Zagreb – Knjiga Jadovno 1.

Prva hapšenja Srba i Jevreja su u Zagrebu izvršena na sam dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Njemačke trupe su ušle u Zagreb 10. aprila 1941. godine nešto prije 16 sati, a već oko 17 sati su agenti Gestapoa upali u stan dr Jojela Rozenbergera, s namjerom da ga uhapse. Međutim, on je nešto ranije otišao u Palestinu. Sutradan su uhapšeni dr Aleksandar List i dr Hinko Gotlib, funkcioneri zagrebačke jevrejske općine, te Slavko Majer, dr Dragutin Švarc i Oskar Tauber. Oni su zajedno sa sarajevskim nadrabinom dr Levijem otpremljeni u Grac, osim Majera, koji je odveden u Dahau, gdje je i ubijen. Tom prilikom je u jevrejskoj općini izvršena premetačina i zapečaćena blagajna. Od tog dana, ustaše, uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite, hapse imućnije Jevreje i Srbe, pljačkaju njihovu imovinu, a njih odvode u nepoznatom pravcu. Zapovjednik kopnenih snaga NDH, general Štancer, u Proglasu izdanom u Zagrebu 12. aprila 1941. godine, apeluje na Hrvatsku zaštitu da pruži svestraniju podršku ustaškim vlastima, sarađujući na prikupljanju oružja, vraćanju vojne spreme, odjeće, hrane i novca preostalog od Jugoslovenske vojske.[1] Toj Zaštiti se obraća i „vojskovođa“ Slavko Kvaternik, u svojoj zapovijedi izdanoj u Zagrebu 19. aprila 1941. godine, odajući joj priznanje da je „u danima stvaranja NDH, koliko Seljačka toliko i Građanska, svjesna historijskog zbivanja dala u svakom pogledu, sve svoje, da je kod oživotvorenja nastajanja cijelog hrvatskog naroda održan red i sigurnost na dostojnoj visini.“[2] U znak počasti, njeno je ime promijenjeno u Hrvatski zaštitni lovci. Upravo ti „lovci“ u aprilskim i majskim danima 1941. svesrdno pomažu ustašama ne samo u učvršćivanju fašističke tvorevine nego i u sve masovnijem hapšenju Srba, Jevreja i komunista. Ustaše su u Zagrebu prve Srbe, kao i Jevreje, pohapsili već 11. i 12. aprila. Među njima su bili inž. dr Mihajlo Mirić, dr Đuro Kosijer, dr Nikola Mrvoš iz Gomirja i drugi ugledni zagrebački Srbi. Sačuvano je više izjava o hapšenju ovdašnjih Srba i Jevreja. Tako Katica Rakić svjedoči: „Moj muž Rakić Milan uhapšen je po ustaškom agentu na glavnom kolodvoru u Zagrebu aprila 1941. godine i odveden u zatvor u Đorđićevu ulicu br. 2. Zatim je upućen u logor ’Danicu’, kod Koprivnice, te u logor ’Jadovno’ gdje je ubijen.“[3] Ljubica Paripović iz Zagreba sjeća se hapšenja svojeg supruga: „Dana 6. maja 1941. pripadnici Mačekove zaštite uhapsili su moga muža Nikolu u njegovoj radnji, u Ilici 124, i pritvorili u Đorđićevoj ulici na policiji. Nakon 14 dana odveden je u logor ’Danica’ kraj Koprivnice, odakle se javio kartom. Krajem juna odveden je u logor ’Gospić’ gdje je ubijen.“[4] No, u Zagreb su dovođeni pohapšeni Srbi i iz drugih krajeva, te zatvarani, ubijani ili otpremani dalje u logore. Tako su se u ćeliji broj 16, u Petrinjskoj ulici, našli sveštenici Dušan Klipa, iz Starog Sela kod Petrinje, i Stevan Ćurčić iz Ogulina, koji je dopraćen iz Vrginmosta. Njih su posebno mučili. O tome Dušan Klipa govori: „Ćurčića Stevana, sveštenika iz Ogulina, izveli su iz ćelije u podrum i tamo ga tukli i čupali mu bradu. Nakon mučenja razgovarao sam sa Ćurčićem koji mi je, iako sav izubijan, rekao: ’Ma, brate, ovo što tuku rukama, i ne znam što im je u rukama, strašno boli.’ Ćurčić mi je pokazao izvadivši iz džepa svoju bradu. Bio je čovjek atletski razvijen, viši od dva metra, pravi tip razvijenog Ličanina. Ruke ima, bože oprosti, kao ripide, ali moram reći poslije bijenja izgledao je strašno i žalosno.“[5] Sveštenika Ćurčića su ustaše uhapsili u Ogulinu početkom maja i zatočili ga u ogulinski zatvor Kulu. Odatle je sproveden u Karlovac, a zatim u Vrginmost. Ovdje je dopremljen 22. maja i podvrgnut strahovitim mukama. Potom je otpremljen u Glinu, pa u policijski zatvor u Zagreb, iz kojeg je 6. juna, sa zagrebačkim Srbima, transportovan u logor Danica. Prema izjavama očevidaca, došao je potpuno izobličen oko mu je bilo krvavo i skoro izbijeno. Iako je bio jak, krupan i izdržljiv čovjek, jedva se održavao na nogama. Ustaše su ga i u Danici naizmjenično nemilosrdno tukli. Iz Koprivnice je 30. juna, u prvom transportu Srba, otpremljen u Gospić, gdje je mučen kao i ostali pravoslavni sveštenici. Iz kaznionice Okružnog suda je 2/3. jula odveden u logor Jadovno. Poslije novih mučenja, usmrćen je udarcem macole po glavi, te bačen u Šaranovu jamu. Židovski odsjek u Zagrebu je 28. aprila naredio masovna hapšenja Jevreja, nakon čega je uhvaćeno oko 200 advokata i advokatskih pripravnika. Oni su zatvoreni u logor Kerestinec, u kojem su zatekli 300 već zatočenih Srba, ne samo iz Zagreba, već i nekih drugih mjesta: Karlovca, Ogulina, Siska i Sarajeva. Među njima su bili mitropolit Petar Zimonjić, dr Branko Peleš, Marko Lončar, željezničar, dr Niko Mrvoš, Nikola Ilić i drugi. U Židovskom odsjeku su pravljeni spiskovi za privođenje, a preduzimane su i druge mjere protiv Jevreja. Hapšenja su bila praćena izbacivanjem iz stanova, otpuštanjem s posla i oduzimanjem imovine. Ljudi su hvatani u svojim domovima, na radnim mjestima, na željezničkoj stanici, a zatim odvođeni i ubijani. Njih 105, zagrebačkih Srba i Jevreja, uhapšeno je odmah nakon akcije komunista protiv ustaških studenata.[6] Iako je većina jevrejskih advokata ubrzo puštena iz logora Kerestinec, oni su bili ponovo pohapšeni i odvedeni u logor. Početkom maja, Ustaško redarstvo u Zagrebu je pozvalo jevrejske mladiće, stare od 17 do 23 godine, da se odazovu na rad. Tako je zatvoreno 319 Jevreja, koji su iz ispostave Ustaškog redarstvenog zapovjedništva, u Bogovićevoj ulici 7, odvedeni u logor Danica. Svi su, nekim od pet transporta iz Koprivnice, odvezeni u logor Jadovno, gdje je najveći broj njih ubijen. Naredno masovno hapšenje Jevreja i Srba u Zagrebu uslijedilo je 21. juna. Ustaše su pohvatali 800 ljudi, žena i djece, ubrzo potom, početkom jula, još 700. Josip Abraham, u svojoj izjavi od 24. maja 1945. godine, navodi da je grupa od 800 Jevreja i Srba transportovana 20/21. juna iz Zagrebačkog zbora u logor Jadovno, druga grupa, 700 muškaraca, žena i djece, odvezena je krajem juna, a treća, 150 zatočenika, među kojima su bili i članovi lože bb, 10. jula.[7] Među ovih 1.500 Jevreja i Srba koji su navedenih dana transportovani iz Zagreba, bilo ih je iz Bjelovara, Ludbrega, Koprivnice, Varaždina i nekih drugih mjesta.[8] „Novi list“ je 1. juna 1941. godine, povodom odvođenja jevrejskih omladinaca u logor Danica, objavio članak pod naslovom: Obveznici radne službe krenuli su na rad u pokrajinu, ukrcani u stražarske automobile. Mladim Jevrejima je bilo rečeno da idu na rad u Koprivnicu i da će se po završetku posla vratiti svojim kućama, pa su im ustaše, da bi prikrili svoje namjere, preporučili da se dobro obuku. Policija je čak izdala i popis odjeće i obuće koju je trebalo ponijeti sa sobom. Ne pretpostavljajući ništa loše, ponajmanje užasnu smrt u velebitskom kršu, mladi Jevreji su se, gotovo svi, javili Židovskom odsjeku. Njih 165 iz Zagreba su u Koprivnici bili zatočeni, zajedno s drugim Jevrejima i Srbima, u jednom od magacina, odakle su transportovani u Gospić i u logor Jadovno. Prema nekoliko sačuvanih izjava, nad Šaranovom jamom je ubijeno njih 107. Najveći broj uhvaćenih Srba i Jevreja, kako u drugim krajevima NDH tako i u Zagrebu, ustaše su u logor Jadovno upućivali bez ikakvog pismenog dokumenta ili naređenja. Zato je teško utvrditi broj transporta i zatočenika u njima, jer najveći broj njih nije registrovan niti evidentiran, niti ima pouzdanih podataka o njima. No, postoji nekoliko sačuvanih dokumenata koji svjedoče o izvjesnom broju uhapšenih koje su ustaše slale u logor sa odlukama, čak i s poimeničnim popisima, nekad s propratnim aktom bez imena, navodeći samo broj poslatih osoba. Iz takvih izvora, kao i sjećanja preživjelih, a transportovanih u Jadovno iz Zagreba – dr Bele Hohštetera, Josipa Abrahama, dr Dragutina Kona, prof. Jovana Stefanovića, dr Žige Fromena, dr Aleksandra Blajsvajsa, Josipa Heršaka, Vinka Potrča, dr Roberta Farkaša, dr Emila Frojndliha, Bože Švarca, Lidije Tosenberger, Mate Butkovića, Ota Radana i drugih svjedoka saznajemo za deset željezničkih kompozicija s pohvatanim Srbima i Jevrejima koje su iz Zagreba upućene u Gospić i logore Jadovno i Slana, ne računajući one kojima su ustaše preko zagrebačke željezničke stanice prevozili Srbe i Jevreje iz drugih krajeva NDH. Iz izjave Ota Radana, od 9. marta 1945, saznajemo da je 21. juna u Zagrebu uhapšeno 480 Srba i Jevreja, među kojima je bilo žena i djece. Oni su pritvoreni u Zagrebačkom zboru i 22/23. juna otpremljeni na željezničku stanicu Zagreb, a odatle, u plombiranim teretnim vagonima, odvezeni u Gospić. S gospićke željezničke stanice su odvezeni u pravcu Karlobaga, gdje su žene s djecom izdvojene od muškaraca, da bi zatim muškarci bili prevezeni u logor Slana na Pagu, a žene i djeca u logor Metajna, takođe na Pagu. Iz ovih izvora saznajemo da je tih dana iz pravca Zagreba u ove logore na isti način dopremljeno i 2.500 Srba koji su uhapšeni u više mjesta Slavonije i Bosne. Iz izjava dr Roberta Farkaša i dr Bele Hohštetera saznajemo da je noću 28/29. juna sa željezničke stanice Zagreb, oko 22,30 sati, otpremljen transport Jevreja i Srba u logore Jadovno i Slana. O hapšenju i putovanju iz Zagreba u Gospić, zatim iz Gospića na Velebit, te s Velebita u Karlobag i dalje, do logora Slana, Robert Farkaš je zapisao: „Uhapšen sam u svom stanu, Gundulićeva br. 7, 27. juna 1941. i odveden u Zagrebački zbor. Došavši onamo, našao sam mnoge znance uhapšenike, većinom intelektualce, te smo odmah određeni na rad, tj. morali smo nositi prljavu slamu i gnjile otpatke iz jedne prostorije na smetlište, tjerani smo da brzo radimo bez ikakvog odmora. Tu slamu morali smo nositi rukama i dok smo išli iz prostorije na smetlište i natrag, psovao nas je ustaša i mnoge udarao kundakom. Tako smo radili do navečer i oko 9 sati nam je rečeno, da obavimo nuždu, jer noću se neće nikoga puštati van, a tko će izaći, bit će streljan. Legli smo na beton u jednoj prostoriji Zbora i između 9 navečer i 6 sati ujutro dolazila je svaka dva sata izmjena straže i svaki put smo morali svi ustati, stajati mirno dok straža nije izašla. Drugi dan bili smo opet razdijeljeni na razne poslove: čišćenje zahoda (bez lopate već rukama), nošenje nekih starih odijela, ribanje podova, pospremanje prostorija u kojima su ustaše spavale i tako dalje. I ja sam nosio vodu i sa drugima ribao pod i čistio prostorije. Nismo dobivali nikakve hrane već ono što je svaki imao sa sobom u naprtnjači. Drugo veče oko 9 sati legli smo spavati i oko pola jedanaest bili probuđeni, te smo se morali spremiti i u jakom špaliru stražara odvedeni do teretnih vagona koji su stajali na kolosijeku Zbora, da nas utovare. Odvučeni smo na glavni kolodvor, gdje smo dugo stajali i u noći je krenuo voz pa smo bili drugi dan prije podne u Gospiću. U Gospiću odvedeni smo u Sokolanu, a na putu sreli smo neke italijanske oficire, koji su nas fotografirali. Tako smo u toj Sokolani bili do poslijepodne, kada su žene i djeca odvojeni od muškaraca i rečeno je da idu najprije oni u logor, a kasnije da ćemo mi za njima, pa će biti jedan logor uz drugi tako da će muževi svoje žene i djecu moći svaki dan posjećivati. Bilo je mnogo vike i plača, te su žene s djecom tako reći bačeni u jedan kamion i odvedeni. One su otišle preko Velebita u Karlobag i na Pag, ali se o toj grupi žena i djece kasnije nije više ništa saznalo. Mi muškarci odvedeni smo kamionom poslijepodne na Velebit gdje smo spavali u logoru pod vedrim nebom i obavljali neke šumske poslove oko 15 dana. Čuvali su nas domobrani i ustaše.“[9] Farkaš dalje navodi da je 13. jula grupa starijih zatočenika izvedena iz Jadovna i kamionom odvezena u Gospić, a sutradan u Karlobag, odakle su brodicom prevezeni na Pag. On iznosi da je oko 30 Srba bilo nagurano u unutrašnjost lađe, u prostor u koji je moglo stati samo 10 ljudi. U jednom momentu, kada je stražar podigao dasku, Farkaš je vidio užasnu sliku iznemoglih ljudi, koji su, iscrpljeni vrućinom, glađu i žeđi, hvatali ono malo zraka što je dolazio kroz uski otvor, koji su ustaše brzo zatvorili. Iskrcavši se na Pagu, onako namučeni, pješačili su po kamenju, praćeni psovkama i batinama, da bi nakon jednog sata napornog hoda stigli u Slanu masovni logor smrti, u kojem je većina njih pobijena. Farkaševo svjedočenje u potpunosti potvrđuje i izjava dr Bele Hohštetera, koji je uhapšen u Zagrebu 28. juna, u pet sati poslije podne, i odveden u Zagrebački zbor. On kaže da su, pored muškaraca, tamo bile i žene s djecom i da su oko ponoći svi utovareni u teretne vagone postavljene na kolosijeku Zbora i preko zagrebačke stanice otpremljeni u Gospić. Nadalje navodi iste podatke kao i Farkaš. No, Hohšteter, s obzirom da je u Jadovnu ostao duže od njega, iznosi i neke druge pojedinosti. Tako iznosi da je, 10 dana nakon njihovog dolaska, u Jadovno pristiglo 700 Srba i 300 Jevreja iz logora Danica, a odmah iza toga i nekoliko komunista, među kojima je bilo i žena. U to vrijeme, prema njegovoj ocjeni, u logoru je bilo oko 20 Hrvata, koji su imali nešto bolje životne uslove od Srba i Jevreja. Navodi da su dopremljeni Srbi, kao i oni koje su zatekli u logoru, poslije mučenja bili u tako jadnom stanju da neki od njih nisu mogli ni hodati, pa su im drugi pomagali ili ih nosili, iako su i sami bili iscrpljeni i iznakaženi.[10] Hohšteter je imao sreću da je iz Jadovna izveden s još dvojicom zatočenika i otpremljen u gospićku kaznionicu, u kojoj je ostao sljedećih 14 dana, te imao priliku da vidi kako su ustaše dnevno dovodili 800-1.000 napaćenih i izmučenih srpskih seljaka, a zatim ih u nekoliko grupa, dopodne i popodne, upućivali na stratišta. Sve se to izvodilo, kako kazuje Hohšteter, uz italijansku vojnu muziku, koja je svirala ispred gospićke kaznionice. Po nalogu ravnatelja za javni red i sigurnost NDH, Eugena Dide Kvaternika, njegovog pomoćnika Božidara Cerovskog i Nikole Rajkovića, tokom jula su ustaše izvršili masovno hapšenje zagrebačkih Srba. Tako su 5. jula uhapsili 190 Srba, među kojima i sveučilišnog profesora dr Jovana Stefanovića,[11] sa suprugom Joanom i sinom Aleksandrom. Oni su bili pritvoreni u Zagrebačkom zboru, da bi istoga dana, oko 23 sata, bili potrpani u jedan od tri teretna vagona, koje su ustaše plombirali i usmjerili u pravcu Gospića. Međutim, igrom slučaja, kako to objašnjava Stefanović, ovu grupu su preuzeli Nijemci i, iz nepoznatih razloga, prebacili je u Srbiju. Toga dana je manji broj Srba otpremljen u Jadovno, ali i u Maksimir, gdje su pobijeni.