Kazna zbog samoće

‘Nemam pravo na nikakvu pomoć jer živim sama i imam penziju od 1.100 kuna. Ako je čovjek sam, prema njihovom – neka kisne u vlastitoj kući’, s pravom se ljuti povratnica Nada Jovičić iz Crevarske Strane na Kordunu.

Prije više od pola vijeka, davne 1963. godine, Nada Jovičić(73) iz Slavskog Polja udala se za Dušana, radišnog i naočitog momka iz Crevarske Strane.

Gotovo 30 godina sve je nekako išlo dobro i po redu. Troje njihove djece – Jandro, Višnja i Biserka – rasli su na radost Nade i Dušana, školovalo se, odrastalo i sve je išlo dobro. Živjelo se od poljoprivrede; nije bilo obilja ali niti gladi, a dani i godine prolazili su u radu i zadovoljstvu. Onog trenutka kad je započeo posljednji rat, zaredale su međutim nevolje u porodici Jovičić, koje za Nadu nisu prestale niti dan danas. Ne samo da nisu prestale, već, prema svemu sudeći, za ovu krhku i boležljivu ženu postaju sve veće i ne vidi im se kraja.

Odvoz smeća plaćam 36 kuna svaki mjesec, to je prava pljačka. Nikad se na ovo brdo nije dovezao kamion sa smećem

– Prva tragedija zadesila nas je kada je umro naš sin Jandro. U Oluji smo se, poput svih u selu, uplašili i razbježali na sve strane: uglavnom prema Bosni, pa dalje za Srbiju. Kad je započela bježanija, Jandro nije toga dana bio kod kuće. Kad se predvečer vratio, zarobila ga je Hrvatska vojska i završio je u Zagrebu u zatvoru, gdje je proveo šest mjeseci. Pustili su ga jer nikad nikome ništa nažao nije učinio, ali poslije tog zatvora, nikad se nije oporavio. Sa ženom i djecom otišao je u Norvešku, teško obolio, vratio se i umro. To je za mene i Dušana bio udarac od kojeg se nikad nismo oporavili – priča Nada.

Porodica je u Šumadiji, u okolici Kragujevca ostala sve do 2002. godine, a tih pet godina u progonstvu u tuđini prolazilo je sporo i teško. Smješteni su u nekakvu napuštenu školu i radili su u polju za sitnu nadnicu, uglavnom za hranu. Spavali su na podu zajedno s nekolicinom prognanih Kordunaša i svih sedam godina, od prvog dana, razmišljali su o povratku. Prvi se u Crevarsku Stranu vratio Dušan da vidi što je ostalo od kuće i imanja. Kuća je bila na mjestu ali opljačkana do temelja. Sve što se moglo odnijeti, odneseno je. Čak su i elektroinstalacije iščupane iz zida, probrano je što je iole vrijedilo dok je ostalo bilo porazbacano posvuda po kući.

– Osam mjeseci trebalo je Dušanu da kako – tako stvori uslove za bilo kakav život, a tada sam se i ja vratila. Kćerke Višnja i Biserka snašle su se nekako, osnovale svoje porodice i danas žive u Srbiji. U početku smo živjeli od pomoći UNHCR-a i Crvenog krsta. Zatim je Dušan ostvario penziju, pa je bilo lakše. Durali smo nekako, ali je, dvije godine nakon povratka, Dušan umro i ostala sam sama. Evo, već punih 16 godina. Živim od Dušanovih 1.100 kuna penzije i nikako da spojim kraj s krajem – žali se Nada. Računi koje plaća, pozamašni su. Osim struje i telefona, na što se Nada ne žali, najviše joj smeta što mora plaćati slivne vode i odvoz smeća.

– Voda se na ovom brdu sliva na sve strane i pravi mi štetu, a što se tiče odvoza smeća koji plaćam 36 kuna svaki mjesec, to je prava pljačka. Nikad se na ovo brdo nije dovezao kamion sa smećem. Nemam ni kantu za smeće, ali moram uredno plaćati ovu nepostojeću uslugu – napominje Nada.

Kad plati režije i lijekove, Nadi ostane jedva 300 kuna za život, što je desetak kuna dnevno koje pomno raspoređuje, čuva i štedi. Kaže da je spašava krumpir, pa kad nama novca za hljeb ili nešto drugo, krumpira uvijek ima. Isto tako dođu dani kad je gladna. Još ima snage da obradi nešto vrta, uglavnom za sadnju krumpira, a od živine ne može ništa imati jer ju odnesoše jastrebovi i lisice. Uza sve ove nedaće, ima ozbiljnih problema sa zdravljem. Visok srčani pritisak i bolesne noge sprečavaju je da radi onoliko koliko je potrebno. Ovih dana zauzeta je spremanjem drva za zimu. Skupo ih je platila i teškom mukom ubacuje cjepanice u šupu, pomalo i polako, dan za danom. Muči gospođu Jovičić još jedan problem. Čim padne kiša, u ratu oštećen krov prokišnjava pa se na razne načine dovija da spriječi poplavu u kući.

– Išla sam ja davno tamo u Sisak, gdje smo se morali prijaviti za obnovu kuće ili barem nekakvu pomoć, ali su mi rekli da na to nemam pravo jer živim sama i imam penziju. Ako je čovjek sam, neka prema njihovom – kisne u vlastitoj kući. Pa što ja mogu kad sam sama? Nije to moja volja – ogorčena je Nada. Osim što krov prokišnjava, u dobroj mjeri je oštećena i fasada kuće, što dodatno otežava stanje građevine i kuća se polako pretvara u ruševinu.

Od Nikole Abramovića, ravnatelja podružnice Centra za socijalnu skrb Topusko, saznajemo da Nade Jovičić nema u evidenciji Centra jer živi sama. Njena mjesečna primanja prelaze gornju granicu od 925 kuna mjesečno, pa nema pravo na nikakvu naknadu ili pomoć.

Mirko Vučinić, ravnatelj Opštinskog Crvenog krsta u Vrginmostu, objašnjava da u Opštinskoj organizaciji Crvenog krsta ne mogu nikome pomoći ako prije toga nije upisan u evidenciju nadležnog Centra za socijalnu skrb. Isto tako, kaže, s obzirom na nisku penziju, postoje uslovi da Nadi Jovičić Crveni krst pomogne. Kada smo mu skrenuli pažnju da Nada Jovičić nije u evidenciji zbog ‘previsokih’ primanja, preporučio je da dođe u njegovu kancelariju pa će pokušati nešto poduzeti.

Napominje kako to nije jedini takav slučaj i kako je on uputio prema Centru za socijalnu skrb već stotinjak zahtjeva za unos u njihovu evidenciju, a riješeno ih je samo tridesetak. Kako bilo, ovakva pravila, paragrafi i zakoni prilično su nerazumljivi i besmisleni, ne samo Nadi Jovičić, već i dokonim činovnicima u raznoraznim kancelarijama.

No, zakon je zakon. Institucije očigledno, barem kada je riječ o povratnicima, itekako rade svoj posao.

Autor: Vladimir Jurišić

Izvor: Novosti

Vezane vijesti:

Slobodanka Srdić: U mislima sam putovala na Kordun

Na Kordunu grob do groba traži majka sina svoga

Godišnjica: Kordunaški proces „Crna kutija“ krajiških Srba