fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Život ispunjen opravdanim strahom

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/otadzbinski_rat_novo/2014/sinisa_cuckovic.jpg

Sretno djetinjstvo Siniše Čučkovića, rođenog Zagrepčanina iz Dubrave, trajalo je kratko, no tih nekoliko dječaštva Siniša danas pamti kao nešto najbolje u svom životu. Nikad kasnije, pa sve do danas, niti najmanji dio te ljepote nije se nit približno ponovio – od njegove desete godine života nevolje su se počele redati jedna za drugom.

 

Problemi obitelji Siniše Čučković, njegove sestre Snježane, majke Zore i oca Ljubana, počeli su kad i rat, onaj iz devedesetih godina. Otac, zaposlen kao policajac u Zagrebu, 1991. ostao je u uniformi hrvatske policije i nastavio raditi svoj posao. Dvije godine kasnije, majka je jednog dana jednostavno nestala. Njezino tijelo pronađeno je nekoliko mjeseci kasnije, u šoder grabi Abesinia nedaleko Dugog sela. Prema svemu sudeći, bila je umorena.

 

Traljava istraga trajala je neko vrijeme, počinitelji nisu nikada pronađeni, pa se niti do dana današnjeg ne znaju sve okolnosti ovog nesretnog događaja. Suprug policajac ostao je raditi i dalje sve do umirovljenja. Nakon rata je sa sinom Sinišom otišao u rodno selo Balinac na Baniji, kod svog već vremešnog oca, Sinišinog djeda, a kćerka Snježana ostala je u Zagrebu.

 

Vremenom je umro djed, ovog proljeća zauvijek je otišao i Sinišin otac, pa Siniša ostaje sam u prorijeđenom i zabačenom brdskom seocetu na Baniji. Ondje bez igdje ikoga, bez ikakvih primanja ili pomoći, svako jutro započinje novu bitku kako bi preživio.

 

– Nesretne 1991. otac nije niti pomišljao da napusti hrvatsku policiju. Bio je uspješan na poslu i postao je šef smjene. Sjećam se kako je meni i sestri govorio kako smo mi građani pravoslavne vjeroispovijesti, kako nemamo druge domovine, kako su naši čukundjedovi i djedovi pokopani na banijskim brdima. No, drugi nisu tako mislili. Pojedini njegovi kolege su se prema ocu odnosili s mržnjom, čak je na njega bio počinjen neuspješan atentat. Mnogima je smetalo što jedan čovjek srpske nacionalnosti nosi šahovnicu na kapi. Stvar je kulminirala kada je majka jednostavno nestala iz kuće. Nestala je u 5 sati ujutro, dok je otac bio u trećoj smjeni, a mi djeca smo spavali. Susjedi očevici rekli su da je na silu ugurana u Renault 4 i od tada joj se gubi svaki trag. Par mjeseci kasnije, njeno tijelo pronađeno je u jezeru. Istraga je bila kratka i nedovoljna. Zaključeno je da se utopila. Moja majka bila je neplivač i ni po koju cijenu ne bi išla u vodu. Zato sumnjamo na ubojstvo. Iako ju je otac identificirao, kremirana je, a u zapisnicima i na urni jednostavno je umjesto imena bilo napisano NN. To NN je moja majka Zora Čučković, s tugom priča Siniša.

 

– Nakon svih tih stresova i tragedija, nešto me silno vuklo na Baniju. Sve sam mislio, prije ću na nesreću zaboraviti, no patnja se nastavila. Otac je umro u rano proljeće ove godine i ostao sam u ovim brdima potpuno sam, bez ikakvih primanja i bez igdje ikoga. Sestra je ostala u Zagrebu, ni njoj nije lako, kaže Čučković. Bori se s divljim svinjama, lisicama i jastrebovima. Nabavio je i uzgojio nekoliko ovaca i par kokoši. Ovce drži „na divlje“, dok ga ne uhvate. Traktor koji je stariji od njega ne može registrirati jer nema novaca, pa živi teško i u nekom strahu. Kao da rat još traje.

 

– Godinama sam prijavljen kao nezaposlen na burzi u Zagrebu, ali me nikada nitko ne zove. Posla nema. Završio sam srednju školu i imam zvanje tehničara za elektroniku. Imam čak položen i „S“ ispit, što znači da mogu raditi na benzinskim postajama, poslove vezane s plinom, u rafineriji. No što mi to vrijedi? – rezigniran je Siniša Čučković.

 

Poslije očeve smrti zakucao je na nekoliko vrata u Zagrebu i Glini tražeći pomoć, no, kako kaže, sve je to bilo u stilu „dođi sutra“. Tu i tamo, sestra Snježana pošalje koji dinar, pa Siniša plati struju. Uglavnom, svakoga jutra Siniša počinje novu borbu i dugo u noć, prije sna, smišlja kako će sutra osigurati nešto za pojesti i kako uopće preživjeti. Trošna djedova drvena kućica sve se više naginje. U glinskom Centru za Socijalnu skrb, za ravnateljicu Branku Kosić, rješenje njegovog problema ne bi trebalo biti komplicirano, barem kada se radi o ostvarenju prava na „socijalno“.

 

– Provjerom kod policije ustanovila sam da je Siniša Čučković još uvijek prijavljen da živi u Zagrebu. Treba jednostavno otići u tamošnji Centar za Socijalnu skrb, napisati zahtjev i sasvim sigurno će ostvariti neku pomoć. Ako se pak odjavi u Zagrebu i prijavi mjesto boravka u Balincu, onda neka dođe ovdje kod mene, podnese zahtjev, pa ćemo vidjeti ima li uvjete. Ako ih ispunjava, pomoć će zasiguno dobiti. Postupak je vrlo jednostavan – objašnjava Branka Kosić.

 

Ipak, ostaje gorak okus saznanja, da i pored te silne činovničke jednostavnosti, postoje u razbacanim i napuštenim selima ljudi koji žive na samom rubu, koji niti ne znaju gdje trebaju otići i koji se još uvijek plaše. Priča o Siniši Čučkoviću dijelom otkriva i zašto imaju razloga za ovoliki strah.

 

AUTOR: Vladimir Jurišić

 

Izvor: SRPSKO NARODNO VIJEĆE

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: