Zorka Delić-Skiba

Rođena 1937. godine u selu Kruharima, opština Sanski Most

Svjedoči:

Rođena sam 27. januara 1937. godine u Kru­ha­rima kod Sanskog Mosta. Dobila sam ime Zorka i prezime Delić. Kad sam posvojena, u Zagrebu, dobila sam ime Zorica–Marija Daso­vić. Dok još nisam znala datum rođenja, pisalo je da sam rođena 10. travnja (aprila), dan i mjesec osnivanja NDH. Zanimljivo je i kako sam „mijenjala“ vjeru. Rođenjem sam Srpkinja, pravoslavne vjeroispovije­sti. Posvajanjem posta­jem Hrvatica, katoličke vje­re. Udajom, pišu mi da sam Jugoslovenka, bez vjere. Zadnji rodni list koji sam dobila u Sanskom Mostu (koji pripada Federaciji BiH), rubrike vjera i nacijaostale su pra­zne.

Nakon osnivanja NDH, moj djed je hapšen i zatvoren u podrum osnovne škole u Sanskom Mostu, gdje je mučen i ubijen od ustaša. Ubijen je i njegov sin Dušan i kćerka Dragica. Drugi njegov sin, Milan Praća, bio je štamparski radnik u Beogradu i 1941. godine ubili su ga Nijemci. Iz Kruhara, gdje mu se udala kćerka, stradalo je na Šušnjaru jedanaest Delića.

Kad je moja majka napunila šesnaest godi­na, udala se za mog oca Dragu Delića. Njih dvo­je su izrodili petoro djece.

Godine 1941. Nevenka je imala trinaest go­dina, Dara devet, Mile sedam, Zorka četiri i Jovica šest mjeseci. U zajedničkom domaćinstvu živjeli su očev brat Dušan, njegova žena Vu­kosava i njihovih četvoro djece. Draško je 1941. godine imao četrnaest godina, Slavka devet, Petar jedanaest i Rada tri godine. Vukosava je umrla prije rata i moja majka je brinula o deve­toro djece.

Početkom juna 1941. godine iz kuće je na prevaru odveden i moj otac Drago i stric Dušan. Došao je po njih očev nadničar Omer Alagić, zvani Omerica.

S obzirom da se više nisu vratili kući, majka je posumnjala da se nalaze u zatoče­ništvu u magacinu za žito. U drugoj polovini ju­la, ustaše idu po selima sreza Sanski Most, plja­čkaju i pale srpske kuće. Došli su i u Kru­hare. Naša kuća se nalazila malo na uzvisini i majka je mogla vidjeti na vrijeme kako ustaše pale kuće. Među njima je prepoznala Omera Alagića. Nije vjerovala da bi on mogao da učini neko zlo, ali za svaki slučaj nas devetoro djece sakrila je u kukuruze, odmah iza kuće. Još nije uspjela ni izići iz kukuruza, Alagić je već za­palio našu kuću, a zatim i štalu sa blagom. Crni bik, kojeg je otac hranio samo za Grmečke ko­ride, rikao je tako bolno da ga majka nije mogla slušati. Izašla je iz kukuruza i pustila šest krava, bika i dva konja da se ne uguše u dimu i ne izgore u štali, koja je već bila u plamenu. Samo što je to uradila, pred njom se pojavio Omer Alagić. Kad ga je ugledala, rekla mu je:

„Omerica, zlotvore jedan, vrati mi muža ili djevera! Kako ću sama othraniti devetoro dje­ce?”

Kao odgovor na to, uzeo je pušku i ubio moju majku. Omerica je ulazio u kukuruze, pso­vao nam četničku majku, zato što nas nije mogao naći i sve nas poubijati. Dok je Omerica razgrtao kukuruze u potrazi za nama, najmlađi brat Jovica, vjerovatno od gladi, počeo je da pla­če i doziva majku. U strahu da nas Omerica ne otkrije, moja sestra Dara, kojoj je bilo devet godina, a koja je nosila Jovicu, koji je tada imao samo šest mjeseci, stavila mu je u usta neku krpu, kako bi prestao plakati. Kad mu je izvadila tu krpu iz usta, Jovica više nije bio živ.

Pojavom Međunarodnog crvenog krsta, u Sanskom Mostu počeli su sakupljati ratnu siro­čad, trpati ih u vagone za stoku u kojima smo se našli i nas petoro: Draško, koji je tada imao 14 godina, Mile – sedam, Slavka – osam, Rada – tri i ja koja sam imala četiri godine. Kompo­zicija natovarena srpskom djecom krenula je pre­ma Zagrebu. U Zagreb se moglo stići za tri sa­ta, a mi smo putovali tri dana, bez hrane i vo­de, a gotovo i bez vazduha. Kad smo stigli u Za­greb, u vagonima je bilo dosta mrtve djece, koja su zaudarala na mokraću i izmet. Mi koji smo uspjeli ostati živi, bili smo strašno žedni i gladni. Smješteni smo u Dom za gluvonijemu djecu, gdje su nas neke časne sestre prskale nekim dezinfekcionim sredstvom i obukle u či­stu odjeću i obuću. S nestrpljenjem smo očeki­vali ručak. Onako gladni, svi smo pojurili da što prije dođemo do hrane. Međutim, hrane je bilo tako malo, a nas gladnih mnogo. Do hrane su došli samo najjači i najstariji dječaci. Djeca su pa­dala i preko njih su drugi gazili kako bi došli do hrane. Draško je uspio da uzme jedan tanjir sa nekom kašom i podijelio taj obrok sa nas če­tvoro. Sve su to sa strane posmatrale časne se­stre.

Iz Doma za gluvonijemu djecu ubrzo smo nas petoro upućeni u Jastrebarsko, mjesto 20 kilometara udaljeno od Zagreba. Prostor u koji su nas smjestili bio je omeđen bodljikavom ži­com. U drvene barake smještana su muška djeca. U barakama nije bilo nužnika i dječaci su nuždu vršili van baraka u jednoj jami preko koje su bile postavljene daske, na kojima bi sta­jali prilikom obavljanja nužde.

Ženska djeca do pet godina starosti, smje­štana su u stari, napušteni, vlažni i memljivi po­drum dvorca grofa Erdedija, gdje smo bile sestra Rada i ja. Kroz male rešetkaste prozorčiće do­piralo je vrlo malo svjetlosti. Ležali smo gotovo na goloj zemlji, jer je bilo jako malo slame. Bu­dući da nismo imali klozet, nuždu smo vršili tamo gdje smo i ležali. Svakim danom podrum se punio novom djecom, najviše sa Kozare. Bilo nas je na stotine.

Na prvom spratu starog dvorca bili su gvo­zdeni kreveti gdje su spavale starije djevojčice, po dvije u jednom krevetu. Tu je bila smještena moja sestra Slavka. Čim su nas smjestili, morali smo ići na šišanje. Šišale su nas časne sestre „na nulu“, kako ne bi dobili vaške. Nakon šišanja dobili smo brojeve. Ja sam dobila broj 97, Rada 98, a Slavka 47. Broj je bio napisan na tvrdom kartonu, koji smo morale nositi oko vrata. Više nismo bili djeca, već brojevi. Rečeno nam je da se od tada odazivamo samo brojevima.

Jastrebarsko je bio logor NDH, namijenjen srpskoj ratnoj siročadi. Logor su držale katoličke časne sestre kongregacije Sv. Vinko Paulski iz Za­greba. Glavna upravnica logora bila je časna sestra Ana Barta Pulherija, koja je za sve nas govorila da smo banditska djeca i da nas treba pobiti. Ništa bolje nisu bile časne sestre Berna­deta i Gracioza. Dječiji logor Jastrebarsko bio je pod nadzorom Andrije Artukovića, koji je bio ministar unutrašnjih poslova NDH i često je do­lazio u logor, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac.

Svako jutro u cik zore dolazio bi grobar Fra­njo Ilovar sa kolima i konjskom zapregom. Iz podruma su velikom lopatom izbacivali mrtvu djecu, a on ih je tovario u kola i odvozio van groblja gdje ih je sahranjivao. Upravnici logora, časnoj sestri Pulheriji, žurilo se da se podrum u starom dvorcu što prije isprazni, kako svijet ne bi doznao istinu o našem stradanju i umiranju.

Jednom je časna sestra Gracioza skupila nas oko dvadesetoro djece iz podruma. Petar Lovrin, iz Ljubije kod Prijedora (što sam puno kasnije saznala), išao je od jednog do drugog djeteta, uhvativši dijete za glavu. Brzim potezom ruke, u kojoj je držao neki čudan nož, dug, a uzak, sa oštricom na vrhu, zario bi djetetu oko­mito u grkljan. Zatim bi im, mrtvima, vadio oči i stavljao u neku pletenu korpu i tako se hvalio koliko je zaklao srpske djece.

Kad je došao do mene da me zakolje, ubo me nožem u vrat u predjelu grkljana. Ja sam ga gledala umiljato pravo u oči i samo što nisam re­kla: ”Pa, šta sam ti ja kriva?” Moj pogled ga je razoružao. Izvadio je nož, a da ga nije zario dovoljno duboko u grkljan. Moj pogled slomio je nešto u njemu. Sve je to gledala časna sestra Pulherija, prišla mi je i rekla da za njom pona­vljam molitvu: ”Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh, Sveti Petre.” Bilo mi je četiri godine, još nisam čisto izgovarala riječi i morala sam da molim za svoj „preveliki grijeh“ onima čije su ruke bile krvave. Srećna sam što sam živa, a nesrećna što ću na vratu cijelog života nositi ožiljak koji mi neće dati da zaboravim kla­nje nevine srpske djece. Strah od ustaša i ča­snih sestara u meni je bio prisutan mnogo go­dina. Strah da ne budem zaklana i rana na vra­tu koja me je boljela, nije mi dala da mirno spavam mnoge noći. Prva noć bila mi je naj­teža. Sljedećeg jutra u zoru, došao je ponovo Franjo Ilovar i svojom velikom lopatom počeo izbacivati iz podruma mrtvu djecu. Kraj njega je tog jutra bila prisutna i časna sestra Pulherija i rekla mu da u kola utovari najprije nekoliko ži­ve djece, pa zatim da na njih natovari mrtvu djecu. Prstom je pokazivala na koju živu djecu misli. Ubrzo sam se i ja našla na podu zapre­žnih kola zajedno sa mrtvom djecom.

Raka je bila iskopana i pripremljena za nas, naravno, van jastrebarskog groblja. Pošto smo pobacani u raku, grobar Franjo Ilovar je na nas bacao zemlju. Srećna okolnost je bila da sam se našla na vrhu zato što sam u kolima bila na dnu. Možda sam razgrtala zemlju da bih izišla živa iz rake, a možda mi je pomogao i Franjo Ilovar. Pošto sam bila na vrhu, možda je i na njega djelovao moj umiljati pogled nevinog djeteta.

Više puta sam sanjala da sam živa zako­pana u grobu zajedno sa mrtvom djecom i da ni­kako ne mogu izaći iz tog groba. U isto vri­jeme sanjam grobara kako mi pruža ruku.

Kad sam izišla iz groba, odlučila sam da se više ne vratim u logor, već da se krijem po šumama, gdje će mi biti bolje nego u logoru sa časnim sestrama. Čuvar logora me je primijetio i palcem pokazao psu na mene:

„Reks, bandit!”

Pas se okomio na mene i srušio me. Tako sam vraćena u logor.

Gotovo svu djecu iz podruma koja su umirala od tifusa, sahranjivao je Franjo Ilovar. Mnogo djece završilo je u kazanu, kuvano u vre­loj vodi i od njih je pravljen sapun. Zato, pre­živjele djece nema puno.

Jedna od najtežih kazni je bila da se prisili mali logoraš da gleda u sunce dok ne oslijepi. Svjedok te kazne još je živ. To je Milja Kukolj, slijepa starica, koja živi sama u Knežici ispod Kozare. Ona je u Jastrebarskom logoru za kaznu morala gledati u sunce i nakon toga je osli­jepila.

Moja sestra stričevka tvrdi da su ustaše u kazan sa vrelom vodom, kao hranu za svinje, ba­cale slijepu djecu. Prethodno su ih časne se­stre tjerale da gledaju u Sunce, sve dok ne osli­jepe.

Ko zna koliko bi nas uskoro umrlo od gla­di, bolesti, batina i drugih kazni, da za naša stra­danja nije obaviješten Međunarodni Crveni krst. Zahvaljujući njima, sva djeca iz memljivog i vlažnog podruma prebačena su na prvi sprat napuštenog dvorca grofa Erdedija. Tu smo spa­vali po dvoje u krevetima. Sestre u bijelim manti­lima davale su nam lijekove i brinule se o našem zadravlju. Redovno smo dobivali hranu, a bili su i nužnici gdje smo obavljali nuždu, tako da nismo više zaudarali na mokraću i izmet.

O djeci na prvom spratu brinula je časna se­stra Gracioza. Bila je mlada i lijepa, ali jako zla. Pričalo se da je iz Hercegovine, iz istog mjesta odakle je i Andrija Artuković. On je dolazio često u logor zbog Gracioze.

Kad se smrači, Gracioza nas otjera u kre­vet. Znali smo šta nam je činiti. Zatvarali smo oči i pravili se da spavamo. Ja sam bila u kre­vetu sa sestrom Slavkom. Gracioza bi ugasila svjetlo u našem dijelu prostorije, a upalila u svom dijelu gdje je ona spavala. Njen dio sobe bio je odvojen paravanom od bijelog platna koje je bilo providno. Otvarali smo oči i po sje­nama koje su se pojavljivale zaključili da je kod nje dolazio neki muškarac. Pitala sam Slavku da mi kaže šta oni rade. Slavka mi je rekla da ću­tim, jer ako me Gracioza čuje da ću dobiti batina. Ona mi je, takođe, šapatom rekla da oni rade u krevetu ono što rade tata i mama.

„A šta rade tata i mama u krevetu?” – pitala sam Slavku.

„Prave djecu, šta će drugo raditi. A sada spavaj, dosta mi je bilo pitanja!”

Jednog jutra, u ljeto 1942. godine, sve ča­sne sestre su se jako uznemirile. Govorile su da su neki divljaci iz šume došli i odveli nekoliko dječaka. Ti „divljaci“ odveli su i Draška. U stra­hu da ne odvedu i ostale dječake, prebačeni su ubrzo u Zemun, i tako su sve barake ostale pra­zne. U Zemun je odveden i moj brat Mile.

U jesen 1942. godine, Slavka je pošla u prvi razred osnovne škole. Bilo joj je lakše ići u školu, iako je najvažniji predmet bila vjero­nauka, koju nije voljela, u odnosu na teške poslove koje je radila u kuhinji.

Rada i ja smo morale, takođe, ići na vje­ronauku. Svako jutro u pet časova morale smo biti u katoličkoj crkvi, gdje su nas učili da se krstimo, da molimo krunicu, da pjevamo kato­ličke crkvene pjesme. Gotovo svaki put s nama je išla Slavka, iako nije morala. Bojala se za nas dvije da u crkvi ne zaspimo, što se jako kažnja­valo, ukoliko bi nas časna sestra Bernadeta uhva­tila na spavanju. Jednom, ne samo da smo Rada i ja zaspale u crkvi, već je i Slavka za­spala. Bernadeta nas je probudila i sa ostalom djecom koja su takođe zaspala, odvela u neku tamnu prostoriju starog dvorca i za nama za­klju­čala vrata. Iz nekog širokog dimnjaka poja­vi­la se glava maskiranog „đavola“, osvijetljena ba­terijom. Đavo je imao veliki crveni jezik, crno lice i velike rogove. Pričali su da se u đavola oblačio kapelnik Nikica Gašpar i tako plašio dje­cu. Odjednom, osjetili smo udarce nekog lanca kojim nas je Gašpar tukao. Kad nam je Bernadeta otključala vrata, svi smo plakali, ne samo zato što smo se prepali, već i zato što nas je tijelo boljelo od udaraca lancem. Poslije te i takve kazne nije nam više padalo na pamet da zaspimo u crkvi. Shvatili smo da je za časne sestre naše odlaženje u crkvu bilo vrlo zna­čajno. Ubrzo smo doznali zbog čega je to tako bilo.

U proljeće 1943. godine u logor dolazi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac sa du­gačkom kapom na glavi. Sva djeca bila su sve­čano obučena, kao i časne sestre. U redu, jedan po jedan prilazili smo Stepincu, ljubili mu ruka­vicu. On bi nam, zatim, palcem koji je stavljao u neko ulje, na čelu napravio mastan krst. Zatim bi nas sa dva prsta udario po obrazu. Iz Jastre­barskog pozvane su žene da nam budu kume. Tako smo postali katolici i Hrvati. Za nagradu dobili smo dobar ručak, poslije koga smo Ste­pincu pjevali pjesme i recitovali pjesme posve­ćene Anti Paveliću.

U proljeće 1944. godine počeli su u logor dolaziti nepoznati muškarci i žene, i kada bi odlazili, svako je sa sobom odvodio po jedno dijete. Najviše su dolazile ustaše sa svojim su­prugama. Drugi niko nije mogao dobiti propu­snicu da uđe u logor. Slavka kaže da je bila više nego sigurna da će Radu i mene odvesti iz logora, Radu zato što je lijepa, a mene zato što sam umiljata.

Jednom je Pulherija nas nekoliko djevojčica dovela u svoju kancelariju u kojoj je sjedio neki muškarac u civilu. Obratila mu se, rekavši:

„Gospodine Dasoviću, dječaka kakvog vi že­lite, nemamo, ali dovela sam vam ove dje­vojčice da između njih jednu izaberete.”

Kad nas je sve pogledao, rekao je Pulheriji da mu se ne sviđa nijedno dijete i već je kre­nuo prema vratima. Ja sam tada izašla iz reda i, prije nego što je izašao, uhvatila ga za ruku, umiljato ga pogledala i rekla:

„Tata, uzmi mene, biću dobra!”

Njegove oči postale su toplije. Čudno, ali kao da sam tog čovjeka negdje već vidjela. Obu­zeo me strah, ali glavno je da nije ustaša. Pitao me je kako se zovem. Rekla sam da se zovem „97”. Za dvije godine provedene u lo­goru ja sam potpuno zaboravila ko sam. Časna sestra Pulherija našla je neki karton i rekla:

„Gospodine Dasoviću, kad je ova mala došla kod nas, u sirotište, upisali smo u ovaj karton ono što nam je rekla starija sestra Slavka. A rekla je da se zove Zorka Delić, da je rođena u Kruharima kod Sanskog Mosta, da joj se otac zvao Drago, a majka Dragica i da nisu živi. Nije samo znala datum rođenja.”

Pulherija je napravila kobnu grešku što je to sve rekla preda mnom. Da me poslije toga sto puta prekrštavaju i mijenjaju ime i prezime, ne mogu mi ništa, jer znam svoje pravo ime i prezime, imena roditelja i mjesto rođenja. Prvom prilikom otići ću u svoj rodni kraj i po­tražiti svoje rođene. Zato mi je bilo mnogo stalo da izađem živa iz logora, a to mogu samo ako ovaj čovjek odluči da me uzme. Na sreću, odlu­čio je. Rekao je Pulheriji da me lijepo obu­če i da će on doći po mene. Kad je došao sa vo­zilom, ja sam već bila spremna. Bio je u uni­formi. Do njega u džipu je bio pas vučjak. Pre­pala sam se tog psa. Dasović je primijetio da sam se uplašila psa i rekao mi je: „Ne boj se! Od sada će Reks biti tvoj veliki prijatelj. Sjedi s nama u džip da što prije krenemo za Zagreb.“

Dok smo se vozili u džipu, Slavko mi je pričao kako je jako pobožan čovjek i da nikada ne propušta priliku da bude na misi u katedrali, koju služi, kako kaže, „velecijenjeni i presvijetli“ nadbiskup zagrebački, Alojzije Stepinac. Da nije slušao jedan njegov govor, kad je rekao vjerni­cima da idu u Jastrebarsko, te ko god nema svo­je djece, neka uzme po jedno dijete, jer su to ratna siročad ostala bez oba roditelja, ne bi me uzeo. Dalje je govorio da tu djecu treba podizati u katoličkom duhu da bi kad odrastu bili pravi Hrvati. Do sada, kako je rekao Ste­pinac, iz Jastrebarskog je u Zagreb dovedeno preko 500 djece.

„Da nije bilo Stepinca i njegovog govora, ja se nikada ne bih odlučio da uzmem tuđe dijete, kad mi Bog nije dodijelio moje rođeno“, tvrdio je Slavko.

„Jesmo li se dogovorili da dovedeš muško dijete? Što će mi ovo bosansko čudo? Odmah je vrati nazad odakle si je doveo!”, naredila je že­na.

Meni je u jednoj maloj sobi gdje se nala­zio samo krevet, ormar i jedna stolica, namje­stila posteljinu i rekla da legnem ne ponudivši mi da jedem. Kad sam ušla u sobu, na ormaru sam zapazila puno jabuka. Toliko sam voljela ja­buke. Prošlo je dvije godine kako nisam ni­jednu jabuku pojela. Uzela sam stolicu, popela se i uzela jabuku. Nisam ni sišla sa stolice, a u sobi se pojavio Reks. Od straha, jabuka mi je ispala iz ruke. Na vratima se pojavila Micika. Grohotom se smijala što sam se prepala Reksa. Rekla mi je da ne smijem bez pitanja uzeti ni jednu jabuku.

„A sada uzmi ovu jabuku što ti je ispala iz ruke, i možeš je pojesti!”

Žena mi se nije sviđala. Nisam je voljela, jer je prema meni bila zla, kao i one časne se­stre iz Jastrebarskog.

Prva noć u Zagrebu protekla je u strašnim snovima. Sanjala sam ustašu sa nožem u ruci koji me kolje, a zatim, da se živa nalazim u grobu okružena mrtvom djecom, da se gušim i da nikako ne mogu izaći iz groba. Budim se srećna što nisam u grobu. Ujutro, kad je žena do­šla u sobu, sva se izbezumila kad je vidjela da sam se pomokrila u krevetu. Probudila je Slavka da mu to kaže uz komentar:

„Uzmi ovu smrdljivu Bosanku!”

<Gojko Lovrić                                                     Sadržaj                                                           Stojan Stojaković>