Domobrani i veze sa partizanima

Datum objave: ponedeljak, maj 31, 2010
Veličina slova: A- A+

A poslije događanja u tim mjesecima, gotovo sve ustaške familije Hercegovaca i Zagoraca napustile su srpske kuće u okolnim selima i smjestile se negdje “u žici”. Ponekad idu sa domobranima u pljačku okolnih sela. Kod jednog odlaska prema Ivanovom Selu domobrani i ustaše naišli su na porušena stabla preko puta. Priča Pepa Moćnik: „Kad smo stali i počeli da izlazimo, počela je paljba. Pucao sam i ja, a kamione smo jedva okrenuli, pa smo se vratili“. Tako se dogodilo i na vrh Male Barne – partizani su zapucali, ranili su nekoliko domobrana, među njima i Janka „Tulju“, iz Sošica. On je bio rođak Mare Hranilović Lugareve, isto iz Sošica, inače prijateljice moje sestre Jovanke. Taj ranjeni Tulja, to mu je bio malo posprdan nadimak, dao je Mari par vojničkih cokula da ih otpremimo partizanima. Osim Tulje, bilo je još domobrana iz Žumberka: Radić i Smičiklas. Ovaj prvi bio je rođak gospođe Anke, supruge Jove (Ive) Bastašića, koji je prije godinu dana otjeran u Jasenovac. I oni su davali cipele za partizane. Poslije nekog vremena oni su premješteni u Daruvar, i više nije bilo glasa o njima. Poznanici ovih Žumberčana, također domobrani, nosili su mlijeko od Tregnera, a jedan je nosio i od nas. To nošenje mlijeka kasnije se nastavilo sa drugim domobranima. To je bilo od koristi za partizane jer kad su domobrani išli u “akcije”, oni bi dan ranije rekli zbog čega sutra neće doći po mlijeko. Obično bi naveli i kuda idu. Odmah poslije toga, podatak bi bio dostavljen kumi Dragani u Stalovicu, zaselak Grubišnog Polja. Ona zna šta i kako dalje. Obavijest bi u najkraćem mogućem vremenu, pješice dakako, bila dostavljena u V. Barnu, u kuću Ilije Šukića, a odatle na nadležno mjesto za odluku. Brzina prenošenja informacija bila je presudna, pogotovo kad su ona i plan reakcije trebalo da budu na drugoj strani garnizona Grubišno Polje – recimo: Rastovac, Lončarica, Turčević Polje, Djakovac. Bilo je podataka i za Voćin u jesen 1943. i zimu 1944. godine. To mi je postalo jasno tek kad sam i ja bio jedan od kurira G. Polje–V. Barna, u jesen 1943, zimu 1943/44. i proljeće 1944. godine. Ja sam podatke dostavljao danju. Tjerao sam krave na pašu čak u Široku baru ili ih ostavljao na visu između šume Injace i Široke bare. Imao sam često problema sa ostalim čuvarima krava, od kojih sam se morao iskradati u dužini pola sata ili sat. Po danu su podatke prenosili i Drago Vukelić, državni lugar, i Lojz-Alojz Vujnović, čuvar zatvora. Negdje u ljeto 1944. sa Šukićima je sarađivao i u njihovu kuću dolazio u ustaškoj uniformi sa puškom na ramenu i Slavek Seliž, osuđen za zločine i strijeljan poslije rata. Na tu vezu mi se prva požalila majka Nikole i Gojka Šukića. Bojala se da Seliž ne ubije Gojka sa kojim je u kući sjedio i po šumi šetao. Jednom prilikom bio sam u kući Šukića, kad, ide preko livade Seliž kojeg je Gojko očekivao. Meni je odmah rekao neka idem na tavan da me ovaj ne bi vidio. Uskoro su njih dvojica otišli lijevo prema rastiku, a ja “bris” preko livade u šumu kravama. Kad sam sišao sa tavana, odslušao sam kletvu Gojkove mame: „Gojko, beno Božija, jeb’o te Seliž i ti njega! Je l’ da te tako izgubim“?! Kod kuće sam ispričao taj susret, a mama ostade zapanjena i nekoliko puta me upita: „A je l’ te vidio“?

Do ljeta 1943. godine lijepo sam se oporavio, ozdravio, tako da sam sa vršnjacima bio ravnopravan u igrama i raznim drugim aktivnostima. Marijan opet pije samo kuhanu vodu. Ponekad ode na pecanje riba sa nekim svojim ljudima. Jednom prilikom Gojko mi dade pismo za Jeru Golštajna (Gottstein), komšiju preko puta, čiji je sin Vilim Golštajn gestapovac u Grubišnom Polju. Nisam htio odmah uzeti to pismo, ali me Gojko ubijedi da to moram odnijeti. Uvjerio me je da se ne plašim jer je on u pismu napisao što će se dogoditi sa Golštajnima ako se meni nešto dogodi. Sve sam ispričao mami i pitao kako da predamo pismo. Ona je našla nekakav razlog da pozove Jeru da nešto pogleda kod svinja ili da oko svinjca neki savjet dade. Pozvala ga je u kuću i dala mu pismo. Rekla mu je da ga otvori i pročita pa će ga ona spaliti. Kad je počeo da čita, on reče: „Pa ovo je, Evice, za Vilima, a ne za mene“. Odmah se ja oglasim i kažem da je Gojko rekao da ga predam njemu. Kažem i šta će se dogoditi ako ja nastradam.

„Ništa se vi ne bojte“, reče on i stavi pismo u njedra. „Neću ja Vilimu reći kako sam dobio pismo i da me to pita. Zbogom“, pozdravi se s nama i ode. Ipak smo bili u strahu. Nasta nekakvo iščekivanje, no ne potraja dugo. Dođe Jero predvečer sa čekićem i kliještima. Kao, da nešto popravi na vratima od svinjca. Kaže da je Vilim pročitao pismo i daje otprilike rekao: „Tato, to se ne smije raditi. Ja neću raditi za tu organizaciju“. „Ja mu ne mogu zapovjedati“, reče Jero, a vi pozdravite toga Gojka i ništa se ne bojte. Vilim je vjerojatno shvatio kako je pismo došlo, ali nama se nije ništa dogodilo. Ipak, Jero je postao suradnik partizana i ja sam mu povremeno donosio pozdrave od Gojka. Bio je otac gestapovca pa nitko u njega nije sumnjao. Ostao je vjeran do kraja rata. U kasnu jesen 1943. godine jedne noći opet su nam ustaše polupale vrata. Upali u predsoblje, sobu, kuhinju i sobicu. U sobici su našli Marijana. Nešto su sa njim glasno razgovarali. Vrata je sutradan popravio Jero. Poslije je Marijan pričao da su ga pitali kako to da se ne boji partizana, zašto stanuje kod pravoslavaca, zašto ne stanuje u varoši… Poslije par dana, Marijan je spakovao kofer i rekao nam da mora otići, a da mi, ako nas netko bude pitao, kažemo da je otišao u varoš. Dolazili su neki ljudi u civilu i pitali su gdje je Marijan. „Rekao nam je da mora od nas odseliti i da je otišao u varoš“, odgovorili smo. Uskoro smo saznali da je otišao u partizane. Preživio je rat, a veza s partizanima je bila preko Martina Smolčića i Kate Bujić. Priženio se u jednu češku familiju, imao je sina, radio je u mjesnom odboru. Umro je negdje u 65. godini života.

 

< Nijemci i gestapovci                                                  Sadržaj                                 Ratni kum Lojzo Ringl pomaže partizanima >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top