[12] Među ostalima, u Maksimiru je stradao i Milan Gvojić. Trgovac Branko Pešić iz Zagreba je 6. jula uhapšen u svojoj trgovačkoj radnji, u Ilici broj 9, uprkos protivljenju njegove supruge Antonije, Hrvatice. Odveden je u Zagrebački zbor, gdje je zatekao nekoliko stotina pohapšenih zagrebačkih Srba, među kojima trgovca Svetozara Milinova, njegovu suprugu i četiri sina, Stevu Opačića, trgovca, sa sinom, trgovca Svetislava Đukića, sa suprugom, sudiju Banjanina, sa suprugom, majkom i djetetom, i niz drugih. Neki od Srba koje je Pešić zatekao u Zagrebačkom zboru otpremljeni su u Srbiju, dok je on 9. jula, u 15 sati, s grupom Srba, otpremljen autobusom u logor Gospić. Pešić je nakon četiri dana, 12. jula, iz dvorišta gospićke kaznionice, sa 80 Srba, odvezen u Jadovno. Preko svojih veza, njega je iz logora smrti uspjela izvući njegova supruga, poslije čega je upućen u gospićku bolnicu. Tako je ostao živi svjedok ustaških zločina, o kojima detaljno piše u svojoj izjavi od 9. juna 1945. godine, ukazujući na činjenicu da su ustaše transportovali Srbe i Jevreje iz raznih krajeva Hrvatske ne samo teretnim vagonima željezničkih kompozicija, nego i kamionima i autobusima, a iz obližnjih naselja gospićkog kraja zaprežnim kolima, pa i pješice. Osim svjedočenja Branka Pešića, kao i mnogih drugih, o tim transportima kamionima i autobusima, kojima je u logore smrti prevezeno hiljade i hiljade nevinih ljudi, nema drugih sačuvanih podataka, tako da se ni na primjeru Zagreba ne može utvrditi tačan broj pohapšenih i poslatih u smrt na Velebit. Lujo Tropam, koji je uhapšen u Zagrebu 15. jula, s većom grupom ljudi, među kojima su bili Krsto Hegedušić i dr Jaša Buljan, te prebačen u logor Gospić, potvrđuje da su ustaše u Gospić dnevno dovozili od 700 do 1.000 Srba iz raznih krajeva Hrvatske i da su ih „bez ikakve evidencije vodili u logor ‘Jadovno’ gdje su ih likvidirali.“[13] Prema izjavi Nade Fojerajzen, koju su 9. jula uhapsili agenti ustaške nadzorne službe, zajedno s njenim suprugom i djetetom starim četiri i po godine, i zatvorili u Zagrebački zbor, njih su, sa još 650 uhapšenih Srba i Jevreja, 13. jula transportovali iz Zagreba u Gospić, odakle su, direktno sa željezničke stanice, otpremljeni na otok Pag, u logore Slana i Metajna.[14] Prema izjavi dr Dragutina Kona, koji je uhapšen u Zagrebu 12. jula, jedan transport sa Srbima i Jevrejima je iz Zagreba upućen u Jadovno 16. jula. Pored Srba i Jevreja, u njemu su bili i komunisti koji su iz logora Kerestinec 15. jula prebačeni u zatvor zagrebačke policije u Đorđićevoj ulici. Upravo tih dana, ustaše su u Zagrebu naveliko hapsili napredne studente, prema popisu sačinjenom još u oktobru 1940, u vrijeme proslave Oktobarske revolucije. Pohapšeni studenti, kao i Srbi i Jevreji, uglavnom su odvođeni u ćelije zatvora u Petrinjskoj ulici. Pribirali su ih, kako kaže Krešo Rubčić, nekoliko dana, da bi ih 28. jula oko 22 sata vezali žicom i lancima, a zatim ih policijskim automobilima otpremili na željezničku stanicu Zagreb. Rubčić kaže da su u Gospić stigli 29. jula u 7 sati ujutro. Sačekali su ih gospićke ustaše, poželevši im dobrodošlicu riječima: „Jesu li ovo gospodski sinovi? Bili ste do sada crveni, ali sada ćete postati žuti.“[15] Ovim transportom je stiglo i 50 komunista iz logora Lepoglava, uhapšenih još za vrijeme Banovine Hrvatske, koji su u vrijeme sloma Jugoslavije predati ustašama. U kaznionici Okružnog suda u Gospiću ustaše su iz ove grupe izdvojili 13 komunista, među njima i člana CK KPH Martina Franekića, i zajedno sa Srbima ih odveli u Jadovno i likvidirali. U svom zapisu o strahotama u gospićkoj kaznionici Krešo Rubčić navodi: „Dovodili su transport za transportom Srba, Židova i drugih zatvorenika iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Dok su jedne dovodili, druge su na dugačkom lancu vezane po dvojicu odvodili u logor ’Jadovno’ na Velebitu. Bacali su ih žive u provaliju… Kada su doveli grupu Srba iz Višegrada, jedan je željezničar goloruk krenuo na bajonete i povikao: ‘Ubijte me, razbojnici.’ Ustaše su pucale i ubile ga na mjestu… Jedne noći oko 10. avgusta 1941. godine počela je jurnjava po hodnicima i dvorištu. Ustaše su tukle i tjerale seljake, a zatim vezali i odvodili na Jadovno na Velebitu. Otvorili su i našu ćeliju i pozvali Srbe da iziđu van. Tom prilikom odvedeni su iz te ćelije Srbi iz Tuzle: Risto Toljević, Niko Stojanović i Spasoje Gavrić. Ne mogu ni danas da shvatim razlog zbog čega se Marko Fortil javio kao Srbin. Svi ovi, a s njima i Marko Fortil, likvidirani su na Jadovnom na Velebitu.“[16] U pomenutom transportu je među komunistima bila i Anka Butorac, koja je iza sebe ostavila izvještaj CK KP Hrvatske, u kojem, pored ostalog, piše: „28. jula nas šest starih[17] i svi drugovi (osim petorice) smo otpraćeni iz Lepoglave preko Zagreba u Gospić. Do Zagreba slobodni, od Zagreba do Gospića svi vezani. Tamo smo stigli po velikoj kiši i tako mokri ostali na sudskom dvorištu, u kojem je već bilo oko 3.000 radnika, seljaka i građana. Sutradan smo mi žene bile smještene, po nalogu upravnika, u ćeliju bez zraka, vode, zahoda, a da o hrani i ne govorim. Istu noć su ubili jednog željezničara. Očito da izazovu naše drugove, ali nisu uspjeli.“[18] Marija Gržetić, koja je takođe iz lepoglavske kaznionice dopremljena u logor Gospić, zapisala je: „Tu smo (u gospićkoj kaznionici, prim. autora) provele vani, u dvorištu, pod vedrim nebom. Svakog dana stizale su nove grupe. Bili su to mahom seljaci iz Bosne, Korduna, Banije, Like, izmrcvareni, krvavi, blatni i vrlo utučeni. Sjećam se kako bi ti seljaci posjedali oko nekih lipa u dvorištu i čekali kazan tople ’čorbe’. U stvari bila je to gola voda, u kojoj je plivala po koja košuljica od graha. Ustaše nisu davale nikakvih posuda za hranu, pa bi mnogi ogladnjeli seljak, toga se dobro sjećam, skidao opanak ili stari šešir da bi u njemu dobio barem malo tople vode. Morili su nas strahovitom žeđu a bio je to avgust. Tri dana i tri noći ležali smo u tom dvorištu, mokri i blatni od pljuskova kiše koji su se tih dana iznenadno spuštali. Ujutro smo ustajali otečeni od silne vlage. Kako je u dvorištu bilo mnoštvo svijeta, to su se i nužnici prenapunili i razlijevali po dvorištu. Smrdjelo je, mučno je bilo. U nas je bio uperen mitraljez. Ustaše su šetale i stalno izazivale kako bi dobile povod za nasilja i pokolj. Istovremeno su grupe seljaka vezali tankom žicom i odvodili ih nekamo kamionima. Sjećam se kad je Anka Parović pitala jednog starog stražara kamo odvode te ljude i zašto i nas ne odvedu da nismo tu, a on je odgovorio: ’Šutite i budite sretne dok ste još ovdje, jer ako idete na Jadovno, više se nećete vratiti.’ Tad smo shvatile da te ljude odvode u smrt. Kamioni su danonoćno odvozili muškarce, žene i djecu i bacali ih u bezdan (Šaranova jama, prim. autora) Jadovna. Čuli su se samo kratki mitraljeski rafali i ponovno bi se vraćali kamioni. U tom blatnom dvorištu kao da su se posebno ’trenirali’ za mučenje mlade ustaše. Svakog bi časa netko komandirao: ’Lezi’. Ili bi nas morili žeđu: otvorili bi slavinu na zdencu, a ne bi nam dali vode. Svaki, i najmanji povod bio im je dovoljan da tuku, kolju i pucaju. Sjećam se scene kad je jedan željeznički radnik povikao: ’Vode’, te smjelo ustao i pošao prema zdencu da se napije. Ustaša ga je pustio do trenutka kad je stavio usta pod slavinu, a tada mu je iz karabinke pucao u potiljak. Ili, kada je jedan starac, Srbin, jadikovao: ‘Koviljko moja, djeco moja, ima li itko živ od roda mog!’ I tada ustao i uzdignutih ruku počeo klicati protiv ustaša. Starca su odveli u ćeliju, tri dana ga jezivo mučili i živom mu kožu s leđa oderali. Posljednjeg dana koji smo proveli u tom dvorištu, ustaše su pokušale izazvati sukob između pojedinih grupa zatvorenika podstičući jedne protiv drugih. Huškali su Hrvate na Srbe, Srbe na Hrvate, a sve skupa protiv komunista. Ali, u svojim paklenim planovima nisu uspjeli. Upravo protivno. Koliko je veliko i snažno djelo bratstva i jedinstva u narodu, najjače sam osjetila baš tog momenta u tom logoru. Nakon tri dana smjestili su nas u ćelije. U ćelijama je počeo pokolj. Vidjele smo, jer smo bile u prizemlju, kako su mrtve, okrvavljene ljude odnosili u kamione. Žrtava je bilo toliko da ih nisu ni nosili, nego su ih naprosto vukli niz stepenice. Bila je to paklena noć.“[19] U ovoj grupi dopremljenih iz Lepoglave bio je i Josip Heršak iz Zagreba, uhapšen u Zagrebu 25. maja, koji je bio prvo zatvoren u logoru Kerestinec, a zatim u Lepoglavi, odakle je preko Zagreba transportovan u logor Gospić, vezan s mnogim drugima, u plombiranom stočnom vagonu, bez vode i hrane, po najvećoj žegi. On je, kao i drugi, doživio strahote u tzv. „mrtvačkoj ćeliji“ gospićke kaznionice. U svojoj izjavi od 18. maja 1945, pored ostalog, navodi: „Dan i noć slušali smo zapomaganje, jauk, plač i viku žena i djece što su ih masakrirali u ćelijama. Od slušanja tih muka mnogi su poludjeli, počeli na glas zazivati svoje žene i djecu. Oni su bili brzo likvidirani po naređenju ustaškog poručnika Dragutina Pudića Paralize.“[20] Heršak ističe, kao gotovo svi koji su prošli strahote gospićke kaznionice, da je dnevno pristizalo 700 i više zatočenika, a isto toliko ih je, vezanih žicom i lancima, svakodnevno odvođeno u logor Jadovno. Ove navode potvrđuje i Vinko Potrč, zidar iz Ptuja, koji je uhapšen u Zagrebu 20. juna i sproveden u zatvor u Petrinjskoj ulici, zatim u logor Kerestinec, pa logor Lepoglavu, odakle je, u grupi od 48 zatočenika, transportovan u logor Gospić. Prema njegovoj procjeni, u gospićkoj kaznionici je zatekao više od 2.000 ljudi, čiji se broj mijenjao stalnim odvođenjem jednih i dolaskom novih zatočenika: „Ja sam proveo u kaznionici Okružnog suda u Gospiću oko mjesec dana i kroz to vrijeme vidio sam kako su ustaše dnevno odvodile dvije do tri grupe pravoslavaca Srba vezane žicom i dugim lancom. Odvodili su ih na Velebit i bacali u neki ponor.“[21] Iz sačuvanih izvora saznajemo da je 2. avgusta sa zagrebačke željezničke stanice, u zatvorenim stočnim vagonima, u Gospić otpremljeno 400 Jevreja i Srba. Oni su po dolasku u Gospić raspoređeni u zbirni logor Ovčara. Veći broj ovih zatočenika je imao malo sreće, bar u tom času, jer su upravo za vrijeme njihovog boravka u ovom logoru italijanske trupe vršile reokupaciju Like, pa ih ustaše nisu dospjeli pobiti. Zbog toga su ih na brzinu prebacili na željezničku stanicu Gospić, odakle su ih 21. avgusta transportovali u logor Jastrebarsko, odatle nekolicinu u logor Kruščica kod Travnika, najveći broj u Jasenovac, neke u Lepoglavu ili u druge logore, gdje su većinom usmrćeni.[22] Na osnovu raspoloživih podataka, zaključujem da je posljednji transport iz Zagreba, sa 730 Srba i Jevreja, upućen u logor Jadovno 13/14. avgusta. U njemu je bio i Milan Gostl sa suprugom Olgom i djecom Zdenkom i Miricom. Prema vremenu njihovog transportovanja, oni koji su bili direktno upućeni u Jadovno ubijeni su prilikom likvidacije logora, dok su oni upućeni u logor Ovčara kod Gospića, među kojima je bilo više Jevreja, pa i Gostl, po dolasku italijanske vojske prebačeni u logor Jastrebarsko, a neki vraćeni u Zagreb, gdje su izvjesno vrijeme bili zatvoreni u zgradi gimnazije u Križanićevoj ulici. Odatle je Milan Gostl s porodicom otpremljen u Njemačku.[23] [1]   „Narodne novine“, br. 2, 15. april 1941. [2]   „Narodne novine“, br. 7, 21. april 1941. [3]   Zapisnik od 11. septembra 1945. godine, AH, Centralna gradska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, Zagreb (dalje: CGK Zagreb). [4]   Zapisnik od 3. oktobra 1945, CgK Zagreb. [5]   AH, ZKRZ br. 5510/45, kut. 77. [6]   AH, 2235/25 b3-45, kut. 15. [7]   AH, ZKRZ, GUZ 25 b4/45, kut. 15. [8]   Zapisnik ZKRZ od 21. maja 1945. i Zapisnik od 15. oktobra 1945. godine, AH, ZKRZ, GUZ 2235/2564/45, kut. 15. [9]   Zapisnik od 16. marta 1946, AH, ZKRZ, GUZ 2235/47, 1872/47, kut. 10. [10]   AH, ZKRZ, GUZ 2235/45, kut. 10. [11]   Jovan Stefanović navodi da se u njegov stan uselio njegov student, ustaša Janko Skrbin, sa svojim ocem, majkom, sestrom, bratom i ujakom: „Oni su zauzeli moj namještaj, bogatu moju biblioteku koju sam čitavog života sabirao, jer se bavim naukom. Tu su bili rukopisi mojih radova i bilješke na temelju kojih sam sastavljao svoje radove za mene od neprocjenjive vrijednosti. Ustaški stanari upravo su razorili čitav moj stan, koristili moj veš, veš moje žene i sina, odijela i haljine, srebrninu od vrijednosti, a zatim, krajem rata, upropastili moje pokućstvo, zastore, sagove. Upravo barbarski uništavali i po noći, već poslije oslobođenja, dok sam bio u Beogradu, dolazili su u moj stan i punili kofere mojim stvarima.“ [12]   AH, ZKRZ, GUZ. 4664/45, kut. 69 [13]   AH, ZKRZ 293/45, kut. 77. [14]   AH, ZKRZ, GUZ 2235/45, kut. 11. [15]   Rubčić Krešo, Sjećanje na tri logora, Revolucionarni pokret u Zagrebu 1941-1945, Zbornik povijesnih pregleda i sjećanja, Zagreb 1984, knjiga I, 376-377. [16]   Isto. [17]   Spomenutih „šest starih“ odnosi se na Anku Butorac, Mariju Macu Gržetić, Ružicu Markotić, Ljubicu Šagi, Bešku Frntić i Veru Jelić. S njima su bile i studentkinje iz Zagreba Zora Vučilovski, Sofija Jović, Melita Pavletić, Štefica Košak, Anđela Šrajber i Jelka Pal. U gospićkoj kaznionici su bili Stjepan Kaurić, Krajačić, Krsto Hegedušić, Mirko Bukovac, braća Tresić iz Splita i drugi. Opširnije vidi: Peršen Mirko, Ustaški logori, Zagreb 1966, 54, 55. [18]   HAK, k. Jadovno. [19]   Gržetić Maca, Bijeg iz „Danice“, Otpor u žicama, Beograd 1969, 708-709. [20]   Zapisnik od 18. maja 1945, AH, ZKRZ. [21]   Vinko je, s drugim Hrvatima, iz Gospića prebačen u Jastrebarsko, zatim u Koprivnicu, te u Jasenovac. Koncem decembra 1943. je pušten na slobodu. AH, Zapisnik ZKRZ, od 16. juna 1945. godine. [22]   Zapisnik od 2. avgusta 1945, izjava Lidije Tosenberger, AH, ZKRZ. [23]   Odluka o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača 3078/45; Dnevnik historijskih događaja kraljevske italijanske vojne misije u Hrvatskoj. Državni arhiv Rim, AH.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

---

---

Nazad na sadržaj knjige