Zločin bez kazne

Zločin se desio u proljeće 1992. Tada je pobijeno najmanje dvadesetoro romske djece. Djeca su pobijena radi trgovine organima, kaže Stevo Grabovac, dobitnik NIN-ove nagrade za roman „Poslije zabave“ kome je ovaj stravičan zločin poslužilo kao predložak

Piše: Žarko Marković

„Zločin koji se opisuje u romanu desio se 1992, u okolini (Bosanskog) Broda. Tada je pobijeno najmanje dvadesetoro romske djece, iako ima indicija da postoji još nekoliko masovnih grobnica na drugim lokacijama. Djeca su pobijena radi trgovine organima. Tako su pokazala prva istraživanja nakon pronalaska masovne grobnice. Dakle, sam zločin, iako se desio u ratu, nema konkretne veze sa ratom, riječ je o prostoj zaradi… Ispadne da je nekim ljudima isto prodati paketić žvakaćih guma i đečije organe. Naravno, nije tako i ne može nikad biti tako, ali s obzirom na to da se sve na kraju svodi na prokleti biznis, ovakva spoznaja ostavlja gorak ukus u ustima“, rekao je ovo pisac iz Banjaluke Stevo Grabovac, ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade za roman „Poslije zabave“ u jednom od intervjua nakon što je obznanjeno da će po prvi put jedan književnik sa ove strane Drine od raspada Jugoslavije dobiti ovo književno priznanje. „Poslije zabave“ nije, međutim, priča samo o zločinu, nego i o porodici, odrastanju, prijateljstvu, odnosu oca i sina i mnoštvu drugih situacija koje se ne tiču samog zločina koji, valja to reći odmah na početku, nikada nije dobio sudski epilog, iako je nesporno utvrđeno da se dogodio.

„Nije bilo ni suđenja, a pogotovo ne epiloga. Slučaj je brzo, nakon prvobitne medijske pompe, naprosto prepušten zaboravu. Očigledno nije bio ′interesantan′ ni za jednu od strana koje su istraživale ratne zločine. Bolnije je još da su ovo djeca, navodno, iz domova za napuštenu djecu, dakle, od samog početka nikoga nisu zanimali“, rekao je, govoreći o svom romanu, Stevo Grabovac.

Njegov zadatak nije bio da bude istražilac, niti da sudi ili presuđuje. Priču iz svog kraja (iako ga predstavljaju kao banjalučkog, Stevo Grabovac potiče upravo iz Broda) iskoristio je da napiše, kako je to naveo njegov izdavač, „totalni roman“, odlično ukompnovanu priču koja je zasluženo odnijela veliko priznanje.

Ali, šta se zaista dogodilo u okolini Broda u proljeće 1992. godine?

Početkom 2008. godine autoru ovih redova, tada raspoređenog na položaj reportera u jednom banjalučkom dnevnom listu, javio se jedan pouzdan izvor iz, nazovimo ih, bezbjednosnih struktura sa rečenicom: „Želiš li priču o ′žutoj kući′ koja se dogodila mnogo prije kosovske ′žute kuće′“?

Riječ je o izvoru koji je dobro shvatao način funkcionisanja medija, pa je znao da „proda“ priču kroz jednu rečenicu. Ovđe nije bilo potrebno mnogo potpitanja.

Na brzinu organizovan susret donio je konkretne detalje. „Kada je počeo rat, hrvatske snage su, uz pomoć bosanskih muslimana, kao što je poznato, zauzele područje Posavine, prije svega Brod i okolinu. Našima je bilo veoma teško da povrate kontrolu nad tim mjestom, pa su, iako je koridor u Posavini prema Srbiji probijen još u junu, Brod oslobodili tek u oktobru što znači da su ga Hrvati držali pod kontrolom od marta pa narednih šest-sedam mjeseci. Poznato je i da je u mjestu Sijekovac kod Broda krajem marta 1992. godine počinjen prvi veliki ratni zločin na području Bosne kada je ubijeno nekoliko desetina civila…“, pričao je izvor. „Da, sutra je godišnjica, biće službeno obilježavanje, parastos, govori“, uzvratio sam. „Nisam završio“, odbrusio je moj sagovornik, pa nastavio: „Nedugo nakon zločina u Sijekovcu o kojem se manje više sve zna, u tom istom selu hrvatske snage presrele su dva autobusa u kojima je bilo preko 100 Roma. Informacija koju imam već neko vrijeme jeste da su nakon zaustavljanja autobusa, svi putnici izvedeni na neku livadu gđe su ostali zarobljeni nekoliko dana, nakon čega je uslijedilo nešto o čemu niko ne priča već 16 godina“, pričao je bezbjednjak. A onda je kratko poentirao, sa izrazom lica koje je otkrivalo zgroženost. „Sve su ih pobili. Bilo je tu 20-ak, 30-ak djece. Njima su povadili organe. Organe su vadili i odraslima koji su bili zdravi. Organi su završili na tržištu zapadne Evrope. Eto zašto sam ti rekao da je to bila ′žuta kuća′ prije ′žute kuće′“, zaključio je moj izvor dodavši da više o svemu zna Marko Grabovac koji vodi lokalno udruženje porodica poginulih i nestalih.

Bivši oficir HV-a ispričao je da su većini žrtava povađeni organi o čemu svjedoči činjenica da su u masovnim grobnicama svi pronađeni bez ođeće ili potpuno raskomadani

Već sutradan naša ekipa krenula je iz Banjaluke ka Brodu, kontakt sa Grabovcem je usput bio uspostavljen, pa nas je spremno dočekao. Nakon što nas je iskritkovao jer se ranije nismo interesovali za ovaj slučaj (a kako bi kad smo tek dan ranije prvi put čuli za te događaje) ispričao je svoju verziju priče. Osim navoda istovjetnih onima koje je ispričao izvor iz bezbjednosnih struktura, Grabovac je tvrdio da mu je sve detalje ispričao nekadašnji oficir Hrvatske vojske kojem nije htio da otkrije ime. Ispričao je da mu je taj čovjek potvrdio da su većini žrtava iz dva autobusa puna Roma povađeni organi, o čemu svjedoči i činjenica da su u masovnim grobnicama svi pronađeni bez ođeće ili potpuno raskomadani. Rekao je i da se niko dosada nije zanimao za sudbinu tih Roma jer vjerovatno nisu imali rodbine, pa nikoga pretjerano mnogo nisu ni zanimali što su, kako je dodao, na umu imali i zločinci koji su odlučili da ih pobiju i njihovu smrt dobro unovče.

Nakon razgovora u njegovoj kancelariji, Grabovac nas je odveo do jedne livade koja se nalazi nekoliko kilometara od Sijekovca lokalnim putem prema Srpcu. Pokazivao je da se na toj livadi nalazila masovna grobnica. Druga je, tvrdio je, bila bliže Brodu, u samom Sijekovcu, na ulazu u grad. Tijela su, pričao je, ekshumirana poslije rata i odvezena u Tuzlu. Od tada je cijeli slučaj gurnut pod tepih. Grabovac se, poslije će priznati, plašio da neko ne odluči da te nesrećnike proglasi žrtvama kakvog srpskog zločina.

Tijela su ekshumirana poslije rata i odvezena u Tuzlu. Od tada je cijeli slučaj gurnut pod tepih

Nakon objave priče u već pomenutom banjalučkom listu nastao je haos na nivou cijelog regiona. Činjenice da je u zločin umiješana Hrvatska vojska, a u potencijalno skrivanje i bošnjačka strana, izazvale su zanimanje medija iz Sarajeva i Zagreba, a u Brod su počeli da dolaze i likovi sa sumnjivim obavještajnim bekgraundom.

Nekoliko dana nakon otkrića priče, bijeljinski advokat Duško Tomić koji je dio karijere posvetio brizi za djecu, zainteresovao se za slučaj imajući u vidu da su žrtve masakra u Brodu bila i djeca. Koristeći svoje policijske i obavještajne veze, Tomić je došao do određenih saznanja koja je zatim podijelio sa medijima, dovodeći u vezu sa zločinom osobu koja se zove Nijaz Čaušević zvani Medo (zanimljivo je da se zločinac u romanu Steve Grabovca zove Zeko). Hrvatski mediji nedugo zatim našli su Čauševića koji je sve do tada mirno živio u mjestu Kavran u Istri. Kada su ga suočili sa optužbama, rekao je da su to budalaštine, te da nikakve Rome on niti njegovi saborci nisu pobili. „Sjećam se autobusa s djecom iz Sjenina pokraj Doboja, ali to su bili Muslimani, koji su 1992. godine prolazili kroz Sijekovac na putu za zapadnu Evropu. Upravo u vrijeme prolaska autobusa četnici su granatirali i mi smo upozorili autobus da skrene. Djeci je vođa puta bio hodža iz Gradačca, a autobus smo zatim u dogovoru s Hrvatima otpratili do granice, odnosno do sredine mosta u Bosanskom Brodu. Lično sam osiguravao taj autobus i, koliko znam, sva su djeca srećno stigla na svoje odredište, a čini mi se da je to bila Švedska, jer mi se i hodža naknadno javio i zahvalio na sigurnom prolazu“, rekao je tada Čaušević novinarima koji su ga pronašli prije negoli istražioci.

Kasnije je davao izjavu i policiji i tužiocima, ali slučaj nikada nije dobio epilog. Ni u Hrvatskoj, niti u BiH. Uplitanje velikog broja medija, advokata, bivših vojnika i oficira, a izostanak reakcije nadležnih policijskih i tužilačkih institucija razvodnio je cijelu priču. U međuvremenu su, u „nadogradnji“ slučaja, dva autobusa postala četiri, a oko stotinu Roma pretvorilo se u čak 220. Pominjala su se još neka konkretna imena, ali sve je završavalo tek ponekom izjavom za medije.

Bilo je pokušaja da o svemu bude obaviješten i Dik Marti koji je razotkrio slučajeve trgovine organima na Kosovu, ali bez konkretnog epiloga. O sudbini nestalih Roma pričalo se još godinu, godinu i po. I ponovo su svi digli ruke. I tužioci, i advokati, i novinari. Sve dok Stevo Grabovac nije objavio roman „Poslije zabave“.

Slučajnost ili ne, jedna agencijska vijest objavljena samo sedam dana nakon što je banjalučko-brodskom piscu uručena NIN-ova nagrada, podsjetila je sve zainteresovane za ovaj slučaj da on nikada do kraja nije rasvijetljen. Naime, 13. februara agencija Srna javila je da je u Švedskoj, prema Interpolovoj potjernici uhapšen Dedo Odobašić koji se tereti za ratni zločin protiv srpskih civila u Brodu. Već sljedećeg dana iz Sarajeva je u Stokholm upućena odgovarajuća dokumentacija i zahtjev za izručenje Odobašića.

Njemu je pred Okružnim sudom u Doboju u martu prošle godine odgođeno izjašnjavanje o krivici jer se nije pojavio u sudnici. Sud nije dobio potvrdu da je Odobašiću uručen poziv koji mu je diplomatskim putem poslat na adresu u Švedskoj.

Prema optužnici, mučio je i maltretirao najmanje jednog Srbina i jednu Srpkinju zatočene u zgradi skupštine opštine tadašnjeg Bosanskog Broda.

Marko Grabovac ni 16 godina nakon što je medijima otkrio strašnu sudbinu koja je zadesila Rome iz dva autobusa u Sijekovcu nije odustao od borbe za istinu. „Dedu Odobašića hitno treba izručiti iz Švedske da bi odgovorao za ratne zločine nad Srbima, a njegovo privođenje moglo bi razotkriti i sudbinu Roma koji su bili u autobusima nestalim na području Sijekovca“, rekao je Grabovac.

Odgovor na zahtjev za izručenje iz Štokholma još nije stigao.

Izvor: P-portal