fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Matija Bećković: Kako smo izgubili vek

Knjiga Borisava Jovića se ukazuje i kao vapaj da se zaustavimo nad ambisom i udarimo na sve kapije ne bismo li saznali gde smo zabasali.

(Matija Bećković) Foto: D. Danilović / RAS Srbija
(Matija Bećković) Foto: D. Danilović / RAS Srbija

Da su Srbi izgubili vek postignuta je opšta saglasnost. Gotovo da i nema suprotnih mišljenja. Različita su jedino objašnjenja zašto se to desilo. Jedni misle da se to dogodilo neočekivano, odjednom i nedavno, a Borisav Jović dokazuje da je to gubljenje i propadanje trajalo dugo i počelo odavno

Borisav Jović se ne pita da li su Srbi izgubili vek ni da li će izgubiti vek, već gledajući istini pravo u oči konstatuje i objašnjava kako su Srbi izgubili vek. Ono što je napisao nazvao sam prvom knjigom još nenapisane istorije Srbije.

NEPRIKOSNOVENI DELEGAT KOMINTERNE
Da su Srbi izgubili vek postignuta je opšta saglasnost. Gotovo da i nema suprotnih mišljenja. Različita su jedino objašnjenja zašto se to desilo. Jedni misle da se to dogodilo neočekivano, odjednom i nedavno, a Borisav Jović dokazuje da je to gubljenje i propadanje trajalo dugo i počelo odavno. Hrabro i koncilijantno izneo je svoju verziju, osporavajući svu dosadašnju oktroisanu istoriju. Neki misle da je sve upropašćeno poslednjih decenija, a Jović primećuje da je sve vodilo slomu, da drukčijeg ishoda nije moglo biti i da je sve bilo unapred izgubljeno. Ispada da nismo znali da propadamo, a toga nismo svesni ni pošto smo propali, ni saznali zašto smo propali. Pa kao da ni danas ne znamo ni ko smo ni gde smo ni ko nam glavu nosi.
Jović ne optužuje poraženu stranu u Drugom svetskom ratu, kako je to već uvedeno u običaj, nego pobedničku Komunističku partiju za sve ono što je činila u miru. To je partija kojoj je i sam pripadao i utoliko je ono što je napisao verodostojnije i važnije za duhovno zdravlje i sudbinu Srbije i Srba. Razume se da nije mogao biti zaobiđen neprikosnoveni delegat Kominterne, najveći sin svih naših naroda i narodnosti, trostruki narodni heroj i doživotni predsednik Jugoslavije. Pa i da nije sva istina u onom što je napisao, Jovićeva je neporeciva zasluga što je slomio pečat i pokrenuo ovu nenačetu i prevažnu temu, koju su, da čudo bude veće, pokrenuli svi osim Srbije.

OSTAVINSKA RASPRAVA
Posle raspada Jugoslavije, kad su podeljeni tanjiri, kašike i viljuške, salvete i čačkalice, Josip Broz je, ko zna po kojem zakonu i na kojem ostavinskom postupku, pripao Srbiji, zajedno sa svojim celokupnim delima. Biće da je toj darežljivosti razlog što ga niko drugi nije tražio. Sahranjen je pred tuđom kućom na najčuvenijem brdu glavnog grada srpskog naroda. Ne verujem da bi iz srpske istorije položio gradivo predviđeno za vozački ispit, a znam da nije nikad spomenuo bilo koju ličnost iz srpske istorije. Ali znao je ono najbitnije o našem mentalitetu na kojem je zasnovao duboke temelje svoje tiranije. To što nije znao, najviše ga je ispreporučivalo da, najpre zahvaljujući Srbima, vlada do kraja života, što nije pošlo za rukom nijednom vladaru otkad Srbi postoje.

To što nismo saznali ko je on bio bilo je najpresudnije i za njegovu vladavinu za života i njegovu posmrtnu slavu. Slobodan Jovanović je napisao da se nikada u viševekovnoj istoriji Srba nije desilo da neko u svojoj pedesetoj godini dođe u Srbiju, da niko ne zna ni ko je ni odakle je, a da njome zavlada do svoje smrti, suverenije nego što je njome iko ikad vladao. I nekoliko decenija od njegove smrti još uvek je neka vrsta građanske hrabrosti slobodno govoriti o njemu. Njegova glavna ulica je prolazila kroz sve gradove od Bara do Subotice i u mnogim mestima još uvek je nepromenjena. Takvog slučaja nema u drugim republikama, a u Hrvatskoj se njegovim imenom nije zvalo ni njegovo rodno selo. Uzmimo da je istina sve što se govorilo i učilo o njegovoj genijalnosti, i zapitajmo se kakve bi to veze moglo imati sa Srbijom i Srbima. Kako je bilo moguće da Tesla bude Hrvat a Tito Srbin.

Jedan od najčešće navođenih dokaza o njegovoj veličini je sahrana kojoj je prisustvovalo sijaset državnika sveta, a predsednik Amerike je čak poslao svoju ožalošćenu majku. Ostalo je nejasno da li se svet opraštao s njim ili sa projektom, da ne kažemo šifrom koju je predstavljao, majstorski sprovodio i ostvarivao. Kao da su svi došli da se sa tom šifrom oproste znajući šta će uslediti kasnije, a nemajući nikog drugog kojim bi ga zamenili. Druga šifra se još traži, ali za Srbiju je izgleda još uvek najbolja ona propala.
Činilo nam se da o Josipu Brozu znamo sve, a ispostavilo se da ne znamo ništa. Sva je prilika da je on o nama znao sve, mada nije znao ništa.

BOLESNIČKA POSTELjA
Nedavno je Zidojče cajtung objavio da je Tito jedan od najvećih masovnih ubica dvadesetog veka. Na tu ocenu reagovano je jedino u Srbiji u kojoj je on pobio u miru više od ijednog okupatora u ratu. Borisav Jović se osmelio da pokrene pitanje Josipa Broza i njegove uloge u tragičnoj sudbini Srbije i Srba u proteklom veku. Usledili su napadi frazama koje su ponavljane čitav vek. Samo što se nisu pozivali na Zakon o zaštiti njegovog lika i dela.

Najslavnije delo Komunističke partije sa drugom Titom na čelu bilo je da su konačno rešili nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Taj aksiom je bio na snazi sve dok se Jugoslavija nije raspala u nezapamćenoj mržnji i nečuvenoj sramoti. Kao što pod bolesnikom koji dugo boluje sve istrune, pa se posle smrti baca i krevet i postelja, tako je ispod Broza istrunula Jugoslavija, Tito ostaje veliki čovek bez dela i najveća primedba srpskoj istoriji. On nije mogao učiniti više za sebe i svoje pretpostavljene ni manje za srpski narod.

Krivotvoreći sopstvenu prošlost ugrozili smo svoj opstanak i svoju budućnost. A što bi istinu o nama pamtio neko drugi, ako smo je proskribovali mi sami. Što bi drugi demantovali da smo fašisti kad smo mi to rekli o sebi bezbroj puta. Kakve smo laži sami o sebi govorili, nije govorio niko drugi. A nismo samo govorili nego tvrdili u udžbenicima, u novinama, u školi, u sudu, u doktorskim disertacijama. Uzmimo samo primer pet stotina američkih pilota koje je spasla Srbija i vojska generala Mihailovića. Da li je za Titove vladavine neko čuo za taj podvig, ili ne daj Bože došao na ideju da snimi film o tom događaju? Zar bi onda bilo čudo da je neki od unuka tih pilota bio među onima koji su nas 1999. bombardovali.

Knjiga Borisava Jovića je hrabro i istinoljubivo svedočanstvo o vremenu u kojem je i sam bio istaknuti učesnik mnogih važnih događaja. U jednom od najodsudnijih i najneizvesnijih časova za budućnost Srbije, knjiga Borisava Jovića se ukazuje i kao vapaj da se zaustavimo nad ambisom i udarimo na sve kapije ne bismo li saznali gde smo zabasali i šta bismo morali da učinimo da se spasemo i nađemo izlaz iz ćorsokaka. A izlaza i spasenja nema izvan istine. Bez istine o samoj sebi nema napretka ni povratka Srbije u slobodni svet.

Autor Matija Bećković

Izvor: PEČAT

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

One Response

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: