fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Ko je bio Vojvoda Momčilo Đujić?

Momčilo Đujić
Momčilo Đujić

Dom čestitih srpskih roditelja Rade i Ljubice Đujić, u pitomom Dalmatinskom selu Topolju kod Knina, bio je ispunjen neobičnom radošću 27. Februara 1907.godine. Toga dana rodilo im se prvo muško dijete; nadjenuše mu srpsko istorijsko ime: Momčilo.

Ko je tada mogao i zamisliti da će ime zaista odgovarati ulozi koja će čekati Radinog sina kad bude u zrelim godinama i koju će on uspješno odigrati ne samo u svome rodnom mjestu već na širokim prostorima tromeđe Bosne,Like i Dalmacije! Niko tada nije mogao predvidjeti kolika ga slava čeka, ali i koliko breme odgovornosti, koje će on nositi na svojim plećima. Nosiće on to breme junački, herkulski… Neki ce mu zavidjeti, ali mnogi će mu se diviti; diviće mu se srpski Zlatoust 20-og vijeka, Vladika Nikolaj, koji ce svoje divljenje za Vojvodu Momcila ovjekovječiti pjesnički nadahnutim pozdravom:

,,Oj Momčilo, sve ti zdravo bilo!

Momčila si starog nadmasio.

Tvoja slava i tvoje junaštvo,

glasiće se dok bude gusala

i dok bude pjevačkijeh grla.“

Pored Momčila, Bog je blagoslovio Radu i Ljubicu još sa sinovima: Glišom i Boškom i kćerima Marom i Ikom. Sin Glišo je poginuo u ratu, u borbi protiv partizana.

Dom Rade i Ljubice bio je pravi srpski patrijarhalni dom. U njemu se slavilo ima Božje; u njemu se srpskim nacionalnim duhom disalo i Ćirilovim slovom pisalo. U domu svojih roditelja Momčilo dobija svoje prvo vjersko i nacionalno vaspitanje koje ce docnije razvijati i upotpunjavati kroz Crkvu i bogoslovsku školu. Čvrsta vjera u Boga i neizmjerna ljubav prema srpskom rodu još iz malena prožimaju cijelo Momčilovo biće. To su ustvari dva krila na kojima on leti i u djetinjstvu i u mladačkom dobu i kroz cijeli svoj život. A kao potomku slavnih predaka iz viteške Crne Gore, iz borbenog plemena Vasojevića, Momčilu neće biti teško da se naoruža i onim vrlinama koje su oduvijek krasile sve istinske sinove Crne Gore – čojstvom i junaštvom…

Iako Momčilo s ponosom govori o svome korijenu,koji je u junačkom plemenu Vasojevića,pogrešno bi bilo to shvatiti kao neku vrstu pokrajinske pristrasnosti.On podjednako voli sve Srbe.On je cijelim bicem Srbin.Samo nezaboravlja svoj korijen… Ne mora se biti naročiti psiholog, pa u Momčilu prepoznati izvjesne karakterne crte njegovih crnogorskih predaka: hrabrost, odlučnost, nepokolebljivost, nepopustljivost… Sve pomenute osobine su očigledne u njemu, u njegovom držanju i ophođenju sa drugima. Čak ni blaga klima plavog dalmatinskog podneblja nije mogla ni da izmjeni te osobine, ni da umanji ili ublaži njihov efekat. One su u svoj punoći bile i ostale sastavni dio Momčilovog bića.

Mladi Momčilo voli svoje rodno mjesto. Uživa u njegovoj prirodi, kao i prirodi cijele okoline. Često se viđa sa knjigom u ruci, šetajući uz obe strane rijeke Krke, čiji je izvor baš u Topolju, posmatrajući njen tok, diveći se bučnim i zapjenušenim vodopadima Krčića… Njegovu pažnju privlači i gorostasna Dinara koja se izdiže istočno od njegovog rodnog mjesta, u čijim ce njedrima i na čijim će vrhovima on, poslije nekoliko godina, teške borbe voditi i s neprijateljima ljute megdane dijeliti. Sva ta veličanstvena priroda će nesumnjivo imati uticaja na Momčila. Jedno je izvjesno,a to je da je on u njoj vidio djela Tvorca i da je kroz nju razgovarao sa Tvorcem. Kao kruna tih razgovora slijediće Momčilova odluka da se posveti bogoslovskim studijama, te će se prijaviti na natječaj u Bogosloviju u Sremskim Karlovcima.

U toku bogoslovskog školovanja, Momčilo će otkriti svoje pjesničke talente, koje neće zanemariti, već će ih razvijati u punoj mjeri. Plod njegovih pjesničkih napora je ,,Emilijada“ – zbirka pjesama, koju je književna kritika pozitivno ocijenila, a čitalacka publika dobro primila. U bogosloviji se Momčilo trudi da što više proširi svoje intelektualne vidike, te čita ne samo srpska, vec i svjetska književna djela.Naročito ga oduševljava Dostojevski, slavni ruski pisac, vizionar jednog novog doba za čovječanstvo i prorok nove riječi koju će izreći pravoslavno Slovenstvo. Momčilo je danas nadahnut vjerom u misiju slovenske rase.

Poslije završene bogoslovije i odsluženja vojnog roka, Momčilo je stupio u brak sa čestitom srpskom djevojkom Zorkom Dobrijević, kćerkom Ilije i Mande Dobrijević iz Kninskog Polja,kamo su se Zorkini roditelji doselili iz Bos. Grahova i imali svoju trgovinu. Bog je blagoslovio njihov brak sa troje krasne djece – dva sina i jednom kćerkom. Najstarijem sinu nadjenuli su ime Siniša, a blizančadima: Radivoje (Braco) i Radojka (Seka).

Poslije stupanja u brak sa svojom dobrom suprugom Zorkom,svojom vjernom saradnicom i saputnicom kroz cio život, Momčilo biva rukopoložen u čin prezvitera i postavljen za paroha u Strmici. Mlad i energičan, a uz to pun pastirskog idealizma, otac Momčilo stavlja u pokret sve svoje Bogom dane snage i zaorava duboku brazdu u parohiji. Svojim snažnim i nadahnutim propovjedima sa oltara, kao i lijepim ophođenjem sa narodom, mladi sveštenik sve više privlači narod i okuplja ga oko crkve. On neumorno radi, ali ne ograničava svoje djelatnosti samo na crkveno polje;on je aktivan i na drugim poljima. On je u svojoj parohiji organizator svih nacionalnih, kulturnih i humanih organizacija i predvodnik svoje postave u tim organizacijama i njihovim djelatnostima.

Sveštenik Momčilo Đujić nije trpio nepravdu i nije se nikad mirio sa zlom, već se uvijek borio za pravdu. I zato se za vrijeme konkordatske borbe vidi kako sa štapom u ruci ide od mjesta do mjesta, naročito o hramovskim slavama i narodnim saborima, i drži vatrene govore okupljenom narodu protiv Konkordata, koji je Stojadinovićeva vlada potpisala s Vatikanom, a kojim su Rimokatoličkoj crkvi predviđena prava koja nikada nije imala Srpska pravoslavna crkva u Jugoslaviji.

Legenda koja zivi i nikada neumire

Kada je ratna oluja zahvatila Jugoslaviju i kada su Hitlerove trupe i trupe njegovih satelita ušle u Jugoslaviju i raskomadale je, tada su nastali apokaliptični dani za cio srpski narod, naročito za onaj njegov dio koji je potpao pod Hitlerom – stvorenu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Tada su došli crni dani i za Srbe na Tromeđi, najprije za sveštenike i druge narodne prvake, a potom za sav srpski živalj.Među mnogim Srbima koji su se sklonili u Kistanje (anektiranu zonu pod italijanskom vlšću) bio je i sveštenik Momčilo Đujić, koji odmah sa viđenijim Srbima osniva odbor za prihvatanje i zbrinjavanje izbjeglog naroda, koji je svakodnevno pristizao u sve većem broju. Na tom poslu o. Momčilo neumorno radi sve do dana Ustanka na Tromeđi, kada će se vratiti u Strmicu, povesti narod u borbu protiv ustaša, uspostaviti i održavati vezu i prisne odnose sa ostalim narodnim prvacima u cilju zajedničkih operacija protiv hrvatskih ustaških zločinaca, koji su radili na totalnom biološkom istrebljenju srpskog naroda. Po nekom nepisanom zakonu svoga nacionalnog bića, srpski narod je u tim teškim danima umio da iznjedri iz svoje sredine najhrabrije srpske sinove koji će ga predvoditi u borbi za odbranu golih života.Zahvaljujuci srpskoj slozi, koja je tada trjumfovala u redovima ustanika, srpske zastave su brzo pobodene na vrhovima Tromeđe, gdje su se pobjedonosno lepršale; bile su to zastave Srpskog Vaskrsa i povraćene Nade naroda u samog sebe. Ustaški lanci su brzo raskinuti. Nebo je počelo da se razvedrava. Ali, avaj, ne za dugo. Na pomolu je bio novi neprijatelj: bezbožni komunizam, koji će nametnuti srpskome narodu još jednu borbu, u kojoj će uloga sveštenika Momčila Đujića biti od presudnog značaja po daljnju sudbinu Tromeđe.

Kao odličan poznavalac komunizma, komunističke ideologije, strategije i taktike, o. Momčilo je odmah osjetio opasnost koja prijeti srpskom narodu od komunista, čim je primjetio njihove naoružane ,,leteće vodove“ kako vršljaju po srpskim selima i zavode naivan narod svojom lažnom i bezbožnom propagandom. Odmah je upozorio ostale narodne prvake o ovoj novoj opasnosti i ukazao na teške posledice po narod ako se na vrijeme ne zaustavi pakleni rad komunističke partije. I ostali nacionalni ustanički prvaci počeli su da pokazuju znake zabrinutosti i uznemirenosti. I suviše je bila upadljiva komunistička pohlepa za vlašću, koju je pratila njihova potpuna neosjetljivost i ravnodušnost prema stradanjima srpskog naroda. Za ustanike je neshvatljivo bilo da komunisti u tim danima, kada je okupator bio vrlo jak, izazivaju njegove represalije nad ionako namučenim i postradalim srpskim narodom. Sve moguće je činjeno da se komunisti urazume i da prestanu da se bore za vlast, jer je u pitanju biološki opstanak srpskog naroda. Sve je bilo uzalud. Pritisak Komunističke partije na narod i partizansko vršljanje po srpskim selima dovešće do istorijske Konferencije srpskih prvaka i boraca u Crnim Potocima, u novembru 1941. godine.

Na konferenciji u Crnim Potocima donešena je odluka o formiranju Dinarske četnicke divizije, u čiji ce sastav ući sledeci pukovi: puk ,,Gavrilo Princip“(Bos. Grahovo i okolina); Puk,,Kralj Aleksandar“(Petrovac – Drvar);Puk,,Kralj Petar“(Srb – Tiskovac);Puk,,Petar Mrkonjić (Strmica, Plavno i Kninska sela);Puk,,Vožd Karadjorđe“(Gračac i okolina);Puk,,Onisim Popović“(Kosovo – Drniš –Vrlika). Za komandanta Dinarske četnicke divizije jednodušno je izabran sveštenik Momčilo Đujić, paroh strmički i komandant Puka ,,Petar Mrkonjić“. Na konferenciji je podvučeno da se borba protiv ustaša produži gdje god se oni pojave. Prema komunistima je određen stav: Strogo opomenuti partizanske komandire da ne uvlače srpski narod svojim nerazumnim postupcima u nove nesreće. Što se tiče borbe protiv okupatora, u njoj ce učestvovati svi Srbi, ali kad za nju dođe vrijeme. Preuranjena borba protiv okupatora dobro bi došla ustašama da produže i završe pokolj srpskog naroda.

Svjestan teškog položaja u kom se nalazi srpski narod, uništavan od hrvatskih ustaša, u nemilosti kod okupatora, na pragu novih stradanja koja mu pripremaju Titovi komunisti, sveštenik Momčilo Đujić se primio velike odgovornosti komandanta DČD i istu, pod komandom Đenerala Draže, vodio iz borbe u borbu sve do kraja rata. Od svoje pojave bio je komunistima trn u oku;oni su sve više i sve otvorenije ispoljavali svoje paklene namjere. U Februaru 1942. napravili su mu zasjedu, kad se vraćao iz Drvara u Strmicu, sa čvrstom namjerom da ga ubiju. Zahvaljujući svojoj opreznosti,Momčilo je osujetio njihov pakleni plan.Od tada je on jos budnije motrio na njihove pokrete. Poslije gnusnog ubistva Ilije Desnice, jednog od najvećih junaka u ustanku, kao i ubistva jos mnogih ustaničkih prvaka i boraca,vojvoda Momčilo Đujić je osjetio da je strpljenju srpskih boraca i srpskog naroda došao kraj. Borba, koju su im komunisti svojim zločinima nametnuli,morala je da se prihvati. I vojvoda Momlilo Đujić ju je prihvatio. Hrabar i neustrašiv,kakav je bio i ostao, on će u toj borbi lično predvoditi borce DČD;ići ce od jedinice do jedinice,od sela do sela,držaće zborove i ukazivaće narodu na opasnost,koja mu prijeti od ovih najnovijih neprijatelja, koji po naređenju Tita i Partije rade na potpunom uništenju srpskog naroda i time nastavljaju ustaški posao. Komunistima ustaše nisu uopšte smetale.

Oni su uperili svoje otrovne strijele jedino i isključivo protiv četnika. Ustašama su praštali, ali za četnike nije bilo milosti i praštanja. Za vrijeme skoro 4-godišnje borbe sa komunistima DČD je dala mnogo žrtava. Na hiljade njenih boraca položilo je svoje živote na oltar Otadžbine. Svaku pojedinu žrtvu osjetio Vojvoda kao jedno pero, bolno iščupano iz njegovih krila. Pisac ovih redova se sjeća kako je Vojvoda, poslije pogibije velikog broja boraca Strmičkog bataljona (jan. 1943.),tješio ucviljene i u crno zavite porodice, iako je u takvim momentima teško naći riječi utjehe: ,,Znam ja kako je vama danas teško i preteško… Ali znajte da je i meni danas teško. Dok sam bio na položajima kod Vrlike, neprijatelj je upao u moju dragu Strmicu i počupao najljepše perje iz mojih krila…“ Iako je znao da se bez žrtava ne može spasiti preko pola miliona Srba na Tromeđi, Vojvoda se teško i bolna srca mirio sa pogibijom svakog svoga borca i starješine.

Kod komunista, na vrhu liste ,,ratnih zločinaca“ koju su oni sastavili, nalazi se ime vojvode Momčila Đujića, kome oni treba da sude. Šta da im kazemo na njihovu klevetničku buku protiv Vojvode, kad znamo da su im srca ispunjena mržnjom i pakošću? Mi samo onima koji naivno nasjedaju komunističkim lažima savjetujemo da pogledaju u one srpske krajeve gdje nije bilo vojvode Đujića, gdje su komunisti žarili i palili, pa neka ih uporede sa predjelima Tromeđe,koji su bili pod zaštitom četnika vojvode Đujića, i neka onda donesu svoj sud…

Đeneral Draža Mihailović je mnogo cijenio borbu vojvode Momčila i četnika DČD u spasavanju Srpskog naroda, koji se nalazio pod teškim pritiskom brojnih neprijatelja. Draža je smatrao vojvodu Momčila jednim od najelitnijih komandanata u svom Pokretu, što se vidi i iz sledećeg Dražinog pisma Vojvodi:

Dragi brate Vojvodo,

U džinovskim naporima našeg naroda za Kralja i Otaddžinu Vi ste dali sve od sebe vodeći hrabro u krvavim borbama svoje jedinicu. Ne manje je Vaša zasluga na organizaciji četnicke Dinarske divizije.

U ime Kralja i Otadžbine zahvaljujem Vam na svemu što ste do sada uradili uveren da će se Vaše jedinice pod Vašim hrabrim vođstvom i dalje odlikovati u stvaranju nove i slobodne Otadžbine.

Bratski Vas pozdravlja Vaš

Drag. M. Mihailović arm. Đeneral

24. jula 1942. g. slobodne srpske planine

Bratu Vojvodi Momčilu Đujiću

Svešteniku – Položaj

Izvjesno je da budući objektivni istoričari neće mjeriti djelo vojvode Momčila mjerom kojom ga mjere komunisti i ustaše. Pošto je cilj četnicke borbe na Tromeđi bio da srpski narod preživi ratne strahote, da se srpske zemlje ne pretvore u srpska groblja, a srpska ognjišta u srpska zgarišta, to ce svaki istinoljubivi istoričar morati da prizna da je vojvoda Momčilo Đujić sa svojim četnicima uspio u toj uzvisenoj misiji. Ne samo da će to priznati, već će pokušati i da pronađe u čemu je tajna Vojvodina uspjeha. Za nas, koji znamo Vojvodu i sve okolnosti pod kojima se borio, nije teško ući u tu tajnu i analizirati je:

Tajna Vojvodinih postignuća je prije svega u njegovoj čvrstoj vjeri u Boga i Božju pravdu, koja ce stići sve zločince koji su se okomili na srpski narod. Iz te vjere izbija Vojvodin optimizam, koji ga prati u najtežim situacijama i iskušenjima.

Dalje, tajna Vojvodinog uspjeha je u njegovoj odlučnosti i mudrosti: u odlučnosti kojom je vadio mač iz korica da se obračuna s neprijateljem, kad god diplomatija nije dolazila u obzir; u mudrosti kojom je tražio izlaz iz situacije tamo gdje bi upotreba sablje skupo koštala srpski narod. U tom pogledu za Vojvodu Momčila Đujića moglo bi se reći da je on sinteza Karađorđeve borbenosti i Miloševe diplomatske mudrosti.

Još nešto vrlo važno doprinosi Vojvodinom uspjehu. To je ,,harizma“, koju on nosi u sebi i koja se ne može sakriti. Vojvoda je harizmatična ličnost koja neodoljivo privlači. On osvaja svojom pojavom i svojim držanjem ulijeva kod naroda povjerenje u sebe. Vojvoda osvaja i svojom riječju, kao izuzetno darovit besjednik i govornik, koji skoro nikad ne čita svoju besjedu ili govor. Svaki njegov govor ima u sebi i pjesnički ton. Vojvoda govori snažno, povezano i sadržajno. Dikcija mu je odlična, a jezik pravi narodni, bez upotrebe stranih riječi. čak mu je i blažene uspomene Vladika Nikolaj odao priznanje kao odličnom govorniku. Ima još nesto što treba naglasiti kad je riječ o Vojvodinim govorničkim talentima: vojvoda Momčilo ne zamara slušaoce svojim govorom, bez obzira koliko dugo njegov govor traje. Pisac ovih redova je dosta slušao njegove govore, ponekad prilično duge, ali nikad nije čuo da se neko od prisutnih žalio na dužinu Vojvodinog govora. On govori tako da ga svak sluša pažljivo i sa interesom. Njegov govornički dar nesumnjivo je igrao važnu ulogu u ratnim danima u ubjeđivanju naroda da pođe za njim i sa njim. U svojim govorima Vojvoda često nastupa kao propovjednik srpske sloge,potsječajući Srbe da je samo ,,jedan Bog, jedan Hristos, jedan Sveti Sava, jedna Srpska crkva, jedan Srpski narod“.

Istoričari će pisati knjige i knjige o vojvodi Momčilu Đujiću, o njegovom spasavanju teško ugroženog fizičkog bića srpskoga naroda od brojnih neprijatelja,kao i o spasavanju duhovnog bića koje je isto tako bilo ugroženo,s jedne strane od rimokatoličkog hrvatsko-ustaškog klerikalizma ( čiji je cilj bio pokrstiti sve što ustaše nisu stigle pobiti ), a s druge strane od ateističko-materijalističkih upljuvaka, kojima su komunisti trovali dušu srpskoga naroda i, po svemu izgleda, znatno je oštetili. Kod nas na Tromeđi, u onim sudbonosnim ratnim danima stanje bi bilo mnogo tragičnije i teže da nije bilo vojvode Đujića i njegovih boraca, koje je Vojvoda uvijek učio i savjetovao da se bore čojski i junački, srpski i viteški.

Onu istu energiju i snagu, onu vjeru i optimizam, koje je vojvoda pokazao u ratu, on pokazuje i u miru. Poslije rata, punih 47 godina on održava kontakt sa svojim saborcima rasijanim po raznim zemljama slobodnog svijeta. Posjećuje ih, savjetuje i hrabri, osvježavajući kod njih uspomene na borbu koju su vodili i ideale za koje su mnoga braća saborci svoje živote dali, uz to potsjećajući ih na obaveze, koje do poslednjeg daha imaju prema svome narodu,izmučenom i napaćenom,i ponovo,u ove naše neslavne dane, na krst razapetom…

Isto tako Vojvoda održava stalnu vezu sa istinskim narodnim prvacima u Otadžbini, koji se u ovom najnovijem ratu bore za slobodu i ujedinjenje vaskolikog Srpstva. On im šalje sugestije i uputstva iz svog bogatog ratnog iskustva; daje im očinske savjete.

Jedna od Vojvodinih čestitki upućenih Srbima:

,,Srbi treba da stoje i ostanu tvrdo u vjeri svojih predaka i u Božjem zakonu – po kome se u ratu ne ubija neboračko stanovništvo ni najljućih dušmana; ne raskopava ničije ognjište, ne ruše ničiji hramovi, ne nasrće ni na čiju čast i obraz: ne terorišu oni koji su pali u ropstvo; ne čini ničta čime bi se sramotio i ponižavao slobodarski srpski narod, koji se vazda u svim ratovima držao časno, ponosno i viteski. I herojski u sukobima s onima koji su nasrtali na njegovu čast, obraz, slobodu i imovinu. Takav je vazda bio Srpski narod, takav treba da bude i ostane i u naše dane, jer se i u najtežim danima i borbama može i treba da bude čovjek dostojan Božjeg imena i časti i ponosa svoga naroda.“

Zaista hrišćanski i srpski, vojvodski i viteški! Pred ovako divnim savjetom treba da se postide svi oni koji se klevetama bacaju na Vojvodu i njegovo djelo. To što Vojvoda savjetuje sadašnjim srpskim borcima, on je savjetovao i svojim borcima prije 50 godina. Među klevetnike Vojvodine spada i pisac nedavno objavljenog članka u Srbiji:,,Deca popa Đujića“, koji popa Djujica naziva,,ratnim zlocincem“, a Vojvodine sledbenike-srpske borce u Krajini – izdajnicima. Pisac članka je komunista, pa mu je zato Vojvoda trn u oku. Istina je da se pop i vojvoda Đujić borio protiv komunista, ali se borio časno i viteški, čuvajući i komunističke porodice od ustaša, kao što je čuvao i četničke…Imao je Vojvoda svoje nacionalne i duhovne djece i u ovom poslednjem ratu; to su svi oni borci u Srpskoj Krajini i Srpskoj Republici – B i H, koji su se časno borili za slobodu srpskoga naroda. Ima Vojvoda svoje djece svuda, naročito je imao na njegovoj voljenoj Tromeđi. Neće nikada Srbi Tromeđe zaboraviti vojvodu Momčila, koji je i danas duhom prisutan među njima. Krupnim slovima upisano je ime vojvode Momčila Đujića u knjigu Srba-besmrtnika, koje ničija ruka nikad neće moći izbrisati. Neće moći, jer je o vojvodi Momčilu, i prije njegovog rođenja, veliki Njegoš izgovorio sud onim poznatim besmrtnim stihovima:

,,Blago onom ko do vijeka živi, Imao se rašta i roditi!

A i srpski narod na Tromeđi izrekao je svoj sud o vojvodi Momčilu kroz vrlo dirljivu pjesmu:

,,Šta se ono na Dinari sjaji?

Momčilova kokarda na glavi!“

,,Oj Momčilo, diko srpskog roda

Iz tebe ce sinuti sloboda!“

11 Septembra 1999 god. u svojoj kuci u San Markosu kod Cikaga u Sjedinjenim Americkim Drzavama, preminuo je poslednji cetnicki Vojvoda – Momčilo Đujić

 Autor: Dragutin Knežević Krunica

(Magacin)

Izvor: VIDOVDAN

Vezane vijesti:

Reč Vojvode Momčila Đujića o ekumenizmu i ujedinjenju sa …

Golgota Dinarske divizije | Jadovno 1941.

Saslušanje uhvaćenog ustaše | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: