oni su budućim ljudima ostavili izvorna svjedočanstava o ustaškim zločinima vršenim u prva četiri mjeseca postojanja NDH.

[1]   Izjava Joce Njegomira od 3. novembra 1944. godine, Komisija za ratne zločine, HAK, kut. Jadovno.
[2]   Izjava učiteljice Darinke Ajduković iz Srednje Gore od 23. jula 1942, Zapisnik Ko- misije za izbjeglice i preseljenike, AJ, fasc. 910.
[3]   Zapisnik od 23. februara 1943, AJ, fasc. 910.
[4]   Zapisnik Okružne komisije za ratne zločine Okružnog NOO Zadar, br. 788 od 22. marta 1945, HA Zadar.
[5]   AJ, fasc. 910.
[6]   AJ, fasc. 910.
[7]   Izjava Milice Medić, Zapisnik od marta 1942, AJ, fasc. 910.
[8]   AJ, fasc. 11.
[9]   Izjava Dmitra Obradovića od 14. maja 1942, HAK, kut. Jadovno.
[10]   Izajava Milana Ljuštine od 29. jula 1942. godine, Zločinačke akcije izvršene od strane hrvatskih vlasti nad crkvenom hijerarhijom i srpskim narodom na tlu Države Hrvatske do 20. jula 1941, AJ, fasc. 910 (italijanski dokumenti).
[11]   Izjava Milana Trbojevića iz Plaškog od 7. avgusta 1944, AJ.
[12]   Isto.
[13]   Izjave Jove Obradovića iz Donjeg Lapca i Bože Krtinića iz sela Kruge, Zapisnik od 2. juna 1942, AJ.
[14]   AJ, Zločinačke akcije izvršene od strane hrvatskih vlasti nad crkvenom hijerarhijom i srpskim narodom na tlu Države Hrvatske do 20. jula 1941.
[15]   Izjava Proke Pejnovića, HAK, kut. Jadovno.
[16]   Izjava Marka Đurića, HAK, kut. Jadovno.
[17]   Detaljnije o mučenju pravoslavnih sveštenika: Bulajić Milan, n. d., 303-347.
[18]   Izjava Mirjane Popović od 6. februara 1942, HAK, kut. Jadovno.
[19]   Izjava Tome Radoševića od 8. avgusta 1945, AH, ZKRZ -47944.
[20]   HA Zadar, f. Okružnog suda Zadar, Presudom Okružnog suda u Zadru, izrečenom 30. juna 1953, osuđeni su: Luka Barjašić na doživotnu robiju; Slavko Baljak na smrt; Ivan Kevrić na smrt; Jandre Strika, Jerko Fratrović i Bene Barić na doživotnu robiju, ali im je kazna ubrzo zamjenjena sa 20 godina zatvora; Mile Didulica na 20 godina zatvora. Vrhovni sud je potvrdio presudu 24. avgusta 1953. Slavko Baljak je od 15. septembra 1944. do 5. decembra 1953. bio u partizanima i u JNA. Jerko Fratrović je bio u JNA od 30. maja 1945 do 1. juna 1946. I Jandre Strika je bio u JNA. Svi su oni do 1952. bili zaposleni i živjeli mirno, bez griže savjesti.
[21]   Zapisnik od 2. oktobra 1952, HA Zadar, f. Okružni sud Zadar.
[22]   Zapisnik od 23. maja 1953, HA Zadar, f. Okružni sud Zadar.
[23]   Isto.
[24]   Zapisnik od 15. januara 1953. i Zapisnik o suočenju Jerka Fratrovića i Jandre Strike od 21. novembra 1952, HA Zadar, f. Okružni sud Zadar.
[25]   Zapisnik od 15. jula 1952, HA Zadar, f. Okružni sud Zadar.
[26]   Zapisnik od 14. septembra 1951, HA Zadar, f. Okružni sud Zadar; Marić Maja, Sedam ustaških koljača
[27]   U dokumentima se od tih „drugih“ često spominju: Ante Nikšić, Ivan, Jure i Mile Šikić, Božo Tomljenović, Pavle Pavičić, Ivan Badurina, Ivan Butorac, Nikola Lulić, Mile i Joso Matek, Pavao Devčić Pivac, Šime Bukvić, Mate Relja, Mile Kevrić, Ivan Kevrić, Ive Kevrić Petrov, Mate Janić, Rudi Cupač, Bene Župčić, Jure Banić, Milan i Ante Čačić, Jure Prpić, Mate Prpić, Grga Tomljenović, Ivan Tomljenović, Nikola Tomljenović, Ante Milinović, Mate Brkljačić, Ivan Prpić, Martin Krmpotić, Jure Mesić, Gabre Devčić, Jandrija Brkljačić, Joso Mažuran, Vinko Barić, Mile Brkljačić, Ivan M. Tomljenović, Ante Šikić, Stipe Šaban, Petar Levar, Milan Došen iz Došen Dabra, Milan i Mato Došen iz Došen Plane, zatim Došeni iz Dulibe: Fabijan, Ivan I, Ivan II, Jure i Mato, nadalje Nikola Došen, Mate Bačić, Jakov Prpić i Milan Baburić iz Stupačinova. AH, ZKRZ, GUZ 2611/19-22, kut. 27; Pre- suda Okružnog suda u Sušaku br. 288 od 27. decembra 1945, HA Rijeka, Pag, 2207; Presuda Okružnog narodnog suda za Liku u Gospiću od 21. januara 1946, HAK, k. 264; Presuda od 11. juna 1945, k. 117; Presuda Vojnog suda 11. korpusne vojne oblasti, Vijeće kod Ličke komande područja, br. 230, od 26. juna 1945. i presuda istog vojnog suda br. 337, od 11. jula 1945. godine.
[28]   Zapisnik sa saslušanja Jerka Fratrovića od 23. septembra 1952, i zapisnik od 29. sep- tembra 1952, HA Zadar, f. Okružni sud, Zadar
[29]   Zapisnici od 25. septembra 1952. i 1. oktobra 1952, HA Zadar, f. Okružni sud, Zadar.
[30]   Zapisnik od 15. jula 1952, HA Zadar, f. Okružni sud, Zadar.
[31]   Zapisnik od 13. jula 1952, HA Zadar, f. Okružni sud, Zadar.
[32]   Marić Maja, n. d.
[33]   Izjave Pavla Lovrića, Nikole Cara, Tome Katrića, Tome Lovrića i drugih, HA Rijeka, Pag, kut. 2207.
[34]   Zapisnik od 2. oktbra 1952, HA Zadar, f. Okružni sud Zadar.
[35]   AH, ZKRZ, GUZ 2235/16-45, kut. 12, Logor na otoku Pagu – pokolji i mučenja.
[36]   Isto.
[37]   Isto.
[38]   Badurina je kasnije psihički obolio i bio na liječenju u Zagrebu, da bi se 1945. našao u jedinicama 2. pomorskog obalskog sektora.
[39]   HA Rijeka, Pag, k. 2207.
[40]   Isto.
[41]   AH, ZKRZ, GUZ 2235/16-45. kut. 12, Svjedok Frane Sabolić.
[42]   HAK, kut. Jadovno.
[43]   Izjava Ivana Lončarića, HAK, kut. Jadovno.
[44]   Izjave Pavla Lovrića i Nikole Cara, HAK, kut. Jadovno.
[45]   Isto.
[46]   Isto.
[47]   Isto.
[48]   HAK, kut. Jadovno.

Sadržaj


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top