Од 24. Јуна 1941, Дана сјећања на Јадовно, прошло је:
Од 24. Јуна 1941, Дана сјећања на Јадовно, прошло је:

ЈАДОВНИЧАНИ ПОРУЧУЈУ:

Над јамом код села Пријебој у Лици, 27. јула 2019. поставили смо Крст часни. Наш девети Крст на мјестима страдања.

Listajući dokumentaciju

Датум објаве: недеља, јул 11, 2010
Објављено у Некатегоризовано
Величина слова: A- A+

U Arhivu Rijeke i Arhivu Hrvatske u Zagrebu

Ovom sam odjeljku htio ostaviti naslov POŽUTJELO LIŠĆE DOKUMENATA ali me odmah nešto navodilo da naslovim: suho zlato dokumenata. Naime i jedno i drugo bilo bi odgovarajuće koliko ih znam isčitati. Nad užasom koji nam se kod njih otvara, teško je ostati hladnokrvnim. A to je potrebno. Potrebnija od ičega ovdje je upravo hladnokrvnost da bi se moglo pod postojećom gomilom (naizgled) počesto suvišnog, iskopati ono što je čelična istina.

Svi pisani materijali koji su došli do nas upisani su najvećma nekoliko godina poslije zločina. Ispitujući svjedoke gotovo svi su upisani po Komisiji (ili komisijama) za ratne zločine ili po islednicima, u zatvoru. Ni građani ni zatvorenici nisu uvijek bili dosljedni u istini. Jedni su, ponekad, pretjeravali, drugi su nastojali smanjiti sliku ne bi li se lakše izvukli.

Prvi su dali izjave na osnovi doživljenog ili samo viđenog, ili slušanog od drugog. Pritom su ih nepotpuno pamtili, iskrivili, uzbuđeni i sami, dodavali ili se htjeli ponekad dodvoriti ispitivaču i javnosti, napravili se važni kako znaju više od drugih, upletali dakle svoje slabosti, pamtili samo svoje vlastite emocije pa ih kasnije razrađivali na svoj način itd.

Zatim, i oni koji su izjavljivali i oni koji su zapisivali velikim su dijelom bili neuki, polupismeni, ponekad na rubu pismenosti sa stereotipnim riječima i rečeničnim konstrukcijama koje u svojoj osnovi žele reći sasvim nešto drugo nego što je faktički rečeno, punije, a nevješto pa ispadne blijedo, nepotpuno ili ništa novo. Najgore je od svega što ni ispitivači nisu bili nikakvi vještaci kod ispitivanja i utvrđivanja istine. Ima kod nekih spisa i te kakvih svjedoka, koji su mogli ispisati čitave stranice najautentičnije – stražari, koljači, komandanti, brodari, mornari – a zapisi su njihovi tako površni da je to upravo žalosno! Osobina prosječnih zapisivača je da ne znaju dati ni sliku ni suštinu opisivanog jer reagiraju kroz svoju moralnu osudu i misle da su time iscrpili sve o predmetu. A nama je potreban, nezavisno od njihova moralnog stava, podatak, cigla na ciglu, i što više cigli, čega kod ovih ispitivača, obično, fali.

Oni drugi, koji su se našli u rukama pravde, a kojima je bilo u interesu da izgovore što manji broj riječi, dali su izjave kao da su sama nevinašca i neupućeni. Oni najrađe govore općenito, ustvari govore ono što se već i tako zna pa i njihova priča (koja je zapravo podvala) nevještima, izgleda realna. A tek se iza nje krije prava realnost a do koje zbog svoje nespretnosti u pravo vrijeme nismo stigli! Ono što se u narodu kaže: preveslali su nas žedne preko vode!

Ovakav žalosni zaključak još ne znači da najveći dio zločina nije razotkriven. Naprotiv, mnoge od njih stigla je pravda u pravo vrijeme a dio njihovih priznanja ulazi i u ovu dokumentaciju. Ispitivačima u svakom slučaju velika i dužna hvala! Napomenuti je i to da su dokumenti o saslušavanjima ustaša, koljača i silovatelja, uhvaćenih u Pagu i Novalji u 1943. god, i saslušavanih u tim danima, potpuno izgubljeni i da se njihovih priznanja i izjava sjećaju samo svjedoci (među kojima nisu svi doživjeli oslobođenje).

