Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Od 6. do 9. maja 1941, pohvatale su ustaše na prevaru 600 Srba muškaraca s područja kotara Slunja i Vojnić, od kojih su 520 poklale u Hrvatskom Blagaju
Na Đurđevdan, 6. maja 1941. godine, osvanuo je lijep sunčan dan.
Toga dana Srbi se svečanije odijevaju, idu jedni drugima na Krsnu slavu u goste, razgovaraju o uspjesima u obavljanju proljetne sjetve. Vesele se i raduju. Sve je razdragano i svečano.
Nitko ni u pomisli nije mogao slutiti da će to biti dan nečuvenog zločina nad nevinim seljačkim stanovnicima Korduna. Jedan od prvih masovnih zločina nove hrvatske vlasti poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, dr. Ante Pavelića. Zločin planiran, dobro pripremljen i organizirano izveden po zamisli poglavara Pavelića i naređenju Eugena Dide Kvaternika.
Upravo toga dana, 6. maja, dana veselja i slave, u ranu zoru, odjeknuli su prvi ustaški pucnji u srpskim selima Veljuna, Perjasice, Donjeg Poloja, Kuzme i drugih naselja. Ustaše, emigranti i domaći Hrvati – ustaše hvatali su svoje komšije Srbe po selima, tukli i zatvarali na nekoliko sabirališta – mučilišta na Veljunu, Perjasici, Slunju i Hrvatskom Blagaju.
Da bi mogli početi provoditi takvu, ozakonjenu politiku Nezavisne Države Hrvatske, masovno istrebljenje srpskoga naroda iz Hrvatske, ustaške su vlasti organizirale ubistvo ugledne hrvatske porodice mlinara Jose Mravunca u Hrvatskom Blagaju, omiljenog čovjeka među Srbima i Hrvatima.
Upravo tu na Kordunu, prema ocjeni ustaških poglavara gdje su Srbi i Hrvati vjekovima živjeli u dobrim komšijskom odnosima, trebalo je zločin izvršiti i njih međusobno zavaditi i zakrvaviti. To su izveli na najpodliji mogući način.
Već krajem aprila 1941. godine, nakon prvog masovnog pokolja Srba u selu Gudovcu kod Bjelovara 28. aprila iste godine, u župnom stanu u Hrvatskom Blagaju na Kordunu, sastali su se ustaški povjerenik za Veljun Ivan Šajfar, župnik Blaž Tomljenović i mlinar Josip Paunović i dogovorili se o ubistvu mlinara Jose Mravunca i njegove porodice, s tim da odmah proglase kako su to umorstvo učinili Srbi s Veljuna.
O tom njihovom dogovoru upoznao je na sastanku u Karlovcu 35 probranih ustaša njihov oficir Zdravko Karlović koji su i donijeli detaljan plan o likvidaciji Jose Mravunca i njegove porodice.
Na tom sastanku učestvovao je i već do tada dobro poznati ustaša iz sela Furjana, Milan Buneta, koji je na saslušanju 27. jula 1945. godine u Karlovcu, pored ostalog ispričao:
“Glavna tema sastanka bila je insceniranje ubistva mlinara Mravunca Jose i njegove familije iz H. Blagaja k. br. 37, radi davanja povoda za masovno hapšenje i likvidaciju Srba, muškaraca iz Veljuna i okolnih sela.
Pošto je hrvatsko selo Blagaj vrlo pasivno, a susjedno selo Veljun u kome su nastanjeni Srbi znatno bogatije, trebalo je naći nekakvog povoda za likvidaciju ljudi iz Veljuna kako bi se kasnije narod iz Hrvatskog Blagaja mogao preseliti u srpske kuće i tamo se stalno nastaniti.
Na pomenutom sastanku je Josip Paunović iz Blagaja predložio da prisutne ustaše jedne noći otiđu u Blagaj i tamo likvidiraju hrvatsku familiju Josipa Mravunca.
