Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Lađama od Apatina do Osijeka

Datum objave: četvrtak, jun 3, 2010
Veličina slova: A- A+

Put do Apatina brzo je prošao. Nekima je to bila prva vožnja vlakom u putničkom razredu, jer u logore su nas vozili u marvenim vagonima (pa i kroz Mađarsku, sve do Bajmoka). Izlazimo iz vagona. Ima nas nepregledna gomila. Izviru iz svih vagona. Gomila se sve više širi i odmiče od vagona. Lokomotiva je nekoliko puta zazviždala i ode vukući dalje prazne vagone. Poslije kratkog vremena, vidimo da se gore opet formirala kolona i da zavija ovamo prema nama, a onda se poče udaljavati od pruge. Došao je red da i mi krenemo. Nismo daleko pješačili, a ono opet zastoj. Vide se dvije velike lađe kakve gotovo nitko od nas do tada nije vidio. Uskoro ugledasmo i Dunav. Pomjeramo se polako naprijed. Poče žagor, glasni komentari, svi se dive i čude lađama, a Dunav se pokazuje sve širim. Našu obalu još ne vidimo, a ona preko je mnogo daleko. Dio kolone već je na prvoj lađi i ukrcavanje se nastavlja. Mi smo još podaleko i od druge lađe. Sve se propinjemo da udovoljimo svojoj znatiželji. Nekoliko ljudi diglo je most od dasaka sa ulaza u onu prvu lađu i nose ga prema ovoj drugoj lađi. Postaviše ga na ulaz lađe, a onda od svake strane ulaza povukoše debele štrikove, koje su na kraju vezali za neke debele kolce. Tako napraviše, s lijeva i s desna, omeđen ulaz u na lađu. Tuda na lađu ulaze prvi redovi naše kolone, koja je još uvijek podugačka. Nekoliko zaprežnih kola voze neke velike sanduke i papirnate kutije. U jednim od kola voze se Stana i Anka. Neka su kola istovarili pred prvu lađu, a ostala su istovarili ovdje kraj naše kolone. Zaključujemo da su tu i sanduci sa našom zajedničkom opremom. Dunav je velik, širok, gura tuda ogromna masa vode. Vrijeme je lijepo. Vruće je i više smo žedni, nego gladni. Stevo Labant nam kaže da će vode za piće biti na lađi. Stižemo do prilaznog mosta. Ulazimo po jedan. Osjeća se ljuljanje lađe na vodi. Kad smo svi ušli, kočijaši i još neki ljudi iz onih zaprežnih kola unose one sanduke i slažu ih odmah lijevo i desno od ulaza. Ima toga dosta jer na istoj lađi su još daruvarski i pakrački internat. Konačno na lađu ulazi Stevo i nekoliko pakračkih i daruvarskih profesora. Most odnesoše, a vrata od ulaza je zatvorio čovjek sa bijelom šilt-kapom na glavi. Lađa je poširoka i dugačka. Ograda je svuda okolo visoka. Jaka je, gvozdena, i bijelo ofarbana. Osjeća se lagano ljuljanje, ali sve uglavnom ne dovodi u pitanje osjećaj sigurnosti. Sa prve lađe čuje se pjesma. Svi pjevaju i dobro se čuju. Poče pjesma i kod nas. Jedni pjevaju isto što i oni na prvoj lađi, a neki počinju drugu. Sve zvoni, gromko se razliježe u ovoj nepreglednoj ravnici i na Dunavu. Pjeva se iz sve snage. Valjda potajno mislimo da će se čuti do kuće koju nismo vidjeli šest i pol mjeseci. Sve je uskoro nadjačao monotoni isprekidani zvuk sirena obje lađe. Prva lađa poče da se koso usmjerava prema sredini Dunava. Naša lađa se ljulja od valova, koji su dolazili od nekakva tri plovila koja su međusobno povezana i maloprije otplivaše niz Dunav. Krećemo i mi. Sve se više udaljujemo od obale od koje se odbijaju i glasno pljuskaju nadošli valovi. Pjesma je prestala. Svi proživljavamo taj, za nas nedoživljeni, događaj – vozimo se velikim lađama i to po sredini valikog Dunava, koji smo, eto, prije nekoliko mjeseci mogli samo, svatko na svoj način, zamišljati. Svjedoci smo veličanstvenog, jedinstvenog prizora koji nas očarava do vlastite odsutnosti. Svi šute. Ljuljanje lađe prestade, plovimo po tragu prve, kao u nekoj širokoj, ali ne i dubokoj brazdi. Gledajući kojom brzinom promiču posmatrani vrbaci, vožnja i nije spora. Čini se mnogo brža nego na biciklu. Na obalama nema ništa interesantno – ravnica i opet ravnica kojoj ne vidimo kraja. Veliki kukuruzi i žita, koja se žute, podsjećaju na njive naših brežuljaka i ograda u ovo doba. Prije mjesec ili dva, kad smo marljivo učili za bolje ocjene i tako završavali naš dio ratnog zadatka, potpuno smo se odvojili i izgubili korak sa prirodom. To je događaj kojeg u svim našim dosadašnjim godinama nije bilo. Eto, vraćajući se kući, vraćamo se i okolini prirode u kojoj smo se rodili i stasali. Sve češće spominjemo ručak-večeru, koji nam je obećan u Osijeku. Stevo nas tješi, rekavši da drugog rješenja nema. Kad ćemo tamo stići, ne zna. Poče vika i nadvikivanje. Kažu da se vidi ušće Drave u Dunav pa svi navrnusmo prema nosu lađe. Stvarno, vidi se vodena širina. Dunav se, kao, proširio u desnu stranu. Prva lađa nekako skreće od sredine prema lijevoj obali, a naša je slijedi. Kad je došla do one najveće širine, poče da zavija desno i uperi se uz Dravu. Do našeg ulaska u Dravu, prva lađa je već lijepo odmakla. Drava je puno uža, obrasle obale su nekako blizu, a vožnja je sporija. Raspravljamo o tome kako sada plovimo uz vodu pa je veći otpor lađi. „Ma, da, sad smo krenuli uzbrdo“, oglasi se Suknajić. „Eno Švabe u granju“, povika neko sa lijeve strane. Svi navrnemo tamo i stvarno vidimo lešinu u njemačkoj uniformi, Na glavi ima kose, ali lice i čelo je gola kost. Tu sjedi jedna vrana i kljuca. Bilo je o tome priče, ali sve se svodilo na ono: „Vrag s njim. Neprijatelj je pa neka mu bude“. Pomalo nam je i dosadno na tom, za nas ovoliko malom prostoru, a i osjećaj gladi čini svoje. Stevo nam objašnjava da od ulaska u Dravu do Osijeka ima nešto duže nego od Apatina do Drave. Moramo se strpiti. Nemamo kuda, šuti i čekaj. Konačno se na vidiku pojavio Osijek, ali lađa do njega nikako da stigne. Puzi li puzi. Prije bi stigli biciklom. Nismo mogli ni zamisliti koliko će se vremena potrošiti za pristajanje. Polako mili prema obali na lijevo, onda se ispravlja desno pa dalje puzi uz obalu i konačno stade. Poče glasna graja, čuju se razni povici. Opet se postavlja nekakav kratki most, a onda se otvoriše vrata lađe. Sad vidimo da su iz prve lađe već svi izašli. Ogromna masa, zauzeli su sav veliki prostor na pristaništu. Iz te mase izdvaja se kolona koja nekuda odlazi. Prefekt kaže da je to osječki internat. Odoše kući. Ostali ih ispraćaju sa: „Uraaa, uraaaa, uraaaa“. Odlaze još neke kolone, a počeše se postrojavati i Pakračani i Daruvarčani. Mi smo, kao i ranije, posljednji pa još imamo vremena, ali se isto nekako pripremamo za pokret. Odoše Daruvarčani pa smo se i mi postrojili u njihovom pravcu. Na velikom prostoru pored lađa ostalo je samo nekoliko hrpa onih velikih sanduka zajedničke opreme. Tamo dalje naslagano je bezbroj pušaka u fatove, kao drva koje čuvaju stražari. Na čelu kolone je Stevo i poslije nekog vremena pridružile su mu se dvije žene. Idemo za njima, a onda ulazimo u veliku lijepu zgradu. Čim smo ušli vidimo veliku trpezariju i na stolovima tanjure. „Odložite stvari uza zid i idite u kupatilo oprati ruke pa sjedajte za stol“, glasno nam govore one dvije žene. Jedemo dobar grah sa slaninom. Nastao je muk u trpezariji, nema vremena za priču. Bilo je i repete, a kruha koliko je tko htio. Tu ćemo i spavati, a sutra nastavljamo prema Slatini i Virovitici. Saznajemo da je do Slatine uskotračna pruga, tzv. Gutmanova željeznica. Onda ćemo, kažu, preći na željeznicu širokog kolosijeka, koja ide za Viroviticu.

 

< Napuštamo Bajmok                                                     Sadržaj                                                    Triput „ura“ za Slatinčane >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top