Svi dokumenti kojih se u ovom spisu dotičemo ponekad samo fragmentarno, u svojoj cjelovitosti nalaze se kao zapisnici, izvještaji ili izjave uneseni u arhive[35] gdje ih može svaki građanin koristiti i provjeriti sudove koje smo na osnovu njih davali i komentare koje ćemo ovdje usputno bilježiti o njima.

Položaj u kojem se nalazimo kada najsavjesnije tragamo za stravičnom realnošću SLANE, najbolje se raščišćava ipak kroz makar i suha i beskrvna ali što brojnija svjedočenja, uspoređivanjem provjerena, kada postanu zlatna riznica neoborivih dokaza stravičnosti i rijetko viđenog zla u našem vijeku. Istina o logoru SLANA toliko je u tragovima nažalost bogata da je čak ni neka greška ne bi mogla smanjiti! Ovu riznicu, koju zahvaljujemo ipak savjesti građana i poslenicima na prvotnim zapisnicima, a koju svu nismo stigli dotaći u ovom spisu, prolistat ćemo ovdje:

»… Sjećam se dobro, istom prugom, kad smo išli u Karlobag, iskrcali smo Don Josu Felicinovića i jednog ustašu koji je radio barake, inače je bio u općini Karlobag kao lugar, po imenu mi se čini Ivan, pod bradom ima brazgotinu… i oba skupa otišla su do logora »Slana«, inače drugima nije bilo dozvoljeno pristup…«

Iz zapisnika Valentić Ivana pok. Bože iz Paga, upravitelja

na brodu »Ston« koji je prevozio vodu i poštu sa Paga u

logor. Zapisnik je sastavljen 8 siječnja 1946, u M.N.O Pag.

»… Tom zgodom sam te ljudske liješine vidio da su sve bile obučene u svojim odijelima, ali su prethodno bile opljačkane po ustašama od svih vrijednijih stvari, kao nakiti i novac, jer na nijednoj lješini nije tada bilo ni prstenja, ni satova ni lančića, a niti na ženskim lješinama naušnica. Tada smo ja i moji drugovi čuli u Pagu, jer su nam pričali Pažani, kako su se nekoji vođe ustaša šetali po Pagu i bili nakićeni po rukama od šake do lakta sa raznim vrijednim brazletima (narukvicama), pa toga radi nije na tim lješevima niti pronađeno nešto od vrijednijih predmeta. Dok su tada talijanski saniteci kojih je bilo oko 35 vojnika, činili pretragu lješeva, tobož zbog legitimacija koje su ionako poslije uništili, i kako su svi lješevi imali usta jako otvorena, to su oni svima pregledali zubala i ako je koji imao zlatne ili srebrne zube, tada su oni kakvima kamenom izbijali zube i spremali ih u jedan sanduk. Nakon svestrane pretrage i pljačke zubala od lješeva, Talijani su sve te zube pomno oprali sa špiritom i potom ih međusobno razdijelili.«

Iz zapisnika Lovrić Pavla iz Crikvenice, brodski motorist na brodu

koji je prevozio sanitetsku grupu talijanskih vojnika na spaljivanju

leševa u »Slani«. Zapisnik je sastavljen 17. siječnja 1946 u N.O.

Crikvenica, pod brojem 173/46.

»… Kod jednog muškog lješa, kome se više ne sjećam imena, nađen je u džepu jedan crveni papir kao opć. poziv, nekoliko dana ranije izdan od općine Gospić, da isti dođe u općinu zajedno sa svojim sinom zbog upisa u školu. Kod jednog isto muškog lješa, nađena je legitimacija na ime inženjera Brkljačić Ivana, rkt. na službi u Karlovcu kod drž. željeznice, inžinjer.

»Jedan pak žalosni lješ majke vezan sa četvero djece; vidio sam kako je jedno dijete od muke zubima uhvatilo majku iznad koljena za debelo meso i onako se držeći ostalo uz mater mrtvo«. Lovrić Pavao, n. o. Crikvenica, br. 173/46.

Spis broj 185/46-V, od 17. I 46. sastavljen u kancelariji Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina.

Na temelju pismenog poziva od 15. I 1946 broj gornji pristupa Ribarić – Fišer Hugo, fotograf iz Zagreba, star 37 godina, oženjen, otac jednog djeteta, neporočan, sada namještenik državnog filmskog preduzeća u Zagrebu, nastanjen na Preradovićevom trgu 4/VI. te nakon što je upozoren na dužnost iskazivanja istine, iskazuje:

»Koncem godine 1942. ne sjećam se kojega mjeseca, donio mi je drug Vinko Car, koji je radio pod konspirativnim imenom »Katjuša«, a koji je bio član Kotarskog komiteta komunističke partije, na reproduciranje neke originalne fotografije iz logora na otoku Pagu.

Te fotografije prikazivale su izvršivanje zločina nad zatočenicima logora Slano na otoku Pagu počinjene po ustašama, koji su upravljali tim logorom. Bilo je šest originalnih fotografija, koje je trebalo reproducirati radi dostavljanja NOV-u. Sjećam se da je među tim fotografijama bila jedna koja je prikazivala ustašu, kako jednom rukom drži žrtvu, koja je imala na leđima vezane ruke, dok joj drugom probada nožem vrat. Jedna druga slika predstavljala je ustašu kako stojeći pokraj jame nožem probada žrtve, koje su se nalazile u jami. Nadalje se sjećam jedne fotografije, gdje ustaše stoje u jami nad ubijenim žrtvama goli sa noževima u ustima sa kojih se je cjedila krv. Sve te fotografije propale su odnosno negativi propali su u mojoj radnji u Crikvenici, koja je razorena po Nijemcima, nakon toga što sam ja godine 1943 otišao u Partizane.

Prema tomu, ja sa tim slikama danas više ne raspolažem, ali bi se te slike možda mogle nalaziti kod druga Vinka Cara »Katjuše« koji je danas predsjednik Gradskog ili Kotarskog NOO-a u Crikvenici.

Možda bi se te fotografije također mogle pronaći kod druga Petra Bačića, koji je godine 1942 bio općinski blagajnik u Karlobagu, a koji je također poslije otišao u Partizane, a za kojega sada ne znam gdje se nalazi. Pretpostavljam da je opet u Karlobagu.

Sjećam se da sam te fotografije godine 1944. vidio u arhivi foto sekcije ZAVNOBIH-a u Topuskomu i u Slunju, a znam da smo te fotografije dobili od Centralnog Komiteta Agit prop CK-a, koje su fotografije zajedno sa ostalim materijalom došle iz bunkera u Javornici«.

U Kotarskom Narodnom oslobodilačkom odboru Pag (na oslobođenom teritoriju), 15. II 1945. br. 3 dao je svoju izjavu Ivan Lončarić iz Metajne:

»… Jaraka je bilo 11. Dugački su bili 50. m. Od toga su bili razgranati u lijevo ili desno po 20. met., dok su bili duboki i široki 4 met. Bilo ih je i na drugim mjestima: mjesto zvano »Točilo« iza Teklića, … kod pećine u Gusta Dragi… kod gornjih vratiju (zvana leša), u gornjoj Slani (Furnaža)… na ravnici pod Širokom glavicom… u dolu iza Mrkih Stijena … u Ravnoj Dragi na donjoj strani do mora u Furnažu… u Furnaži kod pećine… na Malinu kod vode … na dražici Zaglav (Metajna)… pod Zaglavom na žalu gdje su ih čak po kamenju vukli na noge, ruke ili za kosu i u više slučajeva bacali žive u more…«

Dana 9. I 1946. pred istom Komisijom izjavljuje Lončarić Jele.

Pozvana izjavljuje: Poslije sunca zalaza nismo smjeli na vani biti. Prije nego smo otišli spavati, dolazi od kuća dvije vile Maks Očić ustaša k vodniku rodom je iz Slovenije i govori mu: da je rekla jedna ženska iz logora: »Ustaše šta ste se ushodili, šta mislite da je Rusija propala.« I ova dvojica odoše k njoj, i vjerovatno su je tu istu večer ubili, odnosno odveli do šumice barbatske i tamo je ubili. Vidjeli smo je gdje su je vodili izmrcvarenu preko našeg puta i nosili krampe i lopate. Poslije toga vidjela sam istog Maksa Očića krvavog i došao do naše kuće, na što sam ga upozorila, kako je to rđavo djelo i hito da mu se to opere, ali kad nije nitko to učinio opere se na more. Vidjela sam više puta, gdje su ih vodili u selo na rad, tad sam nastojala da im kradomice dam nešto, jer se očito nije smjelo. Drugo ne znam ništa.«

U spisu pod br. 1362/45, kod iste Komisije izjavljuje Kustić Petar, iz Metajne, zemljoradnik, star 58. godina.

»Godine 1941. u ljeto, više puta u noći su vozili lađama ženske Srpkinje i Židovke, pa su ih nastanili u Vili dra Triplata i još jednoj kući izvan sela. Iz početka ove ženske bile su slobodne i dolazile po mlijeko i to prvog dana nakon dolaska. Osim toga dolazile su po vodu na šternu. Od prvog početka su se hvalile, da im je dobro, da im je Metajna mali Zagreb, ali ova njihova sloboda je trajala kratko vrijeme, jer su bile pod stražom, a ustaše im nisu nikako dozvoljavali, da dođu u dodir sa narodom. One su dolazile i odlazile. Stražari nama nisu dali, da prođemo cestom gdje je bila vila, na večer nijesmo smijeli izlaziti iz kuća, niti smo bili u stanju, da dođemo s njima u dodir. Narod govori, da su tri od ovih ženskih bile zakopane u šumici nedaleko od Luke. Iza Vele Gospe nije bilo više ljudi u vili. Napominjem, da prije toga i to prije Vele Gospe nisu nam dali da izađemo van. Mi smo u svakom pogledu ovim ženskama išli na ruku da im olakšamo život«.

Spisom br. 1350/45 ovim se svjedočenjima pridružuje Tonica Lončarić, kći Ivana, stara 23. god.

»Godine 1941. mjeseca juna izjavio je pred menom ustaša Joža Horvat iz Velikih Zdenaca kraj Bjelovara, koje se nalazio u Metajni kao pisar, da je jedne noći ubijena neka žena pravoslavne vjere nepoznata, te potom pokopana nedaleko mjesta Metajne. Koliko je meni poznato ustaša Horvat je sažaljevao tu žensku, a poslije prešao u logor na Slani, a kasnije da je prešao u partizane, te se kasnije javljao iz Bjelovara.

Pred menom je pričao kako su ga silili da kolje ljude, no on tog nije mogao činiti, već je nosio hranu jednim zatvorenicima pa im je dijelio i svoje obroke«.

Svedok Dokozić Jakov prema opisu radnog mjesta vjerojatno je radio na podizanju ustaške upravne zgrade[36] koja je, nedovršena, vidljiva i danas. Nalazi se odmah iznad plaže Suha. On potvrđuje ono isto strijeljanje o kojem govori nekoliko svjedoka.

»… Radio sam u jednom dijelu logora na Slani oko 3 tjedna i to koncem srpnja i početkom kolovoza 1941. godine. Sa više njih i uz pomoć zatvorenika koji su nam donašali materijal za gradnju, gradili smo jednu kuću, koja je navodno trebala postati kazniona ili nešto slično… Više puta desilo se da smo svi radnici u toku dana morali napustiti radove i zatvoriti se u baraku, da ne bi valjda vidjeli kolone ljudi praćene od ustaša, koji su išli ili na klanje ili u nepoznatom pravcu… Jednoga dana bili smo mi radnici pozvani, prisiljeni od vodnika Šljivara da prisustvujemo streljanju jednog Židova, koji je pokušao bijeg noću, te dvojice Srba. Streljanje je izvršeno u razmaku od par dana u blizini logora. Šestorica ustaša pucalo je iz pušaka na osuđenike u prsa. Kako jedan od osuđenika nije bio smrtno pogođen, podigao se i rekao »ranjen sam«, na to je prišao k njemu Maks Luburić, ustaški povjerenik i pucao u njega iz šmajsera, dok ga nije dotukao…«

Svjedok: Markovina Vilko, pok. Josipa, 47. god. star. rkt. Hrvat, zanimanjem posjednik, rodom iz Novalje, opomenut da govori istinu izjavljuje:

»Odmah po iskopanju lješina 1941. Talijani su iste stavljali na lomaču i palili. bile su to lješine iz grobova na Furnaži, a i iz drugih u okolini logora. Vidio sam lješine još dok su gorile na tim lomačama. Lešine su bile dobro sačuvane, na ženskim lešinama vidjeli su se tragovi uboda, udaraca nožem u trbuh. Ženske lešine bile su većinom gole. I muške i ženske lešine bile su zgrčene, muškarci su bili većinom obučeni, ali su i oni imali na sebi tragove dubokih rana, vjerojatno udaraca nožem. Imao sam dojam da su lješine bile tiskane u te jame ili još za života pobacane, pa tako tumačim sebi taj zgrčeni položaj. Bilo je dječjih leševa pomiješanih sa ostalima. Dobro se sjećam jedne žene ubijene lakiranih nokata koja je imala ranu na desnoj strani trbuha u visinu želuca. Na sjevernoj strani doline vododerine iznad logora vidio sam više pojedinačnih grobova, još neiskopanih. Oko jame naišao sam na znatniju količinu čahura koje su potjecale od ustaških pušaka. Kraj jame u Furnaži vidio sam hrpu raznih legitimacija nisam ih uzeo, jer sam mislio da su ih vojnici talijanski zaboravili pa će se vratiti po njih. Sjećam se vrlo dobro jedne legitimacije činovničke, već potvrđene ustaškim vlastima, koja je pripadala nekom inžinjeru pravoslavcu. Isto tako sjećam se legitimacije jedne učiteljice. Mogu napomenuti da su lešine, iako su po mom sudu bile neke zakopane mjesec do dva, a mnoge i dulje sve su bile u dobrom stanju, voštana izgleda, rekao bih mumificirane«.

Pročitano, odobreno

Okružna komisija za ratne zločine, Rijeka, 24. XI 1945 BR. 1351/45 Slana

Vilko Markovina v. r.

Ista komisija zabilježila je u Petrčanima (24. III 1945) izjavu Stanišić Lovre iz Volarice, opč. Sveti Juraj, koji svjedoči:

»U mjesecu veljači 1942. god. bio sam prisilno mobilisan u domobrane te poslan u mjesto Švicu u jedinicu. Tamo mi je jedne večeri u razgovoru pričao Matijević Mato Lukin iz Prizne, koji je bio ustaša na Slanoj i zgražao se nad zlodjelima koja su provađale ustaše u ovom logoru. Pričao mi je kako je bio na stražarskom mjestu kad je prolazila jedna grupa ljudi iz jedne uvale u drugu, gdje se vršio pokolj. Među ostalim bila je vođena i jedna djevojka, navodno kćerka nekog bivšeg jugoslovenskog oficira, koja je u neposrednoj blizini mene pobjegla iz te uvale u kojoj se vršio pokolj, vičući »gospodo ustaše nemojte me ubiti, poklonit ću vam svoju nevinost«. Malo podalje od mene u bijegu naletila je na jednog ustašu (pošto ju je propustio navedeni ustaša Matijević Mate Lukin) koji joj je zarinuo nož u prsa i pala mrtva. Ovime ne optužujem Matijević Matu Lukina, koji ju je propustio, nego držim da bi bilo dobro ispitati ga, jer će on kao stražar vjerovatno znati i drugih slučajeva iz ovog logora. Matijević Mate Lukin nalazi se sada kod kuće u Prizni«.

Na desetke ovog tužnog lišća mogli bismo nabrati listajući arhive koje navodimo u ovoj knjizi. Svi nas oni vezuju uz kamenu gromadu Slane i Furnaže. Ovdje ćemo iznijeti integralne tekstove dva svjedoka koji su vrlo široko obuhvatili to su svjedoci Ante Fabijanić Matin, u to doba student ekonomije, danas finans. direktor »Export drva« Zagreb, i Ivan Bilić, Duje iz Vranica, tada svjetioničar na Pagu. Dan posjeta Slani koji opisuje Fabijanić bio je naš zajednički posjet u grupi još nekolicine drugova sa Paga, kasnijih partizana. Za Bilića pisac ovih redova pretpostavlja da je prvi koji je obavijestio postojeće vlasti (a tada su to bili Talijani) u Pagu što se na Slani dogodilo. On će to reći i u svom izvještaju da je svakodnevno po dužnosti morao do svjetionika (koji je u neposrednoj blizini logora) te je vjerojatno već prvog dana rasformiranja logora, čim je osjetio da na Slani nema ustaša, požurio da o tome obavijesti lično. To je razglasio i Talijani su požurili da i sami izvrše uviđaj. Sukladno sa svojom službom Bilić je sve vrijeme eshumacije bio s talijanima na Slani. Nažalost, bio je polupismen čovjek pa, uz ono što mu je od sakupljenog materijala propalo, propalo je i ono što je vidio a nije znao iznijeti.

Broj 1361/45

[35] Autor se služio Arhivom Hrvatske u Zagrebu i Arhivom Rijeke

[36] Dr. Radan je pominjao jednog civila koji je s njima radio na podizanju barake i na gradnji upravne zgrade, a od kog je, jedinog čuo ljudsku riječ!




Помозите рад удружења Јадовно 1941.

Напомена: Изнесени коментари су приватна мишљења аутора и не одржавају ставове УГ Јадовно 1941. Коментари неприкладног садржаја ће бити обрисани вез упозорења.

КОМЕНТАРИ

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Top