Zaboravljeni pravednici sa Korduna

Na osnovu sjećanja naših predaka, ispričaćemo priču koja govori o našim porodicama u ono teško vrijeme rata i stradanja. Priču koja je na žalost, ostala samo pod našim krovovima. Maglovita i nepotpuna. Ovo je samo pokušaj da se “složi” priča.. 

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 07. marta 2016. godine.

Naslućivalo se već da će doći do kapitulacije Italije, što će u mnogome promjeniti tok rata. U to vrijeme, potpuno uništen Kordun, uz sve svoje muke, bori se i sa glađu.

Ono od naroda što nije stradalo od ustaških kama, bačeno u jame bezdanke, odvedeno u logore, nemilosrdno kosi epidemija tifusa. Zahvatio je ovaj kraj, kao vjerni pratilac iscrpljenog i izmoždenog, gladnog naroda u povratničkim zbjegovima iz Bosne, gdje se sklanjao od bezbrojnih ofenziva.

Na takvo hirovito područje, kao što je Kordun bio u to vrijeme, gdje nemaš nikakve sigurnosti da ćes ujutro osvanuti, dolazi Adela Švabenic (Schwabenitz, rođ. Hessel, 1887.) sa svojim suprugom Viktorom Švabenicom, ćerkom Ružom Rotštajn (Rothstein rođ. Schwabenitz) i unukom Biserkom Rotštajn (1939). Švabenici su stara jevrejska trgovačka porodica iz Capraga kod Siska. U početku su kraći period boravili u zaseoku Dokići kod sela Kuplensko.

Utočište će naći kod porodice Gušić Dragića (1908 – 1984) i njegove žene Milke (1910) iz Kuplenskog br 134/17, u neposrednoj blizini Vojnića. Gušica kuće su se nalazile uz samu cestu Vojnić – Velika Kladuša, te su spaljene u jednoj od ustaških ofenziva, tako da su oni bili izbjeglice u dijelu vlastitog sela koje je ostalo čitavo, a nalazilo se pod samom šumom Debela kosa.

Iako i sami izbjeglice, primili su Jevreje pod krov.

U porodici Gušić bilo je četvero djece: Mile (1930), Mića (1934), Branko (1937) i Zorka (1943). Bliži rođak Dragića Gušića je radio kao pitomac “Privrednika” u trgovinama porodice Švabenic u Capragu kod Siska, kao trgovački kalfa – pomoćnik, pa je i to možda jedan od razloga njihovog dolaska Gušićima.

Kasno u jesen, od posljedica tifusa umro je Viktor Švabenic i bio pokopan na obližnjem seoskom groblju u selu Radmanovac.

Jevreji, uz koricu kruha dijele i tešku sudbinu naroda ovoga kraja, vječito se sklanjajući pred ustašama. Adela je uz svu muku tražila neko sigurnije mjesto za porodicu.

Prilikom jednog od bježanja u šumu Debela kosa, upoznala je Nikolu Madžara, seoskog odbornika. Te zime se preselila u Budačku Rijeku br.92, koja se nalazi sa druge strane šume Debela kosa i pripadala je opštini Krnjak. Kuće su smještene u Kotorašici, pitomoj zelenoj dolini uz samu šumu, dalje od važnijih cesta.

Osim glave porodice, Nikole Madžara (1895 – 1976), porodicu su činila i djeca: Mitar (1929), Anka (1933) i Danica (1936).

Djeca su ostala bez majke Mileve (1901), koja je umrla od tifusa u maju 1943.

Adela, Ruža i Biserka smještene su u zasebnu sobu uz dvorišnu zgradu, a hranile su se zajedno sa Madžarima.

U odnosu na ona ranijih godina, proljeće 1944 godine donijelo je malo mira.

Prorijedili su se upadi u selo i česta bježanja. Ali, tamo se uvijek moralo biti na oprezu.

U maju je naišla ponovo jedna veća ofenziva, i u selo je, što do tada nije bio slučaj, ušla motorizovana njemačka jedinica.

Obično su znale doći samo ustaše, rijeđe domobrani a u nekoliko navrata i Talijani. Nikola je kao austrougarski vojnik bio zarobljen u Ankoni, na jadranskoj obali gdje je naučio italijanski, pa je tako bio prevodilac prilikom jedne razmjene kada je zarobljen italijanski oficir i vojnici. I taj put su, po starom običaju spas potražili u šumi.

U dijelu koji se zove Trupnjska kosa okružila ih je njemačka vojska.

U neposrednoj blizini, njemački vojnici ubili su dva starija muškarca.

Tu je Adela izašla ispred grupe pretežno nejači, žena i djece, i upustila se na njemačkom jeziku u razgovor sa mlađim oficirom, nakon čega su ih sve pustili da odu.

Sa malom Biserkom, najviše je vremena drugovala najmlađa Nikolina ćerka Danica.

Njih dvije su čuvale kravicu koja ih je hranila, igrale se ipod kuće u potocima kraj vodenice, brale jagode i kupine, pravile bebe od kukuruzovine..

Avgusta mjeseca, Biserki je bio rođendan. Rođendanske torte naravno nije moglo biti, ali je zato umješna Ruža, dobra švelja i domaćica, napravila knedle od šljiva, bez šećera.

Za tu priliku, Ruža je svojoj petogodišnjoj ćerki napisala i pjesmu, koju je Biserka svojim “gostima” i odrecitovala.

Mada je prošlo skoro sedamdeset godina od tog događaja, Danica nam je nedavno tu pjesmu izrecitovala u dahu, kao da je sada na Biserkinom rođendanu:

Mamino Biser zlato,
Dijete drago,
Ponajljepše moje blago,
Za peti rođendan
Ja ti ovo reći znam.

Mamici je tvojoj žao,
Što Bog dragi nije dao,
Da smo sad kod svoje kuće.
Da se tata ne muči,
Da nam dade torte i čokolade,
i poklone mnoge dade.

A kad dođe ratu kraj,
Bit će za nas pravi raj.

O Ružinom mužu, Biserkinom ocu, malo znamo. Moguće je da se zvao Josip ili Eugen ? Vjerovatno je kao i mnogi Jevreji bio zatočen u logoru.

Dok je Biserka na svom rođendanu izgovarala ove stihove i pjesmom ga dozivala, on je možda već bio mrtav.

Po završetku rata, Adela, Ruža i Biserka otišle su za Zagreb, da potraže tko je od njihovih bližnjih preživio strahote rata i da riješe pitanje svoje imovine.

Nakon svega, odlučile su otići za Izrael.

Od tuda je jednom prilikom stigao paket familji Gušić. Zadnje pismo koje je pisala Adela, poslano je 1960 godine. Na njemu nije bila napisana adresa i time se gubi svaki trag, i daljnja veza.

Nadamo se da je Biserka živa i da i danas živi u Izraelu, obzirom da je rođena 1939 godine.

Ako nije u životu, vjerovatno je imala djecu koja su od babe i majke čula za ovu priču o svojoj porodici za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata, i sigurno su je dobro upamtila.

“Pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojima očima vidio i neka ti ne isčezne iz srca niti jedan dan tvoga života. Naprotiv, pouči o njima svoju djecu i djecu njihove djece” – Peta knjiga Mojsijeva 4:9 “.

Potičemo sa Korduna, kraja u kojem su pale najveće žrtve na našim prostorima, a pogotovo su stradale žene i djeca. Kordun su obilježili grobovi i crne marame, naroda koji je imao sličnu sudbinu kao i Jevreji.

Međutim, nas nisu učili da pamtimo.

Ovaj zapis smo uradili da bi ovu toplu ljudsku priču sačuvali od zaborava.

Da našoj djeci kažemo tko su im i kakvi ljudi bili njihovi pretci, i kakvi bi oni trebali biti sutra.

Jer, ako si spasio jednog čovjeka, spasio si cijeli svijet!

MARTINOVIĆ ZORAN 
unuk Gušić Dragića, sin Zorkin

KRESOJEVIĆ ŽELjKO
unuk Madžar Nikole, sin Daničin

Zahvaljujemo se na pomoći u korišćenju
arhiva: 

http://www.cendo.hr/BazaZrtava.aspx
http://elmundosefarad.wikidot.com/zagreb-preziveli
http://arhinet.arhiv.hr/_Pages/PdfFile.aspx?Id=470
http://edocs.ub.uni-frankfurt.de/volltexte/2008/38101/original/JuedPresse_1934_25.pdf
http://www.mdc.hr/UserFiles/File/Izvjesca/2007/L1-GM%20Sisak.pdf