fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Zalogaj smo dijelili…

MILKA BOŠKOVIĆ udata MALjKOVIĆ: rane nikad nijesu zacijelile
Milka Bošković

U predvečerje jednog jesenjeg dana 1955. godine, neko zazva odozgo iz planine sa vrh Kovioca i glas ode u Rujane da je poginuo Mirko Maljković. Plećatog, prkosnog deliju koji se oči u oči trojice nije plašio, našli mrtvoga među stijenama.
Onaj kome je bilo stalo da se oko toga ne diže prašina sve protumačio kao nesrećan slučaj i postarao se da sa Mirkom u grob pođe i tajna o njegovoj smrti. Oni koji su mogli i smjeli nijesu željeli da se oko toga bilo šta ispituje i provjerava, a oni koji su željeli, niti su mogli niti smjeli riječ prozboriti.

Ostala je tako samo sumnja da ona rana na stomaku nije „nesrećni slučaj” i da ovaj gorolom koji je u dušu poznavao planinu, znao svaku škrapu i pećinu, nije mogao napraviti tako fatalnu i kobnu grešku da slučajno izgubi glavu u vrletima…

Suprugu Milicu (ili Milku kako je svi zovu) više ništa nije vezalo za Rujane. Shvatila je da je za nju to ukleti kraj i sa sinom Vladom se zaputila u Srbiju. Ostavila je neopojene grobove svojih najmilijih i silne rodbine Lalića koja je završila na ustaškim stratištima u ljeto 1941. godine. Ostavila crne uspomene na ono što je i sama preživjela u jami Ravni dolac, nedaleko od mjesta na kojemu je, eto, petnaest godina kasnije pod čudnim okolnostima skončao i njen muž Mirko.

Skrasila se u selu Surčinu kod Beograda. Stekla novi dom i imanje, podigla i oženila sina, dobila unučad, a rane iz rodnog kraja i dalje žive, krvare i bole. Grdni ožiljak na desnoj slepoočnici, gdje mozak već gotovo pedeset godima samo koža štiti, jedan je od onih vidljivih tragova stradanja koje je preživjela ova tvrda žena, ali su ožiljci u duši mnogo dublji i bolniji.

U stvari, u svijest djevojčice, seljančeta koje je bilo tek zakoračilo u desetu godinu, najsnažnije se i urezao bol i patnja koji se riječima ne mogu ni iskazati ni opisati. Bol i strah, strah i bol — to je ono što vječno pamti, što sijeva kao nož pri svakom pomenu rodnog kraja, pri svakom pomenu Livna, Rujana, rata i ustaša:
„Ne pamtim toliko čas kad su mi odveli oca Iliju, stričeve i brata od strica koliko onaj strah koji nas je obuzeo poslije i brigu koju sam čitala majci Cviti na čelu. Rekli da ih vode u Srbiju, a ona samo ponavlja:
‘Neće biti dobro, neće biti dobro…’
Trajalo to tako, zar dan-dva, a meni se, bogme, čini i mnogo duže — u mukama se dan obrete careva godina. Jedno jutro majka spremi Nevu, tako smo zvali strinu Gospavu, najstariju mi sestru Danicu, mlađu Ubavku, maloga brata Rista i sestru mi od strica Dušanku da idu tobož u planinu da čuvaju blago a s naumom da bježe u Dalmaciju, u Bitelić — tamo nam ujčevina bila.

Posla i mene za njima, ali me oni vratiše odozgo ispod Vodenog doca. Ja jedva i dočekala samo da se ne odvajam od majke.
Tek što sam došla kući, eto na vrata Mićo Šibenik i jedan mu rođak, zvalo ga Ljudina. Naše prve komšije, brate, nijesu tuđini, zalogaj smo dijelili i nijesmo se razdvajali. Obreli se odjednom tuđi i nepoznati, breče i gone nas napolje kao iz tuđe kuće. Zbore majci: idete u Srbiju, ništa ne treba da nosite, sve je uređeno, sve vas tamo čeka…
Ne razumijem ništa, držim se majci za skut i krijem oko nje. Žedna, a ne smijem iskati vode. U stvari, žeđ je ono što najviše pamtim. Žedna i druga djeca, tiho plaču i mole vode. Još kad obrnusmo uz planinu!
Do Vodenog doca i nekako. Tu bila voda, neka korita za stoku, i mi djeca poletjesmo da pijemo, a oni zagalamiše i počeše da pucaju preko nas — ne dadoše nam ni da priđemo…

Kad nas dognaše do jedne pećine, zovu je Sajdina pećina, ovce i drugo blago nam u njoj uvijek plandovalo, zbori strina Marica:
— Sad će nas ovdinak bombama pobiti…
Tog časa ja sam pritisla oči rukama i sklupčala se majci pod pazuvo. Niti znam ko nas je izveo iz pećine, ni kako sam došla do jame, ni ko me bacio u jamu — ništa. Pričali mi poslije da je prošlo pet-šest dana dok sam se osvijestila i počela zvati majku. Svi mislili da sam mrtva kad su vidjeli kakvu grdnu ranu imam na glavi.

Nije se ni poslije niko nadao da mogu preteći, da mi mravinjak crvi i u mozak neće ući na otvorenu ranu. Da je barem bilo čiste krpe da me previju ili vode da mi krv speru. Jedino što je majka o pasu imala jednu britvicu, onu kovanu sa koricama od kozjeg roga, te mi je otkinula kosu i očistila dlake iz zakorele rane. To bilo sve…
Mimo toga samo žeđ i strah. Kad mi majka iz mokre krpe iscijedi po kap vode u vrela usta ili ovlaži suve ispucale usne, visnu bolovi žestoki. Tako za tren pa sve opet utrne i plane vatra u ustima, u grlu. A sve to je nestajalo i prestajalo kad su ustaše ponovo dolazile nad jamu, kad su rekli da će nas vaditi, kad izvadiše Živka i Bogoljuba Lalića i Savu Vulić pa ih gore izmrcvariše i raniše iz pušaka i ponovo u jamu baciše, kad za njima navališe bombe i kamenje. Kad su dolazili i kasnije i zvali nas po imenu — znali su ko je živ u jami — najviše moju sestru Danicu…

Tek kad se javio Nino Odak nije me bilo strah. Ne znam zašto, ali je njemu i glas bio drugačiji, nekako mek i topal, a znali smo ga dobro, čuvao je blago sa nama. Zove i on Danicu — mislim da je bio negdje njen vršnjak. Ne znam zašto, ali svi smo mu nekako povjerovali. Možda i zato što se neko sjetio da mu ni otac Jozo nije bio među onima koji su nas gonili i bacali u jamu.
Nijesmo se prevarili. Zahvaljujući Nini i ocu mu Jozi dopro je glas do Talijana i otuda brže krenula naredba da nas vade. Doprlo i do ustaša ko nam je pomogao i javio Talijanima pa je izgleda i Ninu kasnije stigla naša sudbina: i njega stigao ustaški nož i džaba mu bilo što je Hrvat…”

*   *   *

Milku Maljković sam i ove 2007. godine zatekao u  Surčinu, još krepku i vedru, sabira dane jeseni života u toplini doma sina Vlada i njegove porodice, tužna zbog zlehude sudbine sestre Danice koja je dočekala da na put bez povratka isprati dva sina…

 

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

 Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: