Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Maršovanje za Vukosavljevicu

Datum objave: četvrtak, jun 3, 2010
Veličina slova: A- A+

Uskoro se čuje sa svih strana: „Zbor, zbor“. Kad smo već dobro ušli u Veliku Peratovicu, ugledasmo komandantovog konja. Svezan za šljivu. Dvorište je urednije, štalska vrata otvorena kao i ona na kući. Na ogradi bunara kanta iz koje cure mlazevi vode. Mora da je skoro zagrabljena. Tu se nekako i meni pojavi osjećaj žeđi. Još smo išli neko vrijeme i tu je stalo čelo kolone. Svi se vrzmaju oko bunara pa i mi prilazimo. To je još jedno živo domaćinstvo pa imaju kantu i lanac na vratilu. Skidam lončić sa lačinjaka. Sad on dolazi do punog izražaja jer postaje kolektivno dobro. Malo ga saplanem, a onda mi ga punog nališe. Popio sam malo, ostalo dokrajčiše drugi, pa opet odoše da ga napune. Sad smo nekako zadovoljniji. Eto, raspoređeni su bunari na cijelu kolonu. Donesoše mi moj lončić pun vode. Popio sam još par gutljaja prije polaska i dodao drugima prije nego se lončić našao na kaišu. Bogami, ovaj odmor i voda visoko su podigli moje mišljenje o lončiću, više nego doručak. Sljedeći odmor je bio odmah pošto smo se spustili niz brijeg pred Gakovo. Kolona nije skrenula u Gakovo, nego se sjedi uz put koji vodi pored škole i zavija tamo desno. Zbog tog zavoja ne vidi se čelo kolone. Nigdje u blizini nema bunara, ne vidimo niti da itko pije vodu. Voda je glavna tema, ali vode nema. Krenusmo uskoro dalje. Idemo uzbrdo i dobro se napješačismo u trenutku kad poče priča da Vukosavljevica nije daleko. Sad smo već i gladni, a ne samo žedni. Vide se prve kuće. To nas veseli. To je šokačko selo, nije napuštano, a nije ni spaljeno i opljačkano kao ona srpska sela. Zaustaviše nas poslije nekoliko kuća. Odmor. Domaćinstva živa, odmah se grabi voda, komandir opominje da ne pijemo puno prije ručka. Tu smo posjedili na brini grabe možda pola sata, a onda komandir naredi da svi zakopčamo bluze i kapute, da oprašimo hlače, tko ima titovku ili kapu, da je lijepo stavi na glavu, puške, svi koji ih imaju, staviti na desno rame i kaiš zategnuti. Korak mora biti siguran, čvrst, kao da smo najodmoreniji. To narodu daje moralnu snagu i učvršćuje vjeru u našu pobjedu, kaže komandir. „Ako narod maše rukama, mašite i vi, ali puške morate držati kako sam rek’o. Je l’ jasno“, podviknu. „Jasno“, odgovorismo u glas. Prije nego što smo ustali i krenuli na put u stroj, naredi nam predaju pušaka. Ja sam dobio pušku i sad se preslišavam kako je moram nositi, a kako mahati drugom rukom (ako do te potrebe prema narodu dođe). Postrojiše nas i poravnaše. Krenusmo. Nemam kape na glavi, ali kaiš zatežem, čini mi se i više nego što treba. Lijevu ruku sam opustio i pripremio se da mašem, a, ono, nema ni naroda ni mahanja. Na dvorištima poneka žena, baba i po koje dijete. Takav sastav vidi se i ispred poneke kuće na stazi. Od mahanja ništa, pa mi nekako, kao neprimjetno, prođosmo kroz taj najavljeni prostor gdje smo narodu trebali dati moralnu snagu i učvrstiti njegovu vjeru u našu pobjedu. Valjda smo se brzo oslobodili te obećane i propale parade, pa u koloni poče razgovor o aktualnoj temi – ručak. Ljevicu sam već opustio i isključio iz stanja pripravnosti za mahanje, ali kaiš, tko zna zašto, ne popuštam. Komandir je napustio čelnu poziciju u koloni i stao sa strane uz grabu i promatra nas kako prolazimo. Ma šta me briga, ne može mi ništa. Moje je da je kaiš napet, a narod i mahanje je njegova stvar. Zato ga gledam odlučno i zategnuto, a on, kao za nagradu, reče: „Prešli smo centar. Sad možete malo komotnije“. Popustim ja kaiš, a palac se udrvenio od narodne potrebe… Produžili smo prema drugom kraju sela i vidim da su se oni naprijed već razmilili po putu, dvorištima i nekakvoj ograđenoj livadi. Naš vod skreće u jedno veliko dvorište sa zidanom štalom i velikim štagljom. Dolje niže je voćnjak pa neki odmah produžiše tamo. Ogledam štalu. S jedne strane postoji otvor za vrata na tavan. Tu bi bilo najbolje spavati. Osobito ako gore ima kakvog sijena ili otave. Bunar radi i tu je najveća gužva. Jedni piju vodu, drugi se nekako umivaju.

Ubrzo su svi posjedali po balvanima, po drvljaniku i oko štale. Štagalj je još zatvoren, ali će sigurno za noć biti otvoren. Saperem lončić i popijem nešto vode, a ostatkom osvježim lice – tako su se i ruke oprale. Vidim Milana. On je u drugoj četi pa je došao da me potraži. „Ajde, molim te“, veli on, „polij mi ruke sa tim tvojim loncom da se malo umijem. Ja sam dobio tanjur pa s njim ne mo’š ništa. Jedino je za jelo“, kaže. Obavismo to. Tek što smo malo popričali o spavanju prošle noći u kojoj je i on ozebao, kad zovu u stroj za večeru. Milan otrča. Ima do kazana podaleko, ali vidimo da se dijeli iz dva kazana. I iza nas je podugačka kolona. Šeflja je povelika, a još malo i priliju. Dobijem skoro pola lončića i komad kruha. To je čorbasta mješavina graha, poneki komadić krumpira, nešto isječene paprike i dosta komadića svinjskog mesa. Dobro i dosta. Ostatak kruha sam stavio u džep. Lončić sam poslije pranja ostavio da se suši pod zalazećim suncem, a ja sjeo uz zid štale. Tog časa osjetim svu blagodat odmora uz topli zid štale. Karabin sam naslonio s desne strane i promatram tu gomilu ljudi koja se u raznim položajima odmara. Zatvorim oči i prevrćem po glavi posljednje dane, koji mi se baš i ne sviđaju. Do prije nekog vremena, moj dojam o partizanima bio je da su oni nešto lijepo. Dojam je općenit, bez stvarnosti. Jedina i najveća želja bila je da se prebacim na tu stranu, lijepu i sigurnu stranu, za razliku od one, svakodnevno zloslutne, prijeteće i smrtno opasne. San je ostvaren na Polumu. To su ona tri dana i noći. To je bila „zamjena“ po mojoj mjeri. Međutim, ona je lijepo ostavljena, a ja sam vraćen u poziciju nemoćnog pred dželatom. U dramatičnoj završnici zloslutnog ishoda one nemirne noći, konačno dolazi željno očekivana zamjena. Nju objelodanjuje Ljuba Pejnović. Onda za mene počinje partizanska stvarnost. Topovska paljba partizanskih topova, mine koje šište preko naših dvorišta i glava, pa onaj ranjenik sa otkinutom potkoljenicom u rukama… Sve se to još uklapa u moju pretpostavku, zamisao o partizanima, da je to sve u redu. Time sam ja, na neki način, svoj egzistencijalni problem riješio! Međutim, uskoro, odmah iza toga rješenja, počinjem da živim dalje na toj mojoj strani čije kvalitete sam već opisao. To je stvarnost koju nisam poznavao, to je ovo što sad živim.

 

< Spavanje u Jagodića štaglju                                                Sadržaj                                                Nadlijeću nas „štuke“ >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top