Zločin i kazna banjalučkog stožernika (3): Komisije prikupljale dokaze protiv Gutića

Svjedočenja ponavljaju suštinski isti tretman: marginalizaciju, zastrašivanje, pljačku, hapšenje i na kraju protjerivanje ili ubistvo. Sistematizovano nasilje podmazivano je stalnim kontribucijama baziranim na pljački svega, od gotovog novca, preko pokretnih stvari svih vrsta, do samih nekretnina.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 24.  oktobra 2017. godine.

Pod velom osovinske okupacije, dvocifren broj predratnih banjalučkih ustaša, jedne posve marginalne grupe, umnožio se na mnoštvo poslušnika, većinom iz reda lumpenskog ološa, koji su u ratnoj drami vidjeli, pored nekažnjenog sadističkog iživljavanja svojih patoloških frustracija, do tada nezamislive mogućnosti materijalnog bogaćenja.

Set nove vrste dokaza počeo se sastavljati od onog trenutka kada je, umjesto od žrtve, uzeto prvo svjedočenje od počinioca ili njegovog saučesnika. Tokom Druge banjalučke operacije Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, u jesen 1944. godine, kada su partizanske jedinice savladale skoro sav otpor u gradu i držale ga nekoliko dana, uhvaćen je značajan broj visokopozicioniranih ustaških funkcionera i aktivista. Protiv nekolicine je ubrzo zatim u oslobođenom Sanskom Mostu, partizansko vojno pravosuđe provelo krivične postupke. Kao najviše rangirana ličnost, osuđen je na smrt strijeljanjem dr Oskar Vilfan, koji je kao predsjednik kvislinškog Izvanrednog narodnog suda odgovoran za sudsko ubistvo većeg broja nevinih ljudi. Zapisnici o saslušanjima koja su provedena u ovim postupcima poslužiće kao dokazni materijal u procesu protiv glavnog naredbodavca iz 1941. godine, Viktora Gutića.

Po oslobođenju zemlje, u proljeće 1945. godine, konačno je i sav materijal koji je akumuliran u „neprijateljskim arhivama“ širom Jugoslavije mogao biti stavljen na raspolaganje organima istrage i krivičnog gonjenja. Pored posla na sakupljanju objavljenog (štampanog) i neobjavljenog (arhivskog) tekstualnog materijala, uočena je i višestruka vrijednost u bilježenju živih sjećanja. Dok su policijske službe saslušavale osumnjičene ili već dokazane zločince i njihove saučesnike, istražni organi su dobili novi vid pomoći pri uzimanju izjava od očevidaca i žrtava počinjenih zločina.

Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, osnovana u trećoj godini rata u svrhu „utvrđivanja odgovornosti, pronalaženja i privođena kazni svih lica odgovornih za zločine“ počinjene pod okupacijom, do ljeta 1945. godine proširila se u razgranat sistem koji je predano sakupljao dokazne materijale i svjedočenja o nedjelima okupatora, kvislinga i kolaboracionista. Već u ljeto 1945. godine Okružna komisija za utvrđivanje ratnih zločina u Banjaluci ustanovila je osnovne okolnosti i počinioce u vezi sa prvom etapom zločina u gradu i njegovoj okolini.

U izvještaju upućenom Zemaljskoj komisiji za BiH u Sarajevu, od 30. juna 1945. godine, Okružna komisija, na osnovu saslušanja nekolicine svjedoka i oštećenika koje je obavilo Gradsko povjereništvo ZK, utvrdila je da je hapšenja talaca najčešće provodio Ibrahim Kolonić, policijski agent, koji se u tom trenutku već nalazio u zatvoru u Banjaluci. Tada se iznad svake opravdane sumnje moglo tvrditi kako je upravo Viktor Gutić bio „glavni naredbodavac, organizator i intelektualni začetnik svih zločina koji su u to vrijeme počinjeni u Banja Luci, Sanskom Mostu, Prijedoru i drugim mjestima, što se može utvrditi na osnovu njegovih govora na zborovima i iskazima svjedoka čiji se zapisnici u prilogu dostavljaju“. Kao glavni saradnici navedeni su Stjepan Momčinović, sekretar Stožera, Etore Soravija, lični sekretar stožernika, Ferdo Stilinović, predsjednik Sudbenog stola (tj. preimenovanog Okružnog suda), stožernikov brat Blaž Gutić, ravnatelj redarstva (policije), Đuro Krešić, sudija Sudbenog stola, Ahmet Beglerbegović, mesar, Niko Čondić, građevinar, Vilko Butorac, činovnik Napretkove zadruge, Đuro Kan, činovnik u rudniku Lauš, Asim Đelić, tjelohranitelj Gutića, Mirko Kovačić, mesar i Feliks Neđelski, zamjenik stožernika. Na osnovu skupljenog dokaznog materijala koji se upućivao u Zemaljsku komisiju i u Državnu komisiju, donošene su odluke o utvrđivanju odgovornosti, koje su za organe domaćeg pravosuđa predstavljale inicijativu za pokretanje redovnog krivičnog postupka, dok su putem diplomatskih kanala i delegacija Državne komisije pri savezničkim misijama u inostranstvu ove odluke služile kao prima facie dokaz na osnovu kojeg se moglo tražiti izručenje lica osumnjičenih za ratne zločine. U tom smislu, rad na sakupljanju dokaznog materijala od strane organa Državne komisije o zločinima počinjenim pod odgovornošću Viktora Gutića ubrzo je urodio plodom.

(Nastaviće se)

Priredili: Vladan Vukliš, Verica M. Stošić

Izvor: Glas Srpske

Vezane vijesti:

Ustaški zločini na području Banjaluke: Iz tame izašli, u tamu vraćeni

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (2): Zavjerenici gospodari života i smrti

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (4): Gutić uhvaćen u Veneciji

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (5): Britanci izručuju Viktora Gutića

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (6): Krivična odgovornost župnika Bilogrivića

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (7): Krivična odgovornost podžupana Neđelskog

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (8): Stožernik Gutić pred isljednicima

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (9): Komunisti angažovani u istragama o Gutiću

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (10): Devet dana suđenja Gutiću, Neđelskom i Bilogriviću

Zločin i kazna banjalučkog stožernika (11): Iz tame izašli, u tamu vraćeni