Ovim ubistvom postigao bi se dvostruki uspjeh:
1. Ubistvo familije Mravunac smatralo bi se zločinom koga su izvršili Srbi iz Veljuna i okolice, čime bi se dobio povod za javno hapšenje svih muškaraca iz Veljuna, koje treba tajnim načinom poubijati, a potom proglasiti da su zatvorenici poslani na prisilni rad u Njemačku i
2. Mlinara Mravunca Josipa trebalo je inače likvidirati jer se on više osjećao kao Jugoslaven nego Hrvat – katolik. On ne simpatizira ustaški pokret i naveliko konkurira ostalim boljim hrvatskim mlinarima iz istog sela. Na sastanku su pored Paunovića Josipa iz Hrvatskog Blagaja, prisustvovali Grašić Pero-Čigrija i mi iz Karlovca. Svi učesnici u diskusiji složili su se sa prijedlogom Paunović Josipa…”
Neposredni organizatori na terenu bili su: župnik Ivan Nikšić, šef ustaškog stana iz Slunja, župnik Ivan Mikan iz Ogulina, učitelj i ustaški povjerenik općine Veljun Ivan Šajfar, advokat Lovro Sušić iz Ogulina, župnik Blaž Tomljenović iz Hrvatskog Blagaja, ustaški emigranti koji su došli iz Zagreba najbliži pouzdanik po naređenju Dide Kvaternika, ustaški oficir Ivica Šarić, sin bilježnika iz Gospića, Mijo Babić, Vjekoslav Maks Luburić i nekoliko domaćih ustaša iz Hrvatskog Blagaja.
Prema utvrđenom dogovoru, noću 5/6. maja 1941. godine, ustaše obučene u seljačku odjeću ubile su Josu Mravunca, suprugu mu Mariju, majku Anu, maloljetne sinove Ivana i Nikolu, a dvanaestogodišnju kćerkicu Milku bacili u rijeku Koranu i ona je jedina preživjela.
Sutradan, 6. maja 1941. godine, šef slunjskih ustaša župnik Ivan Nikšić poslao je telegram svim oružničkim stanicama u kotaru Slunju: “Srbi u Blagaju ubili hrvatsku porodicu Josipa Mravunca. Zabranite Srbima izlazak iz kuća…”
Okupljenim ustašama u Slunju u prisustvu župnika Nikšića, raspravljajući o sudbini pohvatanih Srba, ustaški oficir Ivica Šarić im je rekao: “Ja znam da njih ima i dobrih ljudi, ali šta mu za to najbolje možeš, nego da mu pištoljem prosviraš mali mozak…” U pomoć ustašama iz Slunja došle su ustaše iz Zagreba, Karlovca, Hrvatskog Blagaja, kako emigranti tako i domaći – komšije.
U tri dana, od 6. do 9. maja 1941, pohvatale su ustaše na prevaru 600 Srba muškaraca s područja kotara Slunja i kotara Vojnić, od kojih su 520 poklale u Hrvatskom Blagaju, a drugih 80 je na intervenciju talijanskog pukovnika Oskara Grittia vraćeno u kamionima s puta prema Hrvatskom Blagaju u Slunj i pušteno svojim kućama.[1]
Jedini koji je uspio pobjeći s tog masovnog gubilišta u Hrvatskom Blagaju i to iznad same “Popove jame”, svega pedesetak metara udaljene od katoličke crkve, bio je Dušan Nikšić iz Donjeg Poloja koji je ispričao:
“6. maj 1941. godine – Đurđevdan. Odjednom se kod moje kuće pojavi grupa civila – komšija Hrvata s vojničkim puškama i narediše nam: “Predaj se, ruke uvis!”.
Iznenadili smo se kad smo vidjeli da su to nama dobro poznati komšije iz Hrvatskog Blagaja. Moj otac, dva brata i ja digosmo ruke i oni viknuše: “Vi noćas ubiste našega Josu Mravunca – mlinara, vi ga noćas ubiste”. Njima je tada rukovodio i domaći ustaša Milić Abramović, zvani Panduričin.
Odveli su nas i zatvorili u kuću našeg komšije Miće Lovrića.
Tu je već bilo dosta zatvorenih ljudi iz našeg sela Donji Poloj i nekoliko iz susjednih sela i zaselaka. Kada su se napljačkali po našim kućama i sakupili nekoliko desetaka ljudi odveli su nas na desnu stranu Korane. Tu su nas počeli tući kundacima i cijevima pušaka. Onda su nas doveli u Veljun i strpali u žandarmerijsku kasarnu.
Tamo smo imali šta vidjeti. Ljudi leže izmrcvareni po čitavom podu.
Dobro sam zapamtio strašno okrvavljenog sveštenika Branka Dobrosavljevića, njegovog sina Nebojšu, studenta medicine, predsjednika općine Todora Dudukovića, gostioničara Manu Manojlovića i Mujicu Vučkovića.
Kad smo upitali što je to s njima, rekoše nam: “Pričekajte pa ćete vidjeti šta će biti i s vama!”
U jednom ćošku prostorije ugledah nekoliko krvavih kolaca. Pomislih: loše će biti. U tome času uđoše ustaše “majari” iz Blagaja, a među njima ustaški povjerenik Dane Marinac. Postrojiše nas u dvovrsni stroj. Sa strane svakog od nas stade po jedan zlikovac s kolcem u ruci, a dvojica s prednje strane s puškama u ruci okrenutih cijevi prema zemlji, a kundacima prema gore.
Nastade ono što niko nije očekivao. Po redu sa čela počinje tuča i batinjanje, traje dok im je volja, dok se ne oznoje i ne zamore. Ako bi koji čovjek posrnuo pod udarcem koca, prednji ustaša bi ga dočekao kundakom. Kundaci su se lomili na ljudskim tijelima. Kad su nas tako isprebijali, došla su dva kamiona i strpaše nas u njih uz ponovno kundačenje. Rekoše da nas vode na preslušanje kod poglavnika u Zagreb. No kada su nas dovezli do Blagaja, zaustaviše kamione pred školom. Tu su već s domaćima bili i ustaše emigranti.
S njima se šepurio župnik Blaž Tomljenović i učitelj Ivan Šajfar.
Na sam Đurđevdan uvedoše nas u zgradu škole. Odmah nasta batinjanje, čupanje brkova popovima i starijim ljudima, čupanje kose mlađim ljudima. Gledao sam kako mom ocu Dragiću čupaju brkove, Rafajlu Dejanoviću, Radi Dejanoviću i drugima.
Domaći „majari” i emigranti – ustaše kundacima udaraju vičući: “Ustani, sjedni, majku vam srpsku!”
I tako cijeli dan i noć.
Sutradan, 7. maja 1941., postrojili su nas ispred škole i doveli onu malu djevojčicu Milku, kćerku ubijenog mlinara Jose. Ona je trebala po njihovom nagovoru prepoznati one koji su zločin počinili. Vodili su je između naših redova i tražili da upre prstom u nekoga od nas.
Djevojčica je na kraju izjavila: “Od ovih ljudi nije niko. Oni ljudi koji su ubili moju majku, oca i braću imali su drukčije kragne na košuljama i maje su im drugačije nego ovima”. Na to su se izderali na nju i nekuda odveli.
Ponovno su nas nagurali u podrum školske zgrade. Ljudi su onako natiskani vršili malu i veliku nuždu u gaće. Bila je nesnošljiva zagušljivost.
Ustaše su nam govorile: “Vidite kako vam je sada u podrumu, a šta će biti kada pustimo vodu da vam kapa po glavama!” Istoga dana dovezli su nove žrtve s Veljuna, koje su batinali i mučili kao i nas dan ranije.
8. maja izvedeni smo iz podruma i prostorija škole.
Postrojeni čekali smo.
U to je u pratnji ustaša došao Nikola Lasić, nama poznati sudac iz Slunja, inače rodom iz Karlovca. On je preslušavao ljude. Ali nikoga nije pitao za pokojnog Josu Mravunca, već samo za oružje. Sveštenik Skorupan, kojeg je jedan ustaša jako mučio, rekao je istom da upita suca Lasića kakav je on čovjek, sudija to može potvrditi, jer ga on dobro poznaje da je uvijek bio dobar od kada živi na ovom području, kako sa Srbima tako i s Hrvatima. Ustaša je i upitao suca Nikolu Lasića: “Je li ovo istina što kaže?”
Sve što je sudac Lasić rekao bilo je: “Biće.”
Iste večeri po presudi suca Nikole Lasića i još dvojice ustaša, svi smo osuđeni na smrt.
Negdje oko 23 sata sudac Lasić je zatražio da se izdvoji grupa nas oko 36, od ukupno popisanih 520 Srba koliko nas je bilo prema popisu ustaše Ivana Šajfara.
Nikola Lasić,[2] sudac, naš poznanik, je tom prilikom rekao: “Vodite ih i pobijte, oni su presuđeni…”
Rasporedili su nas 6 po 6 partija.
Razmišljam grozničavo što da radim?
Pomislio sam da skočim kroz prozor, ali kako sam vidio ustaše s noževima na puškama, nisam imao izgleda za bijeg. Uđoše ustaše s konopcem i svezaše nas dvojicu po dvojicu za ruke. Dva na čelu, dva u sredini, dva u začelju. Ljudi u velikom strahu posrću i klecaju, ruke im klate. Čak i onom ustaši koji nas je vezao drhte ruke.
Ispred nas išao je ustaša koji nas je vodio kanapom nešto dužim od jednog metra. Tako i onaj iza nas. Trojica ustaša išla su s naše desne a trojica s lijeve strane s puškama i noževima.
Vrijeme je prolazilo kao nikada. Minuti života su u pitanju.
U šestoj partiji bio sam ja. Došla je i ona na red smrti.
Nisam prestajao misliti kako da se spasim. Jedini spas bio je bijeg. Ali kako?
Nekako sam uspio razžnjirati cipele. No bio sam svezan s jednim starim čovjekom iz Veljuna. Baš u sredini kolone…
Još kada su me zlikovci vezali, ispružio sam desnu ruku i zategao. To mi je omogućilo da se već kad su nas poveli, oslobodim konopa. Starac je to primijetio, ali me nije htio odati. Iz škole povedeni smo prema katoličkoj crkvi. Put kojim smo išli bio je uzan.
Ustaša pokraj mene je malo izostao. Iskoristio sam taj momenat i skočio preko živice u lijevu stranu.
Ustaša je viknuo: “Pobježe!” Počeli su pucati.
Proletio sam onako bos kroz dolinu pokraj samog bezdana. Kao ptica, tako sam proletio drugu pa i treću dolinicu, a zatim gotovo u koraku preskočio cestu i trčao prema brdu Lisac.
Tu sam bio van ustaškog puščanog domašaja. Kada sam stigao do Lisca, sjeo sam na kamen da me bar malo prođe smrtni strah.
Jasno sam čuo pucanje iz pušaka. Zaključio sam da iznad jame kod katoličke crkve ubijaju naše ljude.
Ovim bijegom za mene je prošlo najgore što se zamisliti može.”…
Poklani Srbi iz Veljuna i njegove okolice su bačeni u već iskopane jame u uvali između katoličke crkve i zgrade škole u Hrvatskom Blagaju. Žrtve su posuli kršćani-katolici živim krečom i zatrpali zemljom.
Hrvati, mještani su je poslije preorali i zasijali zob, kako bi se izgubio svaki trag zločina…
Izjavu dao: Dušan Nikšić, Donji Poloj – Veljun
Izjavu zapisao: Đuro Zatezalo 19. novembra 1961. godine u Vukovaru
Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005.
Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 07. maja 2017. godine.
Vezane vijesti:
Vikipedija: Pokolj u Blagaju 1941.
Svjedočenje Mile Džodan o zločinu nad Srbima Korduna
Zaboravljeni pravednici sa Korduna
Sveta Petka i Srbi u Plamenu
Na Kordunu grob do groba traži majka sina svoga
Jadovnička priča o Milici i Kati
Đuro Zatezalo, JADOVNO – KOMPLEKS HRVATSKIH …
REAGIRANJE na članak Zvonimira Despota „Mitomanija Đure …
Prenosimo: Zatezalo demantira Tuđmana: U Jadovnu su ustaše ubili …
Đuro Zatezalo: Bez istine nema ni pomirenja ni ljudskosti – Jadovno …
Predgovor knjige „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – Autor …
[1] O pokolju Srba u Hrvatskom Blagaju maja 1941. godine svoja svjedočanstva zapisali su: Momčilo Kozlina, Veljko Velimirović, Nikola Dejanović, Milić Stojić, Dušan Vuletić, Marija Šajfar. Mnogobrojni dokumenti o ovom zločinu nalaze se u Historijskom arhivu u Karlovcu – KA – Zločini, Državnom arhivu Hrvatske, Zagreb, Arhivima Beograda, u Zborniku 18, HAK, str. 140, u knjizi “Okrug Karlovac 1941”, knjizi Petra Zinajića “Genocid na Kordunu i okolici 1941-1945”, Bg. 1996. O ovom masakru pisao je Slavko Goldštajn u Politici, juna 1969, u devet nastavaka, u Vjesniku u srijedu 18.5.1966. piše Jovo Popović i više drugih.
[2] Sudac Nikola Lasić je poslije oslobođenja 1945. postavljen za predsjednika nigdje drugdje nego u Vojnić. Poslije je premješten za suca Okružnog suda u Karlovcu. Kad je umro, sahranjen je pod crvenom zvijezdom petokrakom.
