Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Krvav početak progona u Srbiju

Datum objave: ponedeljak, maj 31, 2010
Veličina slova: A- A+

Život je bio jadan među Srbima u Grubišnom Polju i okolini. Naš narod se gotovo nikamo nije kretao. Postoji stalni strah, osjećaj nesigurnosti, beznađa – osjećaj da sa nama može netko druge vjere učiniti što hoće, a da nikome ne odgovara za to. Uvijek, gotovo svaki dan, se čuje da je netko ubijen, zaklan. Nacionalni i etnički barbarizam dobio je još jedan prilog: svim Ciganima iz Stalovice ošišali su njihovu dugu kosu pa su i oni u strahu. Čuli su da Nijemci pored Srba i Židova uništavaju i Cigane. Za vrijeme čitavog rata nijedan Ciganin nije bio u ustašama.

Kad se mekani put na Međedovcu i u Maloj Barni prisušio, počeo sam (sa svojih jedanaest godina) voziti ona drva iz Jasenovače što su ih, sada već pokojni, otac i brat radili posljednjih dana njihove slobode. Vozi i djed Nikola Kljajić, pa ja onda idem iza njega – ako mi što zatreba, da mi pomogne. Sigurnost mi je potrebna osobito kada se punim kolima vraćam uz brijeg Međedovac – od Male Barne prema putu, na visu Grubišno Polje–Mala Peratovica. A i zaprega mi nije najbolja. Kobila Ceda, lijepa, crvena, visoka, dobro vuče, a Zekan, iako neuštrojen, jako je lijen i njegov vagijer uvijek je bliži kolima od Cedinog. Meni žao Cede pa ga stalno potjerujem bičem. Jednom Cedi puče štranjga, no ona vuče na jednoj. Zadržava i Zekan dok ja nisam udario sjekiru pod stražnji točak. Zekan nije bio naš konj, njega su dali ocu na uslugu. To je zarobljeni konj. Nama je koji mjesec prije početka rata uginula kobila, a onda i njeno ždrijebe.
Pred žetvu, te četrdeset prve, dođe nam u štalu Pavli Jozing, odveže Zekana i odvede ga preko dvorišta na cestu. Mama ga pita zašto ga odvodi, a on odgovori da mu treba i ode. Čuli smo da je Zekan odveden u Male Zdence, sestri Pavlinove žene. Poslije dva, tri dana reče mi majka da odem u “Sokolanu” u ustaški stan i da kažem da Zekan više nije kod nas, već da ga je odveo stric Pavli Jozing. Dođoh ja, a tamo sa nekima sjedi Pavli i odmah meni, još nisam čestito ni ušao, skresa: “Jes’ me doš’o tužit, pička ti materina srpska”? „Nisam. Samo sam došao reći da Zekan više nije kod nas”, kažem. “Marš van”, podviknu on meni i ja odoh kući.

Jednog lijepog dana, početak je avgusta, ide odnekuda odozgo Muškinja. Leluja mu kravata. Mama ga zaustavi i nešto porazgovaraše pa on produži prema varoši.

Muškinja je bio neki pripravnik u nekoj kancelariji, inače je pjevao u crkvenom zboru. Jednog dana su ustaše počele tjerati srpske porodice iz njihovih kuća. Morali su se spremiti za nekih petnaestak minuta. Sa sobom su mogli uzeti samo onoliko koliko su mogli ponijeti. Zavladao je novi strah, dodatni strah. Rekoše da ih tjeraju u Srbiju. Kod nekih su sami prezali njihove konje pa u kola trpali njih i ostale, sa ono sirotinje koju su ponijeli. Pojedince su trpali u tuđa kola iako su i oni imali svoje konje. Tako je bilo i sa porodicom moga djeda Mile. Strpaše njega, babu Stanu, strinu Ljubicu i njezinu djecu Cvijetu i Dušana u tuđa kola, a u štali ostadoše divni mladi konji šarge. Većinom su tjerane bogatije familije, no to nije bilo isključivo pravilo, tjerani su i siromašniji. Svaka kuća dobila je povjerenika, koji se brinuo i za sve žive stvorove u njoj. To je bio četvrti avgust 1941. godine. Idu kola sa srpskim porodicama iz bilogorskih sela. Ostajemo u neizvjesnosti i strahu. Nismo ni znali da su svi oni noćili u vagonima na željezničkoj stanici – dakako, u marvenim vagonima.

Protjerivanje Srba iz Dapčevačkih Brđana u avgustu 1941. godine opisala nam je Savica Mandalić (rođena 1923).

Izjava Savice Mandalić

Baka Savica Lolić, udana Mandalić, 1923-2009.
Baka Savica Lolić, udana
Mandalić, 1923-2009.

Jednog jutra, početkom avgusta 1941. moj muž i ja ustali smo nešto ranije i iz Male Peratovice otišli kod mojih roditelja u Dapčevačke Brđane. Šestomjesečna kćerka Nada ostala je u kolijevci, sa svekrvom i djeverom. Tek stigosmo mojima, kad dođe djever za nama. Kaže da idemo kući jer su ustaše došle po nas. Vraćamo se kući u Peratovicu i tu nađemo dvojicu ustaša koji nam kažu da idemo sa njima. Pitam ih smijemo li ponijeti štogod od robe i hrane. Kaže jedan: „Možete, alće vam to uzeti”. Ipak, ponijeli smo jastuke za spavanje i nešto prnja. U kući je već sve pretureno. Ustaša kaže da su tražili oružje. Požuruju nas da se spremimo i izađemo iz kuće. Juži Bena, sada pokojni, vozi nas njegovim kolima u Grubišno Polje i plače. Stižemo u Grubišno Polje na stanicu. Jako je vruće, upravo prži i jako smo žedni. Istovarili smo se iz kola. Tjeraju nas u marvene vagone. Bilo je tu ljudi iz Jasnovače (Vlatko Mačak). Odjednom, tjeraju iz vagona muškarce (da idu van igrati). Za njima zatvore vrata. Jedan moj djever, Stevo Mandalić, nije izašao. Sjedio je u ćošku na culima. Opazi ga jedan od ustaša, otvori širom vrata i zove ga, udara ga kundakom kad je izlazio van. Ljudima je naređeno da igraju i pjevaju. Tu su moj Vaso, djever i još ljudi iz Peratovice (Pejaci i neki drugi). Vlatko svira u dude. Ponovo ih utjeruju u vagone i vozimo se za Bjelovar. Kad smo tu izlazili iz vagona, tukli su i muške i ženske. Utjerali nas u nekakvu halu. Tu oduzimaju pare, nakit i sve ostalo. Sa ustašama je bila i jedna žena. Ona skida minđuše. Poslije je došla i krišom mi dala moje minđuše u ruku. Natrag na uši minđuše mi je stavila Bosiljka Lolića, kasnije udata za Mirka Torbicu. Za jelo su nam dali nekakve presovane čvarke, a mi smo više žedni nego što smo gladni. Tuku pojedine muškarce. Neke familije uspjele su ponijeti i nešto peškira i drugog ručnog rada, ali i raznihkuvaricaod kojih je na nekima bio i lik kralja Petra. Ustaše su to vidjele, uzele i pribile sliku u zahodu. Dandva iza toga ponovo nas utjeruju u vagone i dovoze u logor u Caprag. Otvaraju se vagoni. Odmah vidimo dosta naroda, valjda od svakuda. Dolaze novi transporti vagona sa našim narodom. Naši ljudi im pomažu kod izlaska iz vagona i nose njihova cula. Pomagao je i moj muž. Poslije toga je legao. Sada smo mi na spratu, tu spavamo. Ustaše su dolje.

Ne znam zašto, ali u jednom času nastala je nekakva glasnija gužva među našim ljudima, a to je neki ustaša čuo i došao gore. Toga dana redar je bio Tulum Lazo, jedan od naših ljudi. Ustaša je pitao tko se dizao, tko se kretao, a Tulum kaže: „Ne znam”. Ustaša ga udari u tur i ovaj padne. Pokuša se dignuti, a ovaj ga opet udari. Sad ustaša naređuje svim muškarcima da ustanu, ponekog udara. Ustaše se stalno deru, pa sad izgone van Pavla Bobića i Gaju Trbojevića, sve stari ljudi. Narede im da se muđusobno šamaraju, a mlađe tjeraju da voze vodu u lagvovima, buradimaTuku ih i primoravaju da trče. Onda opet stare ljude tjeraju da liježu i da ustaju. Kad su konačno došli natrag, gore gdje smo spavali, isplazili su jezike i jedva su govorili.

Opet nas hrane nekakvim presanim čvarcima i zobenim kruhom. Djeca traže mlijeka i čaja, a ni mlijeka ni čaja nema. Mitar Kovačević traži mlijeka od krave Dunave. Od žeđi, batina i jadastupiosa pameti. Ja ponijela oprati dijete, a on me umalo nije ubio. Da nije bilo Milke Lalića iz Male Peratovice, to bi i uradio. Ona ga nekako umirila. Smiljanić, bivši žandar koji je tu s nama dotjeran, pošao je da mokri. Ustaša ga je uhvatio, stavio u kavez od žice 1×1 metar i tu ga držao na suncu cijeli dan. Ponovo nas utjeruju u vagone. Kažu da idemo u Zemun. Konačno smo u Srbiji. Tu nas pitaju kako smo prošli, da li su nas tukli? Nismo izlazili iz vagona. Uskoro smo krenuli i došli u Veliku Planu. Izlazimo iz vagona na ledinu, a tu čekaju seljaci sa kolima da nas voze u svoje kuće. Najprije smo prespavali u nekakvoj gostioni, a onda su došli ljudi koji su nas odvezli svojim kućama. Nas troje smo skoro godinu dana bili kod izvesnog Glođe, a onda su nas premjestili kod Milana Đorđevića. I tu ostadosmo oko godinu dana. Pošto smo kod Milana potrgali kukuruze, premjestili su nas kod Đorđević Vlastimira. Tu nam je bilo najbolje. Odatle smo se smjestili u neku malu, napuštenu kuću po strani sela. Zarađivali smo motikama, vršili žito i kosili. Narednog ljeta zaradili smo 10 metara žita. Tada smo hranili i svinjče. Muž je radio kod jednog čovjeka koji nam je dao da obrađujemo jutro zemlje. Tu smo po svojoj volji sadili što smo htjeli. Nedugo po oslobođenju, pošli smo kući vozom i došli u Brđane kod mojih roditelja. Oni su se vratili nešto ranije. U kući su bili ustaški doseljenici Zagorci. Baba Zora, Zagorka, jednom prilikom pozdravila je partizane saspremni”. Pričalo se da su je ubili. Zagorci su sa sobom odnijeli mnogo toga iz kuće: kola, kotao, svinjeNaši ljudi su išli tamo za njima pa su nam ponešto i vratili: kola, kotao i prase. Tako se to završi i mi počesmo da radimo za 1991. godinu. Da bi ponovo bez svega ostali.

Šta su sve doživljavali Srbi koji su iz svojih kuća tjerani u Srbiju avgusta 1941. ispričala nam je u Sremčici, juna 2003. godine, Sofija Mileković, udana Kljajić, koja je i 1991. godine izbjegla iz Malog Grđevca.

Izjava Sofije Kljajić

Sofija Milenković, udana Kljajić
Sofija Milenković,
udana Kljajić

Kad su Srbi iz Grubišnog Polja tjerani u Srbiju 4. kolovoza 1941. godine, u Grubišno su, jašući na konjima, otišli Malbaša Nikola i još jedan čovjek koji je tu došao u goste iz Grabrovnice.

Oni se nikada nisu vratili. Ubijeni su tu noć sa Muškinjom i još nekima. Bilo je to u parku, bacani su sa balkona i trbusi su im razrezani.

Kad su nas tjerali u Srbiju 7. kolovoza 1941, negdje oko doručka, dođoše u naše dvorište Cipan Joško, Mađar iz Malog Grđevca, i Švabo Tot. Došli su po mog djevera Đuru Kljajića i svekra.

Svekra su svezali, a iz štale dotjeraše i mog muža Dušana pa svezaše i njega. Cipan kaže da Dušana neće tjerati i opet pitaju gdje je Đuro. Dragana Rekić, koja je živjela sa Đurom, već je jedno mjesec dana bila kod nas u kući. Ona reče da je izgleda otišao mašinati (vršiti žito) kod jedne kuće u selu. Ona poslije toga otrča kroz jarke, ispod ograda do mjesta vršidbe i tamo nekome reče neka kaže Đuri da ga traže ustaše.

Balkon na zgradi Sportskog društva Sokol ("Sokolana") sa kojeg su 4/5. avgusta 1941. godine nesretnici, rasporenih trbuha bacani na drljače. (Strelica pokazuje mjesto na kome je do 1991. godine stajala spomen-ploča)
Balkon na zgradi Sportskog društva
Sokol („Sokolana“) sa kojeg su
4/5. avgusta 1941. godine nesretnici, rasporenih
trbuha bacani na drljače. (Strelica pokazuje
mjesto na kome je do 1991. godine
stajala spomen-ploča)

Kad je vidio da Đure nema kod kuće, Cipan je odmah prokomentirao: „Đure nema. Neće valjati. Noćas će Mali Grđevac biti u plamenu”. Kad je Đuro primio poruku, siš’o je niz kamaru, „svuzao se“ i trkom nestao u kukuruzima. Iza toga, dođoše i ustaše do vršalice i ponovo Cipan pita za Đuru: „Đe je Đuro”? Kad viđe da Đure nema, opet zavrti glavom. Kažu da je ponovio: „Neće valjati…”. Vrate se ponovo u naše dvorište, narede nam da se odmah spremimo i stavimo u kola najnužnije stvari. Dovedoše i Mađara Đoni Horvata i, pošto je Dušan upregao konje, rekoše Đoniju da on vozi, tjera konje. Đoni to odbije, kaže da Dušan goni svoje konje. Oni se složiše i tako krenemo do željezničke stanice u Grubišnom Polju. Tu povadismo stvari, a Đoni sjede u kola i ode. Njega su postavili u našoj kući za „povjerenika”. Kako smo povezli i vreću brašna, ustaše narediše Dušanu da nosi tu vreću u obližnju staničnu baraku. Tu su sakupljali oduzeto brašno, meso, slaninu i rakiju. Dušan unese brašno i vidi tu oca, krvavog, kako sjedi. Sav je pocrnio. Poplavio. Kaže da su strgali pušku, pa su njega i još neke tukli težom stranom cijevi puške. Dovedoše ga u vagon, a malo kasnije dođoše pa ga pitaju: „Od čega ti je to, od čega si krvav”? „Ogrebao sam se”, rekao je. Odoše.

Poče te noći učestala pucnjava. Kroz neko vrijeme stadoše pred Tregnerovom kućom, preko puta mene, kola i počeše neki razgovori. Ulaze u Tregnerovo dvorište. Majka usta i gleda iza firange. Noć je svijetla, sve se vidi vani. Ustadosmo i sestra i ja. Vidimo, nose lopate, potrpaše to u kola, okrenuše i odoše prema varoši. Majka je prepoznala neke od tih ustaša. Ujutro kad su komšije ustale ona ode pitati šta se dogodilo. Kao u povjerenju teta Anka joj reče da su ubili pet ljudi, pa da su došli po lopate i budak da ih zakopaju. Bili su to Mladen Muškinja,

Filip Domitrović, Dušan Jović i Nikola Malbaša (ime petog stradalnika nije upamćeno).

Mladen Muškinja, 1939. godina
Mladen Muškinja, 1939. godina

Baka Sofija Kljajić dalje kaže:

Kad su napunili vagone narodom (marvene vagone, znaš da su nas sve vozili u marvenim vagonima u Srbiju i u logore), voz je krenuo i začas stade van stanice. Tu ubaciše u naš vagon Bosanca Đuru iz Pavlovca i dva „Dalmatinca” (Dalmatincima su zvali doseljenike u Zrinskoj, Brzaji, Barni i Pavlovcu. Bili su Srbi). I oni su bili na mrtvo isprebijani. Voz je stao kod Česme i tu su ih izbacili iz vagona. Nikad se nije saznalo gdje su ti jadnici završili, iako se o tome poslije rata i našeg povratka iz Srbije pričalo.

Đuro Kljajić je prvi Srbin na Bilogori koji je izbjegao ustašku namjeru – nije se dao uhapsiti, pobjegao je! Osim Đure, te noći ustašama je pobjegao i Nikola Dančilović. Oni će postati prva grupa oružanog otpora Srba na Bilogori na čelu sa Gedeonom-Gecom Bogdanovićem.

 

< Tihomir T. Prodanović: Sećanja na ustaški logor „Danicu“      Sadržaj      Doseljavanje novih gospodara u srpske kuće >




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top