Dobrila Kukolj

Datum objave: subota, februar 5, 2011
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Banjaluka

Svjedoči:

Rođena sam u jednom od najljepših sela ko­je je smješteno na obali rijeke Save, a to je selo Međeđa, opština Bosanska Dubica. Rođena sam 30. jula 1932. godine, kći Rade i majke Savke, rođene Ružičić. Majka domaćica, otac trgovac – zemljoposjednik.

Živjela sam i rodila se u velikoj kući koja je bila na sprat sa prizemljem. Dužina kuće je bila 14, širina 10 metara. Kuća je imala ukrasne izrezbarene balkone. Na gornjem spratu su bile četiri sobe plus dnevni boravak, a na donjem spratu je bio isti raspored, ali sa određenom pro­storijom gdje je bila smještena trgovačka radnja (dućan). Na gornjem spratu je bila ostava za namirnice i iz te prostorije išlo se na tavan. Tavan je bio duž cijele kuće i služio je za su­šenje mesa, ribe i drugo. Na prvom i drugom spratu bili su veceji. Na donjem spratu uz kuću je bila ozidana velika nastrešnica u koju se izla­zilo iz kuće i dalje u dvorište, a iz dvorišta u baštu. Pod ovom nastrešnicom su bili stolovi i klu­pe gdje se ljeti odsjedalo. Kuća je bila pokri­vena crijepom. U dvorištu je bio veliki zidani bunar iz kojeg se voda dovodila u kuću. Uz sa­mu kuću protiče potok zvani „Rašinovac“. Na li­jevoj strani dvorišta nalazila se zgrada, magazin. U donjem dijelu, koji je bio dosta ukopan u zemlju, bio je podrum gdje su bila smještena velika burad za rakiju i vino. U tom podrumu preko ljeta ostavljale su se šunke i slanina. Na gornjem dijelu prostor je bio podjeljen u tako­zvana okna u koja se pojedinačno odlagao: grah, pšenica, soja… U posebno okno odvajao se kukuruzni šrot za svinje i ostalu stoku, a u dru­gom dijelu je bilo mljeveno brašno (pšenično i kukuruzno). S druge strane dvorišta nalazila se velika zidana zgrada, u kojoj je u jednom dijelu bio smješten mlin za mljevenje pšenice i kuku­ruza, a u drugom dijelu su bile ogromne bačve u koje su se u jesen stavljale šljive i grožđe za pečenje rakije. Moj djed je posjedovao veliki šlji­vik i vinograd, i u jesen su radnici danima tresli šljive i brali grožđe. U vinogradu su pose­bno u lejama bile breskve, to jest šantelije, a oko­lo vinograda fine kruške uz koje su se pe­njale loze bijelog grožđa i to je grožđe ostajalo do kasno u jesen. Miris toga voća je nezabo­ravan i neizbrisiv.

U trećem redu je bila štala za krave (bilo ih je deset, koliko se sjećam). Posebno je bio teočnjak za telad. Dalje od ovog je bila konju­šnica gdje su se držali konji (koliko se sjećam, bilo je dva para). Jedni su vozili fina ukrašena kola za svečane prilike, a drugi su za rad u po­lju – njivi. Imali smo radnika koji je sa konjima radio, ali je radio i druge poslove. U zadnjem dijelu dvorišta uz samu baštu bio je zidani svi­njac gdje su se držale svinje. Po mom kasnijem saznanju, broj svinja je bio oko 150. Preko zime svinje su se tjerale u šumu Prosaru gdje su bile posebne kolibe za smještaj. Uz sami svinjac bio je štagalj gdje se slagalo sijeno za konje i kra­ve, a slama od žita se stavljala u stogove i prostirala pod stoku od koje se pravilo đubrivo. Na kraju je bio veliki kokošinjac odvojeno za kokoške, guske, patke i tuke. Ne znam broj, ali znam kada se puste da ih je bilo puno dvorište i nije ih bilo manje ispod dvjesta. U samom po­toku, koji je proticao pored kuće, bila je i mala vodenica gdje se mljelo žito. Od poljoprivrednih mašina posjedovali smo više plugova za oranje, mašinu-vršalicu za pšenicu, veliki trijer za čišće­nje graha, a posebno trijer za pšenicu za ostra­njivanje nepotrebnog korova.

U mom domaćinstvu živjelo je 12 članova porodice. Djed Simo, rođen 1881. godine, otac Rade, rođen 1904, majka Savka, rođena 1904, brat Boško, rođen 1927, sestra Jagoda, rođena 1936. i ja. Stric Milorad 1906. godine, strina Ma­rija 1907. godine, brat Rajko 1931. godine, sestra rođena 1939. godine. (Danas od moje najuže porodice živa sam samo ja, a od strica njih četvero).

Stupanjem na vlast NDH-a, odmah je pri­stupila odvođenju muškaraca na prisilni rad i hapšenje uglednijih ljudi, Srba, bilježnika, učite­lja i sveštenika.

Što se tiče postavljanja same vlasti, Srbi su odmah smenjeni i postavljani Hrvati i muslima­ni. Iz mog sela pristupile su i pridružile se vlasti hrvatske porodice (koje su i cijelo vrijeme rata osta­li kod svojih kuća), porodica Sanković, Šo­povi i Varge. Na vlasti su bili Hrvati. Formirana je i ustaška satnija među kojima je bilo dosta Hercegovaca, tzv. crnokošuljaša.

U junu 1941. godine počeli su se izdavati proglasi i tražiti i oduzimati oružje od onih koji su posjedovali. Poslije su odnešene i uništene sve matične knjige Srba rođenih, krštenih i vjen­ča­nih. Iste godine, tj. 1941, krajem juna, po­činju prva hapšenja, pa je uhapšen bilježnik, Lončar Nikola, rođen 1902. godine i njegov brat Milan, rođen 1904. godine. Po mom kasnijem saznanju, strijeljani su u Dubici.

Prvi napad Hrvata na naše selo desio se u ljeto 1941. godine i to je bilo i prvo bjekstvo iz kuće. Ovim upadom uhvatili su Batajić Petru, ro­đenu 1906. godine (koja je bila strina moga oca), silovali su je i zaklali. Nađena je mrtva nakon dva dana. Istog dana uhvatili su Mila­ković Marka, rođenog 1901. godine, zvanog „Ame­rikanac“. On je bio prvi komšija i dalji ro­đak moje porodice (kumovi). Njega su takođe zaklali i kožu derali. Poslije povratka kućama, nađen je na putu pored kuće. Ovom prilikom također su uhvatili Šolaja Sretu (komšija moje porodice), klali ga, a nisu zaklali do smrti, pa ga je u takvom stanju našla njegova majka Ana, moleći ljude da dokrajče njegovu patnju. To na­ravno niko nije mogao da učini, ali je te noći izdahnuo. Sreto je tada imao 20 godina.

Prvi put u našu kuću su ušle ustaše i do­mo­brani. Bila je to mala grupa od pet vojnika. To je bio i dan slave moga djeda i oca „Svetog Arhanđela“ 21. 11. 1941. godine. Sjećam se da je otac ugasio svijeću, a djed je rekao došlja­cima da njegovi sinovi slave njegov imendan. Ovom prilikom nisu nikog napali, ali su zapri­jetili da bez njihovog odobrenja ne smiju se oku­pljati. (Ovog moga djeda u julu 1942. go­dine u Jasenovcu su kundacima i bajonetama bo­li sve dok nije izdahnuo.)

Iz mog domaćinstva i moje bliže porodice u 1942. godini ubijen je djed Simo, rođen 1881. godine, otac Rade, rođen 1904. godine brat Boško, rođen 1927. godine, sestra Jagoda, rođena 1936, stric Milorad, rođen 1906, strina Ma­rija, rođena 1907. godine. U porodici strica Ilije (brat moga oca) bilo je sedmoro: stric Ilija, ro­đen 1905, strina Nevenka, rođena 1906, najstariji sin Milan, rođen 1925, sin Mile, rođen 1926, Dušan, rođen 1928, Bosiljka, rođena 1930, Milovan, rođen 1932. Cijela porodica je pobijena, svi su stradali u hrvatskom logoru smrti – Jasenovcu. Stricu Mirku Batajiću (naj­stariji brat moga oca, rođen 1900. godine) i njegovom sinu Gojku, rođenom 1930. godine Hrvati su odsjekli desnu ruku radi komadića kru­ha. Od djeda Nikole (rođeni brat moga dje­da), suprugu Petru Hrvati su zaklali kod njene kuće, a Radojka, Zagorka i Slobodanka ubijene su u logoru Jasenovac. Iz ove porodice stradala su četiri člana. Brat stričević moga oca, Batajić Ostoja, ostao je živ u Austriji, ali njegova kći Lje­posava, rođena 1926. i supruga Stoja ubijene su u logoru Jasenovac.

Iz moje najuže porodice nastradalo je če­tvo­ro, od moja tri strica, braće moga oca, de­setoro članova, a od strica moga oca, djeda Ni­kole stradalo je šestoro članova, što ukupno izno­si 20 članova iz moje uže i šire rodbine.

Posebno ističem za Batajić Gojka, moga stri­čevića, rođenog 1930. godine da su mu, dok smo bili u logoru smrti u Jasenovcu, stražari za jednu koricu kruha, na oči svih nas u koloni, odsjekli desnu ruku do lakta.

U mom selu postojale su još dvije porodice Batajića (dalja rodbina). Te porodice su jedno­sta­vno uništene i ognjišta su im se ugasila. Ne mo­gu dati njihova imena, jer ne znam, a starijih od mene više nema da bih to doznala. Prezime Batajić postojalo je samo u selu Međeđa i D. Gradina. Doseljeni su iz Like.

Porodica moje majke, brat Sava Ružičić, sestra Petra, udata Trivić, takođe su ubijeni u logoru Jasenovac. Brat od Save sa šest članova domaćinstva, supruga Stoja, kći Mila, Boško, Ma­rija, Koviljka, Bosa i Branko. Od sestre Petre Trivić, muž Đorđe, sin Mijat, sin Jovo, kći Zora i snaha Jagoda, svi su pobijeni u Jasenovcu. Od porodice ostala je živa samo kćerka Stojka. Na­po­minjem da je iz ove porodice snaha Jagoda doživjela užasne muke. Hrvati su joj sjekli dio po dio tijela, silovali je i najzad su je sa još ne­koliko mladih žena spalili.

Što se tiče imanja i bogastva našeg doma­ćinstva, sve je spaljeno i uništeno, kuća i svi objekti oko kuće, a takođe i živa stoka i usjevi.

Otjerana sam u logor od strane hrvatskih vla­sti zajedno sa svojom najužom porodicom, a to je bilo početkom jula 1942. godine, kada smo jednostavno istjerani iz kuća i bez ičega pro­tjerani u koloni za Jasenovac: djed Simo, ro­đen 1881. godine, otac Rade, rođen 1904. go­dine, majka Savka, rođena 1904. godine, brat Boško, rođen 1927. godine, sestra Jagoda, ro­đena 1936. godine i ja iz iste kuće (zajedno smo živjeli). Stric Milorad, rođen 1906. godine, strina Marija, rođena 1907. godine, brat Rajko, rođen 1930. godine, Slobodan rođen 1934. go­dine, Milja rođena 1936. godine i Simo, rođen 1939. godine. Druga kuća strica Ilije, rođenog 1905. godine, strina Nevenka, rođena 1906. godine, sin Mile 1925. godine, Milan rođen 1926. godine, Dušan, rođen 1928. godine Bosiljka, 1930, Milovan, 1932. godine. Cijela po­rodica je nastradala u Jasenovcu i njihovo ogni­šte je zauvjek ugašeno. Stric Mirko, najstariji brat moga oca, rođen 1933. godine, strina Ma­rija (1902), Gojko (1930), Slavko (1933), i Bo­siljka 1936. godine.

Porodica Batajić Nikole (brat od moga dje­da), njegova supruga Petra (1906), kćeri Ra­dojka, Zagorka i Slobodanka. Iz ove kuće jedino je preživio sin Ranko.

Batajić Ostoja, brat od strica moga oca, njegova supruga Stoja, kći Ljeposava, sin Miloš i Milivoj.

Rodbina od moje majke, porodica Ružičić, brat Sava, supruga Stoja i njihovih osmoro dje­ce.

Porodica Trivić Petre (sestra od moje maj­ke), suprug Đorđe, kći Zora, sin Mijat, Jovo, kći Stajka i snaha Jagoda.

Tom prililkom i sva dalja rodbina i svi mje­štani sela u kom sam rođena, sve je protjerano i prisilno odvedeno u logor Jaseno­vac.

Iz kuća su nas istjerali hrvatski vojnici i prvo nas odveli u dvorišta crkve i škole. Tu su odmah odvojili zrele muškarce od žena i djece i zajedno nas proveli pod stražom u selo Cerovljane. Ovdje smo ostali oko 10 dana. Muškarci su bili odvojeni i sjedili na čistoj liva­di. Mogla su im prići samo djeca i tu sam po­sljednji put vidjela svoga oca, brata i stričeve. Jednog dana su ih pokupili u kamione i odvezli. Poslije ovoga pod stražom i pješačenjem su nas proveli u selo Uštica. Tamo smo čekali nekoliko dana, nisu nas odmah pretjerali u Jasenovac. Kasnije smo saznali da nije bilo mjesta u logoru, jer su se tada pravile barake. Dobro se sjećam kada su nas sprovodili kroz selo Koštarica (nase­ljeno hrvatskim stanovništvom), kako su uzviki­vali i lupali u kante govoreći: „Srbi, Srbi idite u logor, tamo vam je mjesto i tamo završite!“. Iz Uštice smo skelama prevezeni preko rijeke Save za Jasenovac. Dobro se sjećam kada su nas na­tjerali na Savu, moja pokojna strina Marija sa četvoro djece, moja majka sa nas troje, da je stri­na Marija rekla mojoj majci: „Ajde Savka, da prvo bacimo djecu u Savu i mi za njima, jer vidiš da nas vode pravo u smrt!“. Moja majka je odgovorila: „Nećemo, Marija, možda neko od nas i ostane živ!“ I evo, ostala sam živa i danas postojim.

Ulaskom u logor dočekani smo bajoneta­ma. Dve kolone oružnika koji su nas klasirali kao stoku i odvajali djecu od majki, posebno mušku djecu do 10 godina. Starce i muškarce odva­jali su posebno i ovdje sam posljednji put vidjela moga djeda Simu. Ubili su ga, jer je pokušao da zaštiti moga brata Rajka.

Kada smo stigli u logor, nije nam ništa oduzimano, kod sebe nismo ništa ni imali, jer smo na svirepi način istjerani iz naših kuća bez ičega.

Pošto nije bilo mjesta, smješteni smo na či­stoj livadi i pod vedro nebo gdje smo provo­dili i dane i noći. Jedne barake su bile sagrađe­ne i u njima su bili već smješteni ljudi, a druge su dograđivane. Za ovo vrijeme boravka (poče­tak jula, kraj oktobra) preživljavala sam sve stra­hote, za koje danas, kada razmišljam, ne mogu zamisliti da čovjek može da sprovodi nad ljudi­ma. Bilo nas je na hiljade, hrana nikakva. Na polumlakoj vodi mješano je kukuruzno brašno, što znači da smo jeli prijesno. Djeca su obo­ljevala, dobijali proljeve i sve što je najgore. Uju­tro bi stražari kupili mrtvu djecu i bacali ih u Savu.

Jednom, kada smo stajali u redu za hranu (davalo se parče crnog kruha), moj brat od stri­ca Gojka Batajića, rođen 1930. godine pokušao je da uzme još jedno parče kruha, ali su ga stra­žari uhvatili i na očigled svih nas u koloni odsjekli mu desnu ruku do lakta, zatim ubili. Hi­gijenski uslovi bili su očajni, a odjeća nije ni presvlačena, jer presvlake nismo imali. Kada noću pada kiša, spavala sam u lokvi vode, a ujutro ustajala potpuno mokra. Jedno jutro pitala sam moju sestru Jagodu je li ona spavala na su­hom i imali ispod nje vode. Ona je odgovorila da nema. Međutim, kada sam je podigla i pod njom je bila lokva vode, ali joj je tijelo bilo obamrlo, pa nije ni osjetila.

U logoru sam ostala do kasne jeseni 1942. godine kada su mene sa ostalom djecom i žena­ma strpali u stočne vagone. Vozili su nas do Siska, a zatim otkačili neke vagone i vratili nazad na stanicu u Jasenovac. U vagonima smo ostali dva do tri dana. Za ovo vrijeme nije se nikud izlazilo iz vagona, samo bi nam ujutro otvarali vrata. U vagonu nas je bilo mnogo; ne znam tačno broja, a na vagonu je bio samo ma­li otvor sa rešetkama kroz koji je malo dola­zilo vazduha. Gušili smo se, jer nam je bilo jako tijesno, pa su se manja djeca onesvješći­vala, a po neko je i umiralo. Jednostavno, zijevali smo kao ptići bez hrane i vode.

Jedno jutro davali su nam vodu da pijemo, ali to je bila sapunica sa kojom su se prali verovatno hrvatski vojnici i to sam morala piti, jer nije bilo druge. Sjećam se da su se smijali i pitali: „Je l’ vam dobra voda?“ Treći dan boravka u vagonu povezli su nas prema Lipiku i Pakra­cu. Jedni vagoni tu su otkačeni, a drugi vraćeni u mjesto Poljana. Izlaskom iz vagona dočekala su nas zaprežna kola i odvezi u opštinu Gaj, a iz toga Gaja raspoređivali su nas po selima. Ja sam sa svojom grupom otišla u selo Toranj. Tu su me rasporedili u jednu hrvatsku porodicu, koja se zvala Petrlić Stevo i Elza. Elza je bila Mađarica. Imali su četvoro djece. Selo je bilo na­seljeno sa više nacija (Talijani, Mađari, Ukrajinci, Srbi i dr.). Moju mlađu sestru sa majkom smjestili su kod druge porodice (Grandić Branko). Tada sam počela plakati i moliti da me ne razdvajaju od majke i sestre, i tom prilikom ova Mađarica Elza, kod koje su me bili dali da budem, doslovno mi je odgovorila: „Ne boj se, što se bojiš, neću te razdvajati od moje djece i nećeš biti gladna. Ja jedem kruh kakvog ni Pavelić ne jede. Ali, eto, možeš spavati sa sestrom, a ujutro da dođeš kod mene!“ Tako je i bilo. Nisam bila gladna, okupali su me i pre­svukli. Nisam smjela odmah da se najedem, jer sam bila previše iscrpljena glađu.

Dobro se sjećam da je u ovoj kući bio smješten jedan muškarac (25 ili 27 godina) i zvao se Dragan. Bio je zarobljen na Kozari, ali se presvukao u žensku odjeću i pomješao se sa ženama i djecom, i tako ostao živ. Bio je parti­zan. (Ovo sam otkrila po mom kasnijem sa­znanju i to poslije oslobođenja). Za vrijeme njegovog boravka u istoj kući, jednog dana mi je prišao, pitao me odakle sam i zamolio me da ga obavijestim kada ugledam da dolaze ustaše u dvorište ovog gazde, jer se od njih sakrivao. Tako je bilo oko dva mjeseca. Jednog dana ga je jednostavno nestalo. Po mom kasnijem sa­znanju, vratio se u Bosnu.

Ovdje sam ostala godinu dana, a tada sa ostalim iz Bosne, koji su bili u tom selu, krenuli smo nazad u Bosnu. To je bilo pred kraj 1943. godine. Kasnije sam doznala od starijih da nas je nekom propusnicom sprovodila i odvela neka Čekić Jovanka koja je bila iz sela Ševarlija ili Slabinje. U to vrijeme, tadašnje vlasti NDH, dozvolile su da se žene i djeca mogu vratiti ali samo sa propusnicom. Sjećam se da nas je Jo­vanka vodila do Hrvatske Kostajnice i tada pre­ko mosta smo prešli u Bosansku Kostajnicu. Do­čekale su nas ustaše, ali kada je Jovanka po­kazala tu propusnicu, pustili su nas. Međutim, kada smo prošli most i cestom uz Unu krenuli prema Dubici, na kolonu žena i djece, sa pla­nine Balja iz Hrvatske, počeli su pucati na nas. Tada je nastao jauk i bježanje. Ja se ne mogu ta­čno sjetiti, ali mislim da je na toj cesti ostala bar polovina mrtvih. Tada smo krenuli uz brdo i došli u neko selo Petrinja, a zatim u selo Jase­nje. Ovdje smo ostali neko vrijeme, nismo smje­li ići kućama. Tada je majka (u to vrijeme bila još živa) preko neke porodice Pezić iz Dubice dobila ličnu kartu i konačno smo krenu­li kući. U selu je bila vlast NDH i vojna satnija koja je sve kontrolisala. Tu smo ostali do pred sam Božić, a onda su ustaše po kućama opet počeli kupiti Srbe, hvatati i ubijati. Ponovila su se ubijanja i klanja. Tada sam pobjegla sa ostalima u planinu Kozaru, selo Vojskova, i ostala do oslobođenja zemlje 1945. godine.

Poslilje završetka rata, kao ratno siroče smje­štena sam u internat – dječiji dom gdje sam završila nižu gimnaziju, a poslije nastavila ško­lo­va­nje u Banjoj Luci.

Ne mogu, a da ne navedem moje upe­čatljivo sjećanje ulaskom u sam logor. Prolazila sam kroz kolonu ustaša – crnokošuljaša, a oni su odvajali djecu od majki. Taj plač i užas i da­nas mi odzvanja u ušima, a majka me je tješiIa: „Ne boj se, mila, valjda će od nas neko ostati živ!“ Ispred sebe gledam ženu – majku koja je držala dijete u naručju, ne znam da li je to di­jete imalo godinu dana. Majka iz sveg glasa ja­u­če i moli stražara da joj ostavi njeno dijete, ali crnokošuljaši oduzimaju dijete i na majčine oči i na očigled svih nas u koloni, nabijaju dijete na bajonetu, a poslije to dijete bacaju psima. Ta slika se nikada ne može i neće izbrisati iz mog sjećanja.

Jednog dana, kad smo bili smješteni na li­vadi pored Save, odjednom je nastao bijeg i trčanje. Pošto nisam bila sa majkom, uplašila sam se i potrčala ne gledajući ništa ispred sebe, a ne znam ni kuda bježim. Tada sam u strahu i bježanju stala nogom na tek rođeno dijete koje je ležalo na zemlji. Dijete je verovatno ostalo mrtvo, ali ja sam i dalje bježala i nisam se oba­zirala. Kasnije sam saznala da su ustaše tada kupile djevojčice koje su pohvatali i odvodili u smrt užasa i straha. Ne može se to nikad, i neće se zaboraviti godine 1942, 1943. i 1944. Iz mo­je najuže porodice nastradala su četiri člana: djed Simo, otac Rade, brat Boško i sestra Jago­da. Od mog strica, sa kojim smo živjeli u istoj kući, tri člana porodice, a od braće moga oca deset članova, od strica moga oca, djeda Nikole Batajić šest članova porodice, a od strica Ilije Batajića je ubijeno sedam članova i njihovo ognjište je zauvijek ugašeno. Znači da je od moje rodbine u Jasenovcu stradalo 20 članova. Samo sam vidjela kako su djeda Simu izmučili i ubili, a ostale više nikada nisam vidjela, jer su svi pobijeni.

Posljedice tog užasa i zla na mene su osta­vile pečat tuge, jada i žalosti za najmilijima koje sam izgubila, a prije toga zla živjela sam srećno i sprovodila srećno djetinjstvo.

Danas patim od više bolesti: koštana obo­lje­nja, osteoporoza kukova, koljena i gležnjeva, spondiloza kičme i oboljenje pršljenova. Srčana oboljenja: angina pektoris (išemija i aritmija), pankreasa i gušterača. Za sve ove moje bolesti upotrebljavam lijekove koje mi ljekar odredi. Ne­kada ih i ne pijem, jer mi je penzija mala. Živim sama, muž mi je umro.


<Gojko Knežević                                                           Sadržaj                                                        Rade Gavrilović>




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top