Živi protiv mrtvih

Groblje u Novoj Gradiški tek se lani počelo obavljati, u Gudovcu se dio crkve urušio na nadgrobne spomenike,
vrličko groblje vlast ne želi proširiti… Po Zakonu o grobljima, jedinice lokalne samouprave dužne su se brinuti o grobljima koja su im dana na upravljanje, što u povratničkim krajevima većinom čine lokalna komunalna poduzeća ili ekipe za javne radove

Ne kaže narod uzalud da po groblju možeš vidjeti kakvi su selo i ljudi. A groblja u
većini srpskih sela, iz kojih se masovno bježalo 1995, posve su zapuštena: nekadašnje
radne akcije uređivanja groblja i grobnica, danas su, uslijed malobrojnog i uglavnom
starog stanovništva, svedene na minimum. Korov nemilosrdno raste, putevi do groblja
sve su teže prohodni, ljeti zbog raslinja, zimi zbog snijega. Posljednjih godina o većini
seoskih groblja u povratničkim krajevima brinu lokalna komunalna poduzeća ili ekipe
za javne radove. Po Zakonu o grobljima, jedinice lokalne samouprave dužne su se brinuti
o grobljima koja su im dana na upravljanje, no tek unazad nekoliko godina većina je
počela za uređenje groblja izdavati račune vlasnicima grobnica. No, ostao je problem
kako naplatiti račune u mjestima iz kojih su se stanovnici iselili diljem svijeta,
ostavivši iza sebe i grobnice predaka.

Jedan od primjera zapuštenosti je pravoslavno groblje u Novoj Gradiški, koje je staro
koliko i sam grad, a na njemu je do 1992, kada je minirana (počinitelj, naravno, nije
pronađen), bila i kapela Sv. Nikole. Na groblju se svake godine ukopa pet do deset
osoba.

Urušena crkva, krcato groblje 

Prije godinu dana, groblje se počelo renovirati, no ovoga je ljeta na tamošnji devastirani
spomenik partizanima i žrtvama fašističkog terora postavljena preparirana glava divlje
svinje. Dušan Nogić, predsjednik
Vijeća srpske nacionalne manjine Nove Gradiške, pita se kakvu je poruku počinitelj
želio poslati.

– Pravoslavno groblje je novogradiška kulturna baština, no grad to ne prepoznaje
i ne želi prihvatiti. Štoviše, 2007. godine Urbanističkim je planom parcela na kojoj
je bila kapela prenamijenjena u zelenu površinu. Žalosno je da 20 godina nije bilo
političke volje i interesa komunalnog poduzeća da se krene u uređenje groblja – kaže
Nogić.

O neprimjerenom odnosu živih prema mrtvima govori i priča iz Gudovca. Prije pet
mjeseci, mir i tišinu tamošnjega groblja prekinulo je urušavanje dijela crkve Svetih
apostola Petra i Pavla, zaštićenog spomenika kulture, na dio grobnica: uništeno
je sedam nadgrobnih spomenika, a šteta se procjenjuje na oko 50.000 kuna. Vlasnici
grobnica su razočarani odnosom nadležnih za groblja.

– Nitko ništa ne poduzima, a ide zime i postoji prijetnja da se još jedan dio crkve
uruši. Dvije grobnice mojih predaka potpuno su uništene, jedna je čak otvorena.
Ne znam što da radim, imam 74 godine i mislim da za moga života nitko ništa neće
učiniti – kaže razočarana Mirjana
Basta iz Bjelovara.

Ministarstvo kulture obećalo je isplatiti između 30.000 i 50.000 kuna za uništene
grobnice, ali novac još nije stigao. A to će biti dovoljno samo za sanaciju grobnica,
ne i za sanaciju crkve.

Kraj zidane ograde groblja Sv. Nikole u Vrlici potkraj decembra prošle godine pronađen
je metalni mrtvački sanduk s posmrtnim ostacima. Policijski inspektori do danas
nisu riješili misterij ostavljenog sanduka i tijela, što je za predstavnika srpske
zajednice u Vrlici bio posljednji alarm za problem star više od 20 godina, a to je
prenatrpanost pravoslavnog groblja.

– Naše je groblje odavno krcato, bez slobodnog mjesta za novi grob, kamoli za izgradnju
grobnice. Kada ljudi vide neobilježen djelić groblja, počnu ondje kopati grob, pa naiđu
na kovčeg i kosti, koje jednostavno izbace i nastave dalje. Poznato je više takvih
slučajeva: jedan je pokojnik izbačen iz groba, da bi na njegovo mjesto legao drugi
– opisuje Čedo Babić, koji
ističe da je sa svojih 70 godina među najmlađim Vrličanima srpske nacionalnosti.

Veoma je osjetljiv na groblje, kaže, jer ćemo na kraju svi u grobu završiti.

„Gdje će nas sahraniti?“ 

– Mi Srbi pravoslavci građani smo drugog reda, živi ili mrtvi. Posebno je uvredljivo
da nam se to događa u državi u kojoj su nam se i čukundjedovi rađali. Uređeno katoličko
groblje na glavnoj prometnici Knin-Sinj-Split govori o tome kakvu važnost groblje predstavlja
za gradske vlasti, što je pohvalno. No, samo nekoliko kilometara dalje je pravoslavno
groblje, zaraslo u korov. To samo potvrđuje da novac nije razlog zašto je u lošem
stanju – kaže Babić.

– Lokalna zajednica mora voditi računa o grobljima, ne samo kao o mjestima posvećenima
precima nego kao o svjedocima vremena i najboljim vodičima kroz prošlost. Godinama
tražim od gradskih vlasti Vrlike da proširimo i uredimo groblje na kojem se pokapaju
pravoslavci, da se i na njemu, kao na katoličkim grobljima, uvede voda, struja i izgradi
mrtvačnica. Ali, to su samo puste želje nas živih – ističe Babić i dodaje da je vrlički
gradonačelnik neko vrijeme objašnjavao da nema svrhe proširivati groblje jer nema
zainteresiranih za grobna mjesta.

– Poznato mi je da se velik broj ljudi koji su se odselili iz ovoga kraja želi pokopati
u rodnom mjestu, da si žele osigurati grobno mjesto. A to je u sadašnjim uvjetima
naprosto nemoguće. Donio sam gradonačelniku popis od 30 ljudi, samo je u vrličkoj
okolici nas sedamdesetero staraca. I gdje će nas sve sahraniti? Jednom je prilikom
gradonačelnik obećao da će se izraditi projekt proširenja groblja, no sve je ostalo
na pukom obećanju. Sada kažu da nema novca: kada je bilo para, trošili su na sve
strane, samo ne u krajeve gdje žive Srbi. Imaju sada veliku volju i želju da se uradi
nešto za Srbe, ali, eto, više nema novca. Nama je to svejedno – revoltiran je Babić.

Dodaje da su Vrličani koji žive u Srbiji voljni plaćati grobna mjesta u zavičaju,
pod uvjetom da se doista vodi briga o grobljima. Osim vrličkog centralnog groblja
Sv. Nikole, problematično je stanje i na grobljima u okolnim selima, koja su još zapuštenija.
Jedini primjer dobro uređenoga groblja je ono u Otišiću, i to zahvaljujući Zavičajnom
udruženju Otišićana u Beogradu, koje je u uređenje groblja uložilo 3.500 eura i svake
ga godine redovito održava.

PIŠE: Paulina Arbutina

Izvor: SNV