Zločin na Vijačkom lugu u Prnjavoru 1. februara 1942. godine

Piše: Bojan Milijašević

Ustaše su 31. januara 1942. godine sa imanja lokalnog gazde Mihaila Hartmana odveli skupinu Srba u prnjavorski zatvor odakle su ih dan kasnije povezane žicom 2 po 2 poveli u pravcu Dervente i strijeljali u Vijačkom lugu 300 metara od kuća porodica Šikarac. Srbi iz Lužana koje su pohvatani na Hartmanovom imanju su se nalazili u zaštiti kod gazde Mihaila i neko vrijeme stanovali kod njega a zauzvrat su izrabljivani radeći na pilani i ciglani bez plate i hrane. Ostali Srbi koji su pohvatani tada bili su iz sela Štrpci, a taj dan su došli kod Hartmana preuzeti određen broj crijepa za Rajka Brkovića koji je organiziovao ljude i nekoliko upregnutih sanki sa zapregom.

Ustaše i njihovi saradnici koji su sudjelovali u ovom zločinu su Franjo Horvat, Marko Krezić, Eduard Kršulj, komandir 18. ustaške satnije, Slavko Orešić, zamjenik, Alija Šipragić,, Hanzi Felber (folksdojčer), lugar Džemal, Jozo Marćinek domobran iz Lužana, Jure Deket domobran iz Vučijaka i još neke nepoznate ustaše.

Hartmanovim sinovi su bili Mihin, Đuri, Karlin, Braco i jedna kćerka kojoj je ime zaboravljeno. Mihailo, Micika, njegova žena, sinovi Đuri i Mihi Hartman se podjednako optužuju za ovaj zločin od strane Komisije za utvrđivanje zločina.

Sa mjesta strijeljana su uspjeli pobjeći i preživjeti strijeljanje Teodor Stojnić, Ljubo Brković, Ljubo Gajanić, Mirko Brković i Nedo Tatarević koji su kasnije ostavili svoja svjedočenja o ovom događaju i svoje iskaze dali Sreskoj komisiji za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača 17. juna 1945. godine.

Komisija je uzela svjedočenja od porodica stradalih i preživjelih, a oni su izjavili sljedeće:

Tatarević Sofija, žena Lazina, stara 32 godine, svjedoči:

„Koncem 1941. godine odvele su ustaše 6 ljudi iz našg sela Lužana u zatvor a dan kasnije ja sam otišla u grad da vidim šta se desilo sa tim ljudima pošto drugi nisu smjeli otići i bili su svi razbjegnuti. U zatvoru našla sam od te grupe samo dvoje djece a ostalih nije bilo. Djeca su mi rekla da su njima obećali da će ih pustiti kući. Po povratku iz zatvora ja sam navratila kod Hartmana da mu kažem da onih ljudi nema i tražila da izbavi barem tu djecu i on mi je to obećao da će ići gledati šta je to bilo. Drugi dan po tome Hartman je poslao svoga momka po našem selu da pokupi ostatak ljudi Srba kojima je prijetila opasnost, pod njegovu zaštitu koji će živjeti u njegovoj kući. Seljani su povjerovali njemu i sklonili se kod njega gdje su ostali mjesec dana radeći u korist Hartmana ne dobivši od njega zato ni hrane ni plaće. Početkom veljače došao je jedan radnik koji je kod njega bio zaposlen i koji je imao neku potražnju crijepa od njega. Ovaj isti se zvao Vlado Bjegojević iz Štrbaca. Na straži je stajao Jure Deket (Ukrajinac,p.a.) iz Vučijaka koji je obavijestio ustaše da je ovaj došao iz Štrbaca voziti crijep za četnike. Zatim su se okupile ustaše i pokupili te sve ljude i otjerali u zatvor u Prnjavor … Taj isti dan naveče dođu ustaše i pokupe sve ljude koje je Hartman uzeo u zaštitu a među njima i mog muža Lazu Tatarevića … u toj skupini nije slučajno bio Teodor Šikarac, po njega je kući došao Jozo Marćinek koji je bio u službi Gestapo-a i potpuni njihov saradnik i odveo Teodora do skupine koja je otjerana u zatvor u Prnjavor. Taj moment Mihail Hartman nije ni izašao iz kuće a kamoli da se zauzeo za te ljude …

Tatarević Jovana, žena Ristina, stara 49 godina, iz Štrbaca svjedoči o ovom događaju:

„… Početkom godine 1942. ja sam se sklonila sa svojim pokojnim mužem Ristom i još nekim seljanima u kuću Mihaila Hartmana radi opasnosti od ustaša koja je prijetila svima. Tu sam se zadržala oko šest dana, ostali su se zadržali i dalje. Početkom februara odveli su ih u zatvor gdje su bili jednu noć a drugu noć su ih poveli za Derventu i u Vijačkom lugu sve postreljali. Za vrijeme našeg boravka kod Hartmana isti je dolazio jedno jutro te nam rekao da se sklonimo negdje u drugi srez kao npr. Tešanj, međutim je njegova žena Micika nas odvraćala s tim da će nas ona već zaštititi. Stoga sumnjam da je ona morala znati što će se dogoditi. Isti dan je moj malodobni sin Miroslav pošao svojim poslom sa volovskim kolima, uto ga je sreo Hilko Hemun(Ukrajinac, p.a.) iz Lužana i natjerao ga da vozi sijeno za njega u Prnjavor jer je on bio pobjegao iz Lužana. Sijeno je bilo vlasništvo Petra Segić iz Štrbaca, koji je bio izbjegao na partizansku teritoriju u Brestovo. Hilko Hemun kao saradnik ustaški naredio je prevoz bez mog znanja i odobrenja … “

(Hilko Hemun je bio brat Vasilja i Ivana-Iljke Hemuna koji je sudjelovao u masakru u selu Kremni. Kuća im se nalazila na raskršću puteva Ergela-Vijačani na Špilinom imanju danas.)
Ovo strijeljanje u Vijačkom lugu su preživjeli Stojnić Teodor i Nedo Tatarević iz Lužana i Mirko Brković iz Štrbaca

Tatarević Nedo, star 40 godine iz Lužana svjedoči:

„Početkom 1942. godine sam se bio sklonio sa ostalim mještanima pravoslavne vjere u kuću Mihaila Hartmana ispred ustaša, misleći da ćemo tako biti zaštićeni, jer nam je on to obećavao. Za vrijeme našeg boravka radili smo za Hartmana a da za to nismo dobivali niti plaće niti hrane. Početkom februara došle su ustaše i odvele nas u zatvor u Prnjavor gdje smo ostali jednu noć i jedan dan a zatim su nas bez ikakvog saslušanja potjerali prema Derventi. Kada smo došli u Lug postrojili su nas u trojne redove, a ja sam se nalazio pri kraju u trećem redu. Kada su zapucali vidio sam gdje padaju mrtvi i ranjeni, a ja sam slučajno ostao nepovrijeđen. U taj čas sam skočio u jarak i primirio se kao da sam mrtav ali sam ipak promatrao šta se događa. Vidio sam da su neki od mojih drugova uspjeli pobjeći. Devet ustaša su otišli u potjeru za odbjeglim a četiri su ostala kod mrtvih i ranjenih. Vidio sam jednog između njih kako puca u one što leže, a drugi probada s bajonetom. Kada su mene spazili nisi prilazili nego su sa udaljenosti oko 2 metra ispalili u mene metak ali me nisu pogodili. Na to je drugi rekao „mrtav je“ i tako su me napustili. Kada sam vidio da su se udaljili pobjegao sam u pravcu rijeke Vijake. Pošto je rijeka bila smrznuta bježao sam ledom oko 6 km dok sam izašao u Štrpce u partizansku pozadinu … “

Brković Mirko, star 34 godine iz Lužana svjedoči:

„Početkom godine 1942. bio sam se sklonio sa ostalim mještanima pravoslavne vjere u kuću Mihala Hartmana od ustaša jer nam je isti obećao sigurnost … Radili smo kod Hartmana a za to nismo dobivali niti hranu niti plaću … Početkom mjeseca veljače došle su ustaše i otjerale nas u zatvor u Prnjavor gdje smo ostali dan i noć, a zatim su nas bez ikakvog saslušavanja potjerali prema Derventi. Kada smo došli u Lug, tada su nas postrojili u trojne redove, ja sam se nalazio u drugom redu. Kada su zapucali vidio sam kako padaju mrtvi i ranjeni drugovi, a ja sam tada preskočio preko mrtvaca i nastavio bježati oko dva i po kilometra. Kad sam stigao do šumice, tuj sam se odmorio videći da je opasnost minula prebacio sam se na oslobođenu partizansku teritoriju … Za naše odvodjenje kao i ubistva okrivljujem Miciku Hartman, koja je bila u službi Gestapo-a, Đuri Hartmana, Džemala (prezime nepoznato) i tadašnjeg domobrana Juru Deketa iz Vučijaka … “

Svjedok Husein Delić, star 45 godina, vjere islamske svjedoči:

„… U godini 1941. bio sam ključar zatvora u Sreskom načelstvu u Prnjavoru. U zatvor po noći dolazili su Alija Šipragić, vodnik ustaške bojne, Mirko Krezić, pristav (činovnik sreske policije, p.ā.) sa nekim nepoznatim ustašama koji su bili dovedeni sa strane, te su ih zlostavljali na razne načine. Kod samog odvođenja vezivali su ruke unatrag dva po dva čovjeka. Što se tiče gore spomenutih Srba iz Lužana, jedne noći došao je Alija Šipragić držeći u ruci neki papir, te ih je sve redom popisao govoreći da idu za Gradišku i da se ne boje ništa. Ustaše koje su ih vezivale, moglo ih je biti oko dvanaest. U jutro sam saznao od činovnika Porezne uprave Haneke da su pobijeni u Lugu neki Srbi koji su po noći bili odvedeni iz zatvora. Tada mi je bilo jasno o kome se radi. Nisam primijetio da je Mihailo Hartman ili ma tko od Hartmanove familije dolazio intervenirati kod ustaških vlasti niti su posjećivali zatvorenike. Ujedno mi je poznato da je sudjelovao u tome poručnik 20 domobranske satnije komandir Feliks Naglić iz Gospića. Isti se isticao u progonjenju Srba. U vrijeme toga uhićenja, sreski predstojnik bio je Franjo Horvat, Marko Krezić, njegov zamjenik, zapovjednik ustaške satnije Eduard Kršulj, zamjenik Slavko Orešić, vodnik Alija Šipragić…“

U Vijačkom lugu su 1. februara 1942. godine pobijeni sledeći Srbi:

-Tatarević Lazo

-Tatarević Risto

-Vranešević Vojko

-Šikarac Spasoje

-Šikarac Đurađ

-Šikarac Rade

-Brković Petar

-Brković Rajko

-Bjegojević Vladimir

-Bajić Nedo

-Šikarac Teodor

DA SE NE ZABORAVI-DA SE NE PONOVI!

Svetosavska omladinska zajednica Prnjavor

Izvor: