Од 24. Јуна 1941, Дана сјећања на Јадовно, прошло је:
Од 24. Јуна 1941, Дана сјећања на Јадовно, прошло је:

Feljton: Čas istorije – ustaški logori smrti – mjesta nezapamćenog pogroma ljudi

Датум објаве: среда, март 2, 2011
Објављено у Некатегоризовано
Величина слова: A- A+

Feljton: Čas istorije – ustaški logori smrti – mjesta nezapamćenog pogroma ljudi (1)

Ћирилица

Autori: B.O. i M.S.

PAŠKI PAKAO 

Slana je kamena pustinja na Pagu. Zemlje ni za šaku. Ljeti tamo sunce užasno prži, a nigdje ni stabla ni grma. Tek poneka travka. Nitko tamo nije nikada stanovao, niti bi poželio. Na žalost, tisuće zatočenika tamošnjeg ustaškog logora – prvog na području tzv. Nezavisne države Hrvatske – nisu imale izbora…

 

Proglašenje tzv. Nezavisne države Hrvatske – 10. travnja 1941. godine – uz pomoć i blagoslov okupatorskih sila, označilo je početak nenarodne vlasti koja se već od prvih dana iskazala u našoj povijesti dotad nezapamćenim terorom nad nedužnim ljudima. Bitni faktori u ostvarivanju koncepcije ustaške države bile su razrađene metode rasne politike. Cilj je bio da se od Nezavisne države Hrvatske stvori »čisti hrvatski životni prostor« koji će omogućiti samopostojanje »čiste hrvatske nacije«. Da bi se, po ustaškom pokretu, to ostvarilo, trebalo je, ponajprije, ukloniti Srbe i Židove, koje su ujedno proglasili »najvećim neprijateljima hrvatskog naroda«, te da im zato »nema mjesta u Hrvatskoj«. Radi »unutrašnjeg prečišćavanja« trebalo je likvidirati i one Hrvate i Muslimane koji su zbog svog »nehrvatskog ponašanja« označeni kao izdajnici. Kako se vidi, sitem ustaškog terora imao je, s jedne strane, rasnu, a s druge strane političku komponentu. U praksi – to je značilo potpuno biološko uništenje i progon židovskog i srpskog stanovništva i onih dijelova hrvatskog i muslimanskog stanovništva koji su se, bez obzira na to u kojem obliku, suprotstavljali ustaškom režimu. Tom u povijesti nezapamćenom progonu ljudi »Arena« posvećuje ovaj serijal.

Već u prvim danima uspostavljanja tzv. Nezavisne države Hrvatske, osnivaju se »izvanredni narodni sudovi«, koji su imali široke oblasti i slobodu ponašanja, te su tako udareni temelji krvavog i bespoštednog ustaškog terora kojemu je teško naći premca u povijesti. Uskoro zatim osnivani su i »pokretni prijeki sudovi« (lipanj 1941) i »veliki izvanredni sudovi« koji su postali osnova cjelokupnoj sudskoj praksi ustaškog režima.

Strategijski cilj ustaškog pokreta bilo je masovno uništavanje Židova i Srba. Teror nad Srbima u Nezavisnoj državi Hrvatskoj počeo je već u travnju 1941. godine, a masovni pokolj srpskog stanovništva u Gudovcu pokraj Bjelovara 27/28. travnja 1941. godine. U toku svibnja, lipnja i srpnja 1941. godine, u brojnim mjestima tzv. NDH počinjena su strašna zlodjela nad srpskim stanovništvo, što se nastavilo slijedećih mjeseci i godina – sve do sloma fašizma i svršetka prošlog rata.

 

 MONSTRUOZNA »SABIRALIŠTA« | Povratak na vrh 

Uz masovna ubijanja srpskog i židovskog stanovništva na području tzv. Nezavisne države Hrvatske, u ljeto 1941. godine provodila su se i masovna iseljavanja nedužnih ljudi, a njihova je imovina plijenjena.

U globalnom sistemu uništavanja Srba, Židova i Cigana (Roma), te svih političkih protivnika ustaškog režima, osnivani su zatvori i logori koji su postali osnovna središta izolacije ljudi i masovna stratišta za uništavanje zatočenika. Osnivanje logora i provođenje nadzora nad njima bilo je prvenstveno povjereno Ustaškoj nadzornoj službi (UNS), kojoj je na čelu bio Dido Kvaternik. Unutar UNS-a postojao je poseban »Ured III«, koji je neposredno upravljao logorima, a njime je rukovodio poznati ustaški krvnik Mijo Babić. Kad je on ubijen, 3. srpnja 1941. godine u Hercegovini, na njegovo je mjesto došao dolični mu zamjenik – zloglasni Vjekoslav Mika Luburić.

Ustaške sabirne i koncentracione logore osiguravala je posebna vojna jedinica, zvana Ustaška obrana, u koju su birani samo »najbolji«, što znači najkrvoločnije ustaše, koji su bili spremni u svakom trenutku na najgnusnije zločine.

 

 ANDRIJA ARTUKOVIĆ – KOMANDANT SMRTI | Povratak na vrh

Андриjа Артуковић

Ratni zločinac Andrija Artuković osobno je odgovoran za smrt stotina tisuća muškaraca, žena i djece. Na popisu su njegovih žrtava i logoraši likvidirani u ljeto 1941. godine u Pagu

Mjesto ministra  unutrašnjih poslova poglavnik Ante Pavelić dodijelio je u trenutku uspostavljanja ustaške vlasti svom bliskom suradniku još iz vremena predratne emigracije – Andriji Artukoviću. Tako je Artuković najizravnije odlučivao o osnivanju ustaških sabirališnih centara i koncentracionih logora. Potpisujući naredbe, odluke, primajući izvještaje i direktno utječući na sistematsko uništavanje Srba, Židova i svih onih koji su bili nepoćudni ustaškom režimu, on je doslovno postao – komandant smrti. Već 22. travnja 1941. u listu »Die deutsche Zeitung in Kroatien« izjavio je da će vlada NDH »uskoro riješiti židovsko pitanje na isti način kao što ga je riješila njemačka vlada«. Osim toga posebno je naglasio »da će svojom strogošću nadzirati da se rasni zakon u najskorije vrijeme striktno primijeni«. Poslije tih riječi slijedila su strahovita zlodjela.

Potpisujući odluku o osnivanju koncentracionog logora na otoku Pagu – na području kamenite pustinje Slana i sela Metajna, Andrija Artuković, kojeg su sami Nijemci nazvali »hrvatskim Himmlerom«, učinio se odgovornim za smrt tisuća i tisuća muškaraca, žena i djece koji su izgubili život na Velebitu, u moru – na putu od Karlobaga do Paga – i u samoj Slani ili Metajni. Ministar unutrašnjih poslova zacijelo je redovito primao izvještaje svojih krvavih slugu, koji su revno ispunjavali zadatak istrebljenja Srba, Židova i svih drugih, ustaškom režimu nepoćudnih, i izdavao nove naredbe.

 

 NI PTICE, NI CVRČKA | Povratak na vrh

Početak gradnje drvenih baraka u Slani u lipnju 1941.

Početak gradnje drvenih baraka u Slani u lipnju 1941.

Presudnu ulogu u izboru mjesta koncentracionog logora na otoku Pagu imao je, nesumnjivo, Mijo Babić, šef »Ureda III«, koji je potkraj svibnja ili početkom lipnja 1941. došao iz Zagreba na Pag. Prema sačuvanoj bilješci, u određivanju mjesta logora naPagu sudjelovao je i svećenik Joso Felicinović, zakleti ustaša i jedan od članova Ustaškog stana u Pagu. On je Babiću dao vojnu geografsku kartu na kojoj je zlikovac obilježio područje Slane – za budući logor. Da su ustaše vrlo dobro znale da je područje Slane najprikladnije mjesto za gubilište, u to nema nikakve sumnje. Svoja prethodna saznanja oni su samo na Pagu – na »licu mjesta« – provjerili.

U vrijeme dolaska na Pag Mijo Babić je imao »dolično« društvo – u osobama inž. Milivoja Sažunića, Mije Bzika i Ivana Devčića Pivca, budućeg kandidata logora Slana. Uskoro, nakon dolaska te ustaške izvidnice, u Pag su brodovi počeli dovlačiti materijal za gradnju koncentracionog logora.

Prema iskazu svećenika Josipa Felicinovića, prvi su logoraši na Pag stigli 25. lipnja 1941. Od tada pa do kraja kolovoza iste godine na otoku Pagu je »radila« najstrašnija »tvornica smrti«, u sedamdesetak dana ubijeno je više tisuća osoba.

Sve barake u Slani bile su ograđene bodljikavom žicom u nekoliko redova

Sve barake u Slani bile su ograđene bodljikavom žicom u nekoliko redova

Slana – to je doslovno kamena pustinja. Kamen do kamena, oštar da probija đon cipele. Zemlje ni za jednu šaku. Ljeti tu sunce užasno peče, a hlada nigdje. Nijednog stabla, ni onog najmanjeg. Tek ponegdje neka travka. Tu nema ni ptica, ni cvrčka, toliko karakterističnih za primorski kraj. Usred ljeta, kad sunce žeže, tu se na suncu može ispeći jaje.

Slana je nenaseljeni dio otoka Paga. Tu nikada nitko nije živio i nitko, vjerojatno, nikada neće poželjeti da se tu nastani. Na tom području zna puhati bura s Velebita – od Karlobaga – i brže od stotinu kilometara na sat. Kad bura zapuše, Slana se nađe u magli gustih kapljica raspršenog mora. Pošto se bura smiri, sve je kamenje slano od nataložene soli. Zbog toga je taj dio otoka Paga – nešto dalje od sela Metajne do Furnaže, prema Rtu Krištoforu, i nazvano Slanom. Tu ni vode nema, osim nekoliko manjih izvora uz samu obalu. Ali i ta slatka voda često je zbog plime i miješanja s morem – slana.

Svi ti razlozi – udaljenost od ljudskih naselja, kamena pustinja, bura, sol, nedostatak vode i silna žega – najizravnije su utjecali da ustaše upravo tu stvore koncentracioni logor i masovno stratište. Zbog svojih prirodnih karakteristika Slana je bila »idealno« gubilište.

 

 IGRALIŠTE USRED LOGORA | Povratak na vrh

Ostaci nedovršene kamene zidanice u Slani, koju su u srpnju 1941. Počeli graditi logoraši

Ostaci nedovršene kamene zidanice u Slani, koju su u srpnju 1941. Počeli graditi logoraši

Koncentracioni logor Slana dijelio se na dva dijela – sjeverni i južni. Između njih nalazila se mala uzvisina što je na vrhu bila isplanirana i ustašama je služila kao nogometno igralište! Na položajima koji dominiraju sjevernim i južnim dijelom logora bile su postavljene straže i puškarnice – djelomično improvizovane od kamena – kao suhozidi.

Krševita kotlina u kojoj je bio sjeverni dio logora ima površinu od oko 200 puta 150 metara, do je južni dio nešto manji. U sjevernom dijelu logora bile su podignute tri drvene barake. Iznad tih baraka, od Uvale Donja Slana (na jugu) do Baške Slane (na sjeveru) logoraši su sagradili kameni put širok oko tri metra, koji je služio za dolazak logoraša u logor. U njegovu južnom dijelu nalazile su se također drvene barake namijenjene zatočenicima. Bilo ih je ukupno deset – u dva reda. Sve su barake bile ograđene bodljikavom žicom.

Logorska uprava bila je u drvenoj baraki, iznad Uvale Donja Slana, s južne strane. Tu drvenu nastambu uprave logora trebala je zamijeniti kamenom zidana veća zgrada. Nju su gradili logoraši, ali je nisu dovršili do likvidacije logora.

 

 METAJNA – POMOĆNI LOGOR | Povratak na vrh

Vila dra Triplata u Metajni, u kojoj su ustaše držale djevojke, žene i majke s djecom u ljeto 1941.

Vila dra Triplata u Metajni, u kojoj su ustaše držale djevojke, žene i majke s djecom u ljeto 1941.

Glavni dio ustaškog koncentracionog logora na Pagu bio je na području Slane, a pomoćni logor ustaše su organizirale u obližnjem selu Metajni. Tamo su logoraši bili smješteni u dvije zgrade – u nenastanjenim kućama Dra Hvale i dra Triplata. Jedno kraće vrijeme zatočenici su bili smješteni i u nenastanjenoj kući Jerolima Kurilića.

Organiziranje koncentracionog ustaškog logora u Slani i u Metajni unijelo je velik nemir u paška barbatska sela – Zuboviće, Kustiće i Metajnu. Ustaše su javno govorile da će ta sela bila raseljena u Liku, što je njihove žitelje veoma uznemirilo i uplašilo. Oni su bili svjesni što bi za njih značilo iseljenje. Smirili su se tek nakon što je – poslije preuzimanja vlasti od talijanskih okupacijskih snaga – logor u Metajni i na Slani likvidiran.

U Metajni su bile zatočene majke s djecom i djevojke. Tu je zapravo bio prihvatni centar za logoraše na Pagu. Odatle je put vodio u Slanu ili prema Karlobagu, što je značilo – na gubilište.

 

 USTAŠE – EMIGRANTI- RUKOVODIOCI | Povratak na vrh

Brodice braće Maržića iz Paga. Takvim i sličnim plovilima ustaše su prebacivale zatočenike iz Karlobaga do Slane i Metajne.

Brodice braće Maržića iz Paga. Takvim i sličnim plovilima ustaše su prebacivale zatočenike iz Karlobaga do Slane i Metajne.

Za rukovodioce u logoru Slana i Metajna ustaške su vlasti postavile »ljude – zvijeri«, sve same ustaše emigrante što su koljački zanat izučili u Italiji, koja im je svesrdno pružila gostoprimstvo prije rata. Tamo su i položili ustašku zakletvu.

Za komandanta logora Slana bio je postavljen – na njegovu vlastitu želju – zloglasni Ivan Devčić Pivac iz Lukova Šugarja, koji je u Italiju emigrirao 29. listopada 1932. i imao u ustaškim jedinicama u emigraciji čin zastavnika. U vrijeme dok je bio zapovjednik logora na Pagu imao je čin satnika. »Radno mjesto« bila mu je Slana, a stanovao je u Karlobagu.

Zamjenik komandanta ogora Slana bio je, također ustaša – emigrant, Pavao Devčić Žila, zanimanjem mornar, također iz Lukova Šugarja. On je stalno boravio na Slani. U dogovoru s komandantom Pivcem donosio je odluke o teroru nad logorašima i njihovom masovnom ubijanju.

Rukovodilac pomoćnog logora u Metajni bio je Maks Očić, kojeg su zvali i Ćoravi Maks jer nije imao jedno oko. Prema kazivanjima brojnih Metajnaraca, on je bio jedan od najvećih mučitelja interniraca. Često se pričalo da je zatočenike klao i time se ponosio.

 

 POD VEDRIM NEBOM | Povratak na vrh

Kameni put od Baške do Donje Slane koju su logoraši napravili golim rukama. Dolazak bosih logoraša tim putem – pješice – bio je dio plana temeljitog mučenja i uništavanja nedužnih ljudi, kojim je jedina “krivnja” bila što su bili Srbi, Židovi, komunisti…

Kameni put od Baške do Donje Slane koju su logoraši napravili golim rukama. Dolazak bosih logoraša tim putem – pješice – bio je dio plana temeljitog mučenja i uništavanja nedužnih ljudi, kojim je jedina “krivnja” bila što su bili Srbi, Židovi, komunisti…

Logoraša je u Slani bilo mnogo više nego što je bilo mjesta u barakama. Zbog toga su mnogi i dan i noć boravili pod vedrim nebom, izvrgnuti svim onim što donosi žega na užarenom kamenjaru i spavanje na golom kamenu.

Hrana je bila slaba, ako se uopće može nazvati hranom ono što su logoraši na Slani dobivali. Internirci su često jeli travke što bi ih pronašli u kamenju, a kopali su i korijenje.

Paketi s hranom koje je logorašima slala rodbina nikada nisu stizali u ruke naslovnika. Ustaše su ih zadržavale za sebe.

Nužnika ili bar nečeg sličnog njima nije bilo. Liječnička njega u logoru je bila nepoznata.

Logoraši u Slani i Metajni bili su dobro čuvani. Logor je osiguravala jedna ustaška satnija od 100 do 200 ustaša. Bile su to pretežno ustaše s područja karlobaškog kotara, koji su prethodno (većim dijelom) završili ekspresnu koljačku »školu« u Zagrebu.

Oko logora Slana bilo je 13 stražarskih mjesta, i stražarilo se danonoćno. Uprava logora poduzimala je sve kako bi se zataškalo bijedno stanje u njemu, mučenje i ubijanje logoraša. Nijedan mještanin Paga nije se smio približitiSlani bliže od 500 metara. Stanovnicima Metajne bilo je pak zabranjeno svako kretanje mjestom od zalaska sunca do svanuća, te svako kontaktiranje sa zatočenicima.

 

 GOSPIĆ – SABIRNI CENTAR | Povratak na vrh

Glavni sabirni centar za koncentracioni ustaški logor na Pagu bio je – Gospić. Iako je dio zatočenika do toga grada dopreman kamionima, osnovno sredstvo prijevoza interniraca bila je željeznica (stočni vagoni),jer je to bio najsigurniji, najbrži i »najprikladniji« transport ljudi osuđenih na smrt. Logoraši dopremani do Gospića bili su hapšeni u Zagrebu, Grubišnom polju, Daruvaru, Banjoj Luci, Triblju (kod Starigrada), Karlovcu, Koprivnici…

Jedan krak smrti vodio je logoraše do Jadovna, a drugi do Paga. Sudeći prema onome što je dosad utvrđeno, u Jadovnom je likvidirano oko 35.000 muškaraca, žena i djece, a na Pagu nešto više od šest tisuća.

Iz Gospića su zatvorenici prevoženi do Karlobaga kamionima, a zatim brodovima (trabakulima i leutima) do Slane i Metajne. Kako je interniraca bilo kudikamo više nego kamiona, mnogi su svoj posljednji put što je vodio u smrt – prošli pješke.

Odlazak u Slanu za tisuće uhapšenih značio je kraj života. Taj pakao u kamenoj pustinji rijetki su preživjeli. Njihova stravična svjedočenja izuzetno su teške optužbe protiv ustaškog režima, ustaša – pojedinaca – najokrutnijih zločinaca i, dakako, optužba protiv Andrije Artukovića, zloglasnog ministra unutrašnjih poslova u tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj, osobe krive za smrt stotina tisuća nedužnih muškaraca, žena i djece.

 

 SILOVALI PA UBIJALI | Povratak na vrh

U Bariju, u Italiji, godine 1944. svoj iskaz o zločinima u koncentracionom logoru na Pagu dala je partizanskim jedinicama Nada Feuereisen, jedna od rijetkih preživjelih logorašica »tvornice smrti« Slana – Metajna.

– Kad smo stigli u Metajnu, prvi put smo sreli šefa logora Slana Ivana Devčića Pivca. Prehrana je bila minimalna. Za ručak i večeru primali smo grah, skuhan bez začina, i deset degrama kruha. Nakon našeg dolaska počele su stizati i grupe Srpkinja. Među njima poznavala sam gospođu Milinov, zatim suprugu suca Banjanina, njihovu kćer i punicu. U grupi Srpkinja bila je i jedna mlada činovnica s pošte, imenom Sonja. Sve su nas uhapsili u Zagrebu i preko Gospića transportirali na Pag. Jedne večeri ustaše su izvele Sonju iz kuće u kojoj smo bili smješteni u Metajni, silovali je, i nakon što su se svi izredali – ubili je i bacili u more.

 

 

Feljton: Čas istorije – ustaški logori smrti – mjesta nezapamćenog pogroma ljudi (2)

 

 MORE CRVENO OD KRVI |  Povratak na vrh

Skica dijel otoka Paga (načinila ju je Okružna komisija za ratne zločine za Hrvatsko primorje) na kojem su ustaše, u ljeto 1941, usnovale koncentracioni logor

Skica dijel otoka Paga (načinila ju je Okružna komisija za ratne zločine za Hrvatsko primorje) na kojem su ustaše, u ljeto 1941, usnovale koncentracioni logor

Iako su uhapšenici što su deportirani u logor Slanu i Metajnu bili već unaprijed osuđeni na smrt, logorska je uprava sve poduzimala da ih do trenutka likvidacije iscrpi slabom prehranom, krajnje nehigijenskim uvjetima smještaja i teškim fizičkim radom Josip Balaž jedan od preživjelih logoraša Slane, ispričao je 1979. godine prilikom posjeta Pagu:

Naše cjelodnevno sljedovanje hrane bilo je 20 dekagrama krumpira deset dekagrama brašna. Neoljušten krumpir stavljen je u vodu da se kuha i na to nalijevano razmućeno brašno. Ta bijela, kašasta, odvratna hrana bila je cjelodnevni obrok, pa se većina logoraša razboljela od dizenterije.

Iznad naših baraka, tako reći iznad glava, bila je zahodska jama (»latrina«), u koju su se izlijevale vječno pune kible. Ali svi logoraši nisu ni stizali do jame, jer proljev ne dopušta čekanje na red. Ljudi su bili zamazani od fekalija i na njima, kao i svuda okolo, skupljali su se rojevi muha. Nesnosan se smrad širio svuda okolo. Epidemija dizenterije i glad iscrpljivali su zatočenike pa je svakodnevno bilo mrtvih.

Jednoga dana – nastavlja Balaž – ustaše su nas preselile u barake ograđene bodljikavom žicom. Tamo nismo nikoga zatekli, ali po urezanim imenima i prebivalištima vidjeli smo da su to bili Srbi iz Grubišnog polja. Svakodnevno su nas gonili na »kupanje« u jednu uvalu, prepunu ježinaca, od kojih se dno crnilo. Kad su nas natjerali u more, sve se zacrvenjelo od ljudske krvi. Ljudi su zapomagali od silnih bolova, ne samo zbog slomljenih rebara nakon udaraca kundacima pušaka, nego i od uboda ježeva. Tako je to trajalo cijelo vrijeme dok smo bili na Pagu. Jedni drugima vadili smo bodlje. Mnogima je pomogla čista mora voda, a mnogima su se ubodi zagnojili i zbog trovanja nesretni su ljudi umirali.

Iskaz o prebacivanju logoraša iz Karlobaga do Slane dao je i Šime Maržić Crni:

U kolovozu 1941. godine ustaše su me mobilizirale da svojim brodom prevozim materijal za konc. logor Slana na Pagu, i to sam radio dvanaest dana. U prvoj partiji zatvorenika koje sam prevezao bilo je oko 150 ljudi – Židova i Srba – muškaraca, žena, staraca, djece… Dok su zatvorenici ukrcavani na brod, ustaše su ih tukle kundacima, tako da im je krv šiktala iz nosa, usta i ostalih dijelova tijela. Zatim su ih s palube broda bacali u štivu. Prilikom tog bacanja mnogi su zatvorenici bili izudarani i ozlijeđeni. Kako su im ruke bile vezane, nisu mogli zaustaviti krvarenje. Sav moj brod bio je poprskan krvlju. Prilikom prijevoza druge partije zatvorenika postupak je bio isti, samo što je bilo oko 130 ljudi. Napominjem da u štivu broda može stati samo pedeset ljudi, a ustaše su ih trpali i više od stotinu.

 

 UTIHNULA HARMONIKA | Povratak na vrh

Dok je boravio u Pagu, bivšeg je logoraša Slane, Josipa Balaža primio (10. listopada 1979. godine) tadašnji predsjednik Skupštine Pag Šime Maržić Brnin. Tom prilikom Maržić je ispričao:

– Ja sam jedan od učesnika u prevoženju zatočenika i materijala na otok, u logor i s otoka na kopno. Svjedok sam i očevidac kako su ustaše postupale sa zatočenicima. Svojim sam očima vidio kako su ih ubijali, vezali žicom s kamenom i bacali u more. Tako su znali vezati od jednog do deset zatočenika i sve skupa bacili u more.

– Iako su uhapšenici deportirani u logor Slanu i Metajnu bili već unaprijed osuđeni na smrt, logorska je uprava poduzimala sve da ih do trenutka likvidacije iscrpi slabom prehranom, krajnje nehigijenskim uvjetima smještaja i teškim fizičkim radom. Na uređenju logora radili su gotovo isključivo logoraši. Oni su najjednostavnijim alatom lomili kamene stijene koje su nosili na leđima i ugrađivali ih u stražarnice. Radilo se čitavog dana, na užarenom kamenjaru. Logoraši su često padali u nesvijest. Osobito su bili teški uvjeti na gradnji puta između Donje i Baške Slane. Tu cesticu, široku oko tri metra, logoraši su gradili golim rukama. Ustaše su naredile zatočenicima da taj put naspu šiljastim kamenjem, kako bi internirce, koji su njime morali hodati bosi, izložili najtežim mukama. Logorašima su stradavali tabani. Na njima su imali otvorene i gnojne rane. Trpjeli su strašne muke. Mučenje logoraša trajalo je doslovno do samog trenutka smrti. Mnogi su golim rukama u kamenjaru morali kopati vlastitu raku…

– Jednoga dana iz Banja Luke je stiglo oko 500 Srba – sjeća se Josip  Balaž. – Oni su odmah morali napraviti baraku. To je bilo malo dalje od nas. Bila je vrlo brzo gotova. Među tim Banjolučanima bio je jedan dobar harmonikaš, s prekrasnom harmonikom, kakvu dotad nisam vidio. On je cijelo vrijeme svirao i pjevao, sve do kasne noći. Ujutro smo ustali. Više nije bilo ni barake ni ljudi. Progutala ih je noć i nigdje nije ostao ni najmanji trag, kao da je to bio samo san.

 

 SVJEDOČANSTVO KOLJAČA | Povratak na vrh

Jedno od najstravičnijih svjedočanstava o ustaškom koncentracionom logoru Slana na otoku Pagu ispričao je devetnaestogodišnji ustaša Joso Orešković, kojeg su partizani uhvatili 1942. godine:

– Kad sam došao onamo (na Slanu), zapanjilo me kad sam vidio kako muče ljude. Došla je nova skupina zatočenika i nama je rečeno da ih odvedemo na more i ubijemo. Ja i neki moji drugovi nismo mogli. Onda su nas grdili i predbacivali nam kakvi smo to mi Hrvati i ustaše. Govorili su nam da nije ustaša onaj koji ne može s veseljem ubiti Srbina, Židova i komunista. Da nas pridobiju za ubijanje, davali su nama mladima vina i likera. Dovodili su pred nas zatočene djevojke, svlačili ih dogola i govorili da možemo uzeti koju hoćemo, ali da poslije akta moramo ubiti. Tako su neki mladići, opijeni vinom i zaneseni strašću, počeli ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se to, i to sam javno rekao. Nakon nekoliko dana stigao je iz Zagreba Maks Luburić. Došao je pogledati kako logor radi. Tek je tada počelo pravo klanje.

Sve more oko Paga bilo je crveno od krvi – priča dalje Joso Orešković

-Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo ubijati. Na to je Luburić sazvao sve ustaše, postroji nas i održao govor u kojem je rekao da su izdajice ustaštva oni koji ne mogu ubijati Srbe, Židove i komuniste. Na to je upitao tko je taj –ustaša- koji ne može ubijati. Javio sam se ja i nas još nekoliko. Rekao sam mu da sam spreman u svako doba dati život za poglavnika, da mislim da bih mogao ubiti neprijatelja u borbi, ali da ne mogu ubijati goloruke ljude, a osobito žene i djecu. Pozvao je jednog ustašu iz svoje pratnje i nešto mu šapnuo. Ovaj je otišao i donio dva dvogodišnja židovska djeteta. Lubrić mi je predao jedno dijete i rekao mi da ga zakoljem. Odgovorio sam da to ne mogu. Na to su svi oko mene prasnuli u smijeh rugali mi se i vikali – ustaša- Onda je Luburić izvadio nož i zaklao preda mnom dijete, govoreći:

– Evo ovako se radi-  Kad je dijete vrisnulo i šiknula krv, oko mene se sve zavrtjelo. Zamalo sam pao. Kad sam se malo pribrao, Luburić mi je rekao da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je pod nogu stavio ono drugo dijete Onda je zapovjedio: -Udri!. Udario sam nogom i zgnječio glavu djetetu. Luburić mi je prišao, potapšao me po ramenu i rekao : -Bravo! Bit ćeš ti dobar ustaša. Tako sam ubio prvo dijete. Nakon toga sam se opio do smrti. U pijanstvu sam zajedno s drugovima silovao židovske djevojke, a onda smo ih ubijali. Poslije se nisam trebao ni opijati – završio je svoje kazivanje ustaša Joso Orešković.

 

 PAŠKI MENGELE | Povratak na vrh

Kameni pod nekadašnjih logorskih baraka u Slani. Na tom oštrom kamenju boravili su i spavali logoraši.

Kameni pod nekadašnjih logorskih baraka u Slani. Na tom oštrom kamenju boravili su i spavali logoraši.

Rijetko tko nije čuo za „Josefa Mengelea, zloglasnog nacističkog liječnika iz strašnog logora smrti Auschwitz (Oswiencim) u Poljskoj. Taj liječnik-ubojica izvodio je pokuse na logorašima i poslao izravno u smrt tisuće i tisuće nedužnih muškaraca, žena i djece.

I Pag je, odnosno ustaški koncentracioni logor Slana, s Metajnom, imao svoga Mengelea! Bio je to student Medicinskog fakulteta u Zagrebu Lovro Zubović, porijeklom iz Zubovića, burbatskog sela na otoku Pagu, sin Lovre Zubovića, gostioničara u Karlobagu.

Taj student medicine koji nije bio osposobljen da drugima pruža liječničku pomoć već je u prvim danima ustaške vlasti iz Zagreba prebačen u Pag – za ustaškog povjerenika, da bi uskoro bio određen i za logorskog liječnika u Slani i Metajni.

U početku su ustaše, dakako, mislile samo na sebe, pa su Lovru Zubovića ekspresno „unaprijedile“ u liječnika kako bi ih mogao liječit. Tako je, to potvrđuju iskazi svjedoka s Paga, odlazio s liječničkom torbom brodićem u Slanu i Metajnu kako bi ustašama davao inekcije protiv tifusa. Ustaška je komanda vrlo brzo zaključila da može njima pružati medicinsku pomoć, ali i ubijati logoraše. Od paklenske zamisli do njena ostvarenja nije bio dug put. Paški Mengele bio je tu i trebalo je samo pripremiti otrov. Ni to nije bilo teško. Učinio je to paški ljekarnik Josip Čepulić, a pripomogla mu je supruga Ivka. Supružnici Čepulić pripremili su bočice s otrovom, a Lovro Zubović ih je u Slani i Metajni ubrizgavao nesretnim zatočenicima, pod izlikom da im daje injekcije pritiv tifusa! Logoraši su nakon toga umirali u strašnim mukama.

Najveći masovni pokolj na Slani koji su ustaše obavile samo u jednom danu dogodio se noću između 14. i 15. kolovoza 1941. godine. Taj ustaški zločin izvršen je jugoistočno od logora. Slana, na mjestu zvanom Furnaža, nad grupom od oko 800 logoraša. Te stravične noći sjeća se i Vladimir Kustić iz Paga. On nam je ispričao:

– Bio sam s grupom paških mladića na ribarenju u uvali Zaton. Najednom se

zrakom prolomila pucnjava, bolje rečeno štekanje mitraljeza, a u kratkim predasima čulo se zapomaganje mladih i starih. Te noći stijeljani su i klani logoraši. Mi smo oko jednog sata u noći napustili ribolov i vratili se kućama, bojeći se da nas ne pogodi koji metak. Ujutro 15. kolovoza 1941. godine, na Veliku Gospu, vidio sam na paškoj Obali grupu ustaša koji su te noći klali. Bili su se uputili u crkvu, na misu. Uniforme i čizme bile su im uprljane krvlju.

 

 UKIDANJE LOGORA | Povratak na vrh

Više je uzroka uvjetovalo da ustaše pokraj kolovoza 1941. godine rasformiraju koncentracioni logor na Pagu. Prije svega to je izbijanje ustanka u Licu. Sve su češće snage narodnooslobodilačkog pokreta ometale i prekidale prometnice. Ustaški transporti zatočenika od Zagreba do Gospića željeznicom i kamionima postali su nesigurni. Time je bio ugrožen opstanak logora Jadovno kraj Gospića i Slana-Metajna na Pagu. Drugi je razlog razvoj narodnooslobodilačkog pokreta na području Druge demilitarizovane zone koja se nalazila pod ustaškom vlašću na osnovi Rimskog ugovora (od 18. svinja 1941). Na tom području ustaške vlasti nisu bile kadre ugušiti narodni ustanak. Tako su bili najneposrednije ugroženi interesi talijanskog okupator, koji je i na tom području počeo uspostavljati svoju vojnu i civilnu vlast.

Dakako, ustaška je vlast rasformirala logor na Pagu po zločinačkom receptu – uništiti sve da bi se prikrili tragovi.

Ivan Bilić Duje, upravitelj lučkog zastupništva u Pagu, prisustvovao je obilasku raspuštenog logora Slana i o tome je rekao:

– Kad smo došli u Slanu, u jesen 1941. godine, ugledali smo jezovitu sliku. Nailazili smo na ljude koji su bili ubijeni, a nisu bili dobro zatrpani. Iz tih plitkih jama virile su ruke, glave… U logoru smo nailazili na ostatke odjevnih predmeta, kovčege, termosice, žlice, razbijene čaše. Na mnoge leševe bio je navaljen samo veći kamen. Sva su mrtva djeca imala otvorena usta i najvjerojatnije su živa bacana u jame…

Nakon rasformiranja logora Slana Talijani su izvršili uviđaj i odlučili da leševe iskopaju i spale na lomačama, kako bi spriječili zarazu. O tome je ostao zapisnik talijanske komande, odnosno dezinsekcijske sekcije pod upravom vojnog liječnika, poručnika dra Sante Stazzija. Izvještaj je detaljan i precizan pa i on pomaže u rasvjetljavanju ustaškog zločina izvršenog na Pagu u vruće ljeto 1941. godine.

Ivan Bilić Duje bio je svjedok iskopavanja leševa u Slani, odnosno Furnaži. O tome je ispričao:

– Prisustvovao sam iskopavanju i spaljivanju leševa. Koliko je žrtava bilo, ne mogu točno reći. Ali mogu reći da su pokraj velikog grobišta dnevno gorjele tri do pet lomača sa 45 do 70 leševa. To spaljivanje ubijenih ljudi trajalo je desetak dana.

 

 LEŠEVI NA LOMAČAMA | Povratak na vrh

Punih deset dana gorjele su, u jesen 1941. Godina, lomače s leševima nesretnih zatočenika Slane.

Punih deset dana gorjele su, u jesen 1941. Godina, lomače s leševima nesretnih zatočenika Slane.

Spaljivanju leševa prisustvovao je i Pavao Lovrić iz Crikvenice. On je kazivao:

– Nas je talijanska komanda u Crikvenici prisilila da odred talijanskih sanitaraca vozimo do Slane. Prilikom iskopavanja leševa vidjeli smo da nijedna od izmrcvarenih i ubijenih žrtava nije imala kod sebe nikakvih vrijednosti ili nakita. Bilo je očito da su ustaše opljačkale svoje žrtve. Tome mogu

dodati da sam čuo od mještana Paga da su ustaše hodale Pagom s nakićenim rukama, sa zlatnim narukvicama od šake do lakta.

– Nakon iskopavanja leševa – nastavlja Lovrić – talijanski su vojnici pregledali zubala ubijenih. Svi su leševi imali jako otvorena usta i pregled zubala nije bio težak. Onima u kojih su našli zlatne ili srebrne zube izbijali su ih kamenjem i spremali u sanduk. Nakon svestrane pretrage sve su te zube pomno oprali špiritom i potom ih međusobno razdijelili.

Izvještaj talijanskog vojnog liječnika Sante Stazzija vrlo je temeljit i obiluje stravičnim pojedinostima. U njemu smo pročitali:

• Talijanski su vojnici spalili ukupno 791 tijelo: 716 u glavnom groblju u Malinu, 20 u malom groblju u Karlobaškom Malinu, 2 u zoni Malin, jedno uz obalu te 52 u jednom groblju lijevo od Slane. Od svih leševa bilo je 407 muškaraca, 293 žene i 91 dijete (u dobi od 5 do 14 godina). Među ubijenom djecom bilo je jedno do oko 5 mjeseci.

•Nakon što su sve grobne jame ispražnjene, te leševi spaljeni, u jarke je stavljeno živo vapno natopljeno vodom. Na vapno je nasut pepeo ljudskih kostiju, koji je zatrpan slojem vapna i zemlje.

•Za spaljivanje leševa i dezinfekciju terena utrošeno je 70 kvintala drva, 250 kilograma petroleja, 550 kilograma benzina i 45 kvintala živog vapna.

U jesen 1945. Godine Okružna komisija za ratne zločine za Hrvatsko primorje obišla je područje bivšeg logora u Slani. Iz njenih izvještaja vidi se da je još bilo tragova teških ustaških zlodjela

U jesen 1945. Godine Okružna komisija za ratne zločine za Hrvatsko primorje obišla je područje bivšeg logora u Slani. Iz njenih izvještaja vidi se da je još bilo tragova teških ustaških zlodjela

Na kraju Stazzijeva izvještaja piše da je talijanska ekipa radila deset dana i utrošila ukupno 2720 radnih sati!

Jedno od najvažnijih pitanja vezanih za ustaški koncentracioni logor Slana- Metajna na otoku Pagu jest i ono koje govori o broju zatočenika što su dovedeni u logor i o broju ubijenih. Moramo odmah reći da će točan broj ubijenih ostati vječna nepoznanica. U dokumentima što ih je prikupila Okružna komisija za istraživanje ratnih zločina za Hrvatsko primorje, odnosno Liku, spominje se više podataka o broju ubijenih – od nekoliko tisuća pa do više od dvadeset tisuća mrtvih. Na osnovi uspoređivanja više brojčanih podataka iz različitih izvora te s obzirom na vrijeme postojanja logora smatramo da je najvjerodostojniji podatak o broju ubijenih u logoru na Pagu što se spominje u elaboratu – Zločin okupatoru i njihovih pomagača na području Primorsko-goranskog okruga- iz 1947. godine. U njemu se kaže da je u Slani ubijeno oko 6000 zatočenika.

 

 KAŽNJENI I NEKAŽNJENI KRVNICI | Povratak na vrh

Ostaci kostiju otkriveni prije dvadesetak godina u Šaranovoj jami, u koju su ustaše bacile ubijene i žive zatočenike logora Jadovno pokraj Gospića. (snimio speolog Srećko Božićević)

Ostaci kostiju otkriveni prije dvadesetak godina u Šaranovoj jami, u koju su ustaše bacile ubijene i žive zatočenike logora Jadovno pokraj Gospića. (snimio speolog Srećko Božićević)

Za sedamdesetak dana, koliko je u Slani i u Metajni bio ustaški logor, nad tisućama zatočenika kosu smrti držalo je oko 120 ustaša. Glavni komandant logora Slana bio je Ivan Devčić zvani Pivac, koji je na to mesto – došao po vlastitoj želji, kako je objavljeno u listu »Ustaša« (od 3. srpnja 1941), njegov je zamjenik bio Pavao Devčić zvani Žila, a zapovjednik straže Franjo Šljivar. Glavnokomandujući u Metajni bio je Maks Očić. U Slanu je dolazio i Vjekoslav Maks Luburić, čovjek-zvijer i ključna osoba za ustaške logore na području tzv. Nezavisne države Hrvatske, Ventura Baljak, ustaški bojnik iz Poličnika (kod Zadra), zapovijedao je drugima da ubijaju, a i sam je klao.

Još u toku rata ili odmah nakon oslobođenja, odnosno u prvim godinama slobode, uhvaćeni su i nakon suđenja pred narodnim sudom ubijeni: Stipe Potočnjak iz Karlobaga, Vinko Barić, Roko Pavičić (Rokica) iz Lukova Šugarja, Ivka i Josip Čepulić iz Paga, Vicko Herenda, Ivin, Ive Festini, Ivin, Ante Fabijanić, Šimin, Mate Fabijanić, Jurin, Grgo Oštrić, Jurin – svi  iz Paga, Joso Orešković iz Gospića, Ante Kunkera iz Novalje, don Ljubo Magaš, župnik iz Zubovića, rodom s Pašmana, Ivan Badurina, Lovrin, iz Luna na Pagu, Slavko Baljak i Ivan Kevrić iz Poličnika (kod Zadra), Maks Očić i Pavao Devčić Žila.

Poznato je da su mnogi ustaški zločinci izbjegli ruci pravde pobjegavši u inozemstvo. Neki su u međusobnom obračunu ubijeni, drugi su umrli, ali može se pretpostaviti da još ima živih krvnika iz ustaškog koncentracionog logora Slana-Metajna.

Vjekoslav Maks Luburić ubijen je u Španjolskoj 1969. godine. Ivan Devčić Pivac pobjegao je uoči oslobođenja, stigavši do Argentine. Osim zlodjela u Slani, uz obrazloženje proglašenja ratnim zločincima nalazi se duga lista njegovih zločina. Bio je zapovjednik po zlu poznate »Pivčeve bojne« i istaknuti ustaški koljač. Umro je u Argentini 1974. godine.

Ratni zločinac Juraj Rucker pobjegao je s Paga neposredno prije oslobođenja zemlje i prema nekim kazivanjima na Pagu, danas živi u Argentini. Čini se da se u istoj zemlji skrasio i paški Mengele- Lovro Zubović.

 

 SPOMEN ZA OPOMENU | Povratak na vrh

Gledamo li s aspekta spomeničkog obilježavanja, možemo reći da područje bivšeg ustaškog logora Slana i njemu pripadajućeg ženskog logora u Metajni na otoku Pagu dosad nije ozbiljnije valorizirano, a niti obilježeno onako kako bi to zasluživalo. Radi spomena na nebrojene nesretne žrtve područje Slane treba postati mjesto opomene i nezaborava. Jer mrtvi živima oči otvaraju da ne obnevide na davetima prošlosti i da ih prepoznaju u svakom trenutku. Bivši logor Slana sada je obilježen samo jednom spomen-pločom, postavljenom u Uvali Donja Slana 1975. godine. To, dakako, nije dovoljno. Trebalo bi učiniti znatno više.

Općinski odbor Saveta udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Paga začetnik je ideje o uređenju Memorijalnog područaj logora Slana, kao i podizanja spomenika žrtvama u Slani i u Metajni. Treba vjerovati da Pažani imaju snage da ostvare tu zamisao. Ne smiju se zaboraviti ni mladi, koji mogu pomoći dobrovoljnim radom.

Pale žrtve u Slani zaslužuju dostojan spomenik. Moramo im postaviti vječno obilježje. Radi spomena njima i opomene – da se ne bi ponovilo!




Помозите рад удружења Јадовно 1941.

Напомена: Изнесени коментари су приватна мишљења аутора и не одржавају ставове УГ Јадовно 1941. Коментари неприкладног садржаја ће бити обрисани вез упозорења.

КОМЕНТАРИ

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Top