Zaboravljeni zločin na ergeli Borike

Priča koja slijedi nema veze sa turizmom i ekonomijom o čemu bi trebalo pričati ovih dana i vremena. Imaju Borike i jedan zaboravljeni istorijski datum o kome osim tadašnjih pobjednika, drugi iako su znali, nisu smjeli govoriti, a još manje eventualno nešto napisati.

Riječ je o 7. I 8. martu 1942. odine kada su partizani iz sastava Druge proleterske brigade na ergeli „Borike“ u prvoj borbi nakon formiranja u Čajniču 1. marta te ratne godine na mučki način opkolili i likvidirali, po jednim izvorima 126 četnika i 5 njihovih oficira (Monografiha „Rogatica“) a po drugim (Druga proleterska brigada) 150 aktivnih oficira i podoficira Kraljeve vojske u otadžbini.

Oni su, zapisao je u spomenutoj knjizi „Druga proleterska“ Branislav Joksović, došli iz Srbije da organizuju ovdašnje četnike i spreče njihovo rasulo pred našim naletima.

Sve se desilo, dodaje on, 7. marta. Brigada je krenula da uništi četničko uporište Ergela-Borike. Samo što smo pošli počela je da pada kiša, nešto kasnije i sneg, a ubrzo je nastala lapavica. Ništa se ne vidi. Kolonom se čuje šapat „alo veza“- moramo četnicima prići neopaženo.

Lagano stežemo obruč oko četničkih bandi. Streljački stroj se približava i sužava. Nestaje umora. Sada je već toplije. Napetost i iščekivanje. Bande su se uspavale poslije sinoćnog orgijanja. Samo po neki stražar osmatra ne nadajući se partizanima sa ove strane.

Prostor je čist i teško bi ga bilo preći bez gubitaka uz veći otpor. Čačani su jurišali na glavni stan i magacine u Borikama. Uzeli su ga sa nekoliko bombi. Četnici su izlazili s dignutim rukama, neki i sa belim krpama u znak predaje. Bilo ih je oko 150, među kojima šest oficira iz Srbije.

A šta je u stvari bilo. O tome je svojevremeno pričao sada pokojni Juroš Janković koji je u to vrijeme bio radnik na boričkoj ergeli i kao očevidac tog strašnog zločina od strane Srba nad Srbima.

Nije na ergeli i Borikama tih dana bio nikakav četnički štab. Bila je to veće grupa oficira i podoficira Jugoslovenske vojske u otadžbini koja je došla da u moralnom i stručnom pogledu pomogne u zaštiti srpskog življa da mu se ne bi desilo ono što je bilo tokom Prvog i prve godine Drugog svjetskog rata. Nisu oni još imali ni svoj ratni raspored, a Borike su im bile usputna „stanica“ u prolazu i za kraći odmor bez cilja da sa nekim a pogotovu Srbima ratuju.

To im se osvetilo. Napadnuti su u ranim jutarnjim časovima dok su neki još spavali, a ranoranioci umivali. Otpora nisu uopšte pružali i dosta ih je goloruko stradalo. Ostali su pohvatani i bez suda i sudija odmah išli na strijeljanje.

Sjećam se, pričao je čika Juroš, u udolini odmah iza paradne štale sa konjima, danima je tekla krv i leševi se raspadali. Prave sahrane nije ni bilo, a jedan dio zarobljenih je odveden na Ramaniju. Navodno sudio im je Vojni partizanski sud u Bijelim Vodama kod Sokoca i svi su osuđni na smrt (prvi tom knjige „Istočna Bosna u NOB-u“.

A šta je bila posljedica? Jedna od više njih je da je Radomir Nešković, koji je rođen u boričkom selu Milkovići, aktivni podoficir sa završenom vojnom školom „Kralj Aleksandar I“ po kapitulaciji Kraljevine u rodni kraj došao sa petokrakom na šajkači, zbog toga što je na Borikama među stradalim „banditima“ bilo najviše podoficira iz njegove 43. klase iz revolta skinuo petokraku i prišio kokardu i otišao u četnike.

Za njim je pošao i sav borički kraj i to je imalo veliki odraz na dalji tok narodnooslobodilačkog pokreta u boričkom kraju pa i cijelom tadađnjem srezu Rogatica, a Radomir je postao cijenjen i hrabar borac i čak komandant čuvene rogatičke leteće četničke brigade do kraja rata. Poslije rata sve do 1950. bio je „odmetnik“ o čijoj sudbini se zvanično ništa ne zna.

Osim toga, tvrdili su sudionici toga vremena, da nije bilo zločina na Borikama pitanje je da li bi za nepun mjesec dana te iste godine došlo do pokolja u Miloševićima i Starom Brodu u kojom je od strane ustaša Crne legije Jure Francetića stradalo preko 6000 srpske nejači, žena, đece i staraca.

Kao i o mnogim drugim srpskim stratištima u bivšoj SFRJ i o zločinu na Borikama, osim pobjednika, se ćutalo, a narod pamtio. I sve tako do prvih godina posljednjeg odbrambeno-oslobodilčačkog rata. Tada su članovi Četničkog ravnogorskog pokreta – Odbora za regiju Sjemeć, predvođeni predsjednikom Rajkom Stojanovićem, mjesto zločina na Borkama obilježili drvenim krstom.

Mi smo učinili svoje. Izvukli smo iz naftalina sjećanje na ovaj veliki zločin Srba nad Srbima. Podigli skromno obilježje i sad je na drugim da nastave njegovanje i tradicionalno obilježavaju, reče barba Rajko Stojanović.

I na tome se stalo. Krst i ogradu oko njega vrijeme gazi. Oni i sjećanje na zločin na ergeli traže više pa je Odbor za organizaciju tradicionalnog „Ilindanskog sabora“ na Borikama na prvoj sjednici koja je nedavno održana, odlučio da zločin iz marta 1942. dobije novu dimenziju oko obilježavanja i vraćanja sjećanja na njega. Ako ništa drugo, da se uljude krst i ograda, prisluže svijeće zadušnice i održi parastos za stradale.

Autor (tekst i foto): SRETEN MITROVIĆ

Izvor: 058.ba