Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Dara Banović

Datum objave: ponedeljak, oktobar 22, 2018
Objavljeno u Ostala stratišta
Veličina slova: A- A+

http://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/ostala_stratista/dara_banovic.jpg

Dara Banović, iz sela Veliko Palančište, opština Prijedor, Republika Srpska, je živi svjedok pokolja koji su izvršile ustaše nad stanovništvom sela Palančišta i Gornji Jelovac, 22. i 23. oktobra 1942. godine. U pokolju je ubijeno 650 ljudi, mahom žena i djece, a Dara je svojim očima vidjela masakr nad oko 300 žrtava.

Dara Banović sa 29 ožiljaka od uboda nožem preživjela je ovaj ustaški pokolj, ali njena djeca, četvorogodišnja Radoslavka i dvogodišnji Boško — nisu.

Ona je jedan od svjedoka koji je najvjerodostojnije ispričao odvijanje pokolja. Njen lik na malim ekranima vidjeli su milioni gledalaca širom bivše SFRJ, prilikom otkrivanjaspomenika na Mrakovici, 1972. godine. Dara je tom prilikom uručila predsjedniku Josipu Brozu Titu, koji je otkrio spomenik, poklone po tradicionalnom običaju svoga kraja.

 

Noć pokolja

Samo jednom Dara je smogla toliko snage da ispriča svoju sudbinu. O tom svom najstrašnijem doživljaju ona kaže:

»Za vrijeme ofanzive na Kozari sa familijom nijesam bježala u Kozaru, već sam ostala kod svoje kuće. Radila sam kod kuće kao i obično. Ustaše, koje su se tuda kretale, govorile su nam da ne bježimo nikuda, da nam se neće ništa desiti. Mi smo im vjerovali i mislili smo da nam se zaista ništa neće dogoditi. Jedne večeri, bila je mjesečina kao dan, mjeseca oktobra desilo se ono što je najstrašnije. U sam zalazak sunca došle su ustaše u selo.

Čini mi se da ih je bilo oko dvadesetak. Kod mene u kuću došla ih je četvorica. Čim su banuli u kuću, strogo su nam zapovjedili da treba odmah da idemo, da će nas oni skloniti, jer će noćas doći druga vojska. Kad sam ćela da pokupim nešto stvari i ponesem malo rane, pošto sam imala dvoje male djece, djevojčicu od 4 i sina od 2 godine, ustaša, koji je bio u kući, rekao je da ne treba ništa da nosim, jer oni tamo imaju dosta rane za nas. Moja mala Radoslavka, kada smo pošli iz kuće, zaplakala je govoreći:“Draga majo, oni će nas pobiti“!

Kad se cijelo selo iskupilo, poveli su nas u zaselak Vučkovića, a zatim su nas odveli do Vujćića, gdje smo prenoćili jednu noć u voćnjaku pod šljivama. Drugi dan naveče, oko 10 sati, počeli su da odvode jednu po jednu grupu govoreći nam da te grupe idu svojim kućama. Pošto se nije čula pucnjava, mislili smo da će nas stvarno pustiti.

Kad sam ja došla na red sa svojom djecom, meni su rekli da treba da me sprovedu do kuće. Doveli su me do mjesta zvani Salijevac, do jedne visoke međe i tada su od mene tražili da im dam sve pare što imam kod sebe pa će me voditi do kuće kao svoju sestru. Imala sam svega 300 kuna kod sebe. Dok sam tražila pare, jedan ustaša je rekao:

„Majku joj njenu, izvadiće bombu i baciti na nas.“ Kada sam im dala pare, jedan od njih je viknuo: „Stoko partizanska, zar da te ja vodim do kuće za svega 300 kuna?“

Drugi ustaša tražio je od mene čarape, a ja sam mu rekla da imam kod kuće, neka me tamo vode, pa ću im dati. Potjerali su nas prema potoku Čikare, više jednog mlinčića. Kad sam ugledala poklan narod i vidjela šta će s nama biti, rekla sam im:

„Pa, braćo, zar ćete nas poklati?“ Tada mi je moj Boško pao na ruke i oni su ga počeli otimati od mene govoreći:

„Majku ti tvoju, nećeš ga dugo nositi!“

Tada sam im opsovala i rekla da ću umrijeti sa svojom djecom. Od jada sam pošla s njima oko desetak metara. Kada smo došli do nekih vrba, jedan od ustaša me zgrabio za vrat, iščupao nož i počeo da me kolje. Kad me je udario nožem treći put, pala sam, ali sam još uvijek bila pri svijesti. Dvadeset i devet rana su mi zadali. Bila sam sva zalivena krvlju, ali sam sve još vidjela, iako sam bila nepomična. Najteže je bilo gledati kada su krvnici klali moju djecu. Moju malu Radoslavu udarili su nožem u glavu, a zatim je bacili kraj mene i proboli nožem uza zemlju. Moga Boška tako su isto izboli nožem i bacili pored mene govoreći:

„Eto ti majke, kad se probudi, neka te podoji.“

Pošto je mali Boško još bio živ i jaukao, onaj isti ustaša što je mene klao, podigao je malog na koljena i sa nekoliko udaraca nožem osjekao mu glavu. Tada je nastala prepirka među koljačima ko je od njih umorniji. Čula sam gdje jedan kaže:

„Umorih se dok sam ih poklao toliko, a nisam se toliko iskrvavio kao kod ove, majku joj srpsku.“

Bila sam još dugo pri svijesti i sve sam gledala. Dovodili su nove grupe koje su ubijali sjekirama, koljem i maljevima. Muškarci su bili povezani, te su im tako povezanim rasijecali glave. Kada je pokolj završen, onda su išli po grupama da vide da li je još ko živ, da bi ga dotukli. Na kraju su se krvnici skupili i veselili kao na kakvoj gozbi ili svadbi.

Poslije otprilike dva sata počeo je da piri jak vjetar i da pada kiša. Tada sam se onesvijestila. Kada sam ponovo došla svijesti, pošla sam prema selu Orlovcima kod svoje sestre. U kući Jovice Matijaša, od pune kuće čeljadi našla sam samo njega i njegovu majku Stanku.«

Tako je završila svoju priču Dara Banović.

Arhiv vojno-istorijskog instituta 44/7-2, 162

 

Vezane vijesti:

Ustaški pokolj u Velikom Palančištu oktobra 1942.god.